ŽIVO – ANNA STAROBINETS

Harmonija Živog sastoji se od šest komponenti: poniznosti, dužnosti, odgovornosti, užitka, stabilnosti i besmrtnosti. A sad- svi zajedno – Harmonija Živog ovisi od mene osobno.

Jeste li ponekad razmišljali o tome kako bi bilo kad ljudi ne bi trebali sa sobom nositi mobitele, računala, razne tablete, narukvice…. Nego bi to sve imali ugrađeno. Instalirano. Program za čitanje i pisanje. Program za djetinjstvo. Program za ljubimce.

Razina Stvarnost bi postojala, ali bila bi nekorištena jer bi ljudi jednostavno zaronili u dublje razine i igrali se društvenog života bez da se pomaknu iz kreveta. Otprilike kao i danas, samo bez tehnike.

Otprilike takav svijet je u Živo stvorila Anna Starobinets. No, uz stanovništvo koje je potpuno lišeno fizičkog kontakta, osim u svrhu razmnožavanja, a i to uz razna ograničenja, socijalnih vještina uživo, svega što nas zapravo čini ljudima, u Živo postoji još nekoliko sitnica koje su meni, priznajem, utjerale strah u kosti.

Živo je navodno organizam, nastao kad je ljudska rasa (opet) napravila pizdariju (čini mi se da je ovaj scenarij već vrlo vjerojatan samo što razni pisci imaju razne ideje što će se dogoditi nakon toga). Tada je došlo do Velikog sažimanja nakon kojeg je nastalo Živo. Živo je organizam. Živo je puno ljubavi. Živo ne zna za Volim te najviše od svih. Živo sve voli jednako. Živo je uvijek sretno. Svi su uvijek sretni. Harmonija se nastavlja.

Jer nema kriminalaca u svijetu Živog!
… jer nas drže u Popravnom domu!
… jer se svatko od nas može popraviti!

Živo je uvijek živo. Populacija broji 3 milijarde ljudi, ni više ni manje. Zato se provodi kontinuirana reinkarnacija gdje se inkod osobe upravo otišle na privremenu pauzu (ili pet sekundi straha) pojavljuje u utrobi neke od žena koje su upravo prošle festivalsko parenje i ciklus počinje ispočetka. No, je li to baš tako? I gdje su sjećanja?

Naravno, kao i svakoj epizodi Zone sumraka, ako zezneš – u drugom životu si degradiran. Možeš biti liječnik koji otkrije nešto što je prijetnja Živom, i bum – pauza- pa čistač cipela. Ali ako postaneš čistač cipela… Ili bilo kakva vrsta prijetnje Živom – onda si kriminalac. I zauvijek si kriminalac. Iz života u život, kojih se ne sjećaš baš, ali iz podataka od prije, sigurno si i dalje kriminalac. Pa se tako s tobom i ophode. Baš romantično, jel?

Slobodne volje nema. Svi su spojeni na soc – neku inačicu facebooka, ali ona im kontrolira živote, misli, postupke. Mogućnost izbora zapravo ne postoji.

I svi su sretni.

Nema smrti.

Što je sranje, naravno. Jer jednog dana začeta je beba bez inkoda. Tri milijarde i prva. Broj duša više nije isti. A beba bez inkoda? Možda je prijetnja… Možda i nije.

Možda je spasitelj. A možda antijunak.

Zero je u svakom slučaju jedinstven budući da je jedino živo biće koje djeluje isključivo u prvoj razini. U stvarnosti.

Što je zapravo ŽIVO? Tko ga kontrolira? Jesu li osmorica vijećnika koji kontroliraju ustroj još uvijek sposobna voditi ovakav režim i utopiju? Ili nešto negdje već dugo opasno ne valja….

Planiram “privremeno prestati postojati”, “uzeti pauzu”, ali nisam budala, znam: oni svi dobivaju pauze, ali ja imam samo “stop”.

Zero je prijetnja, u to nema sumnje. No je li to prijetnja Živom ili je zapravo obratno? Odakle ta devijacija u dosadašnjem rasporedu? I što će se dogoditi kad ode na pauzu, budući da nema inkod?

Sve što je želio – bilo je da bude kao svi drugi. No, može li to?

Priznajem da nisam Živo čitala s lakoćom. Neki dijelovi su jasni i zanimljivi, tjeraju da ideš naprijed, još koju stranicu, a onda to stane i odjednom neke zapetljane rečenice, bez početka i kraja, bez vremenskog okvira, kao da je nešto preskočilo vrijeme i prostor i ispričalo sredinu neke priče koja je bila ili će biti.

Čitala sam ja već zakučaste romane i ponekad mi to čak i odgovara, ali sad me većinom umaralo. Srećom, jasni dijelovi su često prekidali takve skokove i mogla sam nastaviti bez problema, i to većinom kad priču priča sam Zero.

Živo je pokupilo i nagradu Utopiales i jasno mi je i zašto. No, mislim da je roman mogao proći i bez zbunjivanja protivnika i teže čitljivih dijelova. Nije sve što se nalazi autorici u glavi jasno i čitatelju…

Ali neovisno o nekim nedostacima u pisanju, Živo je vrlo slojevit roman kojeg vrijedi pročitati, posebno ako ste poklonik žanra. Volim ovakve romane koji otvaraju pitanja, a koji su zapravo toliko blizu vjerojatnosti da se to nešto iz priče zbilja dogodi. I upravo je to onaj dio koji budi jezu i tjera da pogledaš kroz prozor i zamisliš se – što si to radimo?

Zato moju preporuku ima, ali možda da ne čitate ako ste umorni ili vas boli glava – previše vraćanja unatrag 🙂

Kisi ❤

*******************************************************************

Anna Starobinets

Živo

Hangar 7

Prevela – Milena Benini

DJECA VREMENA – ADRIAN TCHAIKOVSKY

img_20190909_172019_1792852984170591690676.jpg

Kad su suze krenule, kad su mu se ramena počela neočekivano trzati i kad se nije mogao zaustaviti, bilo je kao da je dvije tisuće godina tuge preuzelo vlast nad njim i iskrenulo ga, kao da želi iscijediti sve što može iz njegova iscrpljena tijela.

Adran Tchaikovsky – Djeca vremena

Ponekad je tako dobro vratiti se nekom žanru koji voliš. Kad prođe neko vrijeme, a čitaš neke druge stvari ( ne manje dobre, samo drugačije), omiljeni žanrovi su čisti užitak. Ponovno čitanje starih, dragih knjiga omiljenog žanra je posebna kategorija. No, kad otkriješ nešto novo – to je potpuno drugačija vrsta oduševljenja. Tako je bilo s fantasy u Oslikanom čovjeku, tako je i sa SF – om u Djeci vremena. S paukovima ili bez.

Sad kaže Portiji da će sama budućnost njena naroda ovisiti o preciznom i brzom izvršenju Njene volje. Kaže joj da dolazi vrijeme velike opasnosti te da će je izbjeći samo slušajući što im Ona nalaže.

Djeca vremena su me provela kroz tisućljeća u vremenu u par skokova. Ostavila su me zatečenu vlastitom beznačajnošću, s poteškoćama u shvaćanju kako je cijeli jedan životni vijek tek treptaj u vremenu, kako se generacije izmjenjuju i evoluiraju kako bi opstala vrsta. I kako nam malo, toliko malo,  treba da se uništimo. I što nakon toga?

Hoćemo li stići prije toga, prije nego uništimo Zemlju, naš jedini dom – hoćemo li stići osvojiti svemir? I što ćemo, jednom kad nas bude samo toliko malo da bude jedva dovoljno da čovječanstvo ne postane kao da ga nikad nije ni bilo…

Pratit će vas ta pitanja kroz Djecu vremena.

Radnja počinje u našoj budućnosti, koja će kroz knjigu s vremenom postati daleka prošlost. Ljudska vrsta je u opasnosti od istrebljenja same sebe. Doktorica Avrana Kern, biće koje čini se, mari samo za vlastiti eksperiment, odavno se pozdravila sa Zemljom kakvu znamo, i sve uložila u eksperiment koji bi trebao uz pomoć nanovirusa, na terasiranom planetu, majmune uzdići do ljudske inteligencije. Ona sama bit će im boginja i promatrati novu civilizaciju koja se trebala razviti uz pomoć nanovirusa i majmunskog dnk.

Stoljeća koja moraju proći da nanovirus odradi svoje, odspavat će u zamrznuta u komori.

No, kad nešto pođe po zlu, Avrana će ostati zarobljena u šatlu, majmuni će nestati, virus ostati, ali umjesto onu vrstu koja je trebala biti subjektom eksperimenta, ali više ne postoji –  pokušat će unaprijediti sve ostalo što nađe na planetu. Budući da je dizajniran da od svih kralješnjaka može preobraziti samo majmune, virus će naći nešto bez kralježnice. Nešto maleno, s osam nogu i osam para očiju. Pauka.

Sve je više svjesna, i zbog toga jadna, da je se sad može bolje opisati riječima “vitalni sustav”, a ne “živo biće”. Nema više granice na kojoj stroj završava, a ona počinje.

Više od 2000 godina nakon toga, na taj isti planet naletjet će Gilgameš – svemirska arka koja nosi posljednje od ljudske vrste. Jer druge se arke nisu više javile, a Zemlje više nema.

No na planet se ne može, čuva ga satelit u kojem spava Avrana Kern.  Avrana koja neće dozvoliti da joj netko pokvari eksperiment. Avrana, koja možda više ni nije ljudsko biće i koja ne zna da se na planetu događa nešto čudesno, ali također i nešto što nije bilo u planu… Preko 2000 godina stara utvara u brodskom kompjutoru, preko 2000 godina stara ljuštura u komori i Eliza – brodsko računalo koje je možda i nešto više od toga –  suprotstavit će se ostatku čovječanstva koje očajnički treba mjesto za život… Što je zaprao ostalo u tom satelitu? I gdje prestaje Avrana, a počinje Eliza? Što je to doktorica zapravo izvela?

Što će se događati kroz stoljeća u kojima će ljudi spavati, pa se buditi,  u kojima će Ključna posada stalno biti na korak do ludila, u kojima će neki od njih i potpuno poludjeti? Usporedno s očajničkim pokušajima spašavanja ljudske vrste, pratit ćemo evoluciju jedne druge, slučajno odabrane i nama potpuno beznačajne vrste – paukova.

Bilo je to previše. Odavno je bilo previše. On, koji je prevodio ludost tisućljećima starog anđela čuvara. On, kojeg su bili oteli. On, koji je vidio tuđinski svijet prepun zemaljskih užasa. On se bio bojao. On je bio ljubio. On je bio upoznao čovjeka koji je htio postati Bog. On je vidio smrt.

Do kojeg i kakvog stupnja razvoja će pauci doći? Što će i kako naučiti putem, kroz generacije i tisućljeća koja su u svemiru tek treptaj u vremenu… Kakve uspone i padove će prolaziti obje vrste, same u svemiru i u borbi za opstanak , dok se konačno ne sretnu? Hoće li se istrijebiti? Hoće li pronaći način za suživot? Jer planet je samo jedan. A pauci su ipak stigli prvi.

Prvu put se susrećem s Tchaikovskym u Djeci vremena, ali mi je zadovoljstvo reći da nam stiže i nastavak ove svemirske odiseje i da se tome veoma veselim.

Zna se već da se inače ježim od paukova, no kontekst i uloga koje im je Tchaikovsky dao u ovom napetom sf romanu, u potpunosti je moje zgražanje prema njima potisnula u drugi plan. Ne vidiš, tj ne čitaš svaki dan kako se razvija neka vrsta. A razvijala se i preslično ljudskoj, uz ratove i religije i gradove i zajednice… Ali s jednom razlikom.

Jedna vrsta od koje bi, barem u ovom romanu, mogli i trebali mnogo naučiti. Jer, opcija da ćemo jednog dana uništiti sami sebe itekako je stvarna i moguća.  Možda nas ovakve priče jednom natjeraju da malo razmislimo o tome što si možemo napraviti ako se malo ne obuzdamo. U isto vrijeme, sama pomisao dokle je čovječanstvo sposobno intelektualno otići – pomalo zastrašuje.

No, jedna ili druga opcija sasvim su izvjesne i ne isključuju jedna drugu.

Jer Lain je sigurno umrla davno, davno. Je li ona na samom kraju pomislila na njega? Je li došla pogledati svog usnulog princa u ledenom spokoju lijesa, princa kojem nikad nije dopustila da joj se vrati? 

Općenito uvijek imam o mnogo toga za razmisliti kad čitam SF. Pa je tako i kod Djece vremena. Razmišljam o meni nepojmljivim stvarima – brzini svjetlosti, putovanju kroz vrijeme, o tome kako je kad se probudiš 2000 godina daleko od svega što poznaješ… Kakav je osjećaj živjeti u svemiru, ne muči li te klaustrofobija… Što ako jednom stvarno budemo trebali pobjeći? Kakvo to nasljeđe ostavljamo svojoj djeci?

S tim mislima, preporučujem Djecu vremena. Tchaikovsky je za roman dobio nagradu “Arthur C. Clarke”. I priznajem da se veselim svim ostalim njegovim djelima.

 

Kisi.

************************************************************************************

Adrian Tchaikovsky

Djeca vremena

Hangar7

Preveo: Igor Rendić