Harmonija Živog sastoji se od šest komponenti: poniznosti, dužnosti, odgovornosti, užitka, stabilnosti i besmrtnosti. A sad- svi zajedno – Harmonija Živog ovisi od mene osobno.
Jeste li ponekad razmišljali o tome kako bi bilo kad ljudi ne bi trebali sa sobom nositi mobitele, računala, razne tablete, narukvice…. Nego bi to sve imali ugrađeno. Instalirano. Program za čitanje i pisanje. Program za djetinjstvo. Program za ljubimce.
Razina Stvarnost bi postojala, ali bila bi nekorištena jer bi ljudi jednostavno zaronili u dublje razine i igrali se društvenog života bez da se pomaknu iz kreveta. Otprilike kao i danas, samo bez tehnike.
Otprilike takav svijet je u Živo stvorila Anna Starobinets. No, uz stanovništvo koje je potpuno lišeno fizičkog kontakta, osim u svrhu razmnožavanja, a i to uz razna ograničenja, socijalnih vještina uživo, svega što nas zapravo čini ljudima, u Živo postoji još nekoliko sitnica koje su meni, priznajem, utjerale strah u kosti.
Živo je navodno organizam, nastao kad je ljudska rasa (opet) napravila pizdariju (čini mi se da je ovaj scenarij već vrlo vjerojatan samo što razni pisci imaju razne ideje što će se dogoditi nakon toga). Tada je došlo do Velikog sažimanja nakon kojeg je nastalo Živo. Živo je organizam. Živo je puno ljubavi. Živo ne zna za Volim te najviše od svih. Živo sve voli jednako. Živo je uvijek sretno. Svi su uvijek sretni. Harmonija se nastavlja.
Jer nema kriminalaca u svijetu Živog!
… jer nas drže u Popravnom domu!
… jer se svatko od nas može popraviti!
Živo je uvijek živo. Populacija broji 3 milijarde ljudi, ni više ni manje. Zato se provodi kontinuirana reinkarnacija gdje se inkod osobe upravo otišle na privremenu pauzu (ili pet sekundi straha) pojavljuje u utrobi neke od žena koje su upravo prošle festivalsko parenje i ciklus počinje ispočetka. No, je li to baš tako? I gdje su sjećanja?
Naravno, kao i svakoj epizodi Zone sumraka, ako zezneš – u drugom životu si degradiran. Možeš biti liječnik koji otkrije nešto što je prijetnja Živom, i bum – pauza- pa čistač cipela. Ali ako postaneš čistač cipela… Ili bilo kakva vrsta prijetnje Živom – onda si kriminalac. I zauvijek si kriminalac. Iz života u život, kojih se ne sjećaš baš, ali iz podataka od prije, sigurno si i dalje kriminalac. Pa se tako s tobom i ophode. Baš romantično, jel?
Slobodne volje nema. Svi su spojeni na soc – neku inačicu facebooka, ali ona im kontrolira živote, misli, postupke. Mogućnost izbora zapravo ne postoji.
I svi su sretni.
Nema smrti.
Što je sranje, naravno. Jer jednog dana začeta je beba bez inkoda. Tri milijarde i prva. Broj duša više nije isti. A beba bez inkoda? Možda je prijetnja… Možda i nije.
Možda je spasitelj. A možda antijunak.
Zero je u svakom slučaju jedinstven budući da je jedino živo biće koje djeluje isključivo u prvoj razini. U stvarnosti.
Što je zapravo ŽIVO? Tko ga kontrolira? Jesu li osmorica vijećnika koji kontroliraju ustroj još uvijek sposobna voditi ovakav režim i utopiju? Ili nešto negdje već dugo opasno ne valja….
Planiram “privremeno prestati postojati”, “uzeti pauzu”, ali nisam budala, znam: oni svi dobivaju pauze, ali ja imam samo “stop”.
Zero je prijetnja, u to nema sumnje. No je li to prijetnja Živom ili je zapravo obratno? Odakle ta devijacija u dosadašnjem rasporedu? I što će se dogoditi kad ode na pauzu, budući da nema inkod?
Sve što je želio – bilo je da bude kao svi drugi. No, može li to?
Priznajem da nisam Živo čitala s lakoćom. Neki dijelovi su jasni i zanimljivi, tjeraju da ideš naprijed, još koju stranicu, a onda to stane i odjednom neke zapetljane rečenice, bez početka i kraja, bez vremenskog okvira, kao da je nešto preskočilo vrijeme i prostor i ispričalo sredinu neke priče koja je bila ili će biti.
Čitala sam ja već zakučaste romane i ponekad mi to čak i odgovara, ali sad me većinom umaralo. Srećom, jasni dijelovi su često prekidali takve skokove i mogla sam nastaviti bez problema, i to većinom kad priču priča sam Zero.
Živo je pokupilo i nagradu Utopiales i jasno mi je i zašto. No, mislim da je roman mogao proći i bez zbunjivanja protivnika i teže čitljivih dijelova. Nije sve što se nalazi autorici u glavi jasno i čitatelju…
Ali neovisno o nekim nedostacima u pisanju, Živo je vrlo slojevit roman kojeg vrijedi pročitati, posebno ako ste poklonik žanra. Volim ovakve romane koji otvaraju pitanja, a koji su zapravo toliko blizu vjerojatnosti da se to nešto iz priče zbilja dogodi. I upravo je to onaj dio koji budi jezu i tjera da pogledaš kroz prozor i zamisliš se – što si to radimo?
Zato moju preporuku ima, ali možda da ne čitate ako ste umorni ili vas boli glava – previše vraćanja unatrag 🙂
Kisi ❤
*******************************************************************
Anna Starobinets
Živo
Hangar 7
Prevela – Milena Benini
Life&Socks 