” Produžio sam do knjižnice gdje su se čuvali svesci starih novina i časopisa. Bili su uredno složeni po godištima. Izvukao sam svezak s godinom mojega rođenja. Prelistavši ih pronašao sam ono o čemu je Frank govorio. Doista, oboje smo se rodili u vrijeme neobično visoke plime. Krivnja za to svaljena je na pun mjesec. Ali voda se potom brzo povukla i nastupila je neviđena oseka. Na fotografiji iz novina s Enolinim datumom rođenja, neki je čovjek stajao na pijesku, na mjestu gdje se prije oseke nalazila lučica. Čamci oko njega ostali su na suhom, ribe također. Stotine njih ležalo je razbacano po pijesku. Plima i oseka, kao život i smrt.”

Erika Swyler -Knjiga pretpostavki i nagađanja

 

Ovu sam priču mjerkala par mjeseci dok je napokon nisam stavila u košaricu. Jer.. uvijek ima neka novija, pa uvijek neka na preporuku, pa neku slikovnicu, pa… Ali, evo, napokon je stigla do mene i kad sam je pročitala (u dahu), još mi je bilo i krivo što sam je se dočepala tek sad.

Pitka je i brzo se čita. Pročitala sam je na putu u Zg i iz Zg + još cca sat i pol kad smo Prdeka spremili na spavanje. A ima preko 400 stranica.

I znate što.

Sjajan roman. Ono, ozbiljno. Priča mi se uvukla pod kožu već s prvom stranicom, a počinje – knjižničarem. I knjigom. I kao da već to samo po sebi nije dovoljno, u nekom trenutku se pojavljuje cirkus, tarot karte i jedno mitsko biće iz slavenskih (u ovom slučaju ruskih) predaja.

Bila sam kupljena za 2 min. Iznimno dobro ispričana, priča je to u kojoj se sudaraju magično i realno, legende i stvarnost, obiteljske tajne i njihove žrtve, ljubav prema obitelji i nikad prežaljene, nikad objašnjene smrti. Uvijek isti datum i voda. Mnogo vode.

 

Potkraj 18. stoljeća jedan je dječak napušten i ostavljen u šumi. Iz nekih, samo tada normalnih razloga, roditelji su siroto dijete ostavili samo, čim je dovoljno naraslo da mu više nisu bili dovoljni ostaci sa stola. Preživio je. Još maleno dijete, i uz to nijemo. Ali iznimno bistro i snalažljivo. Preživio je.

Otprilike u isto vrijeme na drugom kraju zemlje jedna je djevojčica ostala bez majke, a oca nikad nije ni upoznala. Baka, koja je ostala s njom, nije znala da će njezin – malo prerevan i prerigorozan – pokušaj da malenu zaštiti od “zla” ( kuhačom i krunicom) dovesti do ubojstva i bijega.

Jer ponekad ono različito treba razumjeti i prihvatiti, umjesto potisnuti i prisiliti na uzmak.

U vrijeme kad su oboje bili već veći, jedan je cirkus putovao zemljom. Sudbina je htjela da se u jednom trenutku svi nađu na istom mjestu i svatko će od njih odigrati svoju ulogu u kasnijim događajima koji se tiču jedne obitelji. Divlji dječak, morska sirena, stara gatara, vlasnik cirkusa i poneki slučajni gost sa strane oblikovali su priču kakva se ne sreće često.

 

U današnje doba Simon Watson, knjižničar, suočava se s gubitkom posla, propadanjem vlastite kuće koja se doslovno urušava, sestrom koja se vraća nakon godina izbivanja, tek otkrivenom ljubavlju prema prijateljici iz djetinjstva. U isto vrijeme progonjen je sjećanjima na majku koja se utopila kad je bio još mali i oca koji je nakon toga bio tek nešto više od biljke. Sestrici je bio i otac i majka, a onda je i ona otišla. U jednom trenutku do njega stiže knjiga. Poslao ju je nepoznati stari antikvar koji je u njoj pronašao ime njegove bake. Koja se utopila. Kao i njegova majka. I prabaka. I cijela linija pretkinja po majci koje su sve otišle u smrt, u vodu, na isti datum – 24. srpnja.

Mlade. Sve do jedne su radile u cirkusu i bavile se tarotom i ronjenjem na dah. Kao i njegova majka. Sve su imale dugu crnu kosu i blijedu put. Kao i njegova majka. Kao njegova sestra.

Zašto? Koji je uzorak? Što se to provlači ženskom linijom njegove obitelji i vodi u smrt? Depresija? Tuga? Prokletstvo? Prijeti li opasnost najmlađem članu te ženske linije – njegovoj sestri? A 24. srpnja je za nekoliko dana i Simon nema vremena.

Knjiga na njegovom stolu je stari cirkuski dnevnik iz 18. st. A cirkuski dnevnici su obiteljska stvar i ne lutaju okolo. Osim ako nešto ozbiljno nije pošlo po zlu….

 

 

Koliko ste spremni povjerovati u nešto što nema veze s razumom, što se ne može znanstveno dokazati, što je teško razumljivo, a ipak vam se događa pred nosom? Koliko daleko ste spremni ići da bi spasili obitelj? Kakve tajne skrivate misleći da je bolje da ostanu skrivene? Jeste li sigurni da pokušavate zaštititi nekog drugog, jeste li zbilja sigurni da zapravo ne pokušavate zaštititi sebe? Koliko zapravo znate o ljudima koje volite? I koliko se mračnih tajni zavuklo u kutke vlastitih ognjišta koje ne smijemo pustiti van da se kuća ne sruši?

Ha?

Nije više smiješno, znam. Ovakva neka knjiga vam malo poruši idealnu sliku vlastitog života, ako se malo dublje zamislite. Ne kažem da je to nužno loše. Ponekad otvaranje očiju doda dubinu i perspektivu. Ako smo otvorenog srca. Ako možemo otpustiti i prihvatiti. A onda možemo i spasiti slomljeno. A često bi se neke tragedije, velike ili male, vješto izbjegle kad bi se reklo što se ima za reći.

 

Vukla me ova priča, malo je drugačija, nesvakidašnja, mistična, magična. Često tamna i maglovita.  Eriki Swyler je ovo debitantski roman, i iskreno, veselim se sljedećem što ću od nje pročitati. Nije baš svaki dan da mi se neka priča zavuče pod kožu, knjiga pročita toliko brzo i kad ti ostane dojam čak i drugi dan.

Ako pitate za preporuku, preporučujem od srca. Možda je malo u nekim segmentima nedorečena i neke stvari su ostale visjeti u zraku (ali neću vas zamarati sitnicama, ja sam samo netko tko voli da mu je svako pitanje “Zašto” – odgovoreno). Ali sve u svemu – za jedan debitantski roman – skoro pa četvorka 🙂

Pročitati 🙂

Kisi.