PUSTINJSKO KOPLJE – PETER V. BRETT

Jardir se namrštio. Možda i jesam slomljen, prihvatio je nijemo, ali slomljene kosti su jače kad zacijele i doći će moj dan pod suncem.

Wow. Mislim, Pustinjsko koplje ima 670 stranica 😉 Trebalo je to pročitati, ali vrijedilo je biti budan dobrano iza ponoći za ovo.

Mene Hangar7 jako veseli. Nekako su se specijalizirali za moj ukus, pa sve što izbace izaziva zazubice u zadnje vrijeme. Dođe mi da im se preselim u skladište.

Već sam pisala koliko mi odgovara ovakav fantasy, surov, brutalan, s malo world buildinga, ali zato itekako dobro prenesenom atmosferom i pričom koja samo vuče na još.

Sam je Kaji rekao dok je pokoravao zelene zemlje, Jedinstvo vrijedi svake cijene u krvi. U borbi protiv noći i Nijinih bezbrojnih legija bolje je da stotinu tisuća muškaraca stoji združeno nego da se stotinun milijuna skriva svaki u svom kutu.

Sržnici i dalje napadaju i noći su i dalje nesigurne, ali ljudi više nisu bespomoćni. Troje junaka iz prvog dijela sazrelo je i odraslo, udružilo snage i postalo stup obrane. Ili napada, kako vam drago. Jer ljudi su naučili boriti se. Svakim danom su jači. Sve više simbola se otkriva i sve više tla zaštićuje, ali ovaj put su stanovnici Izbaviteljevog dola vješti i u uništavanju demona, ne samo obrani protiv njih.

Svaki će od naših junaka postati netko i pripast će mu važna uloga u ovom ratu ljudi i demona, noći i dana, svjetla i tame…

Leesha je glavna travarica i praktički vođa Izbaviteljevog dola čija ljepota i inteligencija su nadaleko poznate. Rojerov talent borbe sviranjem jedinstven je dar i tek treba naučiti kako ga dati dalje. Arlena nazivaju Izbaviteljem, iako on tvrdi da to nije.

Premjestiti par zrna pijeska dokaz je velike snage koliko je vidjeti sunce dokaz dobrog vida. Nema slave u podčinjavanju slabih.

No, tko je u stvari Izbavitelj? Ako ste pročitali Oslikanog čovjeka, vjerojatno i vi mislite da je to Arlen. Napokon, koža mu je oslikana simbolima i našao je Kajijevo koplje. Ali još jedan čovjek bi mogao polagati pravo na istu titulu, čovjek koji je Arlena ostavio da umre. Čovjek koji je jednako opasan i bezopasan, čovjek koji ima dar i snagu, ali opasna uvjerenja i ideje. Čovjek koji je Arlenu nekad bio brat, a onda ga izdao.

Čovjek koji sebe naziva Shar’Dama Ka – Izbavitelj. Jardir, vođa Krasijaca, moćni kralj koji ne preza ni pred čim da bi stigao do cilja i djelovao u vlastitom interesu za koji vjeruje da je najbolji za sve.

Prvi dio knjige je Jardirova priča – kako se uzdigao od siromašnog, pothranjenog i potlačenog dječaka do najmlađeg i najmoćnijeg vođe naroda ikad. Za sve to je mahom zaslužna njegova Prva supruga – Inevera, proročica, neka vrsta vještice i žena koja vuče gotovo sve konce u Jardirovu kraljevstvu. I sve političke igre i trikovi koji su ih doveli do onoga što je pretkazano… Ili je pretkazano zato što ih je dovelo do toga?

Dva čovjeka, slična obilježja, obojica u rukama drže moć. No, koji je od njih Izbavitelj?

Arlen sve snažnije osjeća zov Srži. Previše je demona odveo u uništenje i previše njihove magije uvukao u sebe, osjeća kako se mijenja. No, u što?

Jardir daje sve od sebe kako bi opravdao naslijeđe za koje je uvjeren da je njegovo.

Između tih dviju priča, otići ćemo u Potok, Arlenovo rodno mjesto, gdje njegova nesuđena supruga nije više dijete, ali život joj je noćna mora. Renna će također donijeti neke odluke, izabrati neke puteve i zauzeti svoje mjesto tamo gdje je oduvijek trebala biti.

Ono na što nitko od njih nije računao je nova opasnost za koju nisu ni znali da se pojavila…

Moram priznati da nestrpljivo čekam nastavak. Sljedeći nastavak. Isto tako moram priznati da, iako neki kažu da je Pustinjsko koplje moglo biti kraće, uživala sam u svakoj stranici.

Alagai hore sjale su dok je demon upijao njihovu moć. Jardir je osjećao neobičnu mješavinu straha i olakšanja dok su se kocke koje su mu dvadeset godina upravljale životom mrvile u prah. Inevera je zavijala kao da joj taj prizor donosi tjelesnu bol.

Kako priča raste i grana se, tako imamo sve više rukavaca koje moramo pratiti, ali na kraju se sve to stopi u jednu povezanu priču…

Priznajem, Inevera mi je jako išla na živce. Jardir još i više. Ali sve to ima neku svoju svrhu u nadolazećoj borbi protiv Srži same i njenih stvorenja… Trebat će vam njihova priča da dobijete sliku o tome kakva su im uvjerenja, od čega su potekla i kako će se u budućnosti uklopiti u priču u kojoj će, ne sumnjam imati veliku ulogu. Njušim Ineverinu upletenost u još poneka zbivanja.

Ciklus o demonima mi polako sve više prirasta srcu – volim tu grubu fantasy priču koja svakom stranicom sve više raste. Sviđa mi se i ideja oko koje se sve vrti. Sviđa mi se i to što polako naslućujem kuda bi sve skupa moglo voditi, iako se vjerojatno varam.

Zora je rudila i Srž je još uvijek dozivala Oslikanog čovjeka, ali zov je sada bio dalek i lako ga je bilo ignorirati. Zbog nje. Zato jer se s Rennom napokon sjetio tko je.

A sviđa mi se i način na koji Brett piše – nema tu nekih lirskih rečenica, ali zapravo ne bi se baš ni uklopile. Ovo je malo hard core fantasy, nema previše nježnosti ni prekrasnih opisa, ali to ne znači da nema ljubavi. Ima je, itekako, samo je kao i cijela knjiga – pomalo divlja, neukroćena i većinom opasna.

Ako vas je ovo do sad imalo kupilo, i ako niste pročitali Oslikanog čovjeka – toplo preporučujem. Ako jeste, onda vam je Pustinjsko koplje nezaobilazna sljedeća stanica.

*******************************************************************************

Peter V. Brett

Pustinjsko koplje

Hangar7

DEMON ŠKOLSKE KNJIŽNICE/DVOJNICI IZ TAME -MOREA BANIĆEVIĆ

Ako želiš otvoriti nove mogućnosti, otključaj neka nova vrata.

Moram priznati da sam se jako ugodno iznenadila. Nakon nekoliko čudnih, bezidejnih pokušaja fantasy priča naših autora za mladu publiku ( cca 12 godina – i da, čitam to i takve stvari 😛 ), nakon kojih me već bilo strah uzeti u ruke neki takav roman, Morea me u potpunosti osvojila svojom ekipom osnovnoškolaca prijemčivih za kojekakve nadnaravne pustolovine.

Zašto? Pa za početak, od šestero djece, nijedno nije vukodlak, vampir, vještica ni nekakva uvrnuta kombinacija to troje, niti imaju bilo kakve veze s davno izgubljenim nasljeđem neke od tih vrsta za koje ne znaju, a onda misteriozno otkriju da su potomak velikog druida od prije 3000 godina koji slučajno ima vampirske krvi (okrećem očima). Samo su klinci.

A onda, ni u jednoj od ove dvije priče nemaju posla s vampirima, vješticama, vukodlacima ni nikakvom uvrnutom kombinacijom toga. ( Nemam ja ništa protiv vampira, vještica i vukodlaka. Neke od najdražih knjiga imaju baš te i takve likove. Samo mislim da bi možda bilo dosta i da se tema iscrpila.)

Reći ću da sam je izgubila, pomislila je dok je rijeka odnosila njenu malenu, drvenu verziju. Okrenula se i ponovno pretrčala cestu. Laknulo joj je. Sad se može zaputiti doma.

Radi se o šestero klinaca šestog razreda osnovne škole koji su ekipa. Imaju normalne roditelje, normalne živote i nemaju nadnaravne moći. Samo imaju sposobnost upadanja u nevolje u koje su upletena razna nadnaravna bića ili događaji. I koji opet nemaju veze s vampirima, vješticama i vukodlacima. A, da – imaju i jednog prilično cool djeda.

I to me oduševilo. Morea Banićević me kupila originalnim idejama za svoje likove, koji u jednom romanu imaju posla s prilično zločestim demonom povezanim sa starom knjižnicom koja je davno izgorjela. Rješavajući zagonetke koje im uporno netko ostavlja u knjigama, naći će se u nezavidnoj situaciji u kojoj neće znati ni točno gdje su, a ni kad su…

U drugom romanu imaju posla s jednom bakicom, za koju će se kasnije pokazati da je daleko od bespomoćne dobroćudne starice kakvom se pokušava prestaviti, a šestorka je ponovno uvučena u priču u kojoj će im trebati prilično zdravog razuma, hrabrosti i dovitljivosti da se iz nje izvuku.

Uz to što naši junaci obično imaju posla s opasnim situacijama onkraj zdravog razuma, pratimo i njihove osobne probleme u odrastanju i obrađuju se i neke malo teže teme. Većina klinaca se definitivno može pronaći u nekom od glavnih likova.

Jedva čekam treći roman. Zabavni su, pitki i maštoviti, priče nisu nategnute ni isforsirane i Morea očito zna kad treba stati, pa su priče relativno kratke i samim time nema opasnosti da postanu naporne.

U ove dvije epizode avantura naše šestorke – baš sam uživala. Mislim da je to upravo onakvo štivo kakvo bi se svidjelo osnovnoškolcima, ali i nama, kao odraslima.

Šestero djece u polutamnome hodniku nije znalo što učiniti. Djevojčice su se uplašeno skutrile iza dječaka i svi su se pokušavali nešto dogovoriti.

Morea Banićević je za Demona školske knjižnice osvojila i SFERU – najstariju nacionalnu žanrovsku nagradu. Potpuno zasluženo.

Preporuka 🙂

Kisi ❤

ŽIVO – ANNA STAROBINETS

Harmonija Živog sastoji se od šest komponenti: poniznosti, dužnosti, odgovornosti, užitka, stabilnosti i besmrtnosti. A sad- svi zajedno – Harmonija Živog ovisi od mene osobno.

Jeste li ponekad razmišljali o tome kako bi bilo kad ljudi ne bi trebali sa sobom nositi mobitele, računala, razne tablete, narukvice…. Nego bi to sve imali ugrađeno. Instalirano. Program za čitanje i pisanje. Program za djetinjstvo. Program za ljubimce.

Razina Stvarnost bi postojala, ali bila bi nekorištena jer bi ljudi jednostavno zaronili u dublje razine i igrali se društvenog života bez da se pomaknu iz kreveta. Otprilike kao i danas, samo bez tehnike.

Otprilike takav svijet je u Živo stvorila Anna Starobinets. No, uz stanovništvo koje je potpuno lišeno fizičkog kontakta, osim u svrhu razmnožavanja, a i to uz razna ograničenja, socijalnih vještina uživo, svega što nas zapravo čini ljudima, u Živo postoji još nekoliko sitnica koje su meni, priznajem, utjerale strah u kosti.

Živo je navodno organizam, nastao kad je ljudska rasa (opet) napravila pizdariju (čini mi se da je ovaj scenarij već vrlo vjerojatan samo što razni pisci imaju razne ideje što će se dogoditi nakon toga). Tada je došlo do Velikog sažimanja nakon kojeg je nastalo Živo. Živo je organizam. Živo je puno ljubavi. Živo ne zna za Volim te najviše od svih. Živo sve voli jednako. Živo je uvijek sretno. Svi su uvijek sretni. Harmonija se nastavlja.

Jer nema kriminalaca u svijetu Živog!
… jer nas drže u Popravnom domu!
… jer se svatko od nas može popraviti!

Živo je uvijek živo. Populacija broji 3 milijarde ljudi, ni više ni manje. Zato se provodi kontinuirana reinkarnacija gdje se inkod osobe upravo otišle na privremenu pauzu (ili pet sekundi straha) pojavljuje u utrobi neke od žena koje su upravo prošle festivalsko parenje i ciklus počinje ispočetka. No, je li to baš tako? I gdje su sjećanja?

Naravno, kao i svakoj epizodi Zone sumraka, ako zezneš – u drugom životu si degradiran. Možeš biti liječnik koji otkrije nešto što je prijetnja Živom, i bum – pauza- pa čistač cipela. Ali ako postaneš čistač cipela… Ili bilo kakva vrsta prijetnje Živom – onda si kriminalac. I zauvijek si kriminalac. Iz života u život, kojih se ne sjećaš baš, ali iz podataka od prije, sigurno si i dalje kriminalac. Pa se tako s tobom i ophode. Baš romantično, jel?

Slobodne volje nema. Svi su spojeni na soc – neku inačicu facebooka, ali ona im kontrolira živote, misli, postupke. Mogućnost izbora zapravo ne postoji.

I svi su sretni.

Nema smrti.

Što je sranje, naravno. Jer jednog dana začeta je beba bez inkoda. Tri milijarde i prva. Broj duša više nije isti. A beba bez inkoda? Možda je prijetnja… Možda i nije.

Možda je spasitelj. A možda antijunak.

Zero je u svakom slučaju jedinstven budući da je jedino živo biće koje djeluje isključivo u prvoj razini. U stvarnosti.

Što je zapravo ŽIVO? Tko ga kontrolira? Jesu li osmorica vijećnika koji kontroliraju ustroj još uvijek sposobna voditi ovakav režim i utopiju? Ili nešto negdje već dugo opasno ne valja….

Planiram “privremeno prestati postojati”, “uzeti pauzu”, ali nisam budala, znam: oni svi dobivaju pauze, ali ja imam samo “stop”.

Zero je prijetnja, u to nema sumnje. No je li to prijetnja Živom ili je zapravo obratno? Odakle ta devijacija u dosadašnjem rasporedu? I što će se dogoditi kad ode na pauzu, budući da nema inkod?

Sve što je želio – bilo je da bude kao svi drugi. No, može li to?

Priznajem da nisam Živo čitala s lakoćom. Neki dijelovi su jasni i zanimljivi, tjeraju da ideš naprijed, još koju stranicu, a onda to stane i odjednom neke zapetljane rečenice, bez početka i kraja, bez vremenskog okvira, kao da je nešto preskočilo vrijeme i prostor i ispričalo sredinu neke priče koja je bila ili će biti.

Čitala sam ja već zakučaste romane i ponekad mi to čak i odgovara, ali sad me većinom umaralo. Srećom, jasni dijelovi su često prekidali takve skokove i mogla sam nastaviti bez problema, i to većinom kad priču priča sam Zero.

Živo je pokupilo i nagradu Utopiales i jasno mi je i zašto. No, mislim da je roman mogao proći i bez zbunjivanja protivnika i teže čitljivih dijelova. Nije sve što se nalazi autorici u glavi jasno i čitatelju…

Ali neovisno o nekim nedostacima u pisanju, Živo je vrlo slojevit roman kojeg vrijedi pročitati, posebno ako ste poklonik žanra. Volim ovakve romane koji otvaraju pitanja, a koji su zapravo toliko blizu vjerojatnosti da se to nešto iz priče zbilja dogodi. I upravo je to onaj dio koji budi jezu i tjera da pogledaš kroz prozor i zamisliš se – što si to radimo?

Zato moju preporuku ima, ali možda da ne čitate ako ste umorni ili vas boli glava – previše vraćanja unatrag 🙂

Kisi ❤

*******************************************************************

Anna Starobinets

Živo

Hangar 7

Prevela – Milena Benini

DJECA VREMENA – ADRIAN TCHAIKOVSKY

img_20190909_172019_1792852984170591690676.jpg

Kad su suze krenule, kad su mu se ramena počela neočekivano trzati i kad se nije mogao zaustaviti, bilo je kao da je dvije tisuće godina tuge preuzelo vlast nad njim i iskrenulo ga, kao da želi iscijediti sve što može iz njegova iscrpljena tijela.

Adran Tchaikovsky – Djeca vremena

Ponekad je tako dobro vratiti se nekom žanru koji voliš. Kad prođe neko vrijeme, a čitaš neke druge stvari ( ne manje dobre, samo drugačije), omiljeni žanrovi su čisti užitak. Ponovno čitanje starih, dragih knjiga omiljenog žanra je posebna kategorija. No, kad otkriješ nešto novo – to je potpuno drugačija vrsta oduševljenja. Tako je bilo s fantasy u Oslikanom čovjeku, tako je i sa SF – om u Djeci vremena. S paukovima ili bez.

Sad kaže Portiji da će sama budućnost njena naroda ovisiti o preciznom i brzom izvršenju Njene volje. Kaže joj da dolazi vrijeme velike opasnosti te da će je izbjeći samo slušajući što im Ona nalaže.

Djeca vremena su me provela kroz tisućljeća u vremenu u par skokova. Ostavila su me zatečenu vlastitom beznačajnošću, s poteškoćama u shvaćanju kako je cijeli jedan životni vijek tek treptaj u vremenu, kako se generacije izmjenjuju i evoluiraju kako bi opstala vrsta. I kako nam malo, toliko malo,  treba da se uništimo. I što nakon toga?

Hoćemo li stići prije toga, prije nego uništimo Zemlju, naš jedini dom – hoćemo li stići osvojiti svemir? I što ćemo, jednom kad nas bude samo toliko malo da bude jedva dovoljno da čovječanstvo ne postane kao da ga nikad nije ni bilo…

Pratit će vas ta pitanja kroz Djecu vremena.

Radnja počinje u našoj budućnosti, koja će kroz knjigu s vremenom postati daleka prošlost. Ljudska vrsta je u opasnosti od istrebljenja same sebe. Doktorica Avrana Kern, biće koje čini se, mari samo za vlastiti eksperiment, odavno se pozdravila sa Zemljom kakvu znamo, i sve uložila u eksperiment koji bi trebao uz pomoć nanovirusa, na terasiranom planetu, majmune uzdići do ljudske inteligencije. Ona sama bit će im boginja i promatrati novu civilizaciju koja se trebala razviti uz pomoć nanovirusa i majmunskog dnk.

Stoljeća koja moraju proći da nanovirus odradi svoje, odspavat će u zamrznuta u komori.

No, kad nešto pođe po zlu, Avrana će ostati zarobljena u šatlu, majmuni će nestati, virus ostati, ali umjesto onu vrstu koja je trebala biti subjektom eksperimenta, ali više ne postoji –  pokušat će unaprijediti sve ostalo što nađe na planetu. Budući da je dizajniran da od svih kralješnjaka može preobraziti samo majmune, virus će naći nešto bez kralježnice. Nešto maleno, s osam nogu i osam para očiju. Pauka.

Sve je više svjesna, i zbog toga jadna, da je se sad može bolje opisati riječima “vitalni sustav”, a ne “živo biće”. Nema više granice na kojoj stroj završava, a ona počinje.

Više od 2000 godina nakon toga, na taj isti planet naletjet će Gilgameš – svemirska arka koja nosi posljednje od ljudske vrste. Jer druge se arke nisu više javile, a Zemlje više nema.

No na planet se ne može, čuva ga satelit u kojem spava Avrana Kern.  Avrana koja neće dozvoliti da joj netko pokvari eksperiment. Avrana, koja možda više ni nije ljudsko biće i koja ne zna da se na planetu događa nešto čudesno, ali također i nešto što nije bilo u planu… Preko 2000 godina stara utvara u brodskom kompjutoru, preko 2000 godina stara ljuštura u komori i Eliza – brodsko računalo koje je možda i nešto više od toga –  suprotstavit će se ostatku čovječanstva koje očajnički treba mjesto za život… Što je zaprao ostalo u tom satelitu? I gdje prestaje Avrana, a počinje Eliza? Što je to doktorica zapravo izvela?

Što će se događati kroz stoljeća u kojima će ljudi spavati, pa se buditi,  u kojima će Ključna posada stalno biti na korak do ludila, u kojima će neki od njih i potpuno poludjeti? Usporedno s očajničkim pokušajima spašavanja ljudske vrste, pratit ćemo evoluciju jedne druge, slučajno odabrane i nama potpuno beznačajne vrste – paukova.

Bilo je to previše. Odavno je bilo previše. On, koji je prevodio ludost tisućljećima starog anđela čuvara. On, kojeg su bili oteli. On, koji je vidio tuđinski svijet prepun zemaljskih užasa. On se bio bojao. On je bio ljubio. On je bio upoznao čovjeka koji je htio postati Bog. On je vidio smrt.

Do kojeg i kakvog stupnja razvoja će pauci doći? Što će i kako naučiti putem, kroz generacije i tisućljeća koja su u svemiru tek treptaj u vremenu… Kakve uspone i padove će prolaziti obje vrste, same u svemiru i u borbi za opstanak , dok se konačno ne sretnu? Hoće li se istrijebiti? Hoće li pronaći način za suživot? Jer planet je samo jedan. A pauci su ipak stigli prvi.

Prvu put se susrećem s Tchaikovskym u Djeci vremena, ali mi je zadovoljstvo reći da nam stiže i nastavak ove svemirske odiseje i da se tome veoma veselim.

Zna se već da se inače ježim od paukova, no kontekst i uloga koje im je Tchaikovsky dao u ovom napetom sf romanu, u potpunosti je moje zgražanje prema njima potisnula u drugi plan. Ne vidiš, tj ne čitaš svaki dan kako se razvija neka vrsta. A razvijala se i preslično ljudskoj, uz ratove i religije i gradove i zajednice… Ali s jednom razlikom.

Jedna vrsta od koje bi, barem u ovom romanu, mogli i trebali mnogo naučiti. Jer, opcija da ćemo jednog dana uništiti sami sebe itekako je stvarna i moguća.  Možda nas ovakve priče jednom natjeraju da malo razmislimo o tome što si možemo napraviti ako se malo ne obuzdamo. U isto vrijeme, sama pomisao dokle je čovječanstvo sposobno intelektualno otići – pomalo zastrašuje.

No, jedna ili druga opcija sasvim su izvjesne i ne isključuju jedna drugu.

Jer Lain je sigurno umrla davno, davno. Je li ona na samom kraju pomislila na njega? Je li došla pogledati svog usnulog princa u ledenom spokoju lijesa, princa kojem nikad nije dopustila da joj se vrati? 

Općenito uvijek imam o mnogo toga za razmisliti kad čitam SF. Pa je tako i kod Djece vremena. Razmišljam o meni nepojmljivim stvarima – brzini svjetlosti, putovanju kroz vrijeme, o tome kako je kad se probudiš 2000 godina daleko od svega što poznaješ… Kakav je osjećaj živjeti u svemiru, ne muči li te klaustrofobija… Što ako jednom stvarno budemo trebali pobjeći? Kakvo to nasljeđe ostavljamo svojoj djeci?

S tim mislima, preporučujem Djecu vremena. Tchaikovsky je za roman dobio nagradu “Arthur C. Clarke”. I priznajem da se veselim svim ostalim njegovim djelima.

 

Kisi.

************************************************************************************

Adrian Tchaikovsky

Djeca vremena

Hangar7

Preveo: Igor Rendić