Tag: mini book club

MALE ŽENE – LOUISA MAY ALCOTT

Published on by Life&Books&Socks3 Comments

Dušo draga, ne brini! Uvijek postoji svjetlo u tami.

Louisa May Alcott napisala je i objavila Male žene 1868 godine. U doba kad žene nisu bile poslovno uspješne, slavne i bogate, osim udajom. Iako je amerikankama možda bilo mrvicu lakše nego ženama u ostatku svijeta, ipak je ženska neovisnost bila tek u mislima.

No, Louisa je uspjela. Nakon financijskih poteškoća u koje je njena obitelj zapala, Louisa je pronašla način da ih iz toga izvuče – pisanjem. Male žene požele su takav uspjeh da su joj donijele i slavu i novac, a ubrzo je objavila i nastavke, prvi već godinu nakon – Dobre supruge. Danas se oba dijela često objavljuju u jednoj knjizi.

Louisa je jedna od rijetkih koja se usudila podržati žensku neovisnost i samostalnost – i time mi je samo postala još draža.

Poznato mi je ipak da čovjek može biti istinski sretan i u skromnom domu, u kojem je krug svagdašnji plod vrijednog truda i rada, a mala odricanja svako zadovoljstvo čine još slađim. Nije mi stoga mrsko što će Meg početi skromno jer je, ako se ne varam, osvojila srce dobrog čovjeka, a veće bogatstvo ne postoji.

Vjerujem da Male žene tek rijetki nisu pročitali. Baš poput Jane Austen, sestara Bronte ili bilo kojeg klasika, i Louisa se ovim romanom upisala među one autore koji će zauvijek biti u rubrici: obavezno pročitati. I to ne jednom.

Male žene je topla priča o obitelji, odrastanju, sazrijevanju i kućnom odgoju. O učenju na vlastitim greškama, o tome što znači imati dobro vodstvo. Istovremeno je prikaz jednog vremena, drugačijeg od ovog našeg. Za razliku od Jane Austen (netko mi je postavio pitanje) – Louisa je mnogo pristupačnija, njeni dijalozi topliji, prisniji i srdačniji, nema one britanske uštogljenosti i manira, raznih pravila ponašanja i usiljenih razgovora.

No, obje ih jednako volim.

Louisa je za Male žene iskoristila vlastitu životnu priču, pri čemu je lik Jo March temeljila na sebi. A upravo je Jo meni omiljeni lik u romanu, iako se ne slažem s nekim njenim životnim odabirima. Doduše, ni neki mladog g. Lawrenca mi nisu baš sjeli. Oni koji su čitali, vjerojatno će odmah shvatiti na što ciljam…

No, što je – tu je. Priča je ispričana.

Na početku susrećemo Meg, Jo, Beth i Amy – zabrinute i tužne. Nakon godina dobrog života, u kojem im ništa nije manjkalo, zapale su u oskudicu i više si nisu mogle priuštiti sve na što su navikle, otac im je na frontu, a majka se trudi sve držati pod kontrolom. No, svaka je sanjala svoje. I bio bi to vrlo tužan Božić da sestre nisu imale brojne vrline kojima su se borile protiv tih malih demona i napravile su i sebi i majci sasvim pristojan Božić, usput poklonivši i ono malo što su imale onima koji nemaju.

Oca nema, pa su djevojke same s majkom i služavkom Hannom, koja je i sama već član obitelji. U susjedstvu živi imućan g. Lawrence i njegov unuk Laurie, mladić od 15 -tak godina. Laurie je usamljen i tužan, što će djevojke primjetiti, a Jo uzeti u zadatak sprijateljiti se s njim.

I od tada pratimo živote vesele petorke, kako odrastaju i stasaju, pretvaraju se iz dječaka i djevojčica u mladiće i djevojke, a onda i u odrasle muškarce i žene. Kroz nestašluke, smijeh, suze i nevolje, upoznajemo različitost njihovih karaktera i puteve kojima žele ići, snove koje sanjaju. Svatko od njih, u dobru i zlu stoji uz sve ostale i međusobno se bodre, tješe i pomažu kroz životne nevolje, radosti i teške odluke.

Upoznat ćemo Meg, 17-godišnjakinju, sklonu lijepim haljinama i društvenom životu, kako sa zavišću gleda neke svoje imućnije prijateljice koje se odijevaju u svilu i koketiraju s mladićima – sve dok jednog dana ne otkrije kako joj to nimalo ne pristaje.

Buntovnicu Jo, koja je sama sebi dovoljna, koja svoju nježnu stranu gotovo i ne priznaje i ponekad bi dala sve da može biti dečko. Jo, koja je nadarena za pisanje i koja će s vremenom otkriti da sloboda ima mnogo lica, a njena buntovna strana protutežu u onoj ranjivoj i nježnijoj.

Samozatajnu Beth, koja je toliko sramežliva da se samo u krugu svoje obitelji osjeća na sigurnom, osim ako joj ne omogućite da svira kad je nitko ne čuje. Beth, koja će naučiti svoje sestre o nekim novim vrijednostima. Beth, koja će jednom starcu ponovno pokloniti radost.

I na kraju – Amy. Prava mala drama queen, koju već od ranih dana privlači moć i bogatstvo. Amy, kojoj će nateže pasti odbaciti svoje demone za više dobro, ali koja će pokazati nevjerojatnu snagu i ljubav, onda kad to bude potrebno. Amy, čiji davni san o sebi kao slavnoj slikarici s vremenom zamjenjuje nešto drugo.

Posebnu ulogu u njihovim životima imaju roditelji, posebno gospođa March i stari g. Lawrence, koji, iako se u početku čini strog i krut, uz pomoć djevojaka uspije naučiti kako pokazati pravog sebe i svoju ranjivu stranu…

Zastor se spušta na Meg, Jo, Beth i Amy. Hoće li se ikad ponovno podignuti, ovisi samo o tome kako će publika primiti prvi čin obiteljske drame naslova Male žene.

Cijeli roman zapravo pokazuje kako se mijenjamo pod utjecajem drugih i životnih odabira koje moramo donositi, kako reagiramo na ljubav i povjerenje i kako pustiti život da ide svojim tokom. Kako se nositi s problemima i nevoljama, kako ustrajati i nalaziti kompromise, kako sagledati cijelu sliku i pokazati empatiju.

Ne bojim se, ali čini mi se da ću čak i u raju čeznuti za vama i domom.

Male žene su divan roman. Uživala sam (opet) u svih 500-tinjak stranica i vjerujem da ni ovo nije posljednji put da ga čitam. Vjerujem da veliku ulogu u tome ima karakterizacija likova koja mi se stvarno jako sviđa. Sve djevojke su toliko drage i tople, prirodne i pristupačne, a situacije u koje ih Louisa stavlja stvarne i lako predočljive. Istovremeno, nijedna od njih nije crno-bijela. I što je najvažnije, sve one imaju mogućnost izbora, što je bila rijetka povlastica žena tog doba. I tu mogućnost izbora, mogućnost da same odlučuju o vlastitoj sudbini, iskoristit će sve do jedne. I Laurie, iako je on zapravo doveden pred gotov čin.

Mogli bi razglabati unedogled o značenju njihovih postupaka i zašto su napravili ovo, a nisu ono… Ali zapravo nema potrebe. Male žene na kraju odrastu, naprave svoje izbore i hrabro se suoče sa životom. Što bi možda ponekad trebali i svi mi.

Dugo sam čekala hrvatsko izdanje jer ono ranije nisam imala u kolekciji. No, trenutno imate sreće – čak su 2 izdanja ovog Božića u knjižarama – Iris Illyrica je izdala ovo koje vidite na slici, i to u jednoj knjizi, a Znanje će izdati stariji prijevod u dvije knjige, od kojih prva ide za koji dan.

Moram se ovdje osvrnuti na onu staru – 100 baba – kilavo dijete. Tri prevoditeljice su je prevodile i nisu baš napravile super posao, pogotovo s prvim dijelom. Prijevod je svakakav. Nisam zadovoljna, a defitivno ne opravdava cijenu. Iako je naslovnica krasna i tvrdi uvez i sve. 🙂 Ne znam (još) što su napravili u Znanju, ali sjećam se da sam u onom starijem prijevodu uživala, pa ako nisu previše dirali – moglo bi biti dobro.

Četiri škrinjice jedna do druge,
prašnjave, izbijedjele, ugasle, nijeme,
Koje u časovima i sreće i tuge
Napuniše četri sad odrasle žene.

No, bez obzira na to – Male žene su klasik koji definitivno treba biti na listi za čitanje. Čak i ako vam se ne svidi. Ali od mene – iskrena preporuka.

Iako ne znam što očekivati od najnovije adaptacije… Nisam baš najsretnija s trailerima :/

Kisi.

FRANKENSTEIN ILI MODERNI PROMETEJ – MARY SHELLEY

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Je li čovjek doista bio nekad toliko moćan, tako pun vrlina i veličanstven, a opet toliko zao i prizeman?

Dracula, Frankenstein, vukodlaci, vampiri, mumije…. nastavi niz… Kad vam netko spomene čudovišta ili horor kao žanr, vjerojatno ćete prvo pomisliti na ovu dvojicu s početka.

Vjerojatno znate i da je Mary Shelley napisala Frankensteina kao devetnaestogodišnjakinja, na prijedlog Lorda Byrona – jedne ljetne noći 1816-te i to kao pripovjetku. Natjecali su se u pričanju priča strave i užasa. Mary je pobijedila u tom malom natjecanju, rodio se klasik, a ostalo je povijest. Kao roman, Frankenstein je objavljen dvije godine kasnije.

Nekima je vjerojatno poznato i da Frankenstein nije čudovište, već doktor koji je čudovište stvorio.

I 100% sam sigurna da svi znate onu scenu kad Victor Frankenstein strujom oživljava mrtvo tijelo stvoreno od dijelova raznih drugih tijela od kojih je jedan dio i groteskna glava s ogromnim čelom.

Well, guess what. Ta scena ne postoji. Nigdje, osim u jednoj sceni kad grom za vrijeme oluje uništi drvo, nema elektriciteta. A i scena s drvetom se dogodi kad je Victor još dječak. A nema ni onakvog čela. Zapravo nikad ne doznate na koji način je čudovište stvoreno i to je možda najbolja stvar u ovom romanu.

Kad smo kod ekranizacija, koje smo vjerojatno svi gledali, najviše se originalu približila ona s Robertom de Nirom u ulozi Čudovišta. Iako i tu ima natrpano sve i svašta što nema veze s knjigom.

Zapravo, da budem iskrena – ovaj roman uopće nije horor. Možda prema nekim standardima 19. stoljeća. Možda je namjera bila drugačija, možda ja vidim nešto što u očima ljudi iz 1816- te izgleda drugačije. Ali jest priča strave i užasa, u onom dijelu u kojem ljudskost podbaci i odgovornost se odbaci. A stvoritelj baš i nije namjeravao imati posla s posljedicama.

Osim toga, gotovo svi likovi osim čudovišta su me u većoj ili manjoj mjeri nervirali. Victor Frankenstein je beskičmenjak koji od rođenja živi pod staklenim zvonom, oduvijek usmjeravan prema znanosti i učenju, studiju i knjigama, no stalno mi se činilo da je to čisto zbog toga jer im je dosadno u životu. Novaca imaju, ne trebaju previše raditi, a bavljenje znanošću je više zbog nekakvog osjećaja koristi i da mogu reći da studiraju, nego što je zbog budućih otkrića i postignuća. Zapravo, zbog osjećaja vlastite važnosti i uzvišenosti – gle, ja čitam i mogu razgovarati na višem nivou jer sam toliko bolji od tebe koji si samo poljoprivrednik. Bla. (Moj dojam, sorry)

I još bi se igrali Boga. Victor je, to mu priznajem, bio pogođen smrću majke. Majka mu je umrla prerano, pokošena bolešću, što će kasnije uzrokovati njegovu opsesiju oživljavanja mrtvog tijela.

No, kako je cijeli život živio u svom vlastitom zaštićenom svijetu, sa savršenim roditeljima i sestričnom koja je vrlina sama (bljak), ne razmišlja o posljedicama i utjecaju njegovog ekperimenta na okolinu, a ni na sam subjekt svojih istraživanja.

I zato, kad mu eksperiment uspije, a truplo na njegovom stolu nekim čudom stvarno oživi – što napravi Victor? Pobjegne glavom bez obzira, naravno. Pa kad mu dvije godine kasnije vlastita glupost dođe na naplatu, onda naravno on opet nije krivac. Krivac je – čudovište. Ono je valjda samo sebe stvorilo i to s namjerom da bude zločesto. Jadni Victor. Čudovište je Sotona, monstrum, zlotvor. I zato ga treba uništiti… Progoniti ga čak do Arktičkog leda. Nikad mu ne dati mira. Joj mene. Da ne bi slučajno morao sam sebe pogledati u ogledalo.

Prokleti stvoritelju! Zašto si stvorio čudovište toliko odvratno da si me se i sam odrekao s gađenjem? Milostivi Bog je čovjeka načinio lijepim i privlačnim, na svoju sliku i priliku. No moj je lik kao tvoj, ali nakazno izobličen i time još grozniji zbog sličnosti. Sotona je imao družbenike, braću đavole, koji su mu se divili i hrabrili ga. Ja sam sam i zazivam gađenje.

Čudovište je iste noći kad je oživjelo, ostalo samo. U svojoj biti i najranijim razmišljanjima, u njemu nema zloće. Htio je činiti dobro. Htio je pomagati. Htio je učiti.

No, budući da ga je Victor stvorio dva metra visokog, s ogromnim tijelom i groznom glavom – neuki ljudi su ga se bojali. A prirodna reakcija na strah je uništenje. Kako je Victor dao petama vjetra iste sekunde kad se ovaj probudio, nije ga imao tko zaštititi, naučiti i prilagoditi svijetu oko sebe. Ili svijet njemu.

Čudovište je meni najdraži lik u ovom romanu i njegova priča me duboko dirnula. Njegova sposobnost prilagodbe i učenja je zapanjujuća, budući da nije stvoren kao beba, već odrastao čovjek koji mora učiti osnove preživljavanja, a da nema nikog da ga vodi. Njegova dobrota, njegova djetinja naivnost, njegova nevinost u prvim mjesecima života, razočaranje u ljude kad naiđe na nepovjerenje, mržnju i strah kod drugih a da baš ništa nije kriv, te naposljetku njegova mržnja prema svom stvoritelju kojeg je s vremenom naučio pronaći i želja za družicom koja bi mu olakšala usamljenost – cijela lepeza ljudskih reakcija i osjećaja, sve ono što čovjeka čini čovjekom, sve me to fasciniralo. Na kraju je neuko, divlje i neprilagođeno čudovište veći čovjek od svog tvorca. Iako na kraju traži osvetu.

Victor je bježao od odgovornosti sve dok nije naišao pred zid. A onda, kad mu je stigla osveta i kad je pred njega položen sasvim razuman zahtjev – da popravi štetu koju je prouzročio i napravi mu družicu – e, tad se sjeti moralizirati – kao da na to ima pravo.

Roman će završiti uništenjem obojice. I fizičkim i psihičkim i u svakom drugom smislu – što je možda i jedini prihvatljiv kraj za roman poput ovog, no putovanje koje je do toga dovelo je moglo biti i lakše i razumnije i s mnogo manje drame. I patetike. Patetika se izvoziti mogla.

“Svi ljudi mrze bijednike, a kako li tek mrze mene, koji sam najjadniji od svih živih bića?”

U Frankensteinu ima mnogo drame i mnogo cmoljenja i moraliziranja i oholosti, i opet cmoljenja i patetike i očajavanja – ali na kraju se zapravo sve svodi na to koliko imamo ljudskosti u sebi.

No, ovo je preteča žanra i koliko god da su mi likovi iritirajući, toliko mi je sam roman atmosferičan, mračan i u potpunosti prilagođen mom, pomalo mračnjikavom ukusu u ovo doba godine. I tako je Mary Shelley započela meni omiljen žanr, odnosno nekoliko njih, jer osim horora, ovaj roman se smatra i jednim od prvih romana znanstvene fantastike.

Frankestein otvara mnoga pitanja i oko mnogih stvari se mogu napisati knjige. Po svemu, ovo je najmanje roman strave i užasa, a mnogo više sve ostalo. Pa kad ostavimo po strani sve ono što mi je išlo na živce, ja ga ipak preporučujem iako me nije izuo iz cipela. No, mislim da u njemu ima materijala za promišljanja i zato itekako vrijedi pročitati.

P.S. i mogući spoiler alert:

Victor i Elizabeth su bratić i sestrična koji žive pod istim krovom. Usput su i zaručeni jer su im tak rekli da moraju (između ostalog) . S njima živi još i Justine – neka vrsta družbenice koja je s njima već godinama i tak je sva krasna i divna i sve. I onda je optuže da je ubila njihovog najmanjeg brata. Cura je nevina i to svi znaju, ali ipak je osude na smrt. I njima je laknulo kad su čuli da je nevina jer bi bilo strašno da je kriva, to bi bila takva izdaja! A to kaj sad nevina ide na stratište nikom ništ. Izbacilo me iz takta.

MANSFIELD PARK – JANE AUSTEN

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

Njihova obitelj bila je izuzetno otmjena, sinovi veoma naočiti, kćerke nedvojbeno zgodne, a svi zajedno visoki i razvijeni za svoje godine, zbog čega su se izgledom razlikovali od svoje sestrične jednako napadno kao što su se zbog izobrazbe razlikovali ponašanjem, i nitko nikad ne bi pomislio da su djevojčice po godinama gotovo vršnjakinje.

Jane Austen – Mansfield Park

Što reći o Fanny Price? Priznajem da sam očekivala još jednu Elizabeth Bennet ili barem Emmu… Ali nisam to dobila. Prvu polovicu knjige sam ili umirala od dosade ili su mi svi išli na živce, a zapravo mislim da je problem bio u meni.

Ponekad mi se teško naviknuti na ponašanje i razmišljanja ljudi iz 19 st., pogotovo onih “boljeg” položaja, a ni Fanny definitivno nije junakinja koja će vas na prvu osvojiti. Plaha, nježna i povučena – neće vas zaokupiti niti ćete s napetim zanimanjem promatrati kako se, i u kakvu, djevojku razvija.

No, bit ćete itekako iznervirani gospođom Norris, gospođom Bertram, Bertramovim kćerima, a i većinom muških likova, glavni također uključen.

I već sam namjeravala prestati čitati. Dok mi nije sinulo da je ono što čitam zapravo prikaz društva u doba kad je Jane živjela, i da su se ljudi tada ponašali upravo tako. Mansfield Park nije ljubavna priča. No nijedan roman Jane Austen to nije, ili barem ne sasvim. Mansfield Park je prikaz jednog odrastanja, ali je ujedno i kritika tadašnjeg društva i to oprilično oštra kritika. Vrlo brzo dolaze do izražaja plitkost i licemjerje ondašnjeg plemstva, isprazno tralalakanje na večerama i posjetima, uvijek izvana pristojni, ali s druge strane svatko sa svojim željama, htijenjima i strmljenjima. Njihova spuštanja koja su obavijena uvijek naglašenom pristojnošću i onim kako se pristoji razgovarati u društvu i što se smije reći – počeli su me zabavljati.

No, s druge strane, to me ljutilo. Jer se ljudima jednostavno nije dovoljavalo da budu ljudi. Svaka, pa i najmanja mana se dovodila u pitanje, vječito se secirali svačiji karakteri, jednostavno ili si bio u kalupu ili su te izopćili.

Ja bih se morala drogirati da me tjeraju da vodim takve razgovore. I vjerojatno bih završila u ludari da moram glumatati vječitu čednost i paziti na svako slovo i svaki nagib glave.

Ushićenost ženske ljubavi premašuje čak i zanos životopisca. Za nju je već sam njegov rukopis, bez obzira što je priopćavao, bio blaženstvo.

Ali iako me Mansfield Park nije osvojio na prvu, do kraja knjige postao mi je drag. Ne kao Ponos i predrasude ili Emma, ali mislim da sam shvatila što je Jane htjela reći. (Što ne znači da se s time i slažem.)

Na početku romana srećemo tri sestre nižeg staleža, od kojih će se jedna odlično udati i postati gospođa Bertram, odseliti u Mansfield Park i postati poštovana i ugledna dama. Druga će se udati za svećenika kojem će gospodin Bertram isplaćivati prihode u svojoj župi i postati gospođa Norris – vječito škrto zabadalo i prenemagalo, dok zapravo zavidno i zločesto pokušava sve okrenuti u svoju korist, pa čak i kad se odluči na dobra djela. Jer će i ta dobra djela biti na račun nekog drugog, kao i svaka odgovornost koja bi je mogla dopasti.

Treća će se odmetnuti i udati za siromašnog pomorca iako ništa neće ići tome u prilog – i postati gospođa Price.

Godine će proći, Bertramovi će dobro živjeti sa svoje četvero djece, dok će gđa Norris – i dalje bez djece – parazitski živjeti na njihov račun.

Gđa Price će rađati dijete za djetetom sve do ih više neće moći uzdržavati. A tad će tražiti pomoć od sestara.

Dok će gđa Norris jako htjeti pomoći sestri tako da uzme najstariju kći pod svoje, odnosno smjestiti je kod Bertramovih, u njihovu kuću i na njihov račun, najstarijeg sina Williama će smjestiti u mornaricu.

I tako će malena osmogodišnja Fanny Price stići u kuću Bertramovih, gdje će uvijek biti podređena, tek malo bolja od sluškinje. Ali dobit će obrazovanje i steći naklonost sir Bertrama i mlađeg sina Edmunda, što će joj malo olakšati tugu i usamljenost. Sestre Bertram neće je maziti, a tetka Norris nimalo olakšati.

Uvijek plaha i povučena, nimalo vična društvu i raznim igricama, Fanny će sačuvati čisto srce i plemenitu narav te odrasti u krasnu djevojku, no previše pasivnu i tihu.

Dok je okolnosti ne natjeraju da djeluje i pobuni se protiv sudbine koja se svima čini kao dar s neba, ali samo Fanny zna koliko bi to bilo pogrešno. Fanny će prvi put u životu reći ne i odbiti prosca koji bi joj mogao osigurati cijeli život, pribaviti položaj, ugled i udobnost, a ona samo treba pristati.

Mislio sam da u tebi nema ni mrvice one svojeglavosti, umišljenosti i one težnej duhovnoj neovisnosti, koja je u današnje vrijeme veoma česta čak i kod mladih djevojaka, i upravo kod njih uvredljiva i odbojna preko svih granica. Ali sad si mi dokazala da možeš biti svojeglava i nerazumna, da možeš i hoćeš odlučivati sama, bez imalo obzira i poštovanja prema onima koji nedvojbeno imaju stanovito pravo da te upute što da učiniš….

No, Fanny nije glupa. Ona dobro zna što se krije iza gorljivosti udvaranja g. Crawforda, dobro zna što se krije iza ljupkosti njegove sestre. A povrh toga, njeno srce nije slobodno. Fanny ne može mnogo učiniti, ali može reći ne. Uz sve posljedice koje nosi njeno odbijanje, uz ponovno i ponovno uvjeravanje, pa čak i vrijeđanje i nametanje osjećaja krivnje od svog tetka i svog prosca. I usprkos njihovom upornom nagovaranju, da ne kažem prisiljavanju. Jer tako je to tad bilo. Ne smiješ imati svoje mišljenje, a kamoli odlučivati o svom životu – što mi je diglo tlak na miljardu.

I tu me dobila. Ona je žena koja je svojim položajem na dnu, bez uglednog imena, primanja ili kuće, ovisi o gostoprimstvu i naklonosti rodbine kojoj nije prirasla srcu ( osim tetka i bratića) , kojoj bi ova prosidba donijela sigurnost i položaj, ugled. Ali se nije željela prodati. I nije željela popustiti. Ona je žena koja se usudila o svom životu odlučiti sama.

Jasno mi je zašto je smatraju jednom od feminističkih junakinja, jer Fanny se od siromašne i nedostojne djevojke prometnula u inteligentnu i hrabru mladu ženu koja će doći do svog cilja samo snagom volje.

Iako vam za čitanja prvih pola romana Mansfield Park sigurno ne bih preporučila, kad osvjestite što zapravo čitate, Fanny bi vam se mogla uvući pod kožu. Nije ona čvrsta i odlučna kao jedna Elizabeth Bennet, i sigurno nije šarmantna i neodoljiva kao Emma ili Elinor – ali ima mnogo kvaliteta i uzmite je u obzir, jer možda njena čvrstoća i neodoljivost nisu vidljive na prvu – ali ondje su.

Neću Mansfield Park nahvaliti u nebesa. Ja prva mogu reći da me ubilo od dosade dok nisam okrenula priču. Ali ću vam reći da, ako joj date priliku – mogla bi vas iznenaditi 🙂

Kisi.

**********************************************************************************

Jane Austen – Mansfield Park

Mozaik knjiga

NIKAD ME NE OSTAVLJAJ – KAZUO ISHIGURO

Published on by Life&Books&Socks1 Comment

Razmišljajući sad o tome, shvaćam da smo bili baš u dobi kad smo ponešto znali o sebi, o tome tko smo mi, po čemu se razlikujemo od naših skrbnika, od ljudi vani, ali još uvijek nismo razumjeli što to znači.

Kazuo Ishiguro – Nikad me ne ostavljaj

Hm. Iskreno, ni tjedan dana nakon pročitane knjige nisam sigurna što napisati. Popljuvala bih je…. a onda opet i ne.

Tema je dobra. Ideja me malo i plaši. Natjera te da se zapitaš koliko malo znaš o tome što znači biti čovjek. I koliko je važno uzimati u obzir svakog pojedinca, bez obzira odakle potječe i kako je stvoren…

No, ovo je drugi put da pokušavam s Ishigurom i jednostavno ne ide. Živcira me njegov način pisanja i ne mogu si pomoći. Ne volim njegove likove. Ne sjedaju mi. Prepatetični su i inertni.

A ova priča mi nikako ne drži vodu ( iako je to izmišljena stvarnost i ne trebam očekivati realizam od nje).

Priču priča sada 32-godišnja Kathy koja nakon godina službe kao njegovatelj kreće u drugi stadij svog života. I prepričava svoja sjećanja.

Uglavnom, Kathy, Ruth i Tommy žive u  Hailshamu – nekakvoj vrsti elitnog internata u Engleskoj. I otkad se sjećaju, nikad nisu imali drugi dom.  Školuju se i žive unutar zidina Hailshama, naizgled sretni i zadovoljni, no stalno do njih dolaze razne glasine da im njihovi učitelji ne otkrivaju sve. Stalno pričaju o nekakvoj njihovoj svrsi u životu, da zbog toga moraju paziti na sebe, da su posebni –  no nitko im ne otkriva o čemu se radi.

Već tu mi ne sjeda to do kraja – Prvo – nikad nisu imali tatu i mamu i to nikome izgleda ne fali, čak ni ne znaju da je to osnova obitelji, iako uče i seksualni odgoj i mnoge druge stvari.

A drugo – iako znaju da je nešto čudno sa cijelim tim sustavom – nitko se previše ne opterećuje.

Kasnije – Kathy i Tommy razmjenjuju informacije o nekim čudnim situacijama, ali na kraju od toga ne ispadne ništa bitno, jer i kad shvate da se u pozadini kotrlja nešto njima nepoznato, ne kopaju dublje i jednostavno se puste. Ok, odgajani su drugačije. Ali nema nekog bunta. Nema propitkivanja. Čudno.

Kad završe školovanje u Hailshamu, presele ih u nekakve domove gdje sreću klince iz drugih, sličnih škola i tamo provedu godinu – dvije – tak – za bezveze. Nikakve svrhe.

Čak ni kad doznaju što se od njih očekuje u daljnjem životu – to prihvaćaju i ne pitaju.

Nije to u ljudskoj prirodi i gotovo.

Neću vam otkriti o čemu se radi jer će možda netko htjeti pročitati, ali iskreno, da nisam išla čitati spojlere, možda ne bi ni ja shvatila jer nema nekog uvoda, samo odjednom počinje pisati o tome što su ta djeca  – kao da je to jasno od prve stranice.

Najviše me živcirala Kathy. Njena “najbolja” prijateljica Ruth tu curicu cijelu knjigu iskorištava na sve moguće načine, prijetvorna je i zla –  a ova stalno nalazi izgovore za njeno ponašanje. Pa i kad joj u par navrata vrati milo za drago, kasnije osjeća grižnju savjesti i pokušava popraviti nešto za što nije kriva.

U stvari svo troje mi je išlo na živce. I ti razgovori, kao da su svi malo slaboumni. I učiteljice, i sve to nešto tajnovito, a ništa do kraja razrađeno.

Sama ideja mi i nije loša, ali oprostite, mislim da se g. Ishiguro i ja nećemo slagati.

Cijelu knjigu sam imala osjećaj da sam u nekoj epizodi Zone sumraka – sve nešto čudno, na momente i bolesno, ali nitko izgleda nema poriv promijeniti, tražiti odgovore, skrenuti s puta, bilo što. A to ne volim.

Pretpostavljam da sam izgubila i Hailsham. Još uvijek se mogu čuti priče o nekom bivšem učeniku Hailshama koji ga pokušava pronaći, odnosno mjesto gdje se nekoć nalazio.

Kazuo ishiguro – Nikad me ne ostavljaj

Piše da je to dirljiv roman, prožet spoznajom o krhkosti naših života. I da slažem se. Samo se ne slažem da je dirljiv. Meni je samo išlo na živce to sve skupa i ne sviđa mi se. Iako bi se dalo o mnogočemu diskutirati.

Puno mi je tu praznog hoda, neobjašnjenih situacija, inercije, baš neka mučna atmosfera. Nije me uvjerilo.

Ali… Možda nekom drugom prilikom.

Ah, da – pogledala sam i film – to je bilo još i gore jer ni oni odnosi koji su u knjizi prilično jasni, u film nisu nikako preneseni.

Moguće je i da sam ja profulala ceo fudbal. Svejedno mi se ne sviđa. A možda samo imam averziju prema dotičnom gospodinu pa se ni ne trudim.

Kisi