24 sata s Prdekom – vodič za preživljavanje

20180921_110026.jpg

Prdek alergičan na neku cvjetajuću pizdariju. Od prošle godine još imamo s tim situaciju, ali nije ga previše smetalo, pa ga nismo maltretirali s pikanjima i tim nekim popratnim stanjima.

I onda je dr rekla da treba napraviti pretrage. Pa sam ja jučer ostala doma jer je trebalo osim bolnice, obaviti i neke stvari sa strane.

Daklem – ujutro smo išli vadit krv i na bris nosa. Badava ti Prdalo pripremaš na vađenje krvi tjedan dana jer se siročko boji i gotovo. A ni meni nije svejedno kad moraš onu malu ručicu držati mirno da teta izvadi kaj treba.

E, ali ljudi moji, njega se čuje valjda do Varteksovog stadiona. A to nije blizu. I još trebaju 3 sestre, 2 doktora i nas dvoje da se njemu krv izvadi jer to em urla, em se otima i rita ko da ga u najmanju ruku namjeravamo priklati, a još uz to viče da ga ga buuuubaaaa.

Znam, zlato malo da te buba, ali te buba jer se otimaš. Ne kuži on. Posle su nam rekli da ih ima još takvih. Nije nam zato lakše. Jbg.

Nakon toga, bris nosa. E, bris nosa… Malo ti pobriše štapićem za uho u nosu. Rajt. Badava objasniš. Prvu nosnicu na prepad, drugu urla ko da se ne znam kaj događa. I opet, sestra, mi, dobro da zaštitare nisu zvali da se njemu pretraga obavi.

Sunce malo mamino, teške muke podneslo, sav crven od plakanja i urlanja. (A mi od neugode, ko zna kaj sad misle da mu doma radimo.)

Ajde, onda smo ga odfurali na sladoled da malo dođe k sebi, pa tata svojim poslom, a nas dvoje na plac i u knjižaru.

Inače je u kazni jer je koji put nemoguć u vrtiću, pa sad nema igračaka, nema mobitela (iako mu to i inače rijetko dozvolimo), a i neke igračke su u kazni.

Putem u knjižaru:

  • mama, ja bi još jedan zomblings
  • Imaš ih već 1865
  • ali ovaj nemam
  • prestani žicati
  • dobro
  • mama, budemo kupili na pošti zomblings?
  • sad smo ti kupili.
  • ali još nemam ovaj i ovaj
  • prestani žicati
  • Dobro. Ako prestanem žicati, budeš mi kupila ovu Ben 10 narukvicu?
  • Ne.
  • A zakaj?
  • Zato jer si u kazni.
  • A kad prestanem biti u kazni, onda bumo kupili?
  • (već iznervirana) – Možda.
  • A kad bum prestal bit u kazni?
  • Ovisi o tebi
  • A dok prestanem biti u kazni, budemo kupili zlatni auto od zomblingsa?
  • Možda. Idi nađi neku knjigicu.

S druge strane dućana: Mamaaaaaaa, a kad bum prestal biti u kazni?

I tak putem i u knjižari i do doma. (Kupila sam mu Kukce. Ok, više sebi nego njemu – ali hej, to je dječja knjiga. Računa se.)

Onda mu se piša, pa mu se kaka, pa je žedan, pa je gladan, onda dođemo doma i odjednom više ne mora na wc jer – Kukci, Zomblignsi, Zdravoljupci i to.

Onda tata ode radit, a mi upisat dijete na engleski u vrtiću. (Zato jer je u vrtiću, inače mi nebi padalo na pamet razvažat klinca od 5 godina na 17 izvanvrtićkih aktivnosti i nemampojmakajsvene mu natovarit na vrat već sad. Znam, nemajka sam. Tužite me. I kupujem mu kinder jaja. I klipiće sa šunkom u pekari. I pije sok u birtiji dok mi pijemo kavu. Pa?)

Obavila sam upis s tim da su kakač i pišalina i sad bili prisutni (oće ta faza jednom završit?!?), i onda se okrenem, njega nema. Evo se igra s klincima iz grupe na ljuljačkama.

I ja sam malo klafrala s drugim mamama jer su cure odlične i baš ih volim. Nismo se dugo vidle i tak malo moraš nekad olakšat dušu.

Uspijem ga odvući ga s ljuljačke, idemo u sportsku (To ga vodimo jer uz tolku količinu energije, negde ju mora ispucat). Pješke. TJ, ja hodam, on trči. Trči do sportske, trči na sportskoj, trči doma.

Usput u Miler jer idemo prijatelju iz vrtića puhat svjećice, pa moramo kupit neku sitnicu. Opet mu se kaka. Dok ne dođemo doma. Onda ga moram tjerat na wc jer – Zdravoljupci, Zomblingsi, nešto.

Trči do ročkasa, trči tam po stanu, trči doma. Došli smo u pol 9 – dolazi tata s posla – ja krepana – on još skače.

Neće u kupaonu, neće iz kade, neće u pidžamu, ujutro neće iz pidžame, žedan je, gladan, treba piškiti, ne možemo naći brokulu Branka, di je panda iz Ikee, jedva gledam, njemu se čitaju priče.

Kad napokon zaspi, ne znam di sam.

Aha, trebala sam napisat kao vodič za preživljavanje. Ahahhaa. Nema to 😀 Snađite se sami 😛

 

Kisi.

 

5 razloga zbog kojih sam katastrofa nakon godišnjeg

13579463

Konačno dočekalo petak. Onaj neki godišnji do prošlog tjedna? To smo zaboravili da je bilo. To da je prešel u 5 min i da nisam sigurna jel to bilo ili smo sanjali, o tom nećemo. Veli Prdek da smo bili na moru. Dete valjda zna, njemu nije muka od povratka u vrtić da mora zmišljavati. Mislim.

Al u svakom slučaju ponavljaju se te neke stvari na koje se nakon godišnjeg nikak naviknut. (Mislim da to u mom slučaju ima neke veze s tim da idem na go u osmom mjesecu i vratim se oko 01.09., sumnjam da oni u sedmom imaju ovakve šokove)

vacation-reminder

  1. Buđenje

Taman se vratim u normalan ritam koji meni odgovara, a to bi bilo bit budna do cca 2-3 ujutro, pa ići spat, pa se probudit (jer moram, ne jer hoću) oko 9.  Ok, to je i dalje malo spavanja, ali se bolje naspavam (da me niko ne dira, najbolje bi bilo da spavam do cca 11, al daj kaj daš). Noćni tip. Diskriminacija. Zato jer jeje.

I onda.

U nedjelju prije povratka na radno mjesto bi kao trebala ići ranije spavat jer se moram dić u cik zore.

Rajt.

Do 2 ujutro oka ne sklopim jer mi se ne spava, a onda se sjetim da se za 3 sata moram dić, digne mi se tlak, u glavi zuji i ode sve u vražju mater.

I onda krene ujutro “neko me propustil kroz bubanj u vešmašini” epizoda kaj se tiče moje pojave, a ponašam se slično ko kad cugam dan prije – pa mi nije dobro.

I takva se pojavim na poslu.

 

2. Mrak

10.08., kad mi je otprilike zadnji radni dan, u 5:30 ujutro sunce sja, ptičice cvrkuću. (Ilitiga ptičurine urlaju jer mi baš u 5 ujutro i ne treba da mi se još neko dere pol sata prije nego bi se stvarno trebala izbaciti iz kreveta)

Budući da sljedeća 3 tjedna prespavam 5:30, dok uspijem doć sebi u pola dopodneva, isto je dan i sunce sja. Ptičurina nema.

Oko 01.09. kad se vraćam natrag u psihijatriju od ureda – u 5:30 je mrkli mrak. Ilitiga digla sam se usred noći. Šok. Ptičurina falabogudragom nema. Malo mi fali da odem na wc i vratim se u krevet jer sam naravno zaboravila zakaj alarm divlja, a kad počne divljat nemerem se sjetit kaj bi sad to točno trebala i zakaj se dere.

Do trenutka kad mi sine u čemu je stvar, zbunjeno bauljam po sobi ili sedim na krevetu ili na kadi u kupaoni.

I onda me skoro herc ostavi kad skužim koji je datum, zakaj urla mobitel, kolko je sati i kam trebam ići. A još je i usred noći. Ne.

 

3. Cipele

Ovaj tjedan ni v rit ni mimo s tom obućom. Nije kao više ljeto, pa onda malo kao zahladi (i to uvijek misteriozno od petka do ponedjeljka taj zadnji vikend godišnjeg i taman tolko da nisi načisto u čemu ić radit). Nije mi baš za sandale jer – kiša pada i zima mi je. A popodne onda umrem jer sam naravno obula cipele koje su mi svake jeseni misteriozno premale, žuljaju me i stišću i onda me sljedećih 2 tjedna bole stopala, imam krvave rane i mogu obut – točno pa ništ.

Pa sam onda ujutro jedva došla do posla. Ko da su mi noge strgane pa ne drže, ko zna kaj su si ljudi mislili okolo…

…gle ovu, već od jutra je nalokana… – točno vidim oblačiće iznad glava.

A mene boli. Šmrc. Za popodne me niti ne zanima ko si kaj misli, jer tu više nisam mogla stajat. Išla sam brzinom puža i ko baba od 100 godina. Bar su ljudi mislili da dobro zgledam za te godine. Kad malo bolje razmislim, i ona hodalica mi nebi bila naodmet.

Zato sad 3 dana hodam u patikama jer ujutro zaključim da mi trebaju čarape, a čarape i sandale nejdu skupa, u cipele se ne vraćam da su zadnje. Nek me niko ništ ne pita. Popodne – klasika – idem doma i vruće mi je i mislim si kak sam glupa. Japanke rulz.

Nema više. Gledala sam prognozu. Sljedeći tjedan se vraćam u sandale.

 

4. Obleka

Onak, ne želim. 3 tjedna sam hodala praktički zamotana u krpu i s komadom potplata na nogama. I sad bi trebala grudnjake, hlače, košulje, čarape, cipele, torbu!!!! Ej, torbu. A torba za posel uvijek ima jedno 15 kila jer tam strpam pol stana i onda još usput ako kaj treba. Neda mi se natrag to nosat okolo.

Uz to mi je još redovito bar jedan dio obleke knap, pa sam sad natrag na režimu. Užas.

Bilo mi je lepše zamotanoj u krpu.

 

5. Prdek i vrtić

Ajme meni. To dete svake jeseni preraste sve kaj sam kupila na proljeće. U nedjelju smo leteli u Lumini jer je izjavil da ga patike tiskaju. SVE patike, ne samo jedne.  A u pon kreće u vrtić. Ajdeeee mama i tata, kupovat obuću.

Usput nema ni jaknu, a i donji djelovi trenirkica su mu skoro prekratki. Skoro znači ako naraste još centimetar, gotovo. A narasel bu.

Ti faking šoping centri su zlo. A ništ drugo ne radi nedjeljom jer se mama nije u petak sjetila detetu isprobati jel ima kaj za obut.

I naravno da baš tu nedjelju dok ideš nekaj kupit detetu jer moraš, (tj glup si pa nisi na vreme provjeril sve kaj treba), a nije baš da ti se da nahodavat okolo (ono, pustite mi na miru zadnju nedjelju godišnjeeeeg!!!)  – e baš tu nedjelju u šoping centru su SVI! Onak, svi. Oćeš patike? Red do preksutra. Oćeš u drugom dućanu? Isto red do preksutra na kasi, al usput je i red do isprobavanja jer su se svi nameračili baš na te patike koje su nama lepe.

Oćeš kupit detetu jaknu? Nema problema – red do preksutra. Gaće i potkošulje? Red do preksutra.

I u faking ljekarni je bil red do preksutra.

Ima tam i jedna “Hoću knjigu” knjižara – e tam vidiš nije red. Tam se idem odmorit. Ne zato jer nije red nego zato jer bi se tam mogla preselit. ( Pitanje je zakaj tam nije red?!?)

Ali me najviše raspizdilo dok sam išla u Dajhman ( to mi retko padne na pamet, al sad mi je palo jer smo morali nekaj kupit) – ostavila sam muža u redu do preksutra s nekakvim gležnjačama za kišu ( jedva sam našla neke obične, crne, s pristojnom petom i bez šljokica) – i otišla detetu pogledat za patike.

Isustimater – kojem je debilu palo na pamet iz svake kutije izvaditi jednu?!? Mislila sam da je neko zmešal brojeve, kutije, di su jebene leve patike iz svake kutije?!? Dodatno me zbunilo to kaj su u nekim kutijama ipak bile obadve. Koljena sam si strgala dok sam pokušavala najti parove i pokušavala dokučiti koji je sad to vrag.

I onda onak sva iznervirana dojdem do muža u redu koji je i dalje do preksutra, velim zakaj nisam našla patike, kad ono – je, to ti oni izvade jer im kradu.

Molim?!? I onda dojdeš do pulta s tom jednom, pa ti teta na pultu da drugu dok ju nađe. Zato je red do preksutra. Za boga miloga.

Kaj reći.

 

Onda se vrneš na posel pa te pitaju jel si se odmorila. Jesam vražju mater.

Kisi.

9714e6d695f77baadd8f622696eeee18