ŽIVO – ANNA STAROBINETS

Harmonija Živog sastoji se od šest komponenti: poniznosti, dužnosti, odgovornosti, užitka, stabilnosti i besmrtnosti. A sad- svi zajedno – Harmonija Živog ovisi od mene osobno.

Jeste li ponekad razmišljali o tome kako bi bilo kad ljudi ne bi trebali sa sobom nositi mobitele, računala, razne tablete, narukvice…. Nego bi to sve imali ugrađeno. Instalirano. Program za čitanje i pisanje. Program za djetinjstvo. Program za ljubimce.

Razina Stvarnost bi postojala, ali bila bi nekorištena jer bi ljudi jednostavno zaronili u dublje razine i igrali se društvenog života bez da se pomaknu iz kreveta. Otprilike kao i danas, samo bez tehnike.

Otprilike takav svijet je u Živo stvorila Anna Starobinets. No, uz stanovništvo koje je potpuno lišeno fizičkog kontakta, osim u svrhu razmnožavanja, a i to uz razna ograničenja, socijalnih vještina uživo, svega što nas zapravo čini ljudima, u Živo postoji još nekoliko sitnica koje su meni, priznajem, utjerale strah u kosti.

Živo je navodno organizam, nastao kad je ljudska rasa (opet) napravila pizdariju (čini mi se da je ovaj scenarij već vrlo vjerojatan samo što razni pisci imaju razne ideje što će se dogoditi nakon toga). Tada je došlo do Velikog sažimanja nakon kojeg je nastalo Živo. Živo je organizam. Živo je puno ljubavi. Živo ne zna za Volim te najviše od svih. Živo sve voli jednako. Živo je uvijek sretno. Svi su uvijek sretni. Harmonija se nastavlja.

Jer nema kriminalaca u svijetu Živog!
… jer nas drže u Popravnom domu!
… jer se svatko od nas može popraviti!

Živo je uvijek živo. Populacija broji 3 milijarde ljudi, ni više ni manje. Zato se provodi kontinuirana reinkarnacija gdje se inkod osobe upravo otišle na privremenu pauzu (ili pet sekundi straha) pojavljuje u utrobi neke od žena koje su upravo prošle festivalsko parenje i ciklus počinje ispočetka. No, je li to baš tako? I gdje su sjećanja?

Naravno, kao i svakoj epizodi Zone sumraka, ako zezneš – u drugom životu si degradiran. Možeš biti liječnik koji otkrije nešto što je prijetnja Živom, i bum – pauza- pa čistač cipela. Ali ako postaneš čistač cipela… Ili bilo kakva vrsta prijetnje Živom – onda si kriminalac. I zauvijek si kriminalac. Iz života u život, kojih se ne sjećaš baš, ali iz podataka od prije, sigurno si i dalje kriminalac. Pa se tako s tobom i ophode. Baš romantično, jel?

Slobodne volje nema. Svi su spojeni na soc – neku inačicu facebooka, ali ona im kontrolira živote, misli, postupke. Mogućnost izbora zapravo ne postoji.

I svi su sretni.

Nema smrti.

Što je sranje, naravno. Jer jednog dana začeta je beba bez inkoda. Tri milijarde i prva. Broj duša više nije isti. A beba bez inkoda? Možda je prijetnja… Možda i nije.

Možda je spasitelj. A možda antijunak.

Zero je u svakom slučaju jedinstven budući da je jedino živo biće koje djeluje isključivo u prvoj razini. U stvarnosti.

Što je zapravo ŽIVO? Tko ga kontrolira? Jesu li osmorica vijećnika koji kontroliraju ustroj još uvijek sposobna voditi ovakav režim i utopiju? Ili nešto negdje već dugo opasno ne valja….

Planiram “privremeno prestati postojati”, “uzeti pauzu”, ali nisam budala, znam: oni svi dobivaju pauze, ali ja imam samo “stop”.

Zero je prijetnja, u to nema sumnje. No je li to prijetnja Živom ili je zapravo obratno? Odakle ta devijacija u dosadašnjem rasporedu? I što će se dogoditi kad ode na pauzu, budući da nema inkod?

Sve što je želio – bilo je da bude kao svi drugi. No, može li to?

Priznajem da nisam Živo čitala s lakoćom. Neki dijelovi su jasni i zanimljivi, tjeraju da ideš naprijed, još koju stranicu, a onda to stane i odjednom neke zapetljane rečenice, bez početka i kraja, bez vremenskog okvira, kao da je nešto preskočilo vrijeme i prostor i ispričalo sredinu neke priče koja je bila ili će biti.

Čitala sam ja već zakučaste romane i ponekad mi to čak i odgovara, ali sad me većinom umaralo. Srećom, jasni dijelovi su često prekidali takve skokove i mogla sam nastaviti bez problema, i to većinom kad priču priča sam Zero.

Živo je pokupilo i nagradu Utopiales i jasno mi je i zašto. No, mislim da je roman mogao proći i bez zbunjivanja protivnika i teže čitljivih dijelova. Nije sve što se nalazi autorici u glavi jasno i čitatelju…

Ali neovisno o nekim nedostacima u pisanju, Živo je vrlo slojevit roman kojeg vrijedi pročitati, posebno ako ste poklonik žanra. Volim ovakve romane koji otvaraju pitanja, a koji su zapravo toliko blizu vjerojatnosti da se to nešto iz priče zbilja dogodi. I upravo je to onaj dio koji budi jezu i tjera da pogledaš kroz prozor i zamisliš se – što si to radimo?

Zato moju preporuku ima, ali možda da ne čitate ako ste umorni ili vas boli glava – previše vraćanja unatrag 🙂

Kisi ❤

*******************************************************************

Anna Starobinets

Živo

Hangar 7

Prevela – Milena Benini

NIKAD ME NE OSTAVLJAJ – KAZUO ISHIGURO

Razmišljajući sad o tome, shvaćam da smo bili baš u dobi kad smo ponešto znali o sebi, o tome tko smo mi, po čemu se razlikujemo od naših skrbnika, od ljudi vani, ali još uvijek nismo razumjeli što to znači.

Kazuo Ishiguro – Nikad me ne ostavljaj

Hm. Iskreno, ni tjedan dana nakon pročitane knjige nisam sigurna što napisati. Popljuvala bih je…. a onda opet i ne.

Tema je dobra. Ideja me malo i plaši. Natjera te da se zapitaš koliko malo znaš o tome što znači biti čovjek. I koliko je važno uzimati u obzir svakog pojedinca, bez obzira odakle potječe i kako je stvoren…

No, ovo je drugi put da pokušavam s Ishigurom i jednostavno ne ide. Živcira me njegov način pisanja i ne mogu si pomoći. Ne volim njegove likove. Ne sjedaju mi. Prepatetični su i inertni.

A ova priča mi nikako ne drži vodu ( iako je to izmišljena stvarnost i ne trebam očekivati realizam od nje).

Priču priča sada 32-godišnja Kathy koja nakon godina službe kao njegovatelj kreće u drugi stadij svog života. I prepričava svoja sjećanja.

Uglavnom, Kathy, Ruth i Tommy žive u  Hailshamu – nekakvoj vrsti elitnog internata u Engleskoj. I otkad se sjećaju, nikad nisu imali drugi dom.  Školuju se i žive unutar zidina Hailshama, naizgled sretni i zadovoljni, no stalno do njih dolaze razne glasine da im njihovi učitelji ne otkrivaju sve. Stalno pričaju o nekakvoj njihovoj svrsi u životu, da zbog toga moraju paziti na sebe, da su posebni –  no nitko im ne otkriva o čemu se radi.

Već tu mi ne sjeda to do kraja – Prvo – nikad nisu imali tatu i mamu i to nikome izgleda ne fali, čak ni ne znaju da je to osnova obitelji, iako uče i seksualni odgoj i mnoge druge stvari.

A drugo – iako znaju da je nešto čudno sa cijelim tim sustavom – nitko se previše ne opterećuje.

Kasnije – Kathy i Tommy razmjenjuju informacije o nekim čudnim situacijama, ali na kraju od toga ne ispadne ništa bitno, jer i kad shvate da se u pozadini kotrlja nešto njima nepoznato, ne kopaju dublje i jednostavno se puste. Ok, odgajani su drugačije. Ali nema nekog bunta. Nema propitkivanja. Čudno.

Kad završe školovanje u Hailshamu, presele ih u nekakve domove gdje sreću klince iz drugih, sličnih škola i tamo provedu godinu – dvije – tak – za bezveze. Nikakve svrhe.

Čak ni kad doznaju što se od njih očekuje u daljnjem životu – to prihvaćaju i ne pitaju.

Nije to u ljudskoj prirodi i gotovo.

Neću vam otkriti o čemu se radi jer će možda netko htjeti pročitati, ali iskreno, da nisam išla čitati spojlere, možda ne bi ni ja shvatila jer nema nekog uvoda, samo odjednom počinje pisati o tome što su ta djeca  – kao da je to jasno od prve stranice.

Najviše me živcirala Kathy. Njena “najbolja” prijateljica Ruth tu curicu cijelu knjigu iskorištava na sve moguće načine, prijetvorna je i zla –  a ova stalno nalazi izgovore za njeno ponašanje. Pa i kad joj u par navrata vrati milo za drago, kasnije osjeća grižnju savjesti i pokušava popraviti nešto za što nije kriva.

U stvari svo troje mi je išlo na živce. I ti razgovori, kao da su svi malo slaboumni. I učiteljice, i sve to nešto tajnovito, a ništa do kraja razrađeno.

Sama ideja mi i nije loša, ali oprostite, mislim da se g. Ishiguro i ja nećemo slagati.

Cijelu knjigu sam imala osjećaj da sam u nekoj epizodi Zone sumraka – sve nešto čudno, na momente i bolesno, ali nitko izgleda nema poriv promijeniti, tražiti odgovore, skrenuti s puta, bilo što. A to ne volim.

Pretpostavljam da sam izgubila i Hailsham. Još uvijek se mogu čuti priče o nekom bivšem učeniku Hailshama koji ga pokušava pronaći, odnosno mjesto gdje se nekoć nalazio.

Kazuo ishiguro – Nikad me ne ostavljaj

Piše da je to dirljiv roman, prožet spoznajom o krhkosti naših života. I da slažem se. Samo se ne slažem da je dirljiv. Meni je samo išlo na živce to sve skupa i ne sviđa mi se. Iako bi se dalo o mnogočemu diskutirati.

Puno mi je tu praznog hoda, neobjašnjenih situacija, inercije, baš neka mučna atmosfera. Nije me uvjerilo.

Ali… Možda nekom drugom prilikom.

Ah, da – pogledala sam i film – to je bilo još i gore jer ni oni odnosi koji su u knjizi prilično jasni, u film nisu nikako preneseni.

Moguće je i da sam ja profulala ceo fudbal. Svejedno mi se ne sviđa. A možda samo imam averziju prema dotičnom gospodinu pa se ni ne trudim.

Kisi

 

KRONIKA O JEDINSTVENOJ – NORA ROBERTS

IMG_20190520_100445_170

Kada je Ross MacLeod povukao okidač i srušio fazana, nikako nije mogao znati da je upravo ubio sebe. I milijarde drugih.

Nora Roberts – Godina prva

Godina Prva

U krvi i kostima

 

Ljudi, meni je ovo super. Nisam Noru čitala prije, jer – znate već – nisam luda za ljubićima.  No, nakon ovog – možda i tim ljubićima dam šansu 😉

Jer meni je ova distopijska Nora – odlična. Ako nam Profil uskoro ne izbaci treći dio, odoh ja po englesku verziju 😉

Klasična je to borba dobra i zla, priča o The One – predodređenoj koja vodi, koja se bori, koja će pobijediti tamu… Ništa što već nismo čitali i gledali, no ipak malo drugačije.

I čak mogu reći da nema prokletstva srednje knjige i da mi je U krvi i kostima jednako dobra kao i Godina Prva, čak možda i bolja.

A o čemu se zapravo radi?

Obitelj MacLeod Božićne blagdane obično provodi u Škotskoj, na starom obiteljskom imanju. Tako će napraviti i te, posljednje godine, no nešto će se promijeniti. Ross MacLeod će, u lovu na večeru, pogoditi pticu, ne znajući slomiti prvi štit i osloboditi tamu…

Manifestirat će se kao virus. Koji će pokositi više od polovice čovječanstva u samo nekoliko tjedana. Past će vlade, sistemi, tehnologija, komunikacije. I neće biti pomoći jer virus ubija za 48 sati, a lijeka nema. Zato što je to zapravo magija. Tamna, ljepljiva, crna magija koja traži svoje.

No, toga još nitko nije svjestan…

Ono što će se dogoditi ljudima, bit će kaos i panika. Kao odgovor, kao ravnoteža onome što je učinila Kob – neki ljudi počinju manifestirati natprirodne moći. Otkrivaju da su vješci/vještice, vile i vilenjaci, mjenjolici, empati. I naravno, u obje vrste – onih s moćima i onih bez – postoje tamni i zli. Neki će to prihvatiti. Neki poludjeti. Neki se okrenuti tami.

No, iz tog posvemašnjeg ludila, neki će sačuvati bistru glavu, uspjeti se organizirati i pobjeći  iz velikih gradova, usput pokušavajući ostati živi.

Nora je divno opisala što se zapravo dogodi nakon katastrofe. Neki ostanu normalni, prihvaćajući različitosti i imajući na umu da je sad najvažniji opstanak. Pojavljuju se oni koji vode, oni koji organiziraju i oni koji rade sve što mogu da bi zajednica opstala. Takvi ljudi osnovat će naselje – Novu nadu.

I tamo su se zaustavili. Čak ni nakon sedam tjedana, Arlys nije bila sigurna zašto su se zaustavili baš na tom mjestu, baš u tome trenutku.

Nora Roberts – Godina prva

Ostatak je podijeljen. Neki su namjerno loši. Lovci na glave, nasilnici i uništavači svega pred sobom. Zovu ih Tamanitelji.

Neki su, pod krinkom pravednog i svetog, zapravo luđaci koji pokreću razne sulude kultove i nalaze sljedbenike – takvih se zapravo treba bojati – to su Ratnici čistoće. Taj i zilijun manjih kultova rastu diljem zemlje, a ne postoje komunikacije kojima bi se ostalima dojavilo čega se trebaju čuvati…

Svijet je u kaosu. Nova nada početak je nečeg dobrog. No, u Novu nadu, kao jedan od njenih osnivača – stigla je i Lana Bingham. Sa svojim partnerom Maxom, njih dvoje par su prilično moćnih vještaca, a usput su naišli na Chucka – kompjuterskog genija, novinarku Arlys, liječnicu Rachel, bolničara Jonaha, Katie i njene 3 bebe i vilu Fred… Oni, zajedno s još nekolicinom ljudi pokušat će od Nove nade napraviti upravo to – nadu.

Međutim, zlo ne spava… Lana je trudna i nosi djevojčicu za koju neki već znaju što je… Znaju da Lana nosi nadu, nosi Jedinstvenu. Onu koja će poraziti tamu, onu koja je svjetlo.

I kad se zlo ušulja u Novu nadu, Lana mora bježati.

U krvi i kostima upoznajemo Fallon Swift – Jedinstvenu. Laninu kći. Cijelu njenu obitelj – Simona u čije se ruke rodila, trojicu braće. Mallicka, koji će joj biti učitelj i trener 2 godine koje će provesti kod njega na obuci. Fallon posjeduje mnoge darove i sposobnosti kojih nije ni svjesna, a koje će joj trebati. Tama ne spava…

U Krvi i kostima sam baš uživala. U Falloninu treniranju, svim moćima koje je stekla, zadacima, treninzima, druženju s vilama i duhovima ( a kaj mogu kad padam na takve stvari). I kasnije, u organizaciji obrane i treniranju novih, u starim prijateljima iz Godine prve…

“To i jest cilj. Sve što je svjetlo, iskorijenjeno je, sve što je dobro ušutkano je i sva je nada ubijena.”

Nora Roberts – U krvi i kostima

I stvarno me sad jako zanima što je bilo dalje i kud to vodi. Mogu reći da mi se ovo jako sviđa.

Na stranu čarobne moći, magija, vještice i vilenjaci – ali ako se malo zapitamo što bi se dogodilo, što bi se stvarno dogodilo da se svijetu dogodi ovakva katastrofa, u tolikim razmjerima…. Da ostanete odsječeni od svijeta, da čak ni ne znate da se na 5 km nalazi još netko jer se bojite izaći… Da 90% ljudi jednostavno nestane…

Nora je tu, mislim, pogodila. Čovječanstvo opet ne bi naučilo ništa. Dio bi pokušao natrag izgraditi nekakvu zajednicu, međusobno si pomažući. Opet bi pokušali uspostaviti red, napisati možda bolje zakone. Unaprijediti se, postati bolji.

Dio bi poludio. Kultova bi bilo more. Raznih suludih uvjerenja i bolesnih učenja.

Dio bi pokušao izvući korist pljačkama, lovom na glave i neredima.

No, dio bi opet pokušavao vladati iz sjene.

Uvijek će postojati oni kojima će smetati ono što je drugačije od njih samih, bilo iz straha, uvjerenja i jednostavno – zloće i zatucanosti. Što je još jedna stvar koja mi se kod Jedinstvene sviđa – pokazuje koliko ljudi mogu biti ograničeni i tupi.

I nikad ne bi naučili. Tu je u pravu.

A u pepelu, u prljavom pepelu vatre, ugledala je vrane kako uzlijeću, čula ih je kako kriješte kružeći iznad mrtvih i umirućih.

Pogledala je u krijes toga najdužeg dana u godini, a ritam slavljeničkih frula i bubnjeva prometnuo se u ratni. Pogledala je, vidjela svoju budućnost.

Nora Roberts – U krvi i kostima

 

I na kraju, stvarno mogu preporučiti ovu trilogiju. Osvojila me miješanjem magijskog svijeta s ovim surovim, oružjem nakrcanim svijetom i pokazala kako to dvoje može živjeti u skladu. Pokazala je jednu moguću stvarnost. I živo me zanima što se valja iza brda i kako će to na kraju završiti.

Ostavljam preporuku ❤

*******************************************************************************

Nora Roberts

Kronike o Jedinstvenoj

Profil

Prevela: Sanja Ščibajlo

SMRTONOSNI STROJEVI -PHILIP REEVE

 

IMG_20181122_205829_152[1]Bilo je tmurno, vjetrovito proljetno popodne, i grad London je isušenim dnom negdašnjeg Sjevernog mora lovio mali rudarski grad.

U boljim vremenima, London se nije zamarao tako beznačajnom lovinom. Pokretni je velegrad svoje dane nekoć provodio loveći veće gradove jureći na sjever sve do Ledenih prostranstava i na jug sve do obala Mediterana. Međutim, u posljednje je vrijeme bilo kakav ulov bio sve rjeđa pojava i neki su gradovi gladno počeli mjerkati i London. On se sada već 10 godina skrivao od njih, pritajivši se u vlažnom i brdovitom zapadnom okrugu koji je Ceh povjesničara nazivao nekadašnjim Britanskim otokom. Već deset godina nije poje ništa osim sićušnih ratarskih gradova i nepokretnih naselja u tim vlažnim brdima. Međutim, konačno je došao trenutak kad je Gradonačelnik odlučio vratiti svoj grad preko kopnenog mosta u Veliko lovište.

Čvrsto tlo je Ničija zemlja. Gradovi su na kotačima i hrane se jedan drugim. Cehovi su opet svrhoviti i moćni. Naša sadašnjost je tisućljećima daleko, a onaj rat od kojeg strahujemo danas, u ovoj knjizi je davna prošlost i trajao je sat vremena.

Atmosfera je apokaliptična. Stvarnost siva i mehanička. Naša tehnologija izgubljena, neka druga razvijena iako ne i naprednija. A ljudska vrsta opet nije naučila.

Naš namještaj, komadi računala, kosti, posuđe i strojevi sada su samo artefakti, djelići povijesti iz kojih nova civilizacija pokušava sastaviti cjelinu.

Ono što je uništilo civilizaciju kakvu znamo  – oružje je u ljudskim rukama. Jer znanost je takva, možeš je upotrijebiti za svašta. I naravno, uvijek u ono što je krivo, svaki put za novo uništenje.

Katherine Valentine kći je direktora ceha povjesničara, najvažnijeg čovjeka Londona nakon Gradonačelnika. London je sada pokretni grad u budućnosti, a smatra se da se gradovi nikada ne smiju prestati kretati, jer kretanje je život. Problem je jedino što nemaju više koga jesti.

Na granici postoji Zid i gradovi koji se ne kreću. Gradovi koji i dalje čvrsto stoje na tlu. Što se smatra protuprorodnim. Ali pokretni gradovi se kreću praznim lovištima i lovine je sve manje… Prostor iza Zida je moguće novo lovište za izgladnjele gradove koji su na izmaku energije i goriva. Problem je jedino što nijedan pokretni grad ne može probiti Zid.

Katherine je uvjerena da joj je otac divan čovjek, njen najbolji prijatelj, učitelj, njen oslonac. Sve dok se iz prošlosti ne pojavi ime koje mu utjera strah u kosti. Hester Shaw. Djevojka koja nebi trebala biti živa. Koja je trebala nestati. Djevojka koja zna mračnu  tajnu g. Valentinea i koja je gonjena svojom osobnom osvetom i zbog toga veoma opasna.

smrtonosni strojevi1

Mladi cehovski naučnik Tom Natsworthy također misli kako je direktor njegovog ceha divan, mudar i pošten. Thaddeus Valentine mu je uzor, još otkako mu je kao dječaku uručio nagradu za vizionarske ideje.

No, kad London napokon nakon mnogo vremena dograbi jedan manji gradić kao plijen, Thaddeus Valentine će shvatiti da nije nedodirljiv, a Katherine i Tom, svaki na svojoj strani gledati kako se odmotava klupko tajni i opasnih namjera, a njihova dotadašnja uvjerenja padaju u vodu…

Tko je Hester Shaw? Kakav je zapravo Thaddeus Valentine? I u kakvoj je to opasnoj sprezi s gradonačelnikom Londona, čovjekom koji vodi grad već 20 godina, ali kojeg goni opasna ambicija koje nitko nije svjestan…

Smrtonosni strojevi2

Jednim dijelom distopija, drugim dijelom SF s elementima steampunka, Smrtonosni strojevi prvi je nastavak Kronika gladnih gradova. Iskreno, mnogo je elemenata ovog romana koji bi me možda i natjerali na razmišljanje o ljudskoj prirodi i pravim opasnostima koje vrebaju kad se nemoralni i/ili gladni moći dočepaju vlasti.

Ali nisam razmišljala o ničem. Iako priča nosi poruku, i sasvim sigurno more upozorenja i nama u sadašnjosti i nama u budućnosti, ovo mi je bila više manje razbibriga i nije me toliko uvukla u priču kao neki drugi romani.

No daleko od toga da mi nije zanimljivo, jest i to jako – zapravo jedva čekam nastavke 🙂 Samo sam možda mrvicu razočarana. Ideja je jako dobra. Atmosfera prikazana odlično. Osjećala sam prljavštinu i smrad nižih slojeva, vidjela ružnoću i ježila se od potencijala ideja poluludih znanstvenika žednih eksperimentiranja. Ali se ipak na kraju opet sve svodi na same old, same old – jedan moćnik tiranske naravi gladan posjedovanja i žedan vlasti i priznanja koji ne preza pred uništavanjem svega i svakoga tko mu stoji na putu. Junak ili junaci koji to pokušavaju spriječiti. Apokaliptičan svijet uništen ratovima. Čudan poredak tisućlječima nakon zadnjeg rata. Neodrživ mir i neodrživ poredak.

Budimo realni, svega toga je već bilo 😉

Unatoč tome – ja bi ovo ipak preporučila. Priča je zabavna i zanimljiva, nisam čitala na engleskom nastavke, ali se nadam da postaje bolja. Otprilike mi je između 3 i 4 – na Goodreadsu sam ostavila 4.

Pričekat ću ipak da Stilus izda nastavke 😉

Ali pročitajte, zanimljivo je 🙂

A ide i film 😉

Kisi.

received_2185901684993873[1]

 

*******************************************************************************

O Philip Reeve

Goodreads ocjena: Smrtonosni strojevi

Izdavač: Stilus knjiga