MANSFIELD PARK – JANE AUSTEN

Njihova obitelj bila je izuzetno otmjena, sinovi veoma naočiti, kćerke nedvojbeno zgodne, a svi zajedno visoki i razvijeni za svoje godine, zbog čega su se izgledom razlikovali od svoje sestrične jednako napadno kao što su se zbog izobrazbe razlikovali ponašanjem, i nitko nikad ne bi pomislio da su djevojčice po godinama gotovo vršnjakinje.

Jane Austen – Mansfield Park

Što reći o Fanny Price? Priznajem da sam očekivala još jednu Elizabeth Bennet ili barem Emmu… Ali nisam to dobila. Prvu polovicu knjige sam ili umirala od dosade ili su mi svi išli na živce, a zapravo mislim da je problem bio u meni.

Ponekad mi se teško naviknuti na ponašanje i razmišljanja ljudi iz 19 st., pogotovo onih “boljeg” položaja, a ni Fanny definitivno nije junakinja koja će vas na prvu osvojiti. Plaha, nježna i povučena – neće vas zaokupiti niti ćete s napetim zanimanjem promatrati kako se, i u kakvu, djevojku razvija.

No, bit ćete itekako iznervirani gospođom Norris, gospođom Bertram, Bertramovim kćerima, a i većinom muških likova, glavni također uključen.

I već sam namjeravala prestati čitati. Dok mi nije sinulo da je ono što čitam zapravo prikaz društva u doba kad je Jane živjela, i da su se ljudi tada ponašali upravo tako. Mansfield Park nije ljubavna priča. No nijedan roman Jane Austen to nije, ili barem ne sasvim. Mansfield Park je prikaz jednog odrastanja, ali je ujedno i kritika tadašnjeg društva i to oprilično oštra kritika. Vrlo brzo dolaze do izražaja plitkost i licemjerje ondašnjeg plemstva, isprazno tralalakanje na večerama i posjetima, uvijek izvana pristojni, ali s druge strane svatko sa svojim željama, htijenjima i strmljenjima. Njihova spuštanja koja su obavijena uvijek naglašenom pristojnošću i onim kako se pristoji razgovarati u društvu i što se smije reći – počeli su me zabavljati.

No, s druge strane, to me ljutilo. Jer se ljudima jednostavno nije dovoljavalo da budu ljudi. Svaka, pa i najmanja mana se dovodila u pitanje, vječito se secirali svačiji karakteri, jednostavno ili si bio u kalupu ili su te izopćili.

Ja bih se morala drogirati da me tjeraju da vodim takve razgovore. I vjerojatno bih završila u ludari da moram glumatati vječitu čednost i paziti na svako slovo i svaki nagib glave.

Ushićenost ženske ljubavi premašuje čak i zanos životopisca. Za nju je već sam njegov rukopis, bez obzira što je priopćavao, bio blaženstvo.

Ali iako me Mansfield Park nije osvojio na prvu, do kraja knjige postao mi je drag. Ne kao Ponos i predrasude ili Emma, ali mislim da sam shvatila što je Jane htjela reći. (Što ne znači da se s time i slažem.)

Na početku romana srećemo tri sestre nižeg staleža, od kojih će se jedna odlično udati i postati gospođa Bertram, odseliti u Mansfield Park i postati poštovana i ugledna dama. Druga će se udati za svećenika kojem će gospodin Bertram isplaćivati prihode u svojoj župi i postati gospođa Norris – vječito škrto zabadalo i prenemagalo, dok zapravo zavidno i zločesto pokušava sve okrenuti u svoju korist, pa čak i kad se odluči na dobra djela. Jer će i ta dobra djela biti na račun nekog drugog, kao i svaka odgovornost koja bi je mogla dopasti.

Treća će se odmetnuti i udati za siromašnog pomorca iako ništa neće ići tome u prilog – i postati gospođa Price.

Godine će proći, Bertramovi će dobro živjeti sa svoje četvero djece, dok će gđa Norris – i dalje bez djece – parazitski živjeti na njihov račun.

Gđa Price će rađati dijete za djetetom sve do ih više neće moći uzdržavati. A tad će tražiti pomoć od sestara.

Dok će gđa Norris jako htjeti pomoći sestri tako da uzme najstariju kći pod svoje, odnosno smjestiti je kod Bertramovih, u njihovu kuću i na njihov račun, najstarijeg sina Williama će smjestiti u mornaricu.

I tako će malena osmogodišnja Fanny Price stići u kuću Bertramovih, gdje će uvijek biti podređena, tek malo bolja od sluškinje. Ali dobit će obrazovanje i steći naklonost sir Bertrama i mlađeg sina Edmunda, što će joj malo olakšati tugu i usamljenost. Sestre Bertram neće je maziti, a tetka Norris nimalo olakšati.

Uvijek plaha i povučena, nimalo vična društvu i raznim igricama, Fanny će sačuvati čisto srce i plemenitu narav te odrasti u krasnu djevojku, no previše pasivnu i tihu.

Dok je okolnosti ne natjeraju da djeluje i pobuni se protiv sudbine koja se svima čini kao dar s neba, ali samo Fanny zna koliko bi to bilo pogrešno. Fanny će prvi put u životu reći ne i odbiti prosca koji bi joj mogao osigurati cijeli život, pribaviti položaj, ugled i udobnost, a ona samo treba pristati.

Mislio sam da u tebi nema ni mrvice one svojeglavosti, umišljenosti i one težnej duhovnoj neovisnosti, koja je u današnje vrijeme veoma česta čak i kod mladih djevojaka, i upravo kod njih uvredljiva i odbojna preko svih granica. Ali sad si mi dokazala da možeš biti svojeglava i nerazumna, da možeš i hoćeš odlučivati sama, bez imalo obzira i poštovanja prema onima koji nedvojbeno imaju stanovito pravo da te upute što da učiniš….

No, Fanny nije glupa. Ona dobro zna što se krije iza gorljivosti udvaranja g. Crawforda, dobro zna što se krije iza ljupkosti njegove sestre. A povrh toga, njeno srce nije slobodno. Fanny ne može mnogo učiniti, ali može reći ne. Uz sve posljedice koje nosi njeno odbijanje, uz ponovno i ponovno uvjeravanje, pa čak i vrijeđanje i nametanje osjećaja krivnje od svog tetka i svog prosca. I usprkos njihovom upornom nagovaranju, da ne kažem prisiljavanju. Jer tako je to tad bilo. Ne smiješ imati svoje mišljenje, a kamoli odlučivati o svom životu – što mi je diglo tlak na miljardu.

I tu me dobila. Ona je žena koja je svojim položajem na dnu, bez uglednog imena, primanja ili kuće, ovisi o gostoprimstvu i naklonosti rodbine kojoj nije prirasla srcu ( osim tetka i bratića) , kojoj bi ova prosidba donijela sigurnost i položaj, ugled. Ali se nije željela prodati. I nije željela popustiti. Ona je žena koja se usudila o svom životu odlučiti sama.

Jasno mi je zašto je smatraju jednom od feminističkih junakinja, jer Fanny se od siromašne i nedostojne djevojke prometnula u inteligentnu i hrabru mladu ženu koja će doći do svog cilja samo snagom volje.

Iako vam za čitanja prvih pola romana Mansfield Park sigurno ne bih preporučila, kad osvjestite što zapravo čitate, Fanny bi vam se mogla uvući pod kožu. Nije ona čvrsta i odlučna kao jedna Elizabeth Bennet, i sigurno nije šarmantna i neodoljiva kao Emma ili Elinor – ali ima mnogo kvaliteta i uzmite je u obzir, jer možda njena čvrstoća i neodoljivost nisu vidljive na prvu – ali ondje su.

Neću Mansfield Park nahvaliti u nebesa. Ja prva mogu reći da me ubilo od dosade dok nisam okrenula priču. Ali ću vam reći da, ako joj date priliku – mogla bi vas iznenaditi 🙂

Kisi.

**********************************************************************************

Jane Austen – Mansfield Park

Mozaik knjiga

Knjiga pretpostavki i nagađanja – Erika Swyler

IMG_20180919_070036_818

” Produžio sam do knjižnice gdje su se čuvali svesci starih novina i časopisa. Bili su uredno složeni po godištima. Izvukao sam svezak s godinom mojega rođenja. Prelistavši ih pronašao sam ono o čemu je Frank govorio. Doista, oboje smo se rodili u vrijeme neobično visoke plime. Krivnja za to svaljena je na pun mjesec. Ali voda se potom brzo povukla i nastupila je neviđena oseka. Na fotografiji iz novina s Enolinim datumom rođenja, neki je čovjek stajao na pijesku, na mjestu gdje se prije oseke nalazila lučica. Čamci oko njega ostali su na suhom, ribe također. Stotine njih ležalo je razbacano po pijesku. Plima i oseka, kao život i smrt.”

Erika Swyler -Knjiga pretpostavki i nagađanja

 

Ovu sam priču mjerkala par mjeseci dok je napokon nisam stavila u košaricu. Jer.. uvijek ima neka novija, pa uvijek neka na preporuku, pa neku slikovnicu, pa… Ali, evo, napokon je stigla do mene i kad sam je pročitala (u dahu), još mi je bilo i krivo što sam je se dočepala tek sad.

Pitka je i brzo se čita. Pročitala sam je na putu u Zg i iz Zg + još cca sat i pol kad smo Prdeka spremili na spavanje. A ima preko 400 stranica.

I znate što.

Sjajan roman. Ono, ozbiljno. Priča mi se uvukla pod kožu već s prvom stranicom, a počinje – knjižničarem. I knjigom. I kao da već to samo po sebi nije dovoljno, u nekom trenutku se pojavljuje cirkus, tarot karte i jedno mitsko biće iz slavenskih (u ovom slučaju ruskih) predaja.

Bila sam kupljena za 2 min. Iznimno dobro ispričana, priča je to u kojoj se sudaraju magično i realno, legende i stvarnost, obiteljske tajne i njihove žrtve, ljubav prema obitelji i nikad prežaljene, nikad objašnjene smrti. Uvijek isti datum i voda. Mnogo vode.

 

citat1

Potkraj 18. stoljeća jedan je dječak napušten i ostavljen u šumi. Iz nekih, samo tada normalnih razloga, roditelji su siroto dijete ostavili samo, čim je dovoljno naraslo da mu više nisu bili dovoljni ostaci sa stola. Preživio je. Još maleno dijete, i uz to nijemo. Ali iznimno bistro i snalažljivo. Preživio je.

Otprilike u isto vrijeme na drugom kraju zemlje jedna je djevojčica ostala bez majke, a oca nikad nije ni upoznala. Baka, koja je ostala s njom, nije znala da će njezin – malo prerevan i prerigorozan – pokušaj da malenu zaštiti od “zla” ( kuhačom i krunicom) dovesti do ubojstva i bijega.

Jer ponekad ono različito treba razumjeti i prihvatiti, umjesto potisnuti i prisiliti na uzmak.

U vrijeme kad su oboje bili već veći, jedan je cirkus putovao zemljom. Sudbina je htjela da se u jednom trenutku svi nađu na istom mjestu i svatko će od njih odigrati svoju ulogu u kasnijim događajima koji se tiču jedne obitelji. Divlji dječak, morska sirena, stara gatara, vlasnik cirkusa i poneki slučajni gost sa strane oblikovali su priču kakva se ne sreće često.

citat2

 

U današnje doba Simon Watson, knjižničar, suočava se s gubitkom posla, propadanjem vlastite kuće koja se doslovno urušava, sestrom koja se vraća nakon godina izbivanja, tek otkrivenom ljubavlju prema prijateljici iz djetinjstva. U isto vrijeme progonjen je sjećanjima na majku koja se utopila kad je bio još mali i oca koji je nakon toga bio tek nešto više od biljke. Sestrici je bio i otac i majka, a onda je i ona otišla. U jednom trenutku do njega stiže knjiga. Poslao ju je nepoznati stari antikvar koji je u njoj pronašao ime njegove bake. Koja se utopila. Kao i njegova majka. I prabaka. I cijela linija pretkinja po majci koje su sve otišle u smrt, u vodu, na isti datum – 24. srpnja.

Mlade. Sve do jedne su radile u cirkusu i bavile se tarotom i ronjenjem na dah. Kao i njegova majka. Sve su imale dugu crnu kosu i blijedu put. Kao i njegova majka. Kao njegova sestra.

Zašto? Koji je uzorak? Što se to provlači ženskom linijom njegove obitelji i vodi u smrt? Depresija? Tuga? Prokletstvo? Prijeti li opasnost najmlađem članu te ženske linije – njegovoj sestri? A 24. srpnja je za nekoliko dana i Simon nema vremena.

Knjiga na njegovom stolu je stari cirkuski dnevnik iz 18. st. A cirkuski dnevnici su obiteljska stvar i ne lutaju okolo. Osim ako nešto ozbiljno nije pošlo po zlu….

 

citat3

 

Koliko ste spremni povjerovati u nešto što nema veze s razumom, što se ne može znanstveno dokazati, što je teško razumljivo, a ipak vam se događa pred nosom? Koliko daleko ste spremni ići da bi spasili obitelj? Kakve tajne skrivate misleći da je bolje da ostanu skrivene? Jeste li sigurni da pokušavate zaštititi nekog drugog, jeste li zbilja sigurni da zapravo ne pokušavate zaštititi sebe? Koliko zapravo znate o ljudima koje volite? I koliko se mračnih tajni zavuklo u kutke vlastitih ognjišta koje ne smijemo pustiti van da se kuća ne sruši?

Ha?

Nije više smiješno, znam. Ovakva neka knjiga vam malo poruši idealnu sliku vlastitog života, ako se malo dublje zamislite. Ne kažem da je to nužno loše. Ponekad otvaranje očiju doda dubinu i perspektivu. Ako smo otvorenog srca. Ako možemo otpustiti i prihvatiti. A onda možemo i spasiti slomljeno. A često bi se neke tragedije, velike ili male, vješto izbjegle kad bi se reklo što se ima za reći.

citat4

 

Vukla me ova priča, malo je drugačija, nesvakidašnja, mistična, magična. Često tamna i maglovita.  Eriki Swyler je ovo debitantski roman, i iskreno, veselim se sljedećem što ću od nje pročitati. Nije baš svaki dan da mi se neka priča zavuče pod kožu, knjiga pročita toliko brzo i kad ti ostane dojam čak i drugi dan.

Ako pitate za preporuku, preporučujem od srca. Možda je malo u nekim segmentima nedorečena i neke stvari su ostale visjeti u zraku (ali neću vas zamarati sitnicama, ja sam samo netko tko voli da mu je svako pitanje “Zašto” – odgovoreno). Ali sve u svemu – za jedan debitantski roman – skoro pa četvorka 🙂

Pročitati 🙂

Kisi.