Je li čovjek doista bio nekad toliko moćan, tako pun vrlina i veličanstven, a opet toliko zao i prizeman?

Dracula, Frankenstein, vukodlaci, vampiri, mumije…. nastavi niz… Kad vam netko spomene čudovišta ili horor kao žanr, vjerojatno ćete prvo pomisliti na ovu dvojicu s početka.

Vjerojatno znate i da je Mary Shelley napisala Frankensteina kao devetnaestogodišnjakinja, na prijedlog Lorda Byrona – jedne ljetne noći 1816-te i to kao pripovjetku. Natjecali su se u pričanju priča strave i užasa. Mary je pobijedila u tom malom natjecanju, rodio se klasik, a ostalo je povijest. Kao roman, Frankenstein je objavljen dvije godine kasnije.

Nekima je vjerojatno poznato i da Frankenstein nije čudovište, već doktor koji je čudovište stvorio.

I 100% sam sigurna da svi znate onu scenu kad Victor Frankenstein strujom oživljava mrtvo tijelo stvoreno od dijelova raznih drugih tijela od kojih je jedan dio i groteskna glava s ogromnim čelom.

Well, guess what. Ta scena ne postoji. Nigdje, osim u jednoj sceni kad grom za vrijeme oluje uništi drvo, nema elektriciteta. A i scena s drvetom se dogodi kad je Victor još dječak. A nema ni onakvog čela. Zapravo nikad ne doznate na koji način je čudovište stvoreno i to je možda najbolja stvar u ovom romanu.

Kad smo kod ekranizacija, koje smo vjerojatno svi gledali, najviše se originalu približila ona s Robertom de Nirom u ulozi Čudovišta. Iako i tu ima natrpano sve i svašta što nema veze s knjigom.

Zapravo, da budem iskrena – ovaj roman uopće nije horor. Možda prema nekim standardima 19. stoljeća. Možda je namjera bila drugačija, možda ja vidim nešto što u očima ljudi iz 1816- te izgleda drugačije. Ali jest priča strave i užasa, u onom dijelu u kojem ljudskost podbaci i odgovornost se odbaci. A stvoritelj baš i nije namjeravao imati posla s posljedicama.

Osim toga, gotovo svi likovi osim čudovišta su me u većoj ili manjoj mjeri nervirali. Victor Frankenstein je beskičmenjak koji od rođenja živi pod staklenim zvonom, oduvijek usmjeravan prema znanosti i učenju, studiju i knjigama, no stalno mi se činilo da je to čisto zbog toga jer im je dosadno u životu. Novaca imaju, ne trebaju previše raditi, a bavljenje znanošću je više zbog nekakvog osjećaja koristi i da mogu reći da studiraju, nego što je zbog budućih otkrića i postignuća. Zapravo, zbog osjećaja vlastite važnosti i uzvišenosti – gle, ja čitam i mogu razgovarati na višem nivou jer sam toliko bolji od tebe koji si samo poljoprivrednik. Bla. (Moj dojam, sorry)

I još bi se igrali Boga. Victor je, to mu priznajem, bio pogođen smrću majke. Majka mu je umrla prerano, pokošena bolešću, što će kasnije uzrokovati njegovu opsesiju oživljavanja mrtvog tijela.

No, kako je cijeli život živio u svom vlastitom zaštićenom svijetu, sa savršenim roditeljima i sestričnom koja je vrlina sama (bljak), ne razmišlja o posljedicama i utjecaju njegovog ekperimenta na okolinu, a ni na sam subjekt svojih istraživanja.

I zato, kad mu eksperiment uspije, a truplo na njegovom stolu nekim čudom stvarno oživi – što napravi Victor? Pobjegne glavom bez obzira, naravno. Pa kad mu dvije godine kasnije vlastita glupost dođe na naplatu, onda naravno on opet nije krivac. Krivac je – čudovište. Ono je valjda samo sebe stvorilo i to s namjerom da bude zločesto. Jadni Victor. Čudovište je Sotona, monstrum, zlotvor. I zato ga treba uništiti… Progoniti ga čak do Arktičkog leda. Nikad mu ne dati mira. Joj mene. Da ne bi slučajno morao sam sebe pogledati u ogledalo.

Prokleti stvoritelju! Zašto si stvorio čudovište toliko odvratno da si me se i sam odrekao s gađenjem? Milostivi Bog je čovjeka načinio lijepim i privlačnim, na svoju sliku i priliku. No moj je lik kao tvoj, ali nakazno izobličen i time još grozniji zbog sličnosti. Sotona je imao družbenike, braću đavole, koji su mu se divili i hrabrili ga. Ja sam sam i zazivam gađenje.

Čudovište je iste noći kad je oživjelo, ostalo samo. U svojoj biti i najranijim razmišljanjima, u njemu nema zloće. Htio je činiti dobro. Htio je pomagati. Htio je učiti.

No, budući da ga je Victor stvorio dva metra visokog, s ogromnim tijelom i groznom glavom – neuki ljudi su ga se bojali. A prirodna reakcija na strah je uništenje. Kako je Victor dao petama vjetra iste sekunde kad se ovaj probudio, nije ga imao tko zaštititi, naučiti i prilagoditi svijetu oko sebe. Ili svijet njemu.

Čudovište je meni najdraži lik u ovom romanu i njegova priča me duboko dirnula. Njegova sposobnost prilagodbe i učenja je zapanjujuća, budući da nije stvoren kao beba, već odrastao čovjek koji mora učiti osnove preživljavanja, a da nema nikog da ga vodi. Njegova dobrota, njegova djetinja naivnost, njegova nevinost u prvim mjesecima života, razočaranje u ljude kad naiđe na nepovjerenje, mržnju i strah kod drugih a da baš ništa nije kriv, te naposljetku njegova mržnja prema svom stvoritelju kojeg je s vremenom naučio pronaći i želja za družicom koja bi mu olakšala usamljenost – cijela lepeza ljudskih reakcija i osjećaja, sve ono što čovjeka čini čovjekom, sve me to fasciniralo. Na kraju je neuko, divlje i neprilagođeno čudovište veći čovjek od svog tvorca. Iako na kraju traži osvetu.

Victor je bježao od odgovornosti sve dok nije naišao pred zid. A onda, kad mu je stigla osveta i kad je pred njega položen sasvim razuman zahtjev – da popravi štetu koju je prouzročio i napravi mu družicu – e, tad se sjeti moralizirati – kao da na to ima pravo.

Roman će završiti uništenjem obojice. I fizičkim i psihičkim i u svakom drugom smislu – što je možda i jedini prihvatljiv kraj za roman poput ovog, no putovanje koje je do toga dovelo je moglo biti i lakše i razumnije i s mnogo manje drame. I patetike. Patetika se izvoziti mogla.

“Svi ljudi mrze bijednike, a kako li tek mrze mene, koji sam najjadniji od svih živih bića?”

U Frankensteinu ima mnogo drame i mnogo cmoljenja i moraliziranja i oholosti, i opet cmoljenja i patetike i očajavanja – ali na kraju se zapravo sve svodi na to koliko imamo ljudskosti u sebi.

No, ovo je preteča žanra i koliko god da su mi likovi iritirajući, toliko mi je sam roman atmosferičan, mračan i u potpunosti prilagođen mom, pomalo mračnjikavom ukusu u ovo doba godine. I tako je Mary Shelley započela meni omiljen žanr, odnosno nekoliko njih, jer osim horora, ovaj roman se smatra i jednim od prvih romana znanstvene fantastike.

Frankestein otvara mnoga pitanja i oko mnogih stvari se mogu napisati knjige. Po svemu, ovo je najmanje roman strave i užasa, a mnogo više sve ostalo. Pa kad ostavimo po strani sve ono što mi je išlo na živce, ja ga ipak preporučujem iako me nije izuo iz cipela. No, mislim da u njemu ima materijala za promišljanja i zato itekako vrijedi pročitati.

P.S. i mogući spoiler alert:

Victor i Elizabeth su bratić i sestrična koji žive pod istim krovom. Usput su i zaručeni jer su im tak rekli da moraju (između ostalog) . S njima živi još i Justine – neka vrsta družbenice koja je s njima već godinama i tak je sva krasna i divna i sve. I onda je optuže da je ubila njihovog najmanjeg brata. Cura je nevina i to svi znaju, ali ipak je osude na smrt. I njima je laknulo kad su čuli da je nevina jer bi bilo strašno da je kriva, to bi bila takva izdaja! A to kaj sad nevina ide na stratište nikom ništ. Izbacilo me iz takta.