Month: September 2018

24 sata s Prdekom – vodič za preživljavanje

Published on by Life&Books&Socks2 Comments

20180921_110026.jpg

Prdek alergičan na neku cvjetajuću pizdariju. Od prošle godine još imamo s tim situaciju, ali nije ga previše smetalo, pa ga nismo maltretirali s pikanjima i tim nekim popratnim stanjima.

I onda je dr rekla da treba napraviti pretrage. Pa sam ja jučer ostala doma jer je trebalo osim bolnice, obaviti i neke stvari sa strane.

Daklem – ujutro smo išli vadit krv i na bris nosa. Badava ti Prdalo pripremaš na vađenje krvi tjedan dana jer se siročko boji i gotovo. A ni meni nije svejedno kad moraš onu malu ručicu držati mirno da teta izvadi kaj treba.

E, ali ljudi moji, njega se čuje valjda do Varteksovog stadiona. A to nije blizu. I još trebaju 3 sestre, 2 doktora i nas dvoje da se njemu krv izvadi jer to em urla, em se otima i rita ko da ga u najmanju ruku namjeravamo priklati, a još uz to viče da ga ga buuuubaaaa.

Znam, zlato malo da te buba, ali te buba jer se otimaš. Ne kuži on. Posle su nam rekli da ih ima još takvih. Nije nam zato lakše. Jbg.

Nakon toga, bris nosa. E, bris nosa… Malo ti pobriše štapićem za uho u nosu. Rajt. Badava objasniš. Prvu nosnicu na prepad, drugu urla ko da se ne znam kaj događa. I opet, sestra, mi, dobro da zaštitare nisu zvali da se njemu pretraga obavi.

Sunce malo mamino, teške muke podneslo, sav crven od plakanja i urlanja. (A mi od neugode, ko zna kaj sad misle da mu doma radimo.)

Ajde, onda smo ga odfurali na sladoled da malo dođe k sebi, pa tata svojim poslom, a nas dvoje na plac i u knjižaru.

Inače je u kazni jer je koji put nemoguć u vrtiću, pa sad nema igračaka, nema mobitela (iako mu to i inače rijetko dozvolimo), a i neke igračke su u kazni.

Putem u knjižaru:

  • mama, ja bi još jedan zomblings
  • Imaš ih već 1865
  • ali ovaj nemam
  • prestani žicati
  • dobro
  • mama, budemo kupili na pošti zomblings?
  • sad smo ti kupili.
  • ali još nemam ovaj i ovaj
  • prestani žicati
  • Dobro. Ako prestanem žicati, budeš mi kupila ovu Ben 10 narukvicu?
  • Ne.
  • A zakaj?
  • Zato jer si u kazni.
  • A kad prestanem biti u kazni, onda bumo kupili?
  • (već iznervirana) – Možda.
  • A kad bum prestal bit u kazni?
  • Ovisi o tebi
  • A dok prestanem biti u kazni, budemo kupili zlatni auto od zomblingsa?
  • Možda. Idi nađi neku knjigicu.

S druge strane dućana: Mamaaaaaaa, a kad bum prestal biti u kazni?

I tak putem i u knjižari i do doma. (Kupila sam mu Kukce. Ok, više sebi nego njemu – ali hej, to je dječja knjiga. Računa se.)

Onda mu se piša, pa mu se kaka, pa je žedan, pa je gladan, onda dođemo doma i odjednom više ne mora na wc jer – Kukci, Zomblignsi, Zdravoljupci i to.

Onda tata ode radit, a mi upisat dijete na engleski u vrtiću. (Zato jer je u vrtiću, inače mi nebi padalo na pamet razvažat klinca od 5 godina na 17 izvanvrtićkih aktivnosti i nemampojmakajsvene mu natovarit na vrat već sad. Znam, nemajka sam. Tužite me. I kupujem mu kinder jaja. I klipiće sa šunkom u pekari. I pije sok u birtiji dok mi pijemo kavu. Pa?)

Obavila sam upis s tim da su kakač i pišalina i sad bili prisutni (oće ta faza jednom završit?!?), i onda se okrenem, njega nema. Evo se igra s klincima iz grupe na ljuljačkama.

I ja sam malo klafrala s drugim mamama jer su cure odlične i baš ih volim. Nismo se dugo vidle i tak malo moraš nekad olakšat dušu.

Uspijem ga odvući ga s ljuljačke, idemo u sportsku (To ga vodimo jer uz tolku količinu energije, negde ju mora ispucat). Pješke. TJ, ja hodam, on trči. Trči do sportske, trči na sportskoj, trči doma.

Usput u Miler jer idemo prijatelju iz vrtića puhat svjećice, pa moramo kupit neku sitnicu. Opet mu se kaka. Dok ne dođemo doma. Onda ga moram tjerat na wc jer – Zdravoljupci, Zomblingsi, nešto.

Trči do ročkasa, trči tam po stanu, trči doma. Došli smo u pol 9 – dolazi tata s posla – ja krepana – on još skače.

Neće u kupaonu, neće iz kade, neće u pidžamu, ujutro neće iz pidžame, žedan je, gladan, treba piškiti, ne možemo naći brokulu Branka, di je panda iz Ikee, jedva gledam, njemu se čitaju priče.

Kad napokon zaspi, ne znam di sam.

Aha, trebala sam napisat kao vodič za preživljavanje. Ahahhaa. Nema to 😀 Snađite se sami 😛

 

Kisi.

 

Knjiga pretpostavki i nagađanja – Erika Swyler

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20180919_070036_818

” Produžio sam do knjižnice gdje su se čuvali svesci starih novina i časopisa. Bili su uredno složeni po godištima. Izvukao sam svezak s godinom mojega rođenja. Prelistavši ih pronašao sam ono o čemu je Frank govorio. Doista, oboje smo se rodili u vrijeme neobično visoke plime. Krivnja za to svaljena je na pun mjesec. Ali voda se potom brzo povukla i nastupila je neviđena oseka. Na fotografiji iz novina s Enolinim datumom rođenja, neki je čovjek stajao na pijesku, na mjestu gdje se prije oseke nalazila lučica. Čamci oko njega ostali su na suhom, ribe također. Stotine njih ležalo je razbacano po pijesku. Plima i oseka, kao život i smrt.”

Erika Swyler -Knjiga pretpostavki i nagađanja

 

Ovu sam priču mjerkala par mjeseci dok je napokon nisam stavila u košaricu. Jer.. uvijek ima neka novija, pa uvijek neka na preporuku, pa neku slikovnicu, pa… Ali, evo, napokon je stigla do mene i kad sam je pročitala (u dahu), još mi je bilo i krivo što sam je se dočepala tek sad.

Pitka je i brzo se čita. Pročitala sam je na putu u Zg i iz Zg + još cca sat i pol kad smo Prdeka spremili na spavanje. A ima preko 400 stranica.

I znate što.

Sjajan roman. Ono, ozbiljno. Priča mi se uvukla pod kožu već s prvom stranicom, a počinje – knjižničarem. I knjigom. I kao da već to samo po sebi nije dovoljno, u nekom trenutku se pojavljuje cirkus, tarot karte i jedno mitsko biće iz slavenskih (u ovom slučaju ruskih) predaja.

Bila sam kupljena za 2 min. Iznimno dobro ispričana, priča je to u kojoj se sudaraju magično i realno, legende i stvarnost, obiteljske tajne i njihove žrtve, ljubav prema obitelji i nikad prežaljene, nikad objašnjene smrti. Uvijek isti datum i voda. Mnogo vode.

 

citat1

Potkraj 18. stoljeća jedan je dječak napušten i ostavljen u šumi. Iz nekih, samo tada normalnih razloga, roditelji su siroto dijete ostavili samo, čim je dovoljno naraslo da mu više nisu bili dovoljni ostaci sa stola. Preživio je. Još maleno dijete, i uz to nijemo. Ali iznimno bistro i snalažljivo. Preživio je.

Otprilike u isto vrijeme na drugom kraju zemlje jedna je djevojčica ostala bez majke, a oca nikad nije ni upoznala. Baka, koja je ostala s njom, nije znala da će njezin – malo prerevan i prerigorozan – pokušaj da malenu zaštiti od “zla” ( kuhačom i krunicom) dovesti do ubojstva i bijega.

Jer ponekad ono različito treba razumjeti i prihvatiti, umjesto potisnuti i prisiliti na uzmak.

U vrijeme kad su oboje bili već veći, jedan je cirkus putovao zemljom. Sudbina je htjela da se u jednom trenutku svi nađu na istom mjestu i svatko će od njih odigrati svoju ulogu u kasnijim događajima koji se tiču jedne obitelji. Divlji dječak, morska sirena, stara gatara, vlasnik cirkusa i poneki slučajni gost sa strane oblikovali su priču kakva se ne sreće često.

citat2

 

U današnje doba Simon Watson, knjižničar, suočava se s gubitkom posla, propadanjem vlastite kuće koja se doslovno urušava, sestrom koja se vraća nakon godina izbivanja, tek otkrivenom ljubavlju prema prijateljici iz djetinjstva. U isto vrijeme progonjen je sjećanjima na majku koja se utopila kad je bio još mali i oca koji je nakon toga bio tek nešto više od biljke. Sestrici je bio i otac i majka, a onda je i ona otišla. U jednom trenutku do njega stiže knjiga. Poslao ju je nepoznati stari antikvar koji je u njoj pronašao ime njegove bake. Koja se utopila. Kao i njegova majka. I prabaka. I cijela linija pretkinja po majci koje su sve otišle u smrt, u vodu, na isti datum – 24. srpnja.

Mlade. Sve do jedne su radile u cirkusu i bavile se tarotom i ronjenjem na dah. Kao i njegova majka. Sve su imale dugu crnu kosu i blijedu put. Kao i njegova majka. Kao njegova sestra.

Zašto? Koji je uzorak? Što se to provlači ženskom linijom njegove obitelji i vodi u smrt? Depresija? Tuga? Prokletstvo? Prijeti li opasnost najmlađem članu te ženske linije – njegovoj sestri? A 24. srpnja je za nekoliko dana i Simon nema vremena.

Knjiga na njegovom stolu je stari cirkuski dnevnik iz 18. st. A cirkuski dnevnici su obiteljska stvar i ne lutaju okolo. Osim ako nešto ozbiljno nije pošlo po zlu….

 

citat3

 

Koliko ste spremni povjerovati u nešto što nema veze s razumom, što se ne može znanstveno dokazati, što je teško razumljivo, a ipak vam se događa pred nosom? Koliko daleko ste spremni ići da bi spasili obitelj? Kakve tajne skrivate misleći da je bolje da ostanu skrivene? Jeste li sigurni da pokušavate zaštititi nekog drugog, jeste li zbilja sigurni da zapravo ne pokušavate zaštititi sebe? Koliko zapravo znate o ljudima koje volite? I koliko se mračnih tajni zavuklo u kutke vlastitih ognjišta koje ne smijemo pustiti van da se kuća ne sruši?

Ha?

Nije više smiješno, znam. Ovakva neka knjiga vam malo poruši idealnu sliku vlastitog života, ako se malo dublje zamislite. Ne kažem da je to nužno loše. Ponekad otvaranje očiju doda dubinu i perspektivu. Ako smo otvorenog srca. Ako možemo otpustiti i prihvatiti. A onda možemo i spasiti slomljeno. A često bi se neke tragedije, velike ili male, vješto izbjegle kad bi se reklo što se ima za reći.

citat4

 

Vukla me ova priča, malo je drugačija, nesvakidašnja, mistična, magična. Često tamna i maglovita.  Eriki Swyler je ovo debitantski roman, i iskreno, veselim se sljedećem što ću od nje pročitati. Nije baš svaki dan da mi se neka priča zavuče pod kožu, knjiga pročita toliko brzo i kad ti ostane dojam čak i drugi dan.

Ako pitate za preporuku, preporučujem od srca. Možda je malo u nekim segmentima nedorečena i neke stvari su ostale visjeti u zraku (ali neću vas zamarati sitnicama, ja sam samo netko tko voli da mu je svako pitanje “Zašto” – odgovoreno). Ali sve u svemu – za jedan debitantski roman – skoro pa četvorka 🙂

Pročitati 🙂

Kisi.

 

 

 

 

 

 

Beremizov svijet – zbirka matematičkih avantura – Malba Tahan

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20180914_121406_653

 

Well. A gle, ja volim matematiku. I zagonetke i brojke i algebarske razlomke i kamatni račun i limese i tak te neke stvari. I zato mi je ova mala knjižica bila urnebesno zabavna 😀

To ću uvalit Prdeku jednog dana ako mu matematika bude trn u peti. Najozbiljnije. Ok, dobit će je u svakom slučaju, ali čak mislim da bi mogla i pomoći klincima koji još ne znaju razmišljati “matematički” 😉

“Beremizov svijet” spretno ujedinjuje priče, matematiku i zagonetke. Glavni lik je talentirani Beremiz Samir – Računaoc. On i njegov prijatelj Hanok putuju u Bagdad, a na svom putu i kasnijem boravku u Bagdadu, Beremiz rješava matematičke probleme koje mu postavljaju gradski plemići.

Nije mi toliko bila zanimljiva priča sama jer zapravo samo služi kao podloga zagonetkama i matematičkim zavrzlamama s kojima se Beremiz susreće. A one su toliko zabavno predstavljene da sam najozbiljnije išla svaki put sama probati doći do rezultata. I stvarno nije teško. I beskrajno je zabavno 😀

Ako voliš matematiku. A ja volim.

Budući da nemam puno za reći o samoj radnji niti knjiga ima neko duboko značenje niti se ima puno za raspravljat o likovima jer je zapravo u centru pažnje – matematika- onda ni neću puno mudrovati. Ok, ima i nekih prikaza života u bagdadu i to, ali nije mi to bilo baš primarno 😀 Pa je mojem osvrtu ovdje kraj ❤

+++ Ali stvarno je zabavno 😀

 

Malba Tahan izmišljen je lik, kreacija slavnog brazilskog autora i matematičara Mella e Souze, koji je na ovaj način želio široj publici približiti čaro­lije i radosti matematike. 

Júlio César de Mello e Souza rođen je u Rio de Janeiru 1895. godine, a umro u Recifeu 1974. godine. Proslavio se brojnim zbirkama priča – objavio ih je čak 69 – te 51 djelom vezanim uz matematiku. Ukupna naklada njegovih knjiga iznosi više milijuna primjeraka, a samo “Beremizov svijet” premašio je 50 izdanja. Iako je vrlo zorno opisivao bliskoistočne i srednjoistočne predjele, Mello e Souza na svojim putovanjima iz ro­dnog Brazila nije nikad stigao istočnije od Lisabona. Nje­gov rođendan, 6. svibnja, vlasti u Rio de Janeiru proglasile su Danom matematičara.

Beremizov svijet – Malba Tahan

 

Kisi.

 

************************************************************************

O Malba Tahan

Goodreads ocjena: Beremizov svijet

Ostale recenzije: Goodreads

Gdje kupiti:  Fraktura

5 zajedničkih karakteristika ovisnika o knjigama – iz vlastitog iskustva

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Bible-Book-Hd-Wallpaper

 

“Ne volim arogantne ljude koji sebe uvijek stavljaju iznad drugih. Dođe mi da im dam jednu rublju i kažem im: “Saznaj koliko vrijediš, pa mi vrati kusur.” –

Lav Nikolajevič Tolstoj

 

Otkad je mene puklo da bi ja napokon nekaj i napravila iz svog poremećaja zvanog “opsjednutost knjigama”, ničim izazvana počela sam tu žvrljiti i recenzije knjiga. Jer kao neki stručnjak sam, pa mogu. (Nisam, al kaj mi možete :P)

Virtualno sam upoznala i puno divnih ljudi. Skroz slučajno. Majke mi. Ko da se neka energija pokrene kad počneš raditi tak neke stvari u kojima uživaš… I poveže te sa sličnim energijama. I otkriješ koliko su ti svi ti ljudi slični, a različiti.

A ovo im je zajedničko:

IMAJU SMISLA ZA HUMOR

I to baš svi. Ok, vjerojatno nisam naletila na one koji nemaju jer mi takvi nebi ni sjeli. Ali nevjerojatno je da su baš svi s kojima sam se na bilo koji način povezala ili bila u kontaktu makar jednom porukom na istoj valnoj duljini. I toliko opušteni i pozitivni da  komunikacija teče bez nekog napora. Trebali bi udrugu osnovat. Ako ništa, fakat bi se dobro nasmijali. Hvala ljudi, genijalni ste ❤

KNJIŽARE I KNJIŽNICE SU MJESTA APSOLUTNE SREĆE

Odnosno – uđemo u knjižaru ili knjižnicu i zaboravimo da postoji real life. Da smo recimo ostavili dijete ispred vrata jer idemo “samo na minutu pogledat jel ima ta neka knjiga koju dugo škicamo” – jedna knjiga se automatski pretvori u njih 567 koje moramo provjeriti ili makar dodirnut korice, a imamo sreće ako dijete isto voli knjige, pa je u dućanu u nekom ćošku, a ne vani na kiši. Npr. To kaj druga polovica ne zna kaj bi sama sa sobom jer je prošlo već pol sata od tih minutu, a jbg sad. I to kaj treba jesti, a ručak nije ni u planu, a kamoli napravljen. Ili to kaj imamo neki dogovor, a ljudi čekaju već 15 min. Ali mi smo stvarno uvjereni da smo unutra tek- minutu. (Dobra stvar je da u knjižarama ima i igrica i igrački i svašta nešto, pa se i ostatak familije zabulji u neke stvarčice – nisam samo ja uvijek kriva kaj smo u knjižari 3 sata 😉 )

SKLONOST PISANJU

Aha. Pisali recenzije, osvrte, ovakve črčke koje sam ja nadrobila u ovom tekstu jer mi je došlo, popise za dućan, random ispade o privatnom životu… Stvarno znaju pisati.  I vole pisati. I to lagano, ležerno, duhovito i tragično – pisanje im je u krvi. Stalno nekaj žvrljaju. Ne moraš ti napisati knjigu da bi se proglasila piskaralom 😉 Ali svi na koje sam naletjela, a povezani su s knjigama – pišu.

KNJIGA U TORBI

E, da. Stalno i svugdje se vuku knjige. Nedo bog da odeš nekud bez. Jer – može ti bit dosadno u autu ili u vlaku ili čekaš tramvaj. Ili si na kavi, a druga strana kasni. Ili je jbg, knjiga dobra i nemoš stat. U tom slučaju je koturanje niz stepenice s nosom na 359 stranici  – neminovno. Ne pokušavati kod kuće.

PRISTUPAČNOST

Budući da sam neki put malo glup, da ne velim debil u nekakvim tehničkim stvarima okolo interneta i stranica i bloga i tak to – a gle, pitam okolo pa makar ispala kreten jer ne znam osnovne stvari. I onda kad pitam – dobijem upute, tapšanje po ramenu, dozu humora i obično – još jednog prijatelja, iako se nikad nismo sreli.
Well, ili sam ja imala sreće ili je ta mala/velika zajednica koja čita knjige – genijalna ❤

I sad ako ovo čitate, samo sam vam svima htjela zahvaliti jer ste stvarno divni. ❤ I puno sam naučila. Znate koji ste 🙂 Valjda.

 

Kisi.

Everything under – Daisy Johnson

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20180904_122313_386

The places we are born come back. They disguise themselves as migraines, stomach aches, insomnia. They are the way we sometimes wake falling, fumbling for the bedside lamp, certain everything we’ve built has gone in the night. We become strangers to the places we are born. They would not recognize us but we will always recognize them. They are marrow to us; they are bred into us. If we were turned inside out there would be maps cut into the wrong side of our skin. Just so we could find our way back. Except, cut wrong side into my skin are not canals and train tracks and a boat, but always: you.

Daisy Johnson – Everything under

 

Sve što sam o Everything under pročitala prije nego sam je naručila je to da je u užem izboru za Man booker i njezin kratak sadržaj na koricama. Koji mi se svidio. Sve što sam znala o Daisy Johnson je onih par informacija koje su isto na koricama.

Sve u svemu, očekivala sam prilično potresnu i bolnu priču o napuštenom djetetu i njegovom (ili u ovom slučaju njezinom) traganju za majkom koja je jednog dana otišla i nije se vratila. Očekivala sam psihološku dramu, traume, teret odbačenosti, potragu i dvojbe i suprotstavljanja i sve što ide u paketu. Nekakav mračniji psihološki roman s elementima fantastike? Možda.

Ne mogu reći da sve to nisam dobila. Jesam. Sve to i još malo više.

Ali.

Nisam, stvarno nisam očekivala ovo. Nikad nisam pročitala nešto ovakvo.

Sve što mogu reći – Daisy Johnson je genije.

Everything under je u samoj svojoj srži zapravo kanaliziranje klasične grčke tragedije sa svim njenim uzrocima, posljedicama i tamnom stranom ljudske prirode. Čak i samo ime glavne junakinje – Gretel, nije slučajno.

Neću vam reći što je u pitanju jer stvarno mislim da je ključno da prije čitanja to ne znate. Iako sam kasnije čitala neke recenzije koje otkrivaju o čemu se radi – probajte prvo pročitati knjigu bez da znate tu informaciju.

Jer ovaj put, radnja je smještena u Englesku, a likovi nisu baš crno-bijeli niti točno onakvi kakvi se pojavljuju u originalu i treba malo vremena da bi se uhvatila nit vodilja u cijeloj priči. I dobro je da priču pratimo bez ikakvih očekivanja.

Zato jer se sve kockice fino poslože baš u tom trenutku kad treba.

everythingpng

Zapravo je prilično teško sumirati Everything under. Krećemo se naprijed i unatrag u vremenu i skačemo iz jednog razdoblja u drugo.

Radnja prati Gretel koja je već godinama otuđena od majke. Sarah je, jednog dana kad je Gretel navršila 16 – jednostavno otišla. Gretel sad ima 32 i sve te godine traži majku, raspituje se kod ljudi koji su je možda znali, zove bolnice i mrtvačnice – ali Sarah je jednostavno nestala. Gretel većinu vremena pokušava shvatiti razloge, događaje, pokušava pojmiti što je dovelo do toga, koje su to tajne koje joj majka nikad nije rekla… Čak i njeno sjećanje s godinama postaje selektivno – sjeća se njihovog života na rijeci, svih enciklopedija koje je čitala kao mala, sjeća se njihovog izmišljenog jezika koji su razumjele samo njih dvije, jer su samo njih dvije godinama i postojale na svijetu – barem što se njih ticalo. U neku ruku vjeruje da je taj izmišljeni jezik odredio njihove sudbine. Jer ih je izolirao od drugih. Jer je morala naučiti ponovno govoriti kad je Sarah otišla. Sjeća se u magli i neobičnog dječaka imenom Marcus koji je jedne zime proveo mjesec dana s njima na brodu – i Bonaka. Bonak je nešto što je godinama progonilo rijeku, nešto što je prijetilo iz dubine i tame, nešto što je sa sobom vuklo trulež i strah i smrt. Nešto čega su se bojale. S vremenom je Bonak postao pojam svega što ih je plašilo…

Gretel se ne sjeća svih pojedinosti, ali osjeća da bi Marcus mogao biti ključan za događaje koji su uslijedili… A i za neke prije. Ni ne zna koliko je u pravu.

Uzevši nekoliko dana slobodno na poslu – sad radi kao leksikograf što pokazuje koliko su joj riječi i dalje važne – kreće u potragu nakon jednog telefonskog poziva i jednog e-maila za koji vjeruje da joj ga je poslala majka. Nema vremena ni mjesta ni nikakve određene informacije, pa Gretel kreće na jedino mjesto gdje nije tražila – rijeku.

Koga će pronaći blizu rijeke, tko je zapravo Marcus i kako je s događajima povezana izvjesna Fiona – žena koja je živjela blizu Marcusove obitelji i kako je utjecala na Marcusov život…

Je li odluka da pronađe majku bila dobra odluka, iako jedan dio njenog bića ne želi da je ikad pronađe, barem ne živu…

Koje i kakve mračne tajne obavijaju ovu obitelj, gdje je Gretelin otac i kakve veze imaju prethodni i naknadni događaji sa svim ljudima upletenima u priču…

I na kraju – tko je Sarah i zašto je otišla?

everything1

Daisy Johnson je stvorila jedinstvenu priču, punu mračne simbolike. Obrađuje kompleksne odnose majke i kćeri, njihovu povezanost i gotovo bolestan odnos u slučaju Gretel i Sarah… Obrađuje problematično djetinjstvo na više razina, odnos roditelja i djeteta kad se uloge napokon zamjene – (Sarah u starosti pati od demencije) Od Daisy svakako očekujem još remek djela.

Priča je puna zagonetki, simbolike, svaki detalj je važan i tek nakon par poglavlja shvatiš kako se i zašto uklapa u priču. Simbolika i njeno značenje se otkriva u slojevima, a simbolično je sve i sve ima nekoliko značenja – voda i brod koji ne plovi jer mu je pokvaren motor, Bonak, riječi, susjeda koja ima dar da vidi budućnost, pas koji prati Gretel…

Sve se u nekom trenutku uklopi i sjedne na svoje mjesto u ovoj mračnoj, slojevitoj i na momente uznemirujućoj priči. Nikad nisam čitala nešto ovakvo. Uvukla me baš kao svaki dobar fantasy roman, osim što je ovaj prilično uznemirujuć na više razina. Ponekad sam sklapala oči da ne pročitam neke stvari za koje sam znala da slijede… I mogla sam samo mirno promatrati kako se preda mnom razvija cijeli spektar osjećaja i senzacija – skoro ne dišući. Od straha, gađenja, uznemirenosti, do tuge, boli i suza…

Iskreno, voljela bih da ova knjiga uđe barem u uži krug nominacija. Jer je jednostavno – neodoljiva u svojoj tami i razarujuća u svoj svojoj ogoljelosti ljudske prirode i ljudskih nagona.

A na kraju, ispod svega, ovo je zapravo priča o obitelji i identitetu, ljubavi i sudbini. Grčka tragedija, psihološki triler, horor i ljubavna priča u jednom.

I ne zamjerite ako vam se ne svidi, isto tako mislim da nije za svakoga.

Kisi.

************************************************************************

O Daisy johnson

Goodreads ocjena: Everything under

Ostale recenzije: Goodreads

Gdje kupiti:  Book Depository

 

 

 

 

 

Molitva moru -Khaled Hosseini

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20180910_122938_245

 

“Ali to su puste riječi.

Očinski trikovi.

Sve to razdire tvojeg oca

i tvoju vjeru u njega.

Jer večeras mogu misliti samo na to

koliko je more duboko

i kako je prostrano, kako ravnodušno.

Kako sam nemoćan da te zaštitim od njega.”

Kad je fotografija malog Aylana koji beživotno leži na obali obišla svijet, Prdek je navršio dvije godine. Sjećam se da nisam mogla podnijeti pogled na to maleno tijelo koje je skvrčeno ležalo na pijesku, a suze su same padale. Umjesto Aylana, ja sam u mislima imala svoje dijete. I nisam mogla podnijeti pomisao da se nekom djetetu ovo dogodilo i da ga roditelji nisu mogli zaštititi. Da ga svijet nije zaštitio. Sa svoje 3 godinice, misleći da ga mama i tata vode na sigurno. A sigurnosti za njega nije bilo.

Ja sam ga željela zagrliti. Imala sam potrebu dignuti ga iz pijeska, umotati u dekicu i ljuljati u krilu da zaboravi na sve strahove i boli. Iako ga više nije bilo. Fotografija je parala srce. Zato sam jako grlila moje maleno i mislila da, kad ga budem učila o odnosima među ljudima, moram ga naučiti ljudskosti, suosjećanju, pružanju ruke onima u nevolji. Da jednom bude zaštitnik, a ne onaj koji napada. Da jednom brani slabije, a ne gleda iza ugla kako će se izvući. Da jednom misli svojom glavom, a ne nametnutom propagandom i masovnom histerijom i razlikuje dobro i zlo. Da ih može prepoznati na svim razinama.

Ne znam da li ću to sve moći. Ne znam ni kakav nas put čeka i koliko prepreka na njemu. Nadam se da će nam fotogorafija malenog Aylana svima ostati u mislima i biti razlog za činiti dobro drugima.

Nisam čitala knjige Khaleda Hosseinija. Nisam još. Slušala sam o njima, čitala recenzije, ocjene, osvrte, pričala s ljudima. Ali nažalost, pročitala ih nisam jer jednostavno ne znam da li sam spremna na to. U ovom trenutku još ne. Ali obećajem, pročitat ću.

Molitvu moru sam kupila i pročitala. Jednostavno me vuklo. I slomilo.

Na mjesečinom okupanom žalu otac drži u naručju svojeg usnuloga sina dok čekaju da svane i da čamac dođe po njih. Priča dječaku o dugome ljetu svojeg djetinjstva koje je proveo u djedovoj kući u Siriji, prisjeća se njihanja maslina na povjetarcu, meketa bakine koze, zveketa kuhinjskog posuđa. Prisjeća se i živahnoga grada Homsa, uličica prepunih ljudi, džamije i velike tržnice prije nego što su se iz nebesa prosule bombe te su morali pobjeći. Kada sunce grane oni će s ostalima pokupiti ono što još imaju i zaploviti morem u potrazi za novim domom.

Ovo je opis Molitve na službenim stranicama knjižara i nakladnika. Ali moram vam reći da su od me od riječi više potresle ilustracije Dana Williamsa. Puno, puno više. Ilustracija u ovom slučaju bez greške udara u srce, potresa od temelja i jednostavno ne možeš odvojiti pogled. A počinje vedrim, svijetlim bojama i suncem, da bi završila u teškim, tamnim tonovima rušenja i beznađa. I u svemu tome nada. Nada u očevoj Molitvi moru, molitvi za svog sina, da ga čuva dok putuju u nepoznato. U molitvi nečem silnijem od njega samog, bolno svjesnog da je bespomoćan sam zaštititi svog sina…

O Molitvi je sve već rečeno. Ima toliko prekrasnih recenzija svih divnih ljudi koji pišu o knjigama. Nećete pogriješiti koju god da pročitate jer sve one uglavnom govore o istoj stvari – nemojmo zaboraviti. I pokušajmo promijeniti.

Molim vas, ako ste u mogućnosti, kupite ovu knjigu. Prvo zato jer sav novac od prodaje ide za pomoć izbjeglicama, a drugo – jer mislim da je svatko treba imati. Za podsjetnik. Za pouku. Za ljubav i nadu. Za mir.

A ja ću vam, na facebook stranici Life&socks darovati jednu.

 

Kisi.

 

 

5 razloga zbog kojih sam katastrofa nakon godišnjeg

Published on by Life&Books&Socks3 Comments

13579463

Konačno dočekalo petak. Onaj neki godišnji do prošlog tjedna? To smo zaboravili da je bilo. To da je prešel u 5 min i da nisam sigurna jel to bilo ili smo sanjali, o tom nećemo. Veli Prdek da smo bili na moru. Dete valjda zna, njemu nije muka od povratka u vrtić da mora zmišljavati. Mislim.

Al u svakom slučaju ponavljaju se te neke stvari na koje se nakon godišnjeg nikak naviknut. (Mislim da to u mom slučaju ima neke veze s tim da idem na go u osmom mjesecu i vratim se oko 01.09., sumnjam da oni u sedmom imaju ovakve šokove)

vacation-reminder

  1. Buđenje

Taman se vratim u normalan ritam koji meni odgovara, a to bi bilo bit budna do cca 2-3 ujutro, pa ići spat, pa se probudit (jer moram, ne jer hoću) oko 9.  Ok, to je i dalje malo spavanja, ali se bolje naspavam (da me niko ne dira, najbolje bi bilo da spavam do cca 11, al daj kaj daš). Noćni tip. Diskriminacija. Zato jer jeje.

I onda.

U nedjelju prije povratka na radno mjesto bi kao trebala ići ranije spavat jer se moram dić u cik zore.

Rajt.

Do 2 ujutro oka ne sklopim jer mi se ne spava, a onda se sjetim da se za 3 sata moram dić, digne mi se tlak, u glavi zuji i ode sve u vražju mater.

I onda krene ujutro “neko me propustil kroz bubanj u vešmašini” epizoda kaj se tiče moje pojave, a ponašam se slično ko kad cugam dan prije – pa mi nije dobro.

I takva se pojavim na poslu.

 

2. Mrak

10.08., kad mi je otprilike zadnji radni dan, u 5:30 ujutro sunce sja, ptičice cvrkuću. (Ilitiga ptičurine urlaju jer mi baš u 5 ujutro i ne treba da mi se još neko dere pol sata prije nego bi se stvarno trebala izbaciti iz kreveta)

Budući da sljedeća 3 tjedna prespavam 5:30, dok uspijem doć sebi u pola dopodneva, isto je dan i sunce sja. Ptičurina nema.

Oko 01.09. kad se vraćam natrag u psihijatriju od ureda – u 5:30 je mrkli mrak. Ilitiga digla sam se usred noći. Šok. Ptičurina falabogudragom nema. Malo mi fali da odem na wc i vratim se u krevet jer sam naravno zaboravila zakaj alarm divlja, a kad počne divljat nemerem se sjetit kaj bi sad to točno trebala i zakaj se dere.

Do trenutka kad mi sine u čemu je stvar, zbunjeno bauljam po sobi ili sedim na krevetu ili na kadi u kupaoni.

I onda me skoro herc ostavi kad skužim koji je datum, zakaj urla mobitel, kolko je sati i kam trebam ići. A još je i usred noći. Ne.

 

3. Cipele

Ovaj tjedan ni v rit ni mimo s tom obućom. Nije kao više ljeto, pa onda malo kao zahladi (i to uvijek misteriozno od petka do ponedjeljka taj zadnji vikend godišnjeg i taman tolko da nisi načisto u čemu ić radit). Nije mi baš za sandale jer – kiša pada i zima mi je. A popodne onda umrem jer sam naravno obula cipele koje su mi svake jeseni misteriozno premale, žuljaju me i stišću i onda me sljedećih 2 tjedna bole stopala, imam krvave rane i mogu obut – točno pa ništ.

Pa sam onda ujutro jedva došla do posla. Ko da su mi noge strgane pa ne drže, ko zna kaj su si ljudi mislili okolo…

…gle ovu, već od jutra je nalokana… – točno vidim oblačiće iznad glava.

A mene boli. Šmrc. Za popodne me niti ne zanima ko si kaj misli, jer tu više nisam mogla stajat. Išla sam brzinom puža i ko baba od 100 godina. Bar su ljudi mislili da dobro zgledam za te godine. Kad malo bolje razmislim, i ona hodalica mi nebi bila naodmet.

Zato sad 3 dana hodam u patikama jer ujutro zaključim da mi trebaju čarape, a čarape i sandale nejdu skupa, u cipele se ne vraćam da su zadnje. Nek me niko ništ ne pita. Popodne – klasika – idem doma i vruće mi je i mislim si kak sam glupa. Japanke rulz.

Nema više. Gledala sam prognozu. Sljedeći tjedan se vraćam u sandale.

 

4. Obleka

Onak, ne želim. 3 tjedna sam hodala praktički zamotana u krpu i s komadom potplata na nogama. I sad bi trebala grudnjake, hlače, košulje, čarape, cipele, torbu!!!! Ej, torbu. A torba za posel uvijek ima jedno 15 kila jer tam strpam pol stana i onda još usput ako kaj treba. Neda mi se natrag to nosat okolo.

Uz to mi je još redovito bar jedan dio obleke knap, pa sam sad natrag na režimu. Užas.

Bilo mi je lepše zamotanoj u krpu.

 

5. Prdek i vrtić

Ajme meni. To dete svake jeseni preraste sve kaj sam kupila na proljeće. U nedjelju smo leteli u Lumini jer je izjavil da ga patike tiskaju. SVE patike, ne samo jedne.  A u pon kreće u vrtić. Ajdeeee mama i tata, kupovat obuću.

Usput nema ni jaknu, a i donji djelovi trenirkica su mu skoro prekratki. Skoro znači ako naraste još centimetar, gotovo. A narasel bu.

Ti faking šoping centri su zlo. A ništ drugo ne radi nedjeljom jer se mama nije u petak sjetila detetu isprobati jel ima kaj za obut.

I naravno da baš tu nedjelju dok ideš nekaj kupit detetu jer moraš, (tj glup si pa nisi na vreme provjeril sve kaj treba), a nije baš da ti se da nahodavat okolo (ono, pustite mi na miru zadnju nedjelju godišnjeeeeg!!!)  – e baš tu nedjelju u šoping centru su SVI! Onak, svi. Oćeš patike? Red do preksutra. Oćeš u drugom dućanu? Isto red do preksutra na kasi, al usput je i red do isprobavanja jer su se svi nameračili baš na te patike koje su nama lepe.

Oćeš kupit detetu jaknu? Nema problema – red do preksutra. Gaće i potkošulje? Red do preksutra.

I u faking ljekarni je bil red do preksutra.

Ima tam i jedna “Hoću knjigu” knjižara – e tam vidiš nije red. Tam se idem odmorit. Ne zato jer nije red nego zato jer bi se tam mogla preselit. ( Pitanje je zakaj tam nije red?!?)

Ali me najviše raspizdilo dok sam išla u Dajhman ( to mi retko padne na pamet, al sad mi je palo jer smo morali nekaj kupit) – ostavila sam muža u redu do preksutra s nekakvim gležnjačama za kišu ( jedva sam našla neke obične, crne, s pristojnom petom i bez šljokica) – i otišla detetu pogledat za patike.

Isustimater – kojem je debilu palo na pamet iz svake kutije izvaditi jednu?!? Mislila sam da je neko zmešal brojeve, kutije, di su jebene leve patike iz svake kutije?!? Dodatno me zbunilo to kaj su u nekim kutijama ipak bile obadve. Koljena sam si strgala dok sam pokušavala najti parove i pokušavala dokučiti koji je sad to vrag.

I onda onak sva iznervirana dojdem do muža u redu koji je i dalje do preksutra, velim zakaj nisam našla patike, kad ono – je, to ti oni izvade jer im kradu.

Molim?!? I onda dojdeš do pulta s tom jednom, pa ti teta na pultu da drugu dok ju nađe. Zato je red do preksutra. Za boga miloga.

Kaj reći.

 

Onda se vrneš na posel pa te pitaju jel si se odmorila. Jesam vražju mater.

Kisi.

9714e6d695f77baadd8f622696eeee18

 

 

Blijed pogled na bregove -Kazuo Ishiguro

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20180905_115829_146

Niki, ime koje smo naposljetku dali mojoj mlađoj kćeri, nije skraćenica; iznašla sam ga kao kompromis s njenim ocem. Jer paradoksalno joj je on htio dati japansko ime, dok sam ja – možda iz izvjesne sebične želje da me ne podsjeća na prošlost – inzistirala na engleskom. Naposljetku je pristao na Niki, smatrajući da u njemu ima nekog nejasnog odjeka Istoka.

 

E, sad.  Iskreno, zapravo ne znam što točno da mislim o ovome.

Naslovnica je divna, prijevod savršen. No, osim toga, ili sam ja luda ili je ova knjiga uvrnuta.

Ili možda ne razumijem Mr. Ishigura, a osim toga način pisanja mi nikako nije legao, a nisu ni te japanske uljudne fore i odnos prema ženama, a pogotovo taj dio kad i one same misle da je to sve normalno. Vjerojatno je stvar u tome što u ovom slučaju hrvatski  supstituira japanski, i malo me to nerviralo jer ne volim taj njihov način razgovora.

Ovo je Ishigurov debitantski roman i moj prvi susret s njim kao piscem.  Blijed pogled na bregove nipošto nije ni lako čitljiv ni štivo za mozak na pašu. Vjerujem da će nekima biti svrstan u kategoriju poput obavezne lektire koja nikome u srednjoj nije privlačna, ali ju je dobro pročitati. Imam u posjedu i Pokopanog diva, ali mislim da će to pričekati neka druga vremena. Jer i za neke knjige i za neke autore postoji vrijeme kad sazriješ i kad si u stanju pročitati roman na način kako treba. Razumijeti i zamisliti se. Ili ne. Nekad jednostavno ne ide.

Clean Background 01_preview1

Ali, ajmo ispočetka.

Etsuko živi u Engleskoj i u posjet joj iz Londona dolazi mlađa kći Niki. Starija, Keiko, ubila se nedavno u svom stanu u Manchesteru.. Nikin otac je također umro i majka i kći prave društvo jedna drugoj nekoliko dana. Tijekom Nikinog boravka, Etsuko se prisjeća ljeta kad je još živjela u Japanu, nakon drugog svjetskog rata, nakon bombe koja je pala na Nagasaki. Tad je nosila Keiko. Sjeća se poleta i obnavljanja, kad su mladi pokušavali uspostaviti koliko toliko normalan život i izgraditi bolju budućnost, a stari se pokušavali prilagoditi novim vremenima.

Sjeća se odnosa sa svojim suprugom Jirom koji u to vrijeme pokušava izgraditi karijeru, ali nisam u njihovom odnosu osjetila nikakvu toplinu ili razumijevanje. Ono da žena treba biti gdje joj je mjesto, itekako jesam.

Etsuko se sjeća se i prijateljstva sa Sachiko, ženom koja se sa kćeri Mariko doselila u kućicu blizu njihovog novoizgrađenog stambenog naselja. Ona se navodno sjeća prijateljstva i druženja, međutim načinom pisanja i razgovorima, ja imam dojam da jedna skriva koliko je loša i neodgovorna majka, a druga uporno zabada nos.

Mariko je djevojčica zbog koje mi je srce pucalo. Usamljena je, bez prijatelja, a oca je izgubila. Majku zapravo nije briga. Etsuko kao pokušava brinuti, ali ne dopire do djevojčice, pa su joj jedino društvo  mačići bez kojih će u jednom trenutku ostati, a da nitko ne uzme u obzir njene osjećaje. To dijete je u svakom pogledu žrtva.

Etsuko ima i svekra koji im dolazi u višetjedni posjet i trenuci njihovih duhovitih prepucavanja su mi zapravo najdraži dio knjige. Ogata-san je Etsuko poput oca, a na isti način se i odnosi prema njemu.

Ishiguro se dotiče i politike, sraza generacija, tema koje su za ono razdoblje bile prilično teške i osjetljive.

Clean Background 01_preview2

Ali. Na trenutke sam mislila da čitam horor/triler. Šumovi i zvukovi iz sobe starije kćeri, čudni dijalozi, ubojstva djece u Japanu prije toliko godina, Mariko stalno nekud bježi, viđa neku ženu…

Etsuko se naposlijetku odselila iz Japana i s drugim suprugom dobila Niki. Što se dogodilo s njenim prvim suprugom, nije objašnjeno.

Kako su povezane Etsuko i Sachiko, koliko su im slične sudbine i kako se dogodilo da Etsuko dođe u Englesku, zašto se Keiko ubila i tko je ubijao djecu u Japanu?

Zaključak koji se meni nametnuo neću nametati vama, ali me zanimaju vaši komentari jednom kad pročitate ovo.

Nisam sigurna da li da vam preporučim Blijed pogled na bregove. Bez ikakve zadrške mogu reći da pred sobom imate vrhunsko djelo književnosti. Kao što sam već rekla, prijevod je savršen.

Ali ovo je definitivno jedno od mračnijih djela koje sam pročitala, a pri tom sam na trenutke čitajući osjećala mučninu. Ponekad kad bi čitala književne klasike poput Kafke ili Prousta, imala sam isti osjećaj. Jednom ću ovome pružiti još jednu priliku, zasad se osjećam kao da sam izašla iz nekog čudnog “Zona sumraka” sna.

Sami odaberite da li je ovo za vas…. Ja i dalje ne znam što bih točno mislila.

Kisi.

***********************************************************************************

O Kazuo Ishiguro

Goodreads ocjena: Blijed pogled na bregove

Ostale recenzije: Knjige su moj svijet

Gdje kupiti:  Mitopeja

Izdavač: Mitopeja

 

Iskorijenjena-Naomi Novik

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20180903_135036_300

 

Posljednje ljeto koje smo provele zajedno bilo je dugo, toplo i puno suza. Kasija nije plakala, ali ja jesam. Do kasno bismo boravile u šumi rastežući zlatne dane do krajnjih granica. Kući sam dolazila gladna i krajnje umorna, ali sam se odmah povlačila na počinak u mrak. Majka bi došla, gladila me po glavi i tiho pjevala, a ja bih usnula plačući. Pladanj s večerom ostavljala je pokraj kreveta, jer me usred noći budila glad. Ni na koji način nije me pokušavala utješiti, a kako bi i mogla? Obje smo znale da usprkos svoj ljubavi koju je osjećala prema Kasiji i njezinoj majci Wensi, u sebi osjeća tračak radosti, jer njezina kćer neće biti odvedena, njezina jedina kćer. Ja, naravno ne bih ni poželjela da se osjećala bilo kako drugačije.

 

Wow. Negdje iza ponoći sam pročitala ovo čudo od knjige do kraja (uzmite u obzir da mi je danas prvi radni dan nakon godišnjeg i da sam se kao trebala naspavati…) Jednostavno je nisam mogla ispustiti iz ruke. I da nemam obaveza i malog Prdeka, mislim da bi je pročitala u danu jer nebi ni jela.

Morala sam napisati svoj osvrt jer me toliko obuzela da – iako je već 2 godine prošle od izdanja i svi su već napisali recenziju – moram vam reći koliko je divna.

Postoje te neke knjige koje su kao povratak domu. Pretpostavljam da to ima veze i preferencijama žanru i stilu, a ja sam ipak u prvom redu fantasy lover… Otkad pamtim. Gospodara prstenova pročitala sam s otprilike 8 godina. U doba kad ljudi za Tolkiena nisu ni čuli ako nisu prekopavali knjižnice u potrazi za čarobnjacima i vilama.

Nakon toga, pročitala sam sve njegovo čega sam se mogla dočepati, otkrila još nekoliko fantasy autora koji su mi se uvukli pod kožu i prema kojima se ponašam ko fan glazbenog benda – nakon što su me kupili s jednom, dvije, tri fantastične priče, mogu napisati najgore književno sranje koje postoji – ja ću to kupit.

Imala sam malu pauzu od čitanja godinu -dvije ( obaveze, ovo-ono…) i Naomi sam otkrila tek sad, ali mi je jako drago što sam na nju naletjela u trenutku kad sam čitala svašta drugo osim onoga što najviše volim ( Arden se ne računa, ona je posebna kategorija :))

Untitled

I onda – novi autor, nova knjiga i neizreciva sreća 😀 Ljudi, ona je u 400 stranica ispisala nešto… predivno. Ima sve – čarobnjake, vještice, nježno prijateljstvo, malu čvrstu seosku zajednicu, djevojku u nevolji, čarobnjaka koji uzima danak i zlu šumu i onaj magličasti veo čarolije koji te drži uz knjigu i uvuče u nju i tu si  –  ljutiš se, dišeš i boriš s Agnieszkom dok pokušava doći sebi od neočekivanog šoka jer je Zmajev izbor pao na nju… I onda dalje s njom letiš i padaš i ponekad ti srce stane od obrata i situacija i napetosti i …

Ahahaha, sad vjerojatno mislite da sam prolupala, a pogotovo ako niste pročitali knjigu.

Ok, malo o sadržaju:

Agnieszka ima 17 godina. Njena prijateljica Kasia isto toliko. Od malih nogu su nerazdvojne, nježne prijateljice, ali se jedna od druge razlikuju koliko god je više moguće. Dok je Kasia lijepa, nježna, spretna i zabavna, djevojka koja se ističe svojom ljepotom i vrlinama –  Agnieska je premršava i nespretna, neuredna i uvijek u nevolji. Djevojke i njihove obitelji žive u Dverniku, malom selu na rubu šume. A Šuma je – zla. Šuma šalje bolesti i zvijeri, čudovišta i zaraze, a tko u nju zaluta, ne vrati se kao osoba koja je nekad bio.

Od otvorenih napada Šume seljane Dvernika i cijelog tog područja čuva Zmaj – čarobnjak koji odbija njene napade i dolazi u pomoć kad god Šuma podivlja, ali za to skuplja danak u namirnicama i svakih 10 godina uzme sa sobom jednu djevojku. Djevojku koja je navršila 17 godina i koja je izuzetna u svakom pogledu, koja se ističe od drugih. Svi znaju da je ovaj put to – Kasia. Kasia je praktički cijeli život živi pripremana da jednog dana ode iz roditeljskog doma služiti Zmaju. I da se vjerojatno neće vratiti. Zmaj ih doduše zadržava samo na 10 godina, otpušta s malim bogatstvom i koliko se zna, ne radi im ništa nažao, ali nijedna djevojka nije nakon toga ostala kod kuće. I sve su vratile promijenjene.  Kao da više ne znaju živjeti u dolini.

Kasia se oprostila s roditeljima, braćom, susjedima i Agnieszkom, uredila i hrabro prihvatila svoju sudbinu.

Samo što je Zmaj odabrao – Agnieszku.

A Agnieszka je vjetar koji mete sve pred sobom, na momente nepretna i nesigurna, a onda opet sigurna u sebe, jaka i neustrašiva –  netipična heroina koja je sve samo ne ono šti bi jedan Zmaj od nje očekivao…

Zašto ju je odabrao? I što je to u njoj toliko jedinstveno da je morao odabrati nju? Tko je zapravo Agnieszka? Koliko je za sve kriva Šuma? Što želi i koliko to želi? I kako će se posložiti kockice…

ukorijenjena

Ovdje pred sobom imamo priču o prijateljstvu, korijenima, vezanosti i ljubavi. Priča je to ispredena toliko prekrasno da ne možeš ostati po strani, zadržavaš dah kad postane napeto, stišćeš šake kad ponestaje vremena i odahneš kad se nešto uspije dobro završiti. A obrate pratiš s nevjericom i onim djetinjim uzbuđenjem k’o kad je baka uz vatru  pričala priče.

Volim priče s elementima folklora. U njima još osjećam onaj drevni način života kad je magija bila živa, duboko utkana u sav život i običaje, kad se neka čarolija uvijek povlačila po zraku i bila na pomoći svim bićima… Onda kad je bilo jednostavno živjeti s magijom i živjeti magiju, bila ona opasna ili ne… Ali bila je dijelom života i zato je funkcionirala.

Agnieszka je ime dobila prema bajci Natalie Galczynske – Agniezska “Komadić neba”. Ukorijenjena se dobrim dijelom temelji na legendama i narodnim predajam istočne Europe, što se vidi po imenima mjesta i likova. Likovi iz “Komadića neba” se također nakratko pojavljuju ovdje. Mnogo narodnih legendi utkano je u ovu priču, poput one o babi Jagi.

Hvala Naomi, Agnieska mi je uz Vasju postala novi omiljeni lik iz priča 🙂 ( A imam ih već cijeli tucet sigurno :D)

Onom tko voli fantasy, a i onima koji ne vole, preporučujem ovo uz jesenske kišne dane i toplu svjetlost svijeća, uz cimet i čaj i kolače 🙂 Dobar tek 🙂

Kisi.

ps. Sad jedva čekam početi Spinning silver 😀

***********************************************************************************

O Naomi Novik

Goodreads ocjena: Iskorijenjena

Ostale recenzije: Ključ za knjigu , Učitaj se, Bibliomanija

Gdje kupiti:  mislim da nema više…

Izdavač: Algoritam