#CREEPOCTOBER – PRIGODNA LITERATURA ZA LISTOPAD – KRAJ

Danas je 31.10., večeras je All Hallows Eve. Pa iako je to večer kojom se zapravo završava jedna godina i koja obilježava kraj žetvenog perioda i početak mirovanja, večer koja zapravo simbolizira onaj dio godine kad tama počinje vladati danima i večer u kojoj je zapravo veo između našeg i duhovnog svijeta najtanji – večer koja nema nikakve veze s vješticama, vampirima i ostalim demonskim i strašnim silama ( baš naprotiv), te su maske imale i imaju svoju funkciju – služe za tjeranje zločestih duhova.

Pronašla sam jedno dobro objašnjenje svega što Halloween predstavlja na ovom linku:

No zapravo, kad smo već svi u vješticama i vampirima, pa je vjerojatno takva i literatura za danas, imam još par prijedloga za one koji će se danas zavući na kauč s knjigom:

  1. NEIL GAIMAN – SVE

Pročitala sam dosta Gaimanovih knjiga i stvarno ne mogu nijednu izdvojiti a da je više ili manje prigodna za danas – sve su 🙂 Pa, ako volite Neilovo pisanje ( ja vooolim), – bilo koja. I dobru zabavu ❤

2. ALICE HOFFMAN – PRAVILA MAGIJE

174441

Izdavač – Profil

Meni čak i bolja od prethodnice, zapravo jedna divna priča s elementima nadnaravnog, ali priča o ljubavi i odanosti. Ako još niste, definitivno pročitajte 🙂

3. STEPHEN KING – SVE

967413ec-1c7d-41d1-83f9-aec3f466c484

Upravo je izašlo Groblje kućnih ljubimaca (Vorto Palabra). No, možete stvarno bilo što, jer – King je King 🙂

4. EMMA DONOGHUE – THE WONDER

9781509818402

The wonder možda je priča koja je jeziva i zato što je vjerojatno istinita. Slučajevi djevojčica koje ne jedu u tadašnjoj Irskoj nisu bili izolirani slučajevi. Ono što je opisano u The Wonder – moguća pozadina toga – ledi krv u žilama.

5. STACEY HALLS- THE FAMILIARS

71h4m38ZS1L

Ovo nije samo još jedna priča o vješticama. Ovo je priča o ženama i njihovom položaju i svemu što je dovodilo do progona vještica. O politici, o moći koju žene nisu imale da se zaštite. I zato je prigodno štivo za danas 🙂

5. ELIZABETH MACNEAL – TVORNICA LUTAKA

b9646490-f198-44ec-b84d-57ddbe70f3cf

Mračna, gotička priča u viktorijanskom Londonu. Treba li išta više reći? 🙂

Izdavač – Stilus

Dobru zabavu vam želim! 😀

KLUB P.S. VOLIM TE – CECELIA AHERN

Ako naciljaš mjesec i promašiš, još uvijek ćeš biti među zvijezdama.

I kad čitam i kad gledam filmove, lako me je zgroziti, šokirati i izbaciti iz takta. Lako me i razljutiti, raznježiti i nasmijati. No, nije me baš lako rasplakati. Otkad znam za sebe čitam, a otkad čitam, rasplakati me uspjelo možda ukupno 5 knjiga. Jedna od njih je i Klub P.S. Volim te.

Nisam znala što očekivati od nastavka knjige koja nas je još davno osvojila i koja me također uspjela rasplakati, nekih 10 godina ranije. I ja sam, kao i mnogo vas, bila skeptična prema nastavku i nekako sam napola očekivala fijasko.

No, moram reći da me Klub P.S. Volim te – iznenadila. Nije to nastavak priče o Holly, ako ste očekivali njene daljnje korake, možda novu ljubav, brak ili nešto treće. Da, ima svega toga, no ovo je ponajprije jedna mnogo zrelija, dublja i moćnija priča o žalovanju i tome kako se nositi s njim.

Prije sedam godina Gerry me poslao u novu pustolovinu, a sedam godina kasnije njegovi postupci tjeraju me dalje u nastavak te pustolovine. Život ima korijenje, ali ima ga i smrt.

Holly ima novu ljubav, posao i prijatelje, no zapravo se nije pomaknula s mjesta. Gerry je otišao prije 7 godina. 6 je prošlo otkako je primila njegovo zadnje pismo. Holly misli da je dobro, da je odbolovala, da je zakoračila prema naprijed. No, molba njene sestre da snimi podcast o tom, za nju duboko intimnom, privatnom i bolnom iskustvu – pokazat će joj da još uvijek stoji na mjestu… I da je Gerry još uvijek dio njene svakodnevnice unatoč tome što se uvjerila da ga je pustila. Nije. Holly se i dalje grčevito drži za ono što je bilo, i dalje stanuje u istoj kući, na zidovima vise iste slike. Pisma su još uvijek dio nje.

Na neki čudan način smrt je fizički prisutna; možemo je osjetiti kao da je ta osoba s nama u sobi. Te praznine koje ostavljaju naši voljeni, ta neprisutnost je sasvim opipljiva, pa mi se tako u nekim trenucima Gerry činio življim nego ljudi oko mene.

Taj podcast pokrenut će događaje s kojima će se Holly teško nositi. Zato što nije spremna pustiti. Zato što ne želi dijeliti. Zato što još žaluje i zato što ne može otpustiti. Jedna skupina ljudi koja boluje od terminalnih bolesti čula je njen podcast i traži pomoć da nekako olakšaju sebi i svojim najmilijima ono neminovno… No, Holly to prvo doživljava kao napad na nju samu, na sjećanja, na pisma koja su uvijek bila samo njena.

I dok će ipak s vremenom sama sebe uvući u cijelu tu priču, Holly počinje propitkivati cijelu tu tešku godinu – da, pisma su je izvukla iz one crne jame u koju je upala, pisma su je držala iznad vode, pisma su je vodila kroz tugu i bol, podigla je u svjetlo i olakšala joj gubitak – no, jesu li bila baš točno ono što je trebala? Je li Gerry imao još neke razloge kad ih je pisao? Je li to bilo i zbog njega? Je li bilo svako od njih savršeno ili je možda poneko trebalo biti drugačije? I kako će na kraju, ona pomoći nekome drugome kad nije u stanju pomoći ni samoj sebi?

Holly više nije ista Holly od prije 7 godina. Promijenila se i pita se da li bi se promijenila u istu Holly da je Gerry poživio i da li bi se i ova Holly sviđala Gerryju. Istovremeno, dok ponovno izvlači iz ormara duha mrtvog supruga, onaj koji je živ i koji se ne zna natjecati s nekim koga više nema, ostaje po strani. Čekajući da Holly ponovno pronađe put iz rupe u koju je upala. Ovaj put slobodna.

To je samo papir, ali zapravo nije. To su samo riječi, ali zapravo nisu. Mi smo ovdje samo nakratko, a papir će nas sve nadživjeti; on će vrištati, vikati, urlati, pjevati naše misli, osjećaje, jade i sve ono što u životu inače prolazi neizrečeno.

Mogla bih vam prepričati cijelu knjigu, ali to ne bi bilo fer. Mogla bih vam izvući citate kojih sam obilježila more, ali onda bi izvukla cijelu knjigu. No, nešto je u njoj što me natjeralo da proživim cijelo to iskustvo zajedno s Holly i duboko me dotaklo.

Meni ovo nije samo još jedan nastavak popularnog hita, ovo je zrela i ozbiljna knjiga o žalovanju. O tome kako svatko svoj gubitak nosi drugačije. I o tome da nije uvijek točno da si bolje s vremenom – vrijeme ima ogromnu moć, vrijeme može izliječiti rane, ali samo ako se hrabro s njima suočimo, ako ih priznamo da postoje. Žalovanje je proces, a ponekad taj proces traje godinama. I zato je krivo kad zbog okoline i prijatelja svoju tugu pometemo pod tepih – jer nakon određenog vremena moraš biti dobro. Jer se više nikome ne slušaju tvoje jadikovke, jer nije normalno da nakon toliko vremena još uvijek tuguješ. Jer se moraš izvući. Da – moramo se izvući jer u protivnom ona crna rupa prijeti da će nas progutati. U redu je tražiti pomoć. Nije u redu ne dozvoliti sebi da se proces ne dovrši, nije u redu ostati zarobljen. Čak i ako sam sebi ideš na živce.

Poznaje smrt. Smrt poznaje mene. Zašto me stalno prati?

Holly će u ovom romanu upoznati nekoliko divnih ljudi čije priče su me slomile. Svaki od njih, iako će se Holly isprva tome opirati – zavući će joj se pod kožu. I bez svakog od njih će na kraju ostati, ali postati će bogatija za iskustvo koje će joj pomoći da ponovno izgradi sebe. Da se oslobodi, da shvati da je u redu nastaviti život.

Da sam pametna, mogla bih jasno razmišljati, kroz bljuzgavicu i maglu, i znala bih točno što i kamo dalje, a ne bih čučala ovdje i osjećala se sasvim emotivno bespomoćnom, pred ovom tinejdžericom, a nisam joj u stanju pomoći ili savjetovati je u svezi s bilo čim. Pokušavam se sjetiti kakvog savjeta ili riječi nadahnuća, ali samo bespomoćno mlataram rukama po zraku. Previše sam zauzeta čišćenjem vlastitih krila da bih mogla pomoći ovoj mladoj ženi da poleti.

Cijeli ovaj roman je poruka. Iskustvo. Suočavanje s vlastitom smrtnošću. I tuđom. I na kraju, ono što je i najvažnije, to je putovanje koje svatko od nas prolazi sam – iako je svaka pomoć dobrodošla. No, kako sam ja to shvatila – oni koji su otišli žele da ih se pusti. A mi koji ostajemo – nama ostaje nada da rastanak nije konačan. Ali i shvaćanje da imamo dozvolu krenuti dalje. Dozvolu od samih sebe.

U njegovom zadnjem pismu pisalo je: Nemoj se bojati ponovnog zaljubljivanja.

Preporuka ❤

************************************************************************************

Izdavač: Profil knjiga

Cecelia Ahern

Klub P.S. Volim te

Prevela: Davorka Herceg Lockhart

TUPA BOL – MILENA AGUS

Sve je zapisivala u  malu crnu bilježnicu s crvenim rubom, a zatim ju je skrivala u ladicu za tajne skupa s omotnicama s novcem za hranu, lijekove, stanarinu.

Milena Agus – Tupa bol

Postoje kompromisi u životu koji se ne događaju zato da bi se dvije strane našle na pola puta – događaju se zato da bi se našli sami sa sobom na pola puta. Jer nas život natjera. I tada se svjesno odričemo nečeg u budućnosti, nečeg još neopipljivog, nečeg za što je budućnost još neizvjesna i maglovita, za nešto što je možda jednako važno, ali postoji cijena. A cijena je budućnost.

Baka je bila predana meni barem koliko je moj otac bio predan glazbi , a moja majka predana ocu.

Pripovjedačica ove priče je neimenovana, ali ni priča zato nije njena. Priča je bakina. A baka je bila sasvim osebujno biće, čije bogatstvo duha i nekonvencionalnost nisu mogli ni prepoznati ni cijeniti u mjestu u kojem je odrasla. A odrasla je u vrijeme prije drugog svjetskog rata, kad se od žena u globalu očekivalo samo da se udaju i odsele od kuće.

Baku su prosci iz nekog razloga ostavljali, obitelj nije trpjela njenu strast prema pisanju, njene čudne promjene ponašanja i ekscentričnu narav. A jedino što je zapravo htjela od života bilo je zaljubiti se. Ali baš zaljubiti. Htjela je da netko obori s nogu, htjela je strast i privlačnost, htjela je da joj se koža ugrije pod samim pogledom tog nekog… Kog nije uspjela sresti. A htjela je i pisati. Skrivala je svoju umjetničku dušu u bilježnici koju je opet skrivala pred sestrama i roditeljima.

O odbjeglim udvaračima, bunaru, kosi kao u šugavice, ožiljcima na rukama i javnim kućama baka je Veteranu govorila prve noći koju su zajedno proveli riskirajući da završe u paklu. A baka je govorila da je samo dvaput u životu s nekim doista razgovarala – s njim i sa mnom.

Sve dok je jednom, kad joj je već bilo 30, nisu udali za starijeg udovca koji se slučajno našao u Cagliariju. I baka se udala. Nije tu bilo neke ljubavi, ili je tako mislila. Ali bilo je drugih stvari. Slobode. Neke vrste partnerstva, iako je zazirala od bračnih dužnosti i držala se podalje. Neko vrijeme dok nije smislila drugi plan. Baka je možda bila malo ukočena, ali je bila strašno inteligentna, a poneke dijelove ćete možda čitati s rumenilom na obrazima.

Ali dobila je samo svoje mjesto za život i dobila je prijateljice. Imala je muža, pa je mogla biti poštovana. Živjeli su s malo toga, ali baka je bila zadovoljna. Žrtvovala je ono što najviše želi za puno stvari koje je malo manje željela.

No, nije mogla zadržati trudnoću i zbog toga će otputovati u toplice. I tamo će joj se napokon ispuniti želja za strašću, za slobodom i otpuštanjem kočnica, Tamo će biti Veteran.

Znate li  kako je to kad se živi s tupom boli? Kad pristaneš na nešto žrtvujući nešto drugo… Nije ista stvar ako žrtvuješ ono što nikad nisi imao. Kad je to nešto u magli nedorečenih želja, neispunjenih snova, nešto apstraktno, neiživljeno. Ali sasvim je drugo kad žrtvuješ nešto što je proživljeno, što možeš uhvatiti za ruku, kad ostavljaš svoj utjelovljeni san i vratiš se natrag svom životu, kakav je bio. I šutiš. TO je tupa bol.

Bio je najmršaviji  i najljepši muškarac kojeg je ikad vidjela, a ljubav koju je vodila s njim najintenzivnija i najduža.

A baka je bila majstor u kompromisima.

No, još netko ima vrlo bitnu ulogu u ovoj priči i mislim da mu nije dano dovoljno prostora – djed. Obratite pažnju na djeda. Pa recite da ljubav nije sila koja pokreće svemir 🙂

Baka je u sjećanju svoje unuke ostala žena puna života, žene koja živi za svoju unuku i sina. I kad polako počinje pričati bakinu priču, sad kad nje više nema, dobit ćete toliko mnogo u tako maloj knjizi.

Hrabrost i ludost i prihvaćanje. Težnju jedne žene samo da može biti ono što jest.I da joj se prizna pravo na njene želje. Potrebu da je vide. Takvu kakva je. I da nitko s tim nema problem. Dobit ćete čitav jedan unutarnji svemir i duboke likove. I djeda i sina i snahu.

Čitav svemir u 100 i nešto stranica.

Bilo je smijeha u ovoj knjizi, ali ponekad mi se stezalo srce. Kraj sam nekako predvidjela, ali kraj je jako bitan. Koliko malo treba čovjeku da pronađe svrhu?  I što je zapravo istina, a što je samo privid? I onda.. Ako dovoljno vjerujemo u taj privid, može li postati istina? Naša istina?

Ostavljam vas s ovom malom velikom knjigom. I idem vidjeti što je još Milena Agus napisala.

Sad kad se udajem, terasa je ponovno vrt, kao u bakino doba. Bršljan i petolisna lozica penju se po zidu u pozadini, a tu su i skupina crvenih pelargonija, ljubičastih i bijelih i ružičnjak i brnistra puna žutog cvijeća i kozokrvina i frezije, dalije i mirisni jasmini.

Kisi.

********************************************************************************

Milena Agus

Tupa bol

Profil knjiga

Prevela – Ana Badurina

IZGUBLJENI ČOVJEK – JANE HARPER

IMG_20190610_091753_948

Kružnica u prašini umalo nije zatvorila puni krug. Nastajala je nešto kraće od 24 sata.  Onda je stočar konačno dobio društvo, Zemlja se nastavila okretati, a sjena se pomicala sama, dok je čovjek nepomično ležao u središtu prašnjava groba pod čudovišnim nebom.

Jane Harper – Izgubljeni čovjek

Što mislite, poznajete li dobro svoje bližnje? Koliko dobro? Biste li dali ruku u vatru za njihovo poštenje, za mirnu narav, za zdravu psihu i za to da nisu u stanju počiniti nikakvu grozotu? Nikad? Baš nikad?

Hm… Razmislite još jednom.

 

Australija. Miljama u daljinu ničega osim sunca. Ako ideš nekud, voziš dobro opskrbljen terenac sa zalihama. Voda je obavezna. Hrana i benzin. Radio, mobitel, bilo kakvo sredstvo komunikacije. Ako ti krepa auto, bolje ne izlazi van, nego čekaj dok neko ne dođe po tebe. Toliko je gadno. A svi koji žive u tom nemilosrdnom kraju – to i znaju. Ne ideš nikud bez opreme. I točka.

Bliži se Božić… No obitelj Bright ga ovaj put neće proslaviti na način na koji se Božić slavi i to nema veze s tim što nema snijega u Australiji.

Obitelj Bright ovaj će Božić obilježiti sprovodom. Cameron, srednji brat od trojice nađen je mrtav u sjeni spomenika na grobu bezimenog stočara. Spržen i dehidriran. Daleko od terenca koji je nađen kilometrima daleko.

 

U sredini se nalazio nadgrobni kamen, sasvim gladak  od stoljetnog djelovanja pijeska, vjetra i sunca. Kamen je bio uspravljen, visok jedan metar, savršeno okomit. Gledao je na zapad, prema pustinji, što je za taj daleki kraj bilo neobično. Rijetko bi se tko odlučio za zapad.

Jane Harper – Izgubljeni čovjek

 

Stočar je legenda tog kraja usred ničega, a koliko je ljudi u malim mjestima oko groba, toliko je i legendi o tom neznanom čovjeku koji je izgleda umro baš tu gdje je i pokopan. Pa se i Cameronova smrt nekako stalno veže uz njegovu legendu.

Ali zašto je Cameron nađen baš tu? I zašto je odlučio umrijeti? Što ga je gonilo da pod tim uvjetima izađe iz sigurnosti automobila i pješke krene po zvizdanu van? Osim toga, ako je imao problema, ako je htio sam sebi oduzeti život – za to ima milijun lakših načina od umiranja na suncu, bez vode i zaštite. Pa onda, zašto?

Ostatak obitelji  – preostala 2 brata, mama koja je još živa, udovica i 2 male kćeri, dvoje najamnih radnika koji su na ispomoć, Harry koji im dođe kao član obitelji, iako zapravo radi na imanju – svi su oni shrvani smrću srednjeg brata. I svi djeluju kao složna obitelj. Na prvu. Samo na prvu.

Složena je ovo slagalica priča i obiteljskih odnosa, tajni i igrica koje se odvijaju iza kulisa. A neke tajne su jako stare. I brižno čuvane godinama dok se ne počnu rasplitati i priči polako dodavati novu dimenziju. Postoji i druga strana medalje. Strašnija strana. Jeziva.

Hoće li ova obitelj preživjeti sve zakopane grozote? Hoće li se raspasti ili još jače povezati? I što se tu zapravo događa? Koji je pravi razlog Cameronovog kraja na užeglom suncu, u sjeni stočara?

No, kad dođete do kraja, nemojte misliti da je sve crno-bijelo. I možda se svi zločini ne mogu staviti u isti koš… I možda, samo možda je ponekad bolje pravdu uzeti u svoje ruke da bi se spriječilo nešto gore…

 

Nadgrobni je kamen bacao malenu sjenu. Bila je to jedina sjena koju se moglo vidjeti, crna i skliska, povećavala se i smanjivala dok je kružila poput sunčeva sata. Čovjek je puzao, zatim se vukao na rukama. Ugurao se u tu sjenu očajnički preklapajući tijelo, ritajući se i grebući nogama po tlu, preplašen i žedan.

Jane Harper – Izgubljeni čovjek

 

 

Mjesecima sam čekala neki dobar triler/krimić. Imam taj neki problem s njima, bolje mi funkcioniraju na filmu. Knjige su ili površne, il zbrzane, ili napete, pa se sve rasplete u  stranice, likovi plošni, premalo razrađeni…

Nikako da mi neki sjedne. Do Jane Harper. Priznajem da nisam pročitala ni Sušu ni Silu prirode, ali ako su dobri kao ovaj – svaka čast. To polagano građenje radnje, otkrivanje odnosa, slaganje dijelova, vođenje čitatelja u smjeru u kojem nije ni svjestan da kreće…

Karakterizacija likova, njihova složenost, odnosi koji imaju svoje zašto i kako i atmosfera koja nepogrešivo prati priču… Pitanja koja ostaju na kraju, situacija u koju smo vješto stavljeni da bi nas se natjeralo da razmišljamo na drugačiji način… Sve me kupilo. Nikakve zamjerke nemam. Izgubljeni čovjek ima glavu i rep, dubinu i smisao. Roman koji ne završi u 2 rečenice i ostavi te zbunjenog. Događaj koji nikako nije to što se čini, ali zapravo ne vidiš kud vodi dok te Jane tamo ne odvede – polako i sigurno i sasvim neočekivano.

Do danas vam nisam nijedan triler preporučila baš od srca. Pa eto, zato preporučujem ovaj. I definitivno moram pročitati ostala dva.

Kisi.

*********************************************************************************+

Jane Harper

Izgubljeni čovjek

Profil

Preveo: Dražen Čulić

KRONIKA O JEDINSTVENOJ – NORA ROBERTS

IMG_20190520_100445_170

Kada je Ross MacLeod povukao okidač i srušio fazana, nikako nije mogao znati da je upravo ubio sebe. I milijarde drugih.

Nora Roberts – Godina prva

Godina Prva

U krvi i kostima

 

Ljudi, meni je ovo super. Nisam Noru čitala prije, jer – znate već – nisam luda za ljubićima.  No, nakon ovog – možda i tim ljubićima dam šansu 😉

Jer meni je ova distopijska Nora – odlična. Ako nam Profil uskoro ne izbaci treći dio, odoh ja po englesku verziju 😉

Klasična je to borba dobra i zla, priča o The One – predodređenoj koja vodi, koja se bori, koja će pobijediti tamu… Ništa što već nismo čitali i gledali, no ipak malo drugačije.

I čak mogu reći da nema prokletstva srednje knjige i da mi je U krvi i kostima jednako dobra kao i Godina Prva, čak možda i bolja.

A o čemu se zapravo radi?

Obitelj MacLeod Božićne blagdane obično provodi u Škotskoj, na starom obiteljskom imanju. Tako će napraviti i te, posljednje godine, no nešto će se promijeniti. Ross MacLeod će, u lovu na večeru, pogoditi pticu, ne znajući slomiti prvi štit i osloboditi tamu…

Manifestirat će se kao virus. Koji će pokositi više od polovice čovječanstva u samo nekoliko tjedana. Past će vlade, sistemi, tehnologija, komunikacije. I neće biti pomoći jer virus ubija za 48 sati, a lijeka nema. Zato što je to zapravo magija. Tamna, ljepljiva, crna magija koja traži svoje.

No, toga još nitko nije svjestan…

Ono što će se dogoditi ljudima, bit će kaos i panika. Kao odgovor, kao ravnoteža onome što je učinila Kob – neki ljudi počinju manifestirati natprirodne moći. Otkrivaju da su vješci/vještice, vile i vilenjaci, mjenjolici, empati. I naravno, u obje vrste – onih s moćima i onih bez – postoje tamni i zli. Neki će to prihvatiti. Neki poludjeti. Neki se okrenuti tami.

No, iz tog posvemašnjeg ludila, neki će sačuvati bistru glavu, uspjeti se organizirati i pobjeći  iz velikih gradova, usput pokušavajući ostati živi.

Nora je divno opisala što se zapravo dogodi nakon katastrofe. Neki ostanu normalni, prihvaćajući različitosti i imajući na umu da je sad najvažniji opstanak. Pojavljuju se oni koji vode, oni koji organiziraju i oni koji rade sve što mogu da bi zajednica opstala. Takvi ljudi osnovat će naselje – Novu nadu.

I tamo su se zaustavili. Čak ni nakon sedam tjedana, Arlys nije bila sigurna zašto su se zaustavili baš na tom mjestu, baš u tome trenutku.

Nora Roberts – Godina prva

Ostatak je podijeljen. Neki su namjerno loši. Lovci na glave, nasilnici i uništavači svega pred sobom. Zovu ih Tamanitelji.

Neki su, pod krinkom pravednog i svetog, zapravo luđaci koji pokreću razne sulude kultove i nalaze sljedbenike – takvih se zapravo treba bojati – to su Ratnici čistoće. Taj i zilijun manjih kultova rastu diljem zemlje, a ne postoje komunikacije kojima bi se ostalima dojavilo čega se trebaju čuvati…

Svijet je u kaosu. Nova nada početak je nečeg dobrog. No, u Novu nadu, kao jedan od njenih osnivača – stigla je i Lana Bingham. Sa svojim partnerom Maxom, njih dvoje par su prilično moćnih vještaca, a usput su naišli na Chucka – kompjuterskog genija, novinarku Arlys, liječnicu Rachel, bolničara Jonaha, Katie i njene 3 bebe i vilu Fred… Oni, zajedno s još nekolicinom ljudi pokušat će od Nove nade napraviti upravo to – nadu.

Međutim, zlo ne spava… Lana je trudna i nosi djevojčicu za koju neki već znaju što je… Znaju da Lana nosi nadu, nosi Jedinstvenu. Onu koja će poraziti tamu, onu koja je svjetlo.

I kad se zlo ušulja u Novu nadu, Lana mora bježati.

U krvi i kostima upoznajemo Fallon Swift – Jedinstvenu. Laninu kći. Cijelu njenu obitelj – Simona u čije se ruke rodila, trojicu braće. Mallicka, koji će joj biti učitelj i trener 2 godine koje će provesti kod njega na obuci. Fallon posjeduje mnoge darove i sposobnosti kojih nije ni svjesna, a koje će joj trebati. Tama ne spava…

U Krvi i kostima sam baš uživala. U Falloninu treniranju, svim moćima koje je stekla, zadacima, treninzima, druženju s vilama i duhovima ( a kaj mogu kad padam na takve stvari). I kasnije, u organizaciji obrane i treniranju novih, u starim prijateljima iz Godine prve…

“To i jest cilj. Sve što je svjetlo, iskorijenjeno je, sve što je dobro ušutkano je i sva je nada ubijena.”

Nora Roberts – U krvi i kostima

I stvarno me sad jako zanima što je bilo dalje i kud to vodi. Mogu reći da mi se ovo jako sviđa.

Na stranu čarobne moći, magija, vještice i vilenjaci – ali ako se malo zapitamo što bi se dogodilo, što bi se stvarno dogodilo da se svijetu dogodi ovakva katastrofa, u tolikim razmjerima…. Da ostanete odsječeni od svijeta, da čak ni ne znate da se na 5 km nalazi još netko jer se bojite izaći… Da 90% ljudi jednostavno nestane…

Nora je tu, mislim, pogodila. Čovječanstvo opet ne bi naučilo ništa. Dio bi pokušao natrag izgraditi nekakvu zajednicu, međusobno si pomažući. Opet bi pokušali uspostaviti red, napisati možda bolje zakone. Unaprijediti se, postati bolji.

Dio bi poludio. Kultova bi bilo more. Raznih suludih uvjerenja i bolesnih učenja.

Dio bi pokušao izvući korist pljačkama, lovom na glave i neredima.

No, dio bi opet pokušavao vladati iz sjene.

Uvijek će postojati oni kojima će smetati ono što je drugačije od njih samih, bilo iz straha, uvjerenja i jednostavno – zloće i zatucanosti. Što je još jedna stvar koja mi se kod Jedinstvene sviđa – pokazuje koliko ljudi mogu biti ograničeni i tupi.

I nikad ne bi naučili. Tu je u pravu.

A u pepelu, u prljavom pepelu vatre, ugledala je vrane kako uzlijeću, čula ih je kako kriješte kružeći iznad mrtvih i umirućih.

Pogledala je u krijes toga najdužeg dana u godini, a ritam slavljeničkih frula i bubnjeva prometnuo se u ratni. Pogledala je, vidjela svoju budućnost.

Nora Roberts – U krvi i kostima

 

I na kraju, stvarno mogu preporučiti ovu trilogiju. Osvojila me miješanjem magijskog svijeta s ovim surovim, oružjem nakrcanim svijetom i pokazala kako to dvoje može živjeti u skladu. Pokazala je jednu moguću stvarnost. I živo me zanima što se valja iza brda i kako će to na kraju završiti.

Ostavljam preporuku ❤

*******************************************************************************

Nora Roberts

Kronike o Jedinstvenoj

Profil

Prevela: Sanja Ščibajlo