♦ PROFIL ♦ PREVEO – DRAŽEN ČULIĆ♦

ONI KOJI SU VOLJENI ♦ VICTORIA HISLOP

Oni koji su voljeni, citirala je. Umrijeti neće….

Do ove knjige nikad se nisam pretjerano zamarala grčkom poviješću niti me ta zemlja pretjerano zanimala. Znala sam da je to zemlja s ozbiljnim teškoćama, da tamo vjerojatno mnogo toga nije dobro, ali osim površnih informacija koje su do mene dopirale, nisam znala mnogo. Najčešća asocijacija koja se vezala uz nju je “dužan kao Grčka”.

No, ova priča je to promijenila. Victoria Hislop je svoje istraživanje temeljito obavila i servirala nam desetljeća dugu patnju jednog naroda koji je pod različitim imenima totalitarnih režima jedva disao još od prije drugog svjetskog rata. Jedna vlast je smjenjivala drugu, a svaka sljedeća kao da je bila još mrvicu gora od prethodne.

Bili su taoci različitih interesa različitih država i pokušavali dokučiti koja opcija bi narodu možda omogućila malo zraka, nešto hrane i mirniji san. Pokušavali su preživjeti.

Priču će nam ispričati Temis, najmlađe dijete u disfunkcionalnoj obitelji s četvero djece koja je rano ostala bez oba roditelja. Majke, koja je završila u umobolnici i koju nakon prilično duge epizode depresije više nikad nisu vidjeli i oca koji nikad nije pretjerano mario za njih, čak do te mjere da se odselio na drugi kontinent i svo četvero djece ostavio na skrb vlastitoj majci.

Dodir ruba suknje na obrazu, podrhtavanje podnih dasaka pod nogama rastrčane braće i sestara, zveckanje nevidljivog porculana i pogled na smeđe cipele s kopčom na izobličenim nogama njezine majke. To su bila prva Temisina sjećanja.

Kirija Koralis se o njima brinula najbolje što je mogla. Voljela je tu djecu i pokušavala im pružiti što je više moguće iako nikad nisu imali mnogo. Ali nije mogla mnogo učiniti pokušavajući pomiriti različita mišljenja i karaktere koji su gotovo danonoćno bili u sukobu.

U Grčku je jednog dana ušla Njemačka, čineći je i protiv volje saveznicom u ratu u kojem nikad nisu htjeli sudjelovati. No, suprotstaviti im se možda bi značilo smrt. Neki su u tome vidjeli priliku za Grčku i bolje sutra – Thanasis i Margarita – dvoje najstarije djece koji su gorljivo branili njemačku politiku i brže bolje se prijavili u sve aktivnosti koje su im mogle donijeti korist. Iako sam bila bijesna zbog njihove kratkovidnosti i bešćutnosti za patnje malog čovjeka, do kraja knjige sam ih zapravo čak počela shvaćati.

“Svi mi imamo prošlost,” progovorila je na kraju Temis, iako je htjela reći nešto drugo. “Koja se ne može promijeniti.”

Panos je, posve suprotno, postao gorljivi komunist kojem je cilj bio osloboditi narod od tuđinskog jarma i omogućiti svakome da bude sit i na toplom. Temis se, kako je odrastala, sve više priklanjala Panosovom stajalištu i pokretu otpora. Bila je empatična i suosjećajna i teško joj je padalo vidjeti nepravdu. Kad joj je od gladi umrla najbolja prijateljica, to ju je nepovratno obilježilo.

S vremenom, svo četvero djece otići će od kuće tražeći svoje ideale i ni jedno od njih neće pronaći potpunu sreću, ali ni pravdu. Ništa nije crno i bijelo i svaki režim i svaka borba nosi svoje. Čak i kad se boriš za nešto u što vjeruješ, negdje će se dogoditi izdaja, negdje će te tjerati na razne grozote pod krinkom borbe za slobodu, negdje će te gorko razočarati.

Ovo je priča o povijesti jedne obitelji kroz promjene političke vlasti u Grčkoj, kroz okupacije, raznorazna oslobođenja, pučeve i huntu, kroz oduzimanje sloboda i borbe za njih, kroz ciljeve i ideale koje ipak na kraju pogaziš, barem na van zbog nekih drugih, mnogo važnijih stvari. O braći i sestrama koji se bore za istu stvar različitim mišljenjima, ali nikad to nisu zapravo shvatili. O jednoj baki koja je pod stare dane smogla snage četvero djece odgajati kao da su njena.

Priča o dobru i zlu, ali i svim nijansama između, o okrutnosti, boli i čudovištima koja se pojavljuju tamo gdje ih ne očekuješ. O tome da ponekad malo toga imaš u svojim rukama, o nemoći da nešto promijeniš, ali ipak pokušavaš. O snovima i nadama i idealima za koje se umire. O mnogima koji su nevini stradali od ruke vlastitog naroda, “oslobodilačke” vojske, okupatora ili vlastite vlade. O tome da je svaka opcija jednako okrutna.

O jednom putu do slobode i o jednom narodu. O novim generacijama. O tome koliko si malen kad veliki određuju pravila i koliko te jako boli to što ne možeš ništa, osim stisnuti zube, jer ulog je prevelik.

Pa, to je novi početak, rekla je djevojka. A svima nam je potreban novi početak, zar ne?

I o jednoj ljubavi. O promjenama koje ponekad ne možemo razumjeti jer postoje dva svijeta – ovaj naš i onaj koji pripada našoj djeci, a oni se ponekad ne razumiju.

O četvero djece koja su pošla svatko svojim putem. Neki su se vratili i s vremenom postali manje oštri. Neki se nisu. Neki se nikada ni neće.

I o Temisinoj djeci koja su, desetljeće kasnije živjela u sličnoj situaciji i povijest se na neki način počela ponavljati.

Te stvari. Tako je kirija Koralis uvijek zvala neka razdoblja iz prošlosti: godine propadanja njezine snahe, odlazak sina, građanski rat, gubitak Panosa, Temisino uzništvo. Sve su to bile te stvari, i ona nije voljela da ih se spominje.

Moram priznati da me ova priča dirnula na načine koje nisam očekivala, pokazala mi izbliza neke stvari za koje sam sretna što ja nisam bila ta koja ih mora proživjeti. I za koje mi je nezamislivo da ih je bilo tko proživio, zbog kojih mi je nekoliko puta srce puklo jer su ponekad žrtve bila samo djeca.

Ratovi, gubitak slobode, glad, preživljavanje, zatvori, mučenja i zatvaranja desetljećima su bili grčka svakodnevnica, dugo iza drugog svjetskog rata, kad se ostatak svijeta više manje oporavljao.

Iako je na momente možda i bila malo dosadnjikava, Oni koji su voljeni je dirljiva priča o gubitku i snazi u vrijeme podjela i o jednoj obitelji koja je preživjela. Priča koju vrlo rado preporučujem.

Zašto pališ svijeće ako nisi vjernica?
Njegova je baka neko vrijeme razmišljala o tome. I Popi se okrenula i gledala je.
Da, zašto?
Temis se osmjehnula.
To je moj način da te divne ljude održim na životu.

Kisi.