24 sata s Prdekom – vodič za preživljavanje

20180921_110026.jpg

Prdek alergičan na neku cvjetajuću pizdariju. Od prošle godine još imamo s tim situaciju, ali nije ga previše smetalo, pa ga nismo maltretirali s pikanjima i tim nekim popratnim stanjima.

I onda je dr rekla da treba napraviti pretrage. Pa sam ja jučer ostala doma jer je trebalo osim bolnice, obaviti i neke stvari sa strane.

Daklem – ujutro smo išli vadit krv i na bris nosa. Badava ti Prdalo pripremaš na vađenje krvi tjedan dana jer se siročko boji i gotovo. A ni meni nije svejedno kad moraš onu malu ručicu držati mirno da teta izvadi kaj treba.

E, ali ljudi moji, njega se čuje valjda do Varteksovog stadiona. A to nije blizu. I još trebaju 3 sestre, 2 doktora i nas dvoje da se njemu krv izvadi jer to em urla, em se otima i rita ko da ga u najmanju ruku namjeravamo priklati, a još uz to viče da ga ga buuuubaaaa.

Znam, zlato malo da te buba, ali te buba jer se otimaš. Ne kuži on. Posle su nam rekli da ih ima još takvih. Nije nam zato lakše. Jbg.

Nakon toga, bris nosa. E, bris nosa… Malo ti pobriše štapićem za uho u nosu. Rajt. Badava objasniš. Prvu nosnicu na prepad, drugu urla ko da se ne znam kaj događa. I opet, sestra, mi, dobro da zaštitare nisu zvali da se njemu pretraga obavi.

Sunce malo mamino, teške muke podneslo, sav crven od plakanja i urlanja. (A mi od neugode, ko zna kaj sad misle da mu doma radimo.)

Ajde, onda smo ga odfurali na sladoled da malo dođe k sebi, pa tata svojim poslom, a nas dvoje na plac i u knjižaru.

Inače je u kazni jer je koji put nemoguć u vrtiću, pa sad nema igračaka, nema mobitela (iako mu to i inače rijetko dozvolimo), a i neke igračke su u kazni.

Putem u knjižaru:

  • mama, ja bi još jedan zomblings
  • Imaš ih već 1865
  • ali ovaj nemam
  • prestani žicati
  • dobro
  • mama, budemo kupili na pošti zomblings?
  • sad smo ti kupili.
  • ali još nemam ovaj i ovaj
  • prestani žicati
  • Dobro. Ako prestanem žicati, budeš mi kupila ovu Ben 10 narukvicu?
  • Ne.
  • A zakaj?
  • Zato jer si u kazni.
  • A kad prestanem biti u kazni, onda bumo kupili?
  • (već iznervirana) – Možda.
  • A kad bum prestal bit u kazni?
  • Ovisi o tebi
  • A dok prestanem biti u kazni, budemo kupili zlatni auto od zomblingsa?
  • Možda. Idi nađi neku knjigicu.

S druge strane dućana: Mamaaaaaaa, a kad bum prestal biti u kazni?

I tak putem i u knjižari i do doma. (Kupila sam mu Kukce. Ok, više sebi nego njemu – ali hej, to je dječja knjiga. Računa se.)

Onda mu se piša, pa mu se kaka, pa je žedan, pa je gladan, onda dođemo doma i odjednom više ne mora na wc jer – Kukci, Zomblignsi, Zdravoljupci i to.

Onda tata ode radit, a mi upisat dijete na engleski u vrtiću. (Zato jer je u vrtiću, inače mi nebi padalo na pamet razvažat klinca od 5 godina na 17 izvanvrtićkih aktivnosti i nemampojmakajsvene mu natovarit na vrat već sad. Znam, nemajka sam. Tužite me. I kupujem mu kinder jaja. I klipiće sa šunkom u pekari. I pije sok u birtiji dok mi pijemo kavu. Pa?)

Obavila sam upis s tim da su kakač i pišalina i sad bili prisutni (oće ta faza jednom završit?!?), i onda se okrenem, njega nema. Evo se igra s klincima iz grupe na ljuljačkama.

I ja sam malo klafrala s drugim mamama jer su cure odlične i baš ih volim. Nismo se dugo vidle i tak malo moraš nekad olakšat dušu.

Uspijem ga odvući ga s ljuljačke, idemo u sportsku (To ga vodimo jer uz tolku količinu energije, negde ju mora ispucat). Pješke. TJ, ja hodam, on trči. Trči do sportske, trči na sportskoj, trči doma.

Usput u Miler jer idemo prijatelju iz vrtića puhat svjećice, pa moramo kupit neku sitnicu. Opet mu se kaka. Dok ne dođemo doma. Onda ga moram tjerat na wc jer – Zdravoljupci, Zomblingsi, nešto.

Trči do ročkasa, trči tam po stanu, trči doma. Došli smo u pol 9 – dolazi tata s posla – ja krepana – on još skače.

Neće u kupaonu, neće iz kade, neće u pidžamu, ujutro neće iz pidžame, žedan je, gladan, treba piškiti, ne možemo naći brokulu Branka, di je panda iz Ikee, jedva gledam, njemu se čitaju priče.

Kad napokon zaspi, ne znam di sam.

Aha, trebala sam napisat kao vodič za preživljavanje. Ahahhaa. Nema to 😀 Snađite se sami 😛

 

Kisi.

 

5 zajedničkih karakteristika ovisnika o knjigama – iz vlastitog iskustva

Bible-Book-Hd-Wallpaper

 

“Ne volim arogantne ljude koji sebe uvijek stavljaju iznad drugih. Dođe mi da im dam jednu rublju i kažem im: “Saznaj koliko vrijediš, pa mi vrati kusur.” –

Lav Nikolajevič Tolstoj

 

Otkad je mene puklo da bi ja napokon nekaj i napravila iz svog poremećaja zvanog “opsjednutost knjigama”, ničim izazvana počela sam tu žvrljiti i recenzije knjiga. Jer kao neki stručnjak sam, pa mogu. (Nisam, al kaj mi možete :P)

Virtualno sam upoznala i puno divnih ljudi. Skroz slučajno. Majke mi. Ko da se neka energija pokrene kad počneš raditi tak neke stvari u kojima uživaš… I poveže te sa sličnim energijama. I otkriješ koliko su ti svi ti ljudi slični, a različiti.

A ovo im je zajedničko:

IMAJU SMISLA ZA HUMOR

I to baš svi. Ok, vjerojatno nisam naletila na one koji nemaju jer mi takvi nebi ni sjeli. Ali nevjerojatno je da su baš svi s kojima sam se na bilo koji način povezala ili bila u kontaktu makar jednom porukom na istoj valnoj duljini. I toliko opušteni i pozitivni da  komunikacija teče bez nekog napora. Trebali bi udrugu osnovat. Ako ništa, fakat bi se dobro nasmijali. Hvala ljudi, genijalni ste ❤

KNJIŽARE I KNJIŽNICE SU MJESTA APSOLUTNE SREĆE

Odnosno – uđemo u knjižaru ili knjižnicu i zaboravimo da postoji real life. Da smo recimo ostavili dijete ispred vrata jer idemo “samo na minutu pogledat jel ima ta neka knjiga koju dugo škicamo” – jedna knjiga se automatski pretvori u njih 567 koje moramo provjeriti ili makar dodirnut korice, a imamo sreće ako dijete isto voli knjige, pa je u dućanu u nekom ćošku, a ne vani na kiši. Npr. To kaj druga polovica ne zna kaj bi sama sa sobom jer je prošlo već pol sata od tih minutu, a jbg sad. I to kaj treba jesti, a ručak nije ni u planu, a kamoli napravljen. Ili to kaj imamo neki dogovor, a ljudi čekaju već 15 min. Ali mi smo stvarno uvjereni da smo unutra tek- minutu. (Dobra stvar je da u knjižarama ima i igrica i igrački i svašta nešto, pa se i ostatak familije zabulji u neke stvarčice – nisam samo ja uvijek kriva kaj smo u knjižari 3 sata 😉 )

SKLONOST PISANJU

Aha. Pisali recenzije, osvrte, ovakve črčke koje sam ja nadrobila u ovom tekstu jer mi je došlo, popise za dućan, random ispade o privatnom životu… Stvarno znaju pisati.  I vole pisati. I to lagano, ležerno, duhovito i tragično – pisanje im je u krvi. Stalno nekaj žvrljaju. Ne moraš ti napisati knjigu da bi se proglasila piskaralom 😉 Ali svi na koje sam naletjela, a povezani su s knjigama – pišu.

KNJIGA U TORBI

E, da. Stalno i svugdje se vuku knjige. Nedo bog da odeš nekud bez. Jer – može ti bit dosadno u autu ili u vlaku ili čekaš tramvaj. Ili si na kavi, a druga strana kasni. Ili je jbg, knjiga dobra i nemoš stat. U tom slučaju je koturanje niz stepenice s nosom na 359 stranici  – neminovno. Ne pokušavati kod kuće.

PRISTUPAČNOST

Budući da sam neki put malo glup, da ne velim debil u nekakvim tehničkim stvarima okolo interneta i stranica i bloga i tak to – a gle, pitam okolo pa makar ispala kreten jer ne znam osnovne stvari. I onda kad pitam – dobijem upute, tapšanje po ramenu, dozu humora i obično – još jednog prijatelja, iako se nikad nismo sreli.
Well, ili sam ja imala sreće ili je ta mala/velika zajednica koja čita knjige – genijalna ❤

I sad ako ovo čitate, samo sam vam svima htjela zahvaliti jer ste stvarno divni. ❤ I puno sam naučila. Znate koji ste 🙂 Valjda.

 

Kisi.