” I još je nešto novo. Umjesto drevnog, zamršenog, naslijeđenog zakona prema kojem svaki barun ili velikaš ili gospodar zamka može izreći kaznu svojim prijestupnicima, objesiti ih ovisno o vlastitu nahođenju, Henrik II Engleskoj je podario sustav koji je uređen i jedinstven te se provodi u cijelom kraljevstvu. Zove se Opći zakon.”
Engleska, Cambridge. 1171 godina. Jedno dijete ubijeno, troje nestalo. Bijesni građani za zločine optužuju Židove. Iz neznanja i straha zbog toga će stradati jedna nevina obitelj.
Henrik II nastoji stati na kraj posvemašnjem ludilu (više iz straha za svoju riznicu nego ljudske živote) i pronaći pravog ubojicu…
I tako zadatak dobiva Simon Napuljski – Židov poznat po svojim detektivskim vještinama. A u njegovoj pratnji stiže Adelia Aguilar, doktorica za mrtve. Žena. Liječnica. Neudana. U dvanaestom stoljeću. I jedan Saracen. Sve to u kršćanskoj Engleskoj. U doba kad svaki član te male grupe nosi glavu u torbi.
Ovo nije samo krimić. Ovo je vjerno predočena slika neukosti i gluposti ljudskih umova srednjeg vijeka. Oprostite mi, ali ne znam kako bih drugačije nazvala procjenjivanje ljudskog bića prema tome kojoj vjeri i rasi pripada, a još manje kad to radiš bez mozga, zato jer su ti rekli. Pa su Židovi pokvareni, zli i lažljivi, ali svejedno se od njih novac posuđuje kako tko stigne. Saracen je bezbožnik, heretik i vjerojatno će završiti u paklu, ali ako netko razglasi da je i liječnik, onda je red čekanja do preksutra jer, gle čuda – relikvije svetaca i molitve ne pomažu protiv bakterija, virusa i prijeloma.
Ovo je i triler. I to prilično dobar. I povijesna kronika. I feministički manifest. I lekcija o ravnopravnosti. Studija patologije ljudskog uma. Opis početaka razvoja medicine i forenzike.
“Rowley je pognuo golemu glavu kao da čeka goruću žeravicu. – Hakim me nije krivio. Ni riječ nije rekao, čak ni poslije kada smo našli… ono što smo našli. Ubayd mu je sve objasnio, rekao je starcu da nisam kriv, ali ovih posljednjih godina ja dobro znam tko je krivac. Vidite, bili su moja odgovornost. Moji taoci.”
Također je i upozorenje na opasnost. Onakvu kakva prijeti kod netolerancije i slijepog vjerovanja da je samo tvoja istina prava. Takva istina zbog nedostatka zdravog razuma ubija djecu.
Razdoblje srednjeg vijeka je temeljito istraženo, radnja napeta i zanimljiva, likovi uvjerljivi i razrađeni.
Ipak, ovo vam ne preporučujem ako imate dijete. Posebno ne preporučujem ako je još maleno. Prije nego sam postala mama, nisam na ovakve teme reagirala emotivno na toliko načina. Sa zgražanjem i ljutnjom da, ali ne i s užasom i suzama. Ne u tolikoj mjeri. Ako među vama ima vizualnih tipova, posebno onih koji prožive scenu kao njen dio, možda da ovakvo štivo ostavite za neke kasnije godine. Gospodarica smrti je na trenutke mučna za čitanje.
Fascinantna je, naravno, također. Posebno opisi rane forenzike i otkrivanja tragova u vremenu bez tehnologije, bez priručnika koji su tek trebali biti napisani, bez pomoći vlasti i/ili čuvara zakona.
Dva su svijeta suprotstavljena u ovom romanu. Dvije razine svijesti koje su toliko različite da se ponekad čini da ne mogu postojati u isto vrijeme, a opet… Prisiljene su surađivati u obostranom interesu i prevazići nametnuta vjerovanja.
Jedan od njih – svijet srednjovjekovne Engleske – pod čvrstom je čizmom crkvenih učenja, tj svega onoga što se tadašnjoj neukoj masi nametalo kao crkveni nauk. Ispod toga se obično nalazilo leglo spletki, laži i prevara. To je također svijet koji ženu predstavlja kao drugotnu, koji joj ne priznaje drugu ulogu osim supruge ili redovnice. Svijet koji napredak znanosti opisuje kao vražje djelo.
Ipak, i u tom svijetu, čak i u tom vremenu, postoje oni koji vide širu sliku, oni koji su spremni za veće dobro napustiti nametnuta mišljenja i dopustiti sebi širinu razumijevanja i prihvaćanja, uporabu vlastitog uma. Oni koji su u stanju odbaciti predrasude.
Postoji i protuteža zatvorenosti i neukosti engleskog puka – Italija – Salerno. Svijet iz kojeg dolazi Adelia, svijet je napretka, svijet znanosti, postignuća, istraživanja. Nije bez predrasuda, ali one su prevaziđene u korist razvoja i znanja. Svijet u kojem nije nimalo čudno što je žena liječnica, neudana, obrazovana. Žena koja ima svoje mjesto na akademskoj ljestvici, čija otkrića se priznaju i nagrađuju.
“Nikada još nije odbila napraviti obdukcijski oregled, pa neće odbiti ni sada. Zato je i došla. Gordinus je rekao: ” Ne šaljem te na ovaj zadatak sa Simonom Napuljskim zato što si jedina liječnica za mrtve koja govori engleski, već zato što si najbolja.” Odvratila je: “Znam to, ali ne želim ići.”
Ali, morala je. Tako je zapovjedio kralj Sicilije.”
Iz takvog okruženja Adelia dolazi u zemlju gdje ne smije pokazati što je, da je školovana, da posjeduje inteligenciju i ima vlastito mišljenje. Ipak, izdajući se za liječnikovu pomoćnicu, zajedno sa Simonom Napuljskim dolazi pomoći rješiti slučaj ubijene djece. Ako ste ikad gledali Navy CSI, ona bi bila nešto poput Abby 🙂 Posebno pomno mora skrivati da je liječnica za mrtve. Žena patolog forenzičar u dvanaestom stoljeću – to je nezamislivo, ali je zato itekako izgledna optužba za vještičarenje, ako glas o tome što radi dođe do krivih ušiju.
Nekoliko ljudi ipak zna zašto je ta mala čudna skupina došla u Cambridge.
Gvardijana Goeffreya Adelia je kupila svojom prvom ikad izvedenom operacijom, kojom mu je spasila život. On je također jedan među nekolicinom duša koji znaju tko i što je ona. Zna to i Gyltha, gvardijanova ljubavnica i domaćica, žena koja se izborila za rijetku povlasticu – da se brine sama za sebe. Tu je i Ulf, Gylthin ( i gvardijanov) unuk, dijete koje pokazuje zavidnu razinu inteligencije i postaje nezamjenjiva pomoć Adelijinoj istrazi. Kao i Gyltha. Inteligencija običnog puka čini se daleko korisnija nego sva praznovjerja plemićkog staleža.
“Dopuštenje da obavi tako osjetljivu obdukciju u nazadnom engleskom gradu u kojem bi, otkriju li je, mogla biti i kamenovana, već je samo po sebi bilo pravo čudo za koje se Simon Napuljski morao žestoko pomučiti. Gvardijan ga se nećkao dati, zgrožen činjenicom da je žena spremna prihvatiti taj posao i plašeći se posljedica dozna li se da je tuđinka zabadala nos i prčkala po sirotim leševima.”
Hoće li to Ulfa dovesti u opasnost? I što ako Adelia ne uspije posložiti kockice na vrijeme? Tko je djecoubojica i iz kakvih bolesnih pobuda pomračenog uma djeluje?
Adelia će na ovom putovanju otkriti sebe. Potvrditi se. Pristati na neke žrtve, druge odbiti. Ali na kraju, kad je pravda zadovoljena, kad su glasovi utišani, kad se raspadne kula od karata koju su mnogi gradili, ostaje svoja. I zato vjerujem da će se mnoge od vas pronaću u nekom aspektu Adelijinog lika.
“Sjedeći u ovoj sobi navrh kule, krivila je tu negdašnju sebe za najobičniju, glupu neukost. “Nisi imala pojma. Nisi znala za ovo divljanje koje te tjera da izgubiš zdrav razum i moć rasuđivanja. Ali moraš rasuđivati, ženo, rasuđuj.”
Feministica u meni je na trenutke mrzila srednjovjekovno zatiranje ženske ravnopravnosti, nijekanje inteligencije i doslovno gaženje svega što žena može biti osim supruge, majke i sluškinje. Međutim, u cijeloj priči svjedočimo onome čemu svako živo biće teži – da bude ono što jest. Žena ili muškarac, liječnica ili svećenik ili lovac na jegulje, nebitno, koliko god teško – pouka je uvijek ista- ne odustaj.
Iako ova knjiga nije nova, meni je u ruke došla tek sad. Nerado priznajem, u zadnjih par godina malo sam zapostavila knjige. Zato sad pokušavam nadoknadit, što znači da ću Eleanor Oliphant npr. vjerojatno pročitati cca 2022, a u međuvremenu bi moglo biti još ovakvih zaostataka i knjiga koje nitko ne čita jer nisu razvikane 🙂
Neću joj dati peticu jer joj još fali malo onog nečeg, ali svakako bi je preporučila. To je meni štivo za plažu. Ionako rijetko čitam ljubiće.
I da, priznajem, privukla me naslovnica 🙂
*************************************************************************************
Goodreads ocjena: Gospodarica smrti
Ostale recenzije: Imaginarij Mačak u knjigama
Gdje kupiti: Mozaik knjiga
*****
- Adelia Aguilar je glavni lik još nekoliko romana. Nakon prvog slučaja, Adelia u službi engleskog kralj nastavlja biti dio kriminalističkih istraga, što će vjerujem razveseliti sve ljubitelje ovakvih mozgalica
- Ariana Franklin je pseudonim brianske autorice Diane Norman. Kao bivša novinarka, Diana je napisala nekoliko priznatih biografskih i povijesnih romana.
Pa ispadne da je zgubil broj, pa opet ispočetka i nikad ne znaš na čemu si, a imaš 16 i to je pitanje života i smrti 
Life&Socks 