ZEMLJA VUKOVA – KREŠIMIR ČORAK

” Ova večer baca čudne sjene, Bertrande,” objavi opat Gilbert dok su hodali kroz studen. “Nešto nije u redu, oče?” Negdje u daljini razlijeglo se gladno zavijanje vukova. “Dakako da nije,” starac reče. “Čuješ li ih? To su jedini glasovi ove planine. Vjesnici zla.

Kad smo već kod #creepoctober, Zemlja vukova je idealna za ovaj mjesec 🙂

Roman u kojem ćete naći fantasy, horor i narodni folklor u jednom. Činjenica da je mjesto radnje u Lici ( svi to naglašavaju, pa moram i ja 😀 ) samo doprinosi mračnoj atmosferi i jezivim događajima.

Zapravo se i vrijeme i mjesto radnje savršeno uklopilo u ovu pomalo jezivu priču, u srednji vijek, u doba zalaska Templara, u mračnu i surovu prirodu, planine, zimu i snijeg.

Ima ovdje i dosta stvarnih elemenata. Templari su zaista u to vrijeme boravili u Hrvatskoj, oko Senja. A ne bih se začudila i da su imali posla sa stvarima s onu stranu razuma… S praznovjerjem i sukobima starih i novih vjera sigurno jesu.

Samostan svetog Stjepana nalazi se na ne baš pristupačnom terenu – na jednom od planinskih koljena Velebita. Hugrin i Grima, umorni vitez templar i njegov irski suputnik pokušavaju se vratiti kući nakon bitaka i borbe. Pomalo im je dosta svega. Na opatiju Sv Stjepana, benediktinski samostan uputili su ih u Splitu. I u njemu još ima živih redovnika. Zasad. U ne baš reprezentativnom stanju, nažalost. No, pružit će im konačiste, a dvojica prijatelja ni ne slute u što su se uvalili.

Tek kada su dospjeli do samog ulaza u kloštar, starac zastane i prozbori kao da nastavlja njihov prijašnji razgovor: “To je sivi čovjek. Čuvaj ga se, mladi moj prijatelju, jer on trguje život za smrt.

Nešto je opasno krivo u tom samostanu, ali veća opasnost, čini se, vreba izvan njega. Stare priče, legende o bićima iz tame možda ipak nisu samo priče, a stari umorni templari možda još imaju posljednji atom snage za borbu… Samo protiv čega? Protiv koga? Kakav je to protivnik koji napada iz noći u noć ne pokazujući namjeru stati iako ih svake večeri nebrojeno mnogo gine. Koliko je Hugrinu i šačici redovnika još preostalo dok ne posustanu ili ih zlo preuzme, jednog po jednog? Što se skriva iza zidina samostana koji je nekad vidio mnogo bolje dane i gdje je zapravo prava opasnost? Koliko dugo su redovnici davali sebe nečemu što je starije od planine same i kakvu će cijenu platiti? Sto zapravo želi to nešto i koga je čekalo?

Toliko pitanja… Ali neće biti sva odgovorena. Iako sam zbilja uživala u ovom romanu, napokon – ovo je moj žanr – neka pitanja su ostala u zraku i falilo mi je jos malo objašnjenja. To je zapravo boljka svih priča koje u sebi imaju elemente horora – nikako da jednom netko objasni što, kako i zašto, gdje je poanta i otkud to nešto iz onog svijeta u ovom.

Mozda sam ja čudan svat, ali mene zanima priča tog nečeg što u ovoj dimenziji želi nešto. I gotovo nikad je ne dobijem.

Na dvoru njegova oca u Pallianu starci su često uz ugarke vatre govorili o drevnim šumama i studenim planinama u kojima postoje puno gore stvari nego što su mraz i kamen.

No usprkos tome, putovanje je ovdje bilo i više nego zadovoljavajuće, uživala sam u tome kako Krešimir Čorak riječima stvara atmosferu, kako možete osjetiti svu surovost prirode, hladnoću zime i okrutnost ljudi. Okus i miris onog vremena. Strah je gotovo opipljiv, a događaji napeti i ne daju vam odahnuti. Duh onog vremena, ljudi i gradova vjerno prenesen u slike u mojoj glavi. Prljavština, neimaština nasuprot bogatstvu i položaju, smrad planinskih naseobina, plemena koja žive u naizgled nemogućim dijelovima šuma, redovnici koji su samo sjena onoga što su bili i kamene zidine samostana koji bi ih trebao štititi.

I povrh svega toga tu su bića iz narodnog folklora koja su sasvim nešto drugo od onoga na što smo inače navikli.

Iako je ova priča prepuna simbolike i mogla bi se analizirati iz mnogo dubljeg stajališta, o njoj raspredati i pokusavati dokučiti što i kako je autor pokušavao prenijeti nama koji čitamo – ostavit ćemo to za neki drugi put.

Nisam je kao takvu počela čitati i sasvim sigurno nisam razmišljala o simbolici jer sam zapravo zadržavala dah i pitala se hoće li se naš dvojac izvući iz situacije u koju se uvalio, hoće li spasiti glavu… i dušu? Ili pak doživjeti sasvim suprotnu sudbinu i kako će to sve izgledati…

A izgledalo je sasvim solidno, osim što sad hoću priču iz neke druge perspektive, npr one mračnije.

I što da vam kazem 🙂 Ako inače volite malo drugačije romane, ako vas zanima povijest s kojom dolazi i misterij, ako volite folklor i želite doznati što je obitavalo u snježnim brdima Like… Uzmite Zemlju vukova. Ima u toj priči mnogo više no što se na prvi pogled čini.

Kažu da je prijatelj vredniji od zlata. I da ne postoji zlo, već samo loši odabiri. Nisam baš siguran u to. Nakon svih ovih godina čini mi se kako u tim riječima nalazim sve manje istine. Zlo postoji. I nepobjedivo je. Spoznao sam to na gorak način, tragajući dobar dio svog života za čovjekom koji nekoć davno bijaše moj prijatelj.

GIRL, SERPENT, THORNE – MELISSA BASHARDOUST

Stories always begin the same way: There was and there was not.

There is a possibillity in those words, the chance for hope or despair. When the daughter sits at her mother’s feet and asks her for the story – always the same story – her favorite part is hearing those words, because it means everything is possible. There was and there was not. She is and she is not.

Perzijska mitologija obiluje mnogim zanimljivim pričama. Priznajem, dosad sam s njom imala malo doticaja i nikad je nisam istraživala, a uistinu je fascinantna. Poneka priča zalutala među štiva koja sam čitala, Tisuću i jedna noć i to je više manje sve. Ali ima tu demona i heroja, zmijskih kraljeva i čarobnih ptica, pa čak i priča sličnih klasičnim bajkama.

Trenutno sam u nekom čudnom razdoblju kad nisam raspoložena za čitanje, uzmem knjigu pa je vratim, uzmem drugu, pa mi se ne da, uzmem treću i naporna mi je, dosadna ili nezanimljiva, a da uopće ne znam zašto. Trenutno mi pašu neke laganije priče, koje nije teško pratiti, ali opet onakve kakve imaju neku priču, neku logiku i radnju – i naletjela sam na Girl, serpent, thorne.

Priču kojoj je inspiracija bila perzijska mitologija, zoroastroizam i stare perzijske legende. Kao predivan dodatak knjizi, na kraju ćete naći objašnjene pojmove i bića preuzeta iz tih davnih priča. Meni je ovo bilo dobrodošlo pojašnjenje jer o tome nisam znala ništa, a naučila sam svašta zanimljivog.

The daugter wants to crawl onto her mothers’s lap and lay her head against her mother’s chest, but she doesn’t. She never does. It’s not just a story.

Priče uvijek počinju na isti način: Bilo je i nije bilo. I Sorayina počinje tako. Priča koju joj je majka najčešće pričala, priča koju je Soraya najviše voljela, priču koja je u isto vrijeme priča i upozorenje, Priču o njoj, U kojoj je objašnjenje zašto Soraya ne smije nikoga dotaknuti i zašto nitko ne smije dotaknuti nju.

Priču o njenoj majci koja je oslobađajući djevojku u šumi naišla na demona koji ju je zatočio. Zbog toga što mu je uzela nešto njegovo, obećao joj je će prokleti njenu prvorođenu kćer tako da je nitko neće moći dotaknuti.

Jer u ovoj priči postoje dva svijeta. Onaj demonski i onaj ljudski. Demoni su simbol zla, nečeg opasnog i prijetećeg, simbol svega lošeg što pokušava preuzeti svijet ljudi i pretvoriti ih u podčinjene sebi. Tako barem priče kažu. Ali priče nisu uvijek istinite… Osim kad svi vjeruju da su to samo priče.

Soraya should have known better by now then to indulge such fantasies. She had read enough stories to know that the princess and the monster were never the same. She had been alone long enough to know which one she was.

Soraya je odrasla s pričom o sebi, usamljena i tužna, ponekad ljuta zbog svoje sudbine, ponekad kriveći samu sebe kad bi joj se zelene vene počele pojavljivati na rukama, pokušavajući držati svoje emocije pod kontrolom. Jer pod utjecajem ljutnje ili uzrujanosti, počela bi njena preobrazba, no nikad nije doznala u što jer se naučila kontrolirati, stišavati, nijekati samu sebe.

Odrasla je bez prijatelja, ali i bez obitelji jer joj je brat blizanac postao vladar – šah nakon smrti njihovog oca, a majka preuzela ulogu prvo regenta, a onda savjetnice obnašajući dužnosti na dvoru. Soraya je rasla bez ljudskog dodira, bez društva i bez prijatelja, oviseći o povremenim posjetima majke koja bi to činila rijetko, kad je imala vremena. Odrasla je bez toliko potrebne topline drugih ljudi da bi pristala na sve samo kad bi mogla dobiti i najmanji dodir, najmanji zagrljaj, nagovještaj poljupca.

Njena obitelj skrivala ju je – jer sve stvari koje uništavaju nisu djelo Tvorca nego Uništavatelja i možda bi njena obitelj izgubila potporu naroda kad bi znali da je šahova sestra otrovna. Tako je Soraya tumarala skrivenim prolazima umjesto hodnicima dvorca, nije se pojavljivala u javnosti, nije se moglo sa sigurnošću potvrditi ni da šah stvarno ima sestru.

Jedina stvar koja nije umrla kad bi je Soraya dotaknula bile su biljke. Zbog toga je imala pun vrt ruža koje bi uzgajala u svim mogućim bojama i oblicima. Ruže su je tješile. Ruže su joj ispunjavale samotne dane i uzvraćale dodire.

His fists clanched at his sides and Soraya saw the veins on his knuckles stabd out as he fought down his anger. She wanted to trace them with her fingers, to feel the shape of someone else’s anger, someone else’s pain. She thought of the look they had shared after he had struck Ramin, the sense of connection between them. It was when they let each other to see their harsh edges that they both felt real.

Voljela je priče i uživala u njima, a najdraža joj je bila o propasti demona nakon kojeg je njena obitelj uz pomoć mitske ptice preuzela tron. U priči se govorilo da je Shahmar isprva bio čovjek koji je uništio vlastitu obitelj zbog prijestolja. Pretvorio se u demona. Nakon toga vladao je dobro dok nije počeo tražiti ljudske žrtve i uvoditi strahovladu. Porazio ga je sin mitske ptice simorgh čije pero, dano od slobodne volje, ima moć štititi i oslobađati od kletvi. Jedno takvo i danas štiti njenu obitelj, iako se simorgh generacijama nije pojavio uživo.

Lik Shanmara je Sorayu proganjao u snovima, a njegova priča je završila tako da se u potpunosti pretvorio u demona. Mislila je da je to i njena sudbina.

I tko zna koliko bi još tako živjela da nije čula kako se u tamnicama dvorca nalazi jedan od tih demona. Netko tko možda zna kako skinuti njenu kletvu.

I znala je. Parvaneh, demonica koju su zatočili u tamnici pod sumnjom da je špijun, znala je i mnogo više od toga kako skinuti kletvu. Znala je tajnu koja Sorayi nikad nije ispričana….

She had killed the yatu because she was angry with him for what he had said to her all those years ago, because he hadn’t given her the answers she wanted… and because it was easy.

Ako vas još nije kupilo, ova priča ima junakinju koja će se sama izboriti za sve što joj pripada. Junakinju koja će kroz pogreške, laži i izdaje pronaći put kojim može doći do onog što želi samo da bi shvatila da je sve to bilo pogrešno. I koja će pokušati ponovno vratiti sve što je izgubila.

Uz mrtve i žive, groblja, čarobnjake, demone i ljubav kao takvu, Sorayina priča će vam se činiti kao neka moderna bajka. Uz to je i vrlo pitka, brzo čitljiva, a iako ima mnogo obrata i donosi jedan sasvim novi mitološki svijet, lagana je i lako razumljiva.

Zbog toga mi se vjerojatno toliko i svidjela. Ima sve što jedna bajka mora imati – djevu u nevolji, glavnog negativca, šarmantnog princa i dobru vilu. Samo što ovdje djeva u nevolji djeluje po svom, glavni negativac nije sasvim u krivu, šarmatni princ je žensko, a dobra vila je mitska ptica.

Jedina zamjerka koju trenutno imam je to što je ovo jedna knjiga i stoji za sebe. Ne kažem to često, jer mi se obično ne čita 19 nastavaka, ali ovdje ima mitološkog materijala za još.

Ono malo što sam pročitala o perzijskim predajama u potpunosti me opčinilo, nisam ni znala da je tako zanimljiva. Girl, serpent, thorne, posve je nova priča, ali iskoristila je dobar dio istraživanja i mitskih elemenata, mjesta i bića i legendi. Naravno da sam potražila još literature.

Osim što je priča vrlo pitka, osvojilo me i pisanje. Jednostavno, razumljivo, bez previše kompliciranja, a opet živopisno, atmosferično i bajkovito.

Onima koji vole bajke, narodne predaje, mitologiju ,a željeli bi se odmaknuti od Grčke i Rima, krenite na putovanje u Perziju, neće vam biti žao 🙂

Kisi.

ZOVITE JU ZEMLJA – IVAN LUTZ

Zureći kroz prozor svoje kabine, prema doku Svemirske stanice, Administrator kao da nije čuo mladog časnika, već je nastavio hipnotizirano pratiti velike metalne kutije kako nestaju u skladišnom prostoru broda – grdosije.

Roman Zovite ju Zemlja je prvi put objavljen 2013 godine. Objavila ga je Čarobna knjiga u Srbiji. U Hrvatskoj nije izdana jer nažalost nije bilo zainteresiranih izdavača, a Ivan Lutz je bio nepoznat i neafirmiran pisac.

Ali to prvo izdanje u potpunosti se rasprodalo. Ivan Lutz je u međuvremenu postao ime. Nakon Zovite ju Zemlja objavio je još mnoštvo kratkih priča i nekoliko romana.

Na Zovite ju Zemlja nabasala sam kad sam otkrila Alienus knjige – malo neprofitno izdavaštvo koje sav svoj prihod ponovno ulaže u mlade pisce žanrovske orijentacije i koje je Lutzov prvi roman izdalo kod nas.

Već godinama se nije pitalo: Kada ćemo stići? Nitko nije vjerovao da ćemo uopće stići bilo gdje za vrijeme naših života. Put je bio sve na što smo navikli, a prolazio je, kao i sve drugo; onako usput, neprimjetno i stalno.

I roman Zovite ju Zemlja napokon je bio moj.

Moram reći da sam jako zadovoljna, ako ne i oduševljena. Ima ovaj roman svojih mana, ali daleko više je pozitivnih elemenata i s guštom sam ga pročitala.

Ono sto sam dobila je SF s kakvim sam odrasla, kakav volim i poznajem. SF klasik sa svim elementima – generacijski brod, uništena Zemlja, potraga za novim obitavalištem za preostale Zemljane koji nakon dvije i pol tisuće godina provedenih u svemiru i nisu više ono što su bili…

Ili zapravo to jesu i više nego ikad?

Ostaci nekadašnjih kultura, vjera i nacija… I jedno drvo. Sve to već par tisuća godina plovi do unaprijed određenog odredišta – planeta koji bi trebao biti nastanjiv. I dok se više nitko ne može sjetiti matičnog planeta, on ostaje tek crtica u povijesti, kao mjesto gdje je ljudska rasa nekad živjela, ostaju priče o tome čime se bavila, kako je izgledala i kako se umalo uništila… Gotovo kao mit.

U vrtićkoj dobi bio sam na pregledu. Novi Wunderkind, budući voditelj znanstvene jedinice, pilot nad pilotima, pripadnik sjevernog krila ( oni su po svim pokazateljima bili najpametniji na brodu), to su mi bili nazivi. Sve dok jednog dana nisam riješio IQ test i upisao prosječnu ocjenu.

Roman i počinje tako – Zemljinim posljednjim trzajima i početkom putovanja broda nazvanog Zed u dugu potragu za novim domom. No, ni na brodu nije mirno. Pogotovo jer jedan dio broda zauzima Sjeverno krilo, sa znanstvenicima koji su tu s nekim razlogom, ali taj razlog nitko ne zna niti smije saznati. Nikada nitko, osim njih samih. To je tajna koju ljubomorno čuvaju. S razlogom.

Stanovništvo na brodu se u tih par tisuća godina pretvori u nešto slično nekadašnjem životu na Zemlji, a opet tako različito – postoje kaste, zanimanja su nasljedna, predstavnik svake vjere i dalje naučava nešto sto je nekad bila religija… Ali i dalje to nije isto, iako u mnogočemu jest. Život se nastavlja u iščekivanju povratka domu, iako nikad taj dom nikad nisu vidjeli, iskusili… Ovoj generaciji sam brod je zapravo dom.

Ljudska rasa je ovdje daleko odmakla od svoje prvobitne inačice, ali onda opet – i nije.

Likovi, ili bolje rečeno glavni lik jer njega ćemo najbolje upoznati – Callan Brenna – baš je onakav antijunak kakvog bih zamisljala u sf pričama. Pomalo grub, totalno lud i sasvim neprilagodljiv, nepokoran, tvrdoglav. Njegova uloga u ovom romanu bit će…. No, neću vam reći.

Postoji osjećaj kada nešto zaboraviš i koji kao mač stalno visi za vratom dok se ne sjetiš, postoji osjećaj kada ne dovršiš započeto jelo, ili kada te netko prekine u jelu, kao da ti je netko oduzeo dio osobnosti; postoji osjećaj da nešto važno moraš napraviti, ali ništa ti ne pomaže da se sjetiš što, a jedino što te podsjeća da si nešto zaboravio je ogromni grč koji ti steže želudac; i postoji osjećaj koji sam ja iskusio.

Isto kao sto vam neću reći sto je bilo na kraju, ali kraj je… wow. Doći će oni do planeta, nije tu problem. Problem je… negdje drugdje.

Ideja na koju je Lutz došao ovdje je… Wow. Tako… moguća. A opet tako – nevjerojatna. I tako jeziva.

Napokon, ovo je roman sa tako malo stranica, a tako dobrom pričom da nisam ni primijetila kad sam stigla do kraja. Definitivno ima glavu i rep, ima ideju, ima onaj stari štih znanstvene fantastike koja nije fokusirana na efekte i tehnologiju, nego na pouku i budućnost i ono što bi moglo biti. I priča od koje se uhvatiš za glavu kad shvatiš da je u nekom paralelnom svemiru, u nekoj budućnosti, u nekoj inačici svega mogućeg – i ovo moguće.

Od prve do zadnje stranice me potpuno zaokupilo i toliko je fantastično sto ovako kratki roman ima sve elemente dobre sf priče. Ali sad samo želim još. Još nastavaka, jos priča iz nečije druge perspektive, što je dalje bilo, na koji sve način je moglo završiti i kako su to doživjeli oni drugi…

Naravno da ovo moram preporučiti – svim ljubiteljima žanra, a i onima koji to još nisu. Ako imalo naginjete prema Odisejama u svemiru, beskrajnim putovanjima Picarda, Kirka i Janeway, ako ste ikad uživali u bilo kojoj priči, bilo filmskoj ili pisanoj kojoj je mjesto radnje u svemiru, ako se ponekad pitate sto će se dogoditi kad Zemlju stvarno uništimo do te mjere da postane neprijateljska i odluči sama sebe uništiti kako bi nas se napokon riješila – uzmite Zovite ju Zemlja.

Čuvajte planet! Čuvajte planet, prokleti bili!

I zovite ju Zemlja! Damnu air, zovite ju Zemlja!

Ima ovdje i simbolike, previše da bih se upuštala u objašnjavanje, ali vjerujem da će svakom čitatelju značiti nešto drugo.

Ima i ljubavi, iako ne onakve na kakvu smo navikli i svakako ne onakve kakva bi možda trebala biti.

Ima i neshvatljivih zakona, prostranstava od kojih boli glava i nekih o kojima bolje ne razmišljati.

Ima ovdje i više nego dovoljno toga da vas pridobije.

Preporuka. Velika.

Kisi.

MRTAV, A GLADAN – MARILENA DUŽMAN

Momčilo Valentić, zvani Momo, rođen je u Splitu od majke Štefice, Zagorke, koja je trbuhom za kruhom stigla u Split, i oca tvrdog Dalmatinca i Splićanina, u gradu znanog kao Pino Meštar jer je još od mlađih dana posjedovao krojačku radnju. U sebi je nosio gene cijele Hrvatske.

Nakon što sam pročitala Ginekologa koji me naprosto oduševio, odlučila sam se dočepati i ostalih Marileninih djela, pa sam je jadnu gnjavila prohtjevima dok mi napokon nisu stigle.

Prvo sam se bacila na Mrtav, a gladan. I nisam požalila.

Obožavam dobar humor. A ovdje sam dobila jednu priličnu dozu humora, nasmijala sam se za dva života, a ono što mi se posebno sviđa kod Marileninih romana je taj neki talent da u naoko laganini priču (onakvu kakve inače nosimo na plažu da ne moramo puno mislit), uz izdašnu mjeru humora ubaci temu (ili teme) o kojima bi se dalo raspravljati. Onakve koje vas malo kopkaju nakon čitanja, pa se uhvatiš kako razmišljaš o tom nekom detalju koji se lagano provukao kroz onu totalno ludu priču i sad ti ne da mira.

Usudila bih se reći da žena piše ozbiljne romane koji se prave da su lagano zabavno štivo. Imala sam i obrnut slučaj – pizdariju koja se pravi da je ozbiljan roman. Digla mi tlak. Svi ste nakon toga pročitali što sam imala za reći, a imala sam za reći.

I tu imam svašta za reći, samo što me ovo oduševilo 🙂

Svi ćete mi dojti na sprovod. Sve vas lipo moran pozdraviti.

Dakle – imamo Momu. Ilitiga Momčila Valentića , rođenog u Splitu, porijeklom odasvud , starog 49 godina. Živi u Ližnjanu, neoženjen. Lud ko puška.

Nije da mu puno toga fali u životu, osim možda seksa i srodne duše. No i to se s vremenom sredi… A onda mu umre prijatelj. I umjesto da žali što ga više nema, Momo je šokiran brojem ljudi koji su čovjeku došli na sprovod i naravno da mu padne na pamet iscenirati vlastitu smrt samo zato da vidi koliko svijeta će njemu doći na sprovod.

Osim što je ideja suluda – i plan za njeno ostvarivanje je totalno lud. Uz to – zahtijeva preciznost i strategiju. A u međuvremenu mora sa svima biti dobar i ljubazan da ga zapamte i dođu na sprovod. Sve proračunato. Umrla sam od smijeha.

Način na koji je zapravo i došao do toga da mu u životu ne fali puno – s jedne strane je za umrijet od smijeha, ali s druge – i tu je malo za razmisliti.

Uz sve to, nakon godina bivanja na suhom, odjednom Momo servisira 2 žene istovremeno. Naravno, pati za trećom.

Kako će to sve izvesti? Kako da mu čim više svijeta dođe na sprovod, da Pina i Kristina ne doznaju jedna za drugu i da se iz cijele situacije izvuče čitav?

I dok Momo svoj plan polako ostvaruje u djelo, uz neizostavne poteškoće i stranputice, a mi plačemo od smijeha na to kakve mu sve ideje padaju na pamet – u pozadini priče usput pratimo i ostale likove priče. Mominu ekipu, njegove ljubavnice… Sve to nam daje nekakvu ideju o tome tko je zapravo Momo. I kakav mu je zapravo život. I gdje mu je srce. I što bi zapravo htio.

Bilo mu je dosadno. Obitelj nije imao. Prijatelje je gubio. Sve je manje ribario. Sanja je bila tuđa žena. Kristinu nije zanimao. Nije imao nigdje nikoga.

Možda bi mogao organizirati vlastiti pogreb i vidjeti što bi ljudi govorili o njemu.

Za tako kratki roman, puno je tu zavrzlama, ali baš zato je dobar jer nema vremena za razvlačenje.

A znate onaj ozbiljni dio? Provukla je tu Marilena svašta. Od moralnih dvojbi, učmalosti male sredine, zlih jezika, slobode izbora, očekivanja drugih, očekivanja od samih sebe… U tu jednu crticu iz života ovog osebujnog lika provuklo se svega – od crnog humora, preko ludih ideja do onoga što Momo zapravo želi.

No Momo je takav lik da bi ga svako selo trebalo imat. I to samo jednog, jer više ovakvih bilo bi previše za jednu sredinu. Ali taj jedan… Ma nema ga svijet 😁

I zato – kad sam zaklopila zadnju stranicu – zabavljeno i s osmijehom na licu sam smjestila knjigu među one – “svakako preporučiti”.

Kisi 🙂

PRIČA O JEDNOJ OBITELJI – ROSA VENTRELLA

Kad mi se nostalgija prišulja, uvijek iznova vidim svojeg oca jedne svibanjske večeri prije mnogo godina. Njegovo oblo lice, preplanulo od sunca, sjetno i napaćeno. Rijetke brkove boje duhana za žvakanje i usta, koja su se s vremenom i stanjila poput oštrice noža, te mornarsku kapu na glavi. Naslanjao se na pregradu pramca svoje barke, čvrst u namjeri da napokon pokrpa mrežu i otisne se na pučinu. Šutio je. 

Neki put pomislim kakvih sve životnih priča ima. I usput se pitam imamo li uopće pravo cviliti nad nedaćama koje nisu nikakvi ozbiljni problemi jednom kad ih sagledaš onako, s odmakom. 

Jer kad pročitaš nešto poput ovog, malo se zamisliš. Ne, nije ovo tragična priča, barem ne u onom smislu u kojem postoje tragične priče. Ova je jednostavno  – život. 

Život na jugu Italije, u starom Bariju, gdje se točno zna iz koje obitelji potječeš i gdje se točno zna kakav ćeš postati i što jesi samo na temelju toga. Tamo gdje svaka obitelj ima nadimak, prema onome čime se bavi ili što je kome kriva. Crkvenjaci, Beskrvni… Prema tome znaš tko je poželjan u društvu i čijem društvu, a koga treba u širokom krugu izbjegavati jer mu je otac, djed, netko prije milijun godina učinio to i to. 

Iza njih išli su sinovi, Carlo i Michele. Michele mi je namignuo i nasmiješio se čim me vidio. Izgledao mi je malo nespretno u preuskom sivom odijelu koje ga je stezalo u kukovima i ispod vrata. Hinila sam da ne primjećujem, premda sam silno željela otići do njega i pročavrljati. No šesto čulo uvjerilo me da se suzdržim pred tatom jer mu se zacijelo ne bi svidjelo što razgovaram s nekim muškarcem,a pogotovo ne sinom Bekrvnoga. 

Marija de Santis, djevojčica znana i kao Zlo sjeme- nadimak koji joj je nadjenula vlastita baka, pokušava u takvom okruženju pronaći svoje mjesto pod suncem – u obitelji koja je na sve načine disfunkcionalna, ali to se tada nije tako zvalo. 

To što je majka previše popustljiva s jedne strane, a na druge načine nezainteresirana ili ne shvaća vlastitu kćer, to što je otac nesretan i nasilan, što su braća kao nebo i zemlja i to što svatko pokazuje bunt, ali nitko nije na taj način doživljen i svi su prisiljeni živjeti svoje male i velike živote zajedno, poštujući pravila kalupa u koji ih je stavljeno – sve to na kraju dovede do neostvarenih želja, do tragedija i do planova kako će tko na svoj način pobjeći iz toga. 

Tad sam prvi put prekršila pravila. Time se inače bavio Vincenzo  i svima nam zagorčavao život. Da me tata slučajno ulovio, prebio bi me na mrtvo ime, a mama bi plakala cijeli dan. Srećom, nikad nisu doznali. 

Maria je pametna, bistra djevojčica kroz čije oči i pratimo ovu atmosferičnu priču. Ona sanjari o nekom daljem cilju, o životu izvan Barija, o tome da pobjegne negdje gdje neće biti ograničena pravilima te male zajednice koja vidi sve i svakoga. Nema mnogo prijatelja, u nekom trenutku čak nikoga, jer djeca su okrutna i neki put te obilježe samo zato jer to mogu. Družit će se zato s dječakom, Micheleom, iz obitelji koja je već gereracijama neprijatelj njenoj. 

No djeca su djeca i dogodit će im se život. 

Nije da ova priča ima neku temu. Tema joj je upravo ono što je u naslovu – priča o jednoj obitelji, kroz više generacija, kroz snove, nade i strepnje, kroz sreću i tugu i boli i kroz svakodnevne brige, žrtve i strahove. Ispričana kroz Marijine oči, djetinje, pa djevojačke i na kraju odrasle, poklonit će nam čitav svemir boja, okusa i mirisa, ali i osjećaja, misli i snova, svega onoga što čini jednu priču, priču o svemu i o ničemu. 

Sve što nam je prerano oduzeto, dulje će ostati u našem sjećanju. Možda ostane zauvijek.

Ovo je priča bez mnogo akcije, ali ipak vrvi od događaja, onih malih, svakodnevnih, onakvih kakve obično ne primjećujemo ili ih se ne sjećamo – ili pak onih koji nas obilježe za čitav život. Pokušajte se potpuno isključiti kad budete čitali Marijinu priču, pustite neka vas prenese u Bari, osjetite atmosferu, okus, mirise… Upoznajte čitavu paletu živopisnih likova, ali ne inzistirajte na tome da vam se uvuku pod kožu – oni nisu zato tu.  Proživite s Marijom  ono što vam ima reći, vratite se u prošlost i promatrajte njene roditelje na početku braka, pokušajte pojmiti kako su postali ono što jesu. Poslušajte što ima za reći baka, popričajte sa susjedima, proživite događaje. 

Osjetite Marijinu borbu protiv okvira u koji bi se trebala uklopiti, protiv te male sredine u kojoj svatko svakoga zna i gdje se očekuje da ti život krene u određenom smjeru samo zato jer tako treba. 

Ne smijemo plakati zbog onoga što smo izgubile, Maria. Moramo biti sretne zbog onoga što smo imale. 

Nije ovo knjiga koja će vas nakon lude vožnje, umorne i iscrpljene, ali zadovoljne i zadihane izbaciti iz vagona i ostaviti da se odmarate – ovo je polagana šetnja, ponekad i neugodna, ali pitka i posve živa. 

Iz svega što ćete doznati o likovima u ovoj priči, nećete imati mnogo toga za reći, a opet doznat ćete mnoštvo stvari. Tko zna hoće li vam ostati u sjećanju riječi. Ali definitivno će vam ostati okus. Osjećaj. Sparina. Tuga. Osjećaj nemoći u tradicionalnim sredinama, jaz između imućnih i siromašnih, njihove prepirke, bunt, prkos i inat. 

Prepustite se, i bit će ovo jedno divno putovanje, taman za tmurno popodne uz kavu. ❤

Kisi 🙂 

THE YEAR OF THE WITCHING – ALEXIS HENDERSON

From the light came the Father. From the darkness, the Mother. That is both the beginning and the end.
THE HOLY SCRIPTURES

Prije otprilike tisuću godina Prvi Prorok se u ime Svjetla i Oca borio protiv Tame i tamne Majke. Protiv Zla, Vještica i heretika, protiv neprijatelja Očeve crkve. I pobijedio. Obranio je Bethel, svoj narod i postao Prvi Prorok i utemeljitelj Crkve koja štiti svoje Stado od zla.

Ustanovio je puritansko bogobojazno društvo u kojem se štuje Otac, gdje se svi pobožno drže Svetog Protokola, gdje Dobri Otac sve vidi i sve ih jako voli, čak i kad ih zbog te ljubavi žive spaljuje jer su se usudili misliti svojom glavom. Ili zbog grijeha vlastite krvi.

Grijeh je pobjeći iz Bethela, grijeh je otvarati svoje misli tamnoj Majci. Grijeh je ulaziti u Darkwood, šumu koja okružuje Bethel i preko koje se može doći u vanjske gradove. Strah je ono što već tisuću godina stanovnike Bethela drži podalje od proklete šume.

According to legends and the Holy Scriptures, the Darkwood like all of the cursed and wreched things of the world, had been spawned by the Dark Mother, goddess of the hells. While the Good Father wrought the world with light and flame, breathing life into the dust, She summoned Her evils from the shadows, birthing legions of beasts and demons, mangled creatures and crawling things that lurked in the festering half-wprld between the living and the dead.

Imanuelle Moore ima 17 godina. Majka joj je umrla na porodu, a oca su joj živog spalili jer se usudio dirnuti Prorokovu zaručnicu. Činjenica da se njena majka nije željela udati za Proroka nikoga nije zanimala. Grijeh je odbiti Proroka. Svaka djevojka koja mu uspije zapeti za oko smatra se sretnicom – biti sljedeća u nizu Prorokovih žena, rađati mu djecu, živjeti u Prorokovu Raju, u izobilju i zaštićena od svakog zla – to je vrhovna milost.

Milost koju trenutno uživa njena najbolja prijateljica – Leah. Leah će na čelu dobiti nožem urezan znak zvijezde koji će je obilježiti kao najnoviju Prorokovu suprugu. Prekrasna Leah čija priča također nosi strahovito mnogo bola i srama kojeg ne smije nikome priznati nema pojma što je još čeka.

Ali Imanuelle čak ne može ni nadati se da će postati nečija žena – još nije prokrvarila, a osim toga i izgledom je drugačija od čistokrvnih Bethelskih žena – nije svjetlokosa i svjetloputa, već tamne puti i tamne kose što ukazuje na njeno ne baš čisto porijeklo… Porijeklo Outlandera.

Odgojili su je baka i djed – nekadašnji Prvi apostol sadašnjeg Proroka koji je zbačen s položaja zbog sramote vlastite kćeri – kćeri koja se odbijala udati za Proroka, zaljubila u stranca i pokušala Proroku prerezati grkljan. A kad to nije uspjela, nakon smrti svog dragog, trudna i iscrpljena, gonjena osvetom – utočište je potražila u tamnoj šumi. I dobila ga.

She has been used, betrayed by her mother, sold to the witches. And now – as if her fate wasn’t cruel enough – she would watch in silent suffering as everything she loved and cared for was gutted and slaughterred and picked to pieces. Then, once the plagues were finally over, she would remain, a lone survivor amidst the bones and ashes.

Ono što Imanuelle ne zna, ali uskoro će saznati je to da u šumi još uvijek obitavaju Lillith i njezin koven – negdje između sna i jave gdje vladaju Majčinim predjelima tame. One su odavno mrtve, ali ipak nisu. One su iste one vještice koje je Prvi Prorok porazio da bi otjerao tamu. Ljubavnice, Vodena vještica i Lillith – Vještičja Kraljica – čekale su Imanuelle godinama. U trenutku kad prijeđe granicu šume, Imanuelle će napokon popustiti davnom zovu, nečemu što je oduvijek vuče, iako je pokušavala biti dobra, i moliti i vjerovati i biti poslušna. Vještice će Imanuelle vratiti majčin dnevnik. Zašto? S dobrim razlogom.

Imanuelle nije poput ostalih. Imanuelle ima vještičje krvi. I možda je zato ne zasljepljuju dvoličnost i borba za moć ljubljene Crkve niti takozvana volja “Dobrog” Oca. Kroz priču vlastite majke koja joj je u naslijeđe ostavila osvetu, Imanuelle će prozreti priču raznih Proroka i njihovih nastojanja. Također će shvatiti da se cijela povijest Bethela temeljila na patnjama žena, djevojaka, djevojčica – koje su na svojim leđima nosile teret ugnjetavanja, maltretiranja i zatiranja pod krinkom Božje volje, Svetih Protokola i Prorokovih riječi.

Ono što joj je majka ostavila u naslijeđe – strašna je osveta kroz 4 pošasti koja će snaći i uništiti Bethel, a u čijem središtu je sama Imanuelle.

This was the great shame of Bethel : complacency and complicity that were responsible for the deaths of generations of girls. It was the sicknessthat placed the pride of men before the innocence they were sworn to protect. It was a structure that exploited the weakest among them for the benefit of those born to power.

Vode će se ispuniti krvlju, nakon toga ljudi obolijevati. Tama će se spustiti na Bethel i nestat će sunce, a na kraju – Pokolj.

Sve što Imanuelle zna je da jedino ona može prekinuti kletvu. No pitanje je – želi li to? Želi li spasiti pedofilskog i pokvarenog poglavara Crkve koja postoji samo zbog sebe? Želi li da se zločini nad djevojčicama i djevojkama, ženama i dalje nekažnjeno odvijaju? Želi li da se i dalje šuti i ljudima mažu oči pod krinkom Svetog?

Ali ako ne učini ništa, nastradat će svi. I nevini. I njene dvije male sestre, baka i druga djedova supruga – Anna. Nastradat će Leah… I Ezra.

Prorokov sin Ezra, nasljednik svog oca koji se upravo uzdiže u moći jer s njegovom prvom vizijom moć prijašnjeg Proroka slabi i nestaje. Može li se sadašnji Prorok pomiriti s tim? Ili će zloupotreba položaja ići tako daleko da žrtvuje vlastitog sina?

So, you’d have me cut? – Imanuelle asked, barely breathing. You’d have me streched across the cathedral altar like a lamb for the gutting? Dp yu expect me to sit there in that prison of a keep, meek and quiet and minding my tongue? And do what? Pray? Mourn? Pity myself to pass the time, while the plagues rage and ravage everything in their path?

Nekim čudom, Ezra joj je saveznik. On vidi u što se pretvorila Crkva, sumnja da je od početka bila upravo takva. Koristoljubiva. Gladna moći. Željna vladanja. Nezasitna, lakoma i zavidna. I očajna to sve zadržati tako da stalno iznova neukom i lakovjernom puku nameće strah.

Ezra shvaća da je ključ spasa svih njih u Imanuelle, no hoće li joj on moći pomoći ili će samo i sebe i nju osuditi na lomaču? Kako će njih dvoje protiv čitavog svijeta, protiv zla koje ih pritišće?

Svaka priča ima dvije strane. Je li to što obitava u šumama oko Bethela i ne želi priznati poraz, je li ta davna mračna magija zbilja ono što je u cijeloj priči ono što je zlo? Želi li možda nešto drugo? Napokon, te vještice su živjele među običnim pukom, rađale djecu i stvarale sebi dom dok ih praznovjerje, strah, predrasude i manipulacija muškaraca nisu uništili. Ne žele li one samo pravdu, iako možda na krivi način, kroz osvetu, kroz Imanuelle?

I have seen the beasts of the wood. I have seen the spirits that lurk between the trees and swam with the demons of the deep water. I have watched the dead walk on human feet, kept company with the cursed and crucified, the predators and their prey. I have known the night and I have called it my friend.

Stoljeća ugnjetavanja uzet će svoj danak. Odluka je na jednoj djevojci. Ono što će Imanuelle doznati o sebi, o svom porijeklu, o tami u šumi, o Crkvi, Dobrom Ocu i Tamnoj Majci, način na koji će to doznati, sve što nosi u sebi godinama, sve to vodi negdje… Pitanje je što i čiju pomoć će Imanuelle na kraju prihvatiti. U kojem smjeru krenuti? Koje žrtve platiti?

And on that day, when the dark has passed and the sun has risen again, the sins of the deceivers will be brought to light and the truth will emerge from the shadows.

The Year of the Witching će vrlo vjerojatno zauzeti mjesto u top 3 najbolje pročitane knjige ove godine. Ova mračna, feministička, gotička, atmosferična priča držala me napeto uz knjigu sve dok nisam došla do kraja. Ima ono nešto, onu feminističku notu u obliku žene koja se ne da zaj…, ima magične momente, ima vještice koje su personifikacija zla sve dok to ne prestanu biti, ima pouku, mračnu i duboku i upozorenje koje u današnjim vremenima zvoni na uzbunu. Ako uzmemo u obzir da je ovo i debitanski roman, moram reći da je sasvim zasluženo pokupio od mene peticu, bez obzira na neke manje propuste. Miriši mi na nastavke. Na prequel, sequel i sve moguće varijante.

No, ovdje se ne radi o klasičnoj borbi dobra i zla. I ama baš ništa nije onako kako se na prvi pogled čini. I to je ono što me kupilo. Negdje sam pročitala da je ovaj roman kombinacija Sluškinjine priče i Vještica iz Salema i stvarno u tome ima nešto. Zatiranje ženske prirode, podčinjavanje, uvjeravanje žena da nisu za drugo nego za rađanje i kuhanje, progoni vještica, manipuliranje narodom samo u svrhu učvršćivanja moći i pozicije vladanja – Alexis Henderson je sve to vješto uplela u priču prepunu magije, traženja samih sebe, u ono što bi trebali shvatiti odmah na početku – da moramo u sebi pomiriti i svijetlost i tamu. Jer to je ono što oduvijek nosimo u sebi. To je ono što ne želimo priznati, nijekanje tamnog u sebi niječe našu vlastitu bit. Tako je i ovdje – toliko svi žele hodati putem svjetla da će prigrliti i najcrnju tamu ako će im ona biti servirana kao svjetlost, kao nešto što će im omogućiti opstanak u ovakvoj suludoj, zatvorenoj, otuđenoj puritanskoj zajednici. I onda pukne.

A kad pukne…. Kad pukne, dobijete Imanuelle i njezino naslijeđe. Dobijete doba promjena, doba rušenja, doba ponovne izgradnje. Dobijete – The Year of the Witching.

Preporuka do neba.

Kisi.

ONI KOJI SU VOLJENI – VICTORIA HISLOP

♦ PROFIL ♦ PREVEO – DRAŽEN ČULIĆ♦

ONI KOJI SU VOLJENI ♦ VICTORIA HISLOP

Oni koji su voljeni, citirala je. Umrijeti neće….

Do ove knjige nikad se nisam pretjerano zamarala grčkom poviješću niti me ta zemlja pretjerano zanimala. Znala sam da je to zemlja s ozbiljnim teškoćama, da tamo vjerojatno mnogo toga nije dobro, ali osim površnih informacija koje su do mene dopirale, nisam znala mnogo. Najčešća asocijacija koja se vezala uz nju je “dužan kao Grčka”.

No, ova priča je to promijenila. Victoria Hislop je svoje istraživanje temeljito obavila i servirala nam desetljeća dugu patnju jednog naroda koji je pod različitim imenima totalitarnih režima jedva disao još od prije drugog svjetskog rata. Jedna vlast je smjenjivala drugu, a svaka sljedeća kao da je bila još mrvicu gora od prethodne.

Bili su taoci različitih interesa različitih država i pokušavali dokučiti koja opcija bi narodu možda omogućila malo zraka, nešto hrane i mirniji san. Pokušavali su preživjeti.

Priču će nam ispričati Temis, najmlađe dijete u disfunkcionalnoj obitelji s četvero djece koja je rano ostala bez oba roditelja. Majke, koja je završila u umobolnici i koju nakon prilično duge epizode depresije više nikad nisu vidjeli i oca koji nikad nije pretjerano mario za njih, čak do te mjere da se odselio na drugi kontinent i svo četvero djece ostavio na skrb vlastitoj majci.

Dodir ruba suknje na obrazu, podrhtavanje podnih dasaka pod nogama rastrčane braće i sestara, zveckanje nevidljivog porculana i pogled na smeđe cipele s kopčom na izobličenim nogama njezine majke. To su bila prva Temisina sjećanja.

Kirija Koralis se o njima brinula najbolje što je mogla. Voljela je tu djecu i pokušavala im pružiti što je više moguće iako nikad nisu imali mnogo. Ali nije mogla mnogo učiniti pokušavajući pomiriti različita mišljenja i karaktere koji su gotovo danonoćno bili u sukobu.

U Grčku je jednog dana ušla Njemačka, čineći je i protiv volje saveznicom u ratu u kojem nikad nisu htjeli sudjelovati. No, suprotstaviti im se možda bi značilo smrt. Neki su u tome vidjeli priliku za Grčku i bolje sutra – Thanasis i Margarita – dvoje najstarije djece koji su gorljivo branili njemačku politiku i brže bolje se prijavili u sve aktivnosti koje su im mogle donijeti korist. Iako sam bila bijesna zbog njihove kratkovidnosti i bešćutnosti za patnje malog čovjeka, do kraja knjige sam ih zapravo čak počela shvaćati.

“Svi mi imamo prošlost,” progovorila je na kraju Temis, iako je htjela reći nešto drugo. “Koja se ne može promijeniti.”

Panos je, posve suprotno, postao gorljivi komunist kojem je cilj bio osloboditi narod od tuđinskog jarma i omogućiti svakome da bude sit i na toplom. Temis se, kako je odrastala, sve više priklanjala Panosovom stajalištu i pokretu otpora. Bila je empatična i suosjećajna i teško joj je padalo vidjeti nepravdu. Kad joj je od gladi umrla najbolja prijateljica, to ju je nepovratno obilježilo.

S vremenom, svo četvero djece otići će od kuće tražeći svoje ideale i ni jedno od njih neće pronaći potpunu sreću, ali ni pravdu. Ništa nije crno i bijelo i svaki režim i svaka borba nosi svoje. Čak i kad se boriš za nešto u što vjeruješ, negdje će se dogoditi izdaja, negdje će te tjerati na razne grozote pod krinkom borbe za slobodu, negdje će te gorko razočarati.

Ovo je priča o povijesti jedne obitelji kroz promjene političke vlasti u Grčkoj, kroz okupacije, raznorazna oslobođenja, pučeve i huntu, kroz oduzimanje sloboda i borbe za njih, kroz ciljeve i ideale koje ipak na kraju pogaziš, barem na van zbog nekih drugih, mnogo važnijih stvari. O braći i sestrama koji se bore za istu stvar različitim mišljenjima, ali nikad to nisu zapravo shvatili. O jednoj baki koja je pod stare dane smogla snage četvero djece odgajati kao da su njena.

Priča o dobru i zlu, ali i svim nijansama između, o okrutnosti, boli i čudovištima koja se pojavljuju tamo gdje ih ne očekuješ. O tome da ponekad malo toga imaš u svojim rukama, o nemoći da nešto promijeniš, ali ipak pokušavaš. O snovima i nadama i idealima za koje se umire. O mnogima koji su nevini stradali od ruke vlastitog naroda, “oslobodilačke” vojske, okupatora ili vlastite vlade. O tome da je svaka opcija jednako okrutna.

O jednom putu do slobode i o jednom narodu. O novim generacijama. O tome koliko si malen kad veliki određuju pravila i koliko te jako boli to što ne možeš ništa, osim stisnuti zube, jer ulog je prevelik.

Pa, to je novi početak, rekla je djevojka. A svima nam je potreban novi početak, zar ne?

I o jednoj ljubavi. O promjenama koje ponekad ne možemo razumjeti jer postoje dva svijeta – ovaj naš i onaj koji pripada našoj djeci, a oni se ponekad ne razumiju.

O četvero djece koja su pošla svatko svojim putem. Neki su se vratili i s vremenom postali manje oštri. Neki se nisu. Neki se nikada ni neće.

I o Temisinoj djeci koja su, desetljeće kasnije živjela u sličnoj situaciji i povijest se na neki način počela ponavljati.

Te stvari. Tako je kirija Koralis uvijek zvala neka razdoblja iz prošlosti: godine propadanja njezine snahe, odlazak sina, građanski rat, gubitak Panosa, Temisino uzništvo. Sve su to bile te stvari, i ona nije voljela da ih se spominje.

Moram priznati da me ova priča dirnula na načine koje nisam očekivala, pokazala mi izbliza neke stvari za koje sam sretna što ja nisam bila ta koja ih mora proživjeti. I za koje mi je nezamislivo da ih je bilo tko proživio, zbog kojih mi je nekoliko puta srce puklo jer su ponekad žrtve bila samo djeca.

Ratovi, gubitak slobode, glad, preživljavanje, zatvori, mučenja i zatvaranja desetljećima su bili grčka svakodnevnica, dugo iza drugog svjetskog rata, kad se ostatak svijeta više manje oporavljao.

Iako je na momente možda i bila malo dosadnjikava, Oni koji su voljeni je dirljiva priča o gubitku i snazi u vrijeme podjela i o jednoj obitelji koja je preživjela. Priča koju vrlo rado preporučujem.

Zašto pališ svijeće ako nisi vjernica?
Njegova je baka neko vrijeme razmišljala o tome. I Popi se okrenula i gledala je.
Da, zašto?
Temis se osmjehnula.
To je moj način da te divne ljude održim na životu.

Kisi.

ŠTO SVE MOŽETE UČINITI KAD VAM DIJAGNOSTICIRAJU RAK – MOJ PUT U ISCJELJENJE – SOPHIE SABBAGE

Čim sam povjerovala da se moj život približio kraju, on se povukao u drugu prostoriju, izbisavši prozore i meki namještaj, privodeći moju budućnost brutalnome kraju, uredno je slozivši na dno ladice, prigušujući svjetla, zaustavljajući zidni sat.

Zašto imam ovu knjigu? Zato što mi je obiteljska anamneza postala grozna i zato što sam htjela pročitati nečije iskustvo u borbi s ovom ozbiljnom dijagnozom. Ali ponajviše zato što je netko meni blizak prije par mjeseci suočen s dijagnozom koja nas je sve prestrašila.

Taj netko je sad dobro. Bilo je operabilno i nadamo se da je to to. No, ja sam svejedno pročitala knjigu i nadala se da ću u njoj pronaći odgovore na pitanja koja se u trenucima panike vjerojatno svima vrzmaju po glavi…

Zašto?

Kako?

Ima li nekakva formula pomoću koje se možemo boriti protiv ovog?

Što je istina, a što nije? Što je negdje između?

Ja imam rak. Rak nema mene.

Nisam dobila konkretne odgovore, barem ne sve, ali dobila sam iskustvo jedne žene koja se morala suočiti s rakom pluća u terminalnom stadiju. Nakon toga, dijagnoze su postajale samo gore, nova žarista se pojavljivala u organizmu, ali ona nije htjela pokleknuti.

Ovo je njena priča i njeno iskustvo. Iskustvo borbe s okrutnom bolešću pružilo joj je priliku da transformira svoj život trudeći se razumjeti zašto joj se neke stvari događaju i pomoću toga pokušati transformirati bolest.

Najveća je pobjeda to sto sam sačuvala sebe, bez obzira na ishod – ono teško stečeno “ja” koje ne pripada mom tijelu i koje se neće dezitegrirati s mojim tijelom – i to što znam da sam mu dopustila da procvjeta bez obzira na rak, bez obzira na to što moje meso možda vene.

Pise o svojim istraživanjima, o načinu prehrane, o duhovnim tehnikama, svemu što je radila na putu ozdravljenja. Htjela je ozdraviti.

Uspjela je u tome. Danas, 6 godina kasnije, ima izdane dvije knjige i pomaže ljudima diljem svijeta u istoj toj borbi koju je prošla sama. Piše i priča o svemu sto je proživljavala, suočavanju sa samom sobom, emocijama s kojima se isto morala suočiti i kako je to prihvaćala.

Moji me liječnici pitaju kako je moje tijelo, ali ne i kako je moje srce. Oni me pitaju kako podnosim nuspojave lijekova, ali ne i kako se nosim sa strahom koji tako često vreba moje dane ili s valovima tuge koji neprekidno udaraju o moje obale.

Priču Sophie Sabbage dobro je pročitati čak i ako vas život ne natjera na to. Dodat ćete još jedno iskustvo svojima, iako možda nećete biti u situaciji da vas zanima na osobnoj razini. Ali možda vas nadahne za neku drugu situaciju. Dok je nabrajala svoje pokušaje i pogreške, saznanja, uspjehe i pomake, dok je svaki mali pomak bio ogroman korak, shvatila sam da nam cijeli život pun upravo toga- pokušaja i pogrešaka. I da bi mogli napisati vlastitu knjigu iskustava koja bi onda nekom drugom bila vodič – ali bila bi upravo to – jedno iskustvo iz kojeg netko drugi može učiti, u kojem netko drugi može pronaći nadu.

I borba protiv bolesti je ista. Mnogo toga leži i u stavu i u stanju uma, ali Sophie je pisala i da je padala. I ta snaga i taj pozitivan stav i odlučnost, sve to ponekad napusti čovjeka i on ostane potpuno sam. To je možda sekunda, možda samo tren u vremenu, ali je i najstrašnije iskustvo cijelog tog teškog puta.

I zato je bitno da znamo da i najjači plaču i najoptimističniji padaju, i oni koji se nikad ne predaju u neko trenutku dotaknut će bezdan. I onda se ponovno dići. I zapitati čemu nas ovo iskustvo uči.

U tome je smisao. Pročitajte knjigu.

Nasi svršeci jos nisu sročeni, a nasa čudesnost još nam nije oteta. I stoga, svoje hodočašće s rakom smještam na oltar nepoznatih sljedbenika nadajući se da će se poput mjeseca uzdići iznad mračnih mora našeg vremena.

Planetopija ❤

Prevela – Merima Nikočević Ibrahimpašić

THINGS IN JARS – JESS KIDD

“He has a whole library of books about the things that swim in the water and the things that crawl out of it, ma’am.” Agnes wrinkles her nose. ” There are things in jars.”

London, 1863. Već je i to dovoljno da mi se ticala dignu, a onda još dobijem i ženu detektiva, duha, dijete koje ne bi trebalo postojati, divovsku kućnu pomoćnicu i misterij.

Sve to već u kratkom sadržaju. Pa jel’ vam treba više?

Ali da, dobijete i više. Dobijete gotički roman od kojeg vam se ledi krv u žilama dok istovremeno osjećate toplinu oko srca zbog nekih scena ili se povremeno hihoćete zbog Birdienog britkog humora.

Mnogo toga se događa u ovom romanu. A gotovo ništa se što se može nazvati lijepim.

Dobit ćete Birdie Devine, ženu detektiva u 19 st, koja nosi hlače, puši lulu i apsolutno odbija sve nametnute društvene norme. Doduše, Birdie je udovica… Ili barem želi da je smatraju takvom, kako bi je ostavili na miru i pustili da radi ono sto želi. Živi sama, s njom je još jedino Dorcas, divovska žena koju je doslovno ukrala iz cirkusa kad je vidjela kako s njom postupaju. Dorcas vodi kućanstvo, daje savjete i obavlja sve zadatke koje Birdie smatra potrebnima za obavljanje istraga.

For this is their parting: as sudden and slow, surprising and foreseen as any parting. Between together and apart: an eye-blink and all of eternity.

Birdie je takoder i siroče. No, imala je zbog toga i malo sreće. Uz sve ljude koji su se brinuli za nju tijekom njenog mladog života, naučila je mnogo o patologiji, medicini i funkcioniranju ljudskog tijela.

Dobit ćete i zločin: Christabelle Berwick, sedmogodišnjakinja, oteta je iz vlastitog doma. Njen otac, Sir Edmund Berwick i protiv svoje volje će se obratiti Birdie, policija ovaj put ne dolazi u obzir. Christabelle je dijete za koje malo tko zna da postoji. Dijete koje je živjelo zatvoreno u četiri zida i koje je vidjelo samo troje ljudi – otac, liječnik i dadilja.

Christabelle navodno nije obično dijete, ona je nešto što se teško može zvati ljudskim. Ona je zloćudnija i mračnija verzija sirene – merrow, stvorenje koje privlači sluzavce i ptice, koje može utopiti nekoga na suhoj zemlji, oštrih zubiju i očiju koje mijenjaju boju. Ali ipak, ona je svejedno samo dijete koje je nestalo.

U svojoj potrazi za Christabelle, Birdie će sretati cijelu plejadu živopisnih i čudnih likova – ipak je to vrijeme kad su čudno i anomalije u modi. Polako će otkrivati dokaze i priču koja stoji iza postojanja merrow, ali nam otkrivati i svoju vlastitu prošlost, koja je nekako isprepletena s ovom pričom i skoro isto tako zapetljana. I zato ćete usporedno s istragom pratiti i priču od prije 20 godina – Birdienu priču.

He comes from a long line of apothecaries. Raised at the back of a chemist’s shop, his baby days were spent bathed in the jewelled red and blue light thrown down by the glass carboys in the window. Behind the counter his father stood, as his forefathers had before him, guradians of walls of drawers, cabinets of stoppered bottles, rows of jars. Gatekeepers to an esoteric world of unguents and potions and powders. They sold opiate dreams for fractious babies to exausted mothers, or ointments to unfaithful husbands with an itch. They poisoned and cured in equal measure and everything they dispensed came with good old fashioned bracing purgative.

Ako vam vam možda do sad nije bilo dovoljno neobičnosti – Birdie prati i pomaže – duh. Ruby, bivši boksač koji je umro prije nepunih godinu dana i koji trenutno nema pametnijeg posla – ali i on je nekako odavno povezan s Birdie. Kako? Strpite se do kraja priče 🙂

Osim što sam u ovom romanu pratila jedan detektivski slučaj, otkrivala mitologiju i mračne bajke engleskih predaja, pričala s duhom i sprijateljila se s Dorcas – U Things in Jars upoznala sam i onu drugu stranu Londona – mračniju, tamniju, prljaviju i smrdljiviju. London smrdljivog zadaha i blatnjavih ulica, onaj London u kojem žive obicni ljudi, gdje se obavljaju prljavi poslovi, London teških osjećaja i umornog duha, London koji nije prekrasna slika s razglednice. Mračan, opasan, siv i prljav, London je koji očarava. On je kao nesreća, grozna i krvava, ali ipak ne možes skrenuti pogled.

Ima u ovom romanu i zlikovaca. Takvih da vas podilazi jeza. No, oni su ljudi. Ljudski zlikovci ovdje su mnogo gori od bilo kakvog mitskog čudovišta, oni su okrutni, hladni i proračunati. Karakterizacija nekih likova i atmosfera same priče na trenutke će vas therati na mučninu.

Ellen thought of Margaret when her belly began to swell. When she craved crab and ate it raw, shell and all. When she craved fish and ate it raw, bones and all. She drank sea-water by the bucketful. Ellen thought of Margaret when she was delivered of a daughter. She called her Sibeal.

I to je bas ono sto mi se od početka svidjelo – ta jezivost, ta čudnost, ta fascinacija anomalijama u Londonu 19 st. To očajnicko traženje dokaza za postojanjem bića koja nisu sasvim ljudska, fascinacija anatomijom i traženje povoda za spektakl… No, cirkusi su u modi, a sve sto je bizarno diže adrenalin i pali maštu.

A Christabelle? Je li ona samo obično dijete ili opasno dijete? Zašto su je oteli? Sto želi njezin otac? Koja je njezina priča? Hoće li je Birdie uspjeti spasit na vrijeme?

I sto su zapravo Things in Jars?

Pustila bih vam temu iz Twilight Zone, ali ne mogu, pa je zamislite…. I dočepajte se ovog romana.

“I was no more than a girl”, whispers Bridie into the darkness.
! I was no more than a boy”, the darkness whispers back.

Kisi.

SVEKRVA – SALLY HEPWORTH

” Ja sam, s druge strane, uvijek željela da mojoj djeci bude teško. Prave, poštene teškoće. Dovoljno veliki izazovi učinit će ih sućutnima i mudrima.”

Mislila sam da imam u rukama krimić kad sam uzela u ruke Svekrvu. I priznajem da me privukla baš zato jer mi je mirisala na humor. Mislim, zove se Svekrva. Još je i snaha u igri, naravno.

Bila sam u RH na par dana u vrijeme kad je izašla, pa sam brzo odjurila u knjižaru (doba prije korone) – tad sam imala malu krizu s čitanjem, i trebala sam neki krimić za mozak na pašu.

Hm. Prvo nisam dobila nikakav krimić, iako se vodi istraga o smrti dotične Diane, žene koju su svi više manje obožavali. Osim njene snahe. Okolnosti smrti su u najmanju ruku čudne. I tu prestaje krimić, a počinje kompleksna priča o odnosima u obitelji, o karakterima i namjerama i o tajnama koje ne bi smjele biti tajne.

Da, policija istražuje okolnosti Dianine smrti. Nije jasno je li umrla od vlastite ruke ili nečije tuđe, ali svakako nije umrla prirodnom smrću. Njena snaha je izgleda jedina osoba s kojom Diana, velika humanitarka i inače prema mnogima divna žena – nije našla zajednički jezik. Ili možda nije jedina?

Svekrva vam nosi priču koju bi bilo dobro pročitati.

To me vrati u drugo vrijeme. Krevet s mjesečinom koja struji kroz prozor bez zavjesa. Prasak praćen osjećajem da duboko iznutra nesto puca. Moj dah je oblak u sobi.

Zato što, pisana iz perspektive dviju žena koje se ne razumiju, otvorit će vam vidike. Pokazati da smo često pogrešno shvaćeni. Da se razlike u karakterima često protumače krivo, pa ispadne da je npr to što se ne želite miješati u odluke svoje djece, ali ih prihvaćate – netrpeljivost, oholost ili nekoga ne podnosite, recimo svoju snahu.

Prvotna neslaganja ili bolje reći nerazumijevanje može postati kamen spoticanja ako ljudi ne počnu razgovarati. Vanjska rezerviranost jer ne želite gurati nos u u tuđe stvari može biti shvaćena kao ledena hladnoća i nepristupačnost, lekcije koje možda želite da ljudi shvate – kao oholost, škrtost i nerazumijevanje. A razgovarati se obično počne kad se već dogodi neko sranje.

I tako je Diana naizgled postala omražena osoba svojoj snahi. Sve dok se ne usudimo kopati malo dublje.

Draga, rekla je . Pomoć je najgora stvar koju mogu učiniti za tebe.

Te dvije žene koje su godinama na suprotnim stranama, samo zato što nikad nisu ozbiljno porazgovarale, možda će pronaći zajednički jezik, možda će jedna drugu moći spasiti… A možda je već postalo prekasno.

Čitajući priču o njihovom odnosu i uzimajući u obzir obje strane, shvatit ćete da je za odnos potrebno dvoje. Ali i da tumačenja reakcija drugih ljudi nemaju uvijek puno veze s realnošću. I da cijela obitelj mora raditi na odnosu ako želite da funkcionira bez zamjeranja. No ipak, ponekad je potrebno vrijeme da progledate, da shvatite što se zapravo htjelo postići nekom bivšom okrutnom odlukom…

I da je možda ta odluka bila sve samo ne okrutna. Netko će svoju djecu obasipati svime sto požele i na kraju dobiti razmažena derišta ovisna o tuđoj pomoći… Netko drugi će im uskratiti lagana rješenja i natjerati da odrastu. Trik je u tome da shvatite kad je dosta.

U ovom romanu saznat ćete koliko duboka može biti tuga, kako vas roditeljske odluke ponekad mogu učiniti boljom osobom, iako se cine bezosjećajnima. Ali vas mogu i gurnuti preko ruba. Ponekad možeš pronaći sebe jedino ako se prisiliš krenuti težim putem.

Diana je bila bogata. Sav svoj novac je ostavila dobrotvornoj organizaciji.

Zašto? Okrutnost ili je imala dublji razlog?

Nikad nije bilo neke topline među njom i snahom, ali jednako je tretirala i svoju djecu ako bi zaključila da im je potrebnija lekcija umjesto instant pomoći.

Sto se iz toga izrodilo? Kako je na kraju izgubila život? I što ako je možda, samo možda, Diana samo bila neshvaćena? Što ako nije znala dobro izraziti svoje namjere, a to je dovelo do bespovratne tragedije…. I što bi bilo da je ponekad, ipak, popustila i malo im svima olakšala? Što bi bilo da je znala ocijeniti kad treba stati?

Tko smo nakon što umremo? Pitam se. To je dobro pitanje za razmišljanje. Većina ljudi nema odmah odgovor. Mršte se, razmišljaju o tome na minutu. Možda čak i prespavaju. Tada odgovori počnu stizati.

Što ako? Mnogo je u životu tih “Što ako”. I na kraju nam se obično obiju o glavu. Ali i to je valjda, životna lekcija.

Pročitajte Svekrvu. Nije samo još jedan krimić, priča je to iz koje možemo ponešto i naučiti 🙂

Kisi

***********************************************************************************

Sally Hepworth

Svekrva

Fokus na hit

Preveo – Stjepan Balent