TUPA BOL – MILENA AGUS

Sve je zapisivala u  malu crnu bilježnicu s crvenim rubom, a zatim ju je skrivala u ladicu za tajne skupa s omotnicama s novcem za hranu, lijekove, stanarinu.

Milena Agus – Tupa bol

Postoje kompromisi u životu koji se ne događaju zato da bi se dvije strane našle na pola puta – događaju se zato da bi se našli sami sa sobom na pola puta. Jer nas život natjera. I tada se svjesno odričemo nečeg u budućnosti, nečeg još neopipljivog, nečeg za što je budućnost još neizvjesna i maglovita, za nešto što je možda jednako važno, ali postoji cijena. A cijena je budućnost.

Baka je bila predana meni barem koliko je moj otac bio predan glazbi , a moja majka predana ocu.

Pripovjedačica ove priče je neimenovana, ali ni priča zato nije njena. Priča je bakina. A baka je bila sasvim osebujno biće, čije bogatstvo duha i nekonvencionalnost nisu mogli ni prepoznati ni cijeniti u mjestu u kojem je odrasla. A odrasla je u vrijeme prije drugog svjetskog rata, kad se od žena u globalu očekivalo samo da se udaju i odsele od kuće.

Baku su prosci iz nekog razloga ostavljali, obitelj nije trpjela njenu strast prema pisanju, njene čudne promjene ponašanja i ekscentričnu narav. A jedino što je zapravo htjela od života bilo je zaljubiti se. Ali baš zaljubiti. Htjela je da netko obori s nogu, htjela je strast i privlačnost, htjela je da joj se koža ugrije pod samim pogledom tog nekog… Kog nije uspjela sresti. A htjela je i pisati. Skrivala je svoju umjetničku dušu u bilježnici koju je opet skrivala pred sestrama i roditeljima.

O odbjeglim udvaračima, bunaru, kosi kao u šugavice, ožiljcima na rukama i javnim kućama baka je Veteranu govorila prve noći koju su zajedno proveli riskirajući da završe u paklu. A baka je govorila da je samo dvaput u životu s nekim doista razgovarala – s njim i sa mnom.

Sve dok je jednom, kad joj je već bilo 30, nisu udali za starijeg udovca koji se slučajno našao u Cagliariju. I baka se udala. Nije tu bilo neke ljubavi, ili je tako mislila. Ali bilo je drugih stvari. Slobode. Neke vrste partnerstva, iako je zazirala od bračnih dužnosti i držala se podalje. Neko vrijeme dok nije smislila drugi plan. Baka je možda bila malo ukočena, ali je bila strašno inteligentna, a poneke dijelove ćete možda čitati s rumenilom na obrazima.

Ali dobila je samo svoje mjesto za život i dobila je prijateljice. Imala je muža, pa je mogla biti poštovana. Živjeli su s malo toga, ali baka je bila zadovoljna. Žrtvovala je ono što najviše želi za puno stvari koje je malo manje željela.

No, nije mogla zadržati trudnoću i zbog toga će otputovati u toplice. I tamo će joj se napokon ispuniti želja za strašću, za slobodom i otpuštanjem kočnica, Tamo će biti Veteran.

Znate li  kako je to kad se živi s tupom boli? Kad pristaneš na nešto žrtvujući nešto drugo… Nije ista stvar ako žrtvuješ ono što nikad nisi imao. Kad je to nešto u magli nedorečenih želja, neispunjenih snova, nešto apstraktno, neiživljeno. Ali sasvim je drugo kad žrtvuješ nešto što je proživljeno, što možeš uhvatiti za ruku, kad ostavljaš svoj utjelovljeni san i vratiš se natrag svom životu, kakav je bio. I šutiš. TO je tupa bol.

Bio je najmršaviji  i najljepši muškarac kojeg je ikad vidjela, a ljubav koju je vodila s njim najintenzivnija i najduža.

A baka je bila majstor u kompromisima.

No, još netko ima vrlo bitnu ulogu u ovoj priči i mislim da mu nije dano dovoljno prostora – djed. Obratite pažnju na djeda. Pa recite da ljubav nije sila koja pokreće svemir 🙂

Baka je u sjećanju svoje unuke ostala žena puna života, žene koja živi za svoju unuku i sina. I kad polako počinje pričati bakinu priču, sad kad nje više nema, dobit ćete toliko mnogo u tako maloj knjizi.

Hrabrost i ludost i prihvaćanje. Težnju jedne žene samo da može biti ono što jest.I da joj se prizna pravo na njene želje. Potrebu da je vide. Takvu kakva je. I da nitko s tim nema problem. Dobit ćete čitav jedan unutarnji svemir i duboke likove. I djeda i sina i snahu.

Čitav svemir u 100 i nešto stranica.

Bilo je smijeha u ovoj knjizi, ali ponekad mi se stezalo srce. Kraj sam nekako predvidjela, ali kraj je jako bitan. Koliko malo treba čovjeku da pronađe svrhu?  I što je zapravo istina, a što je samo privid? I onda.. Ako dovoljno vjerujemo u taj privid, može li postati istina? Naša istina?

Ostavljam vas s ovom malom velikom knjigom. I idem vidjeti što je još Milena Agus napisala.

Sad kad se udajem, terasa je ponovno vrt, kao u bakino doba. Bršljan i petolisna lozica penju se po zidu u pozadini, a tu su i skupina crvenih pelargonija, ljubičastih i bijelih i ružičnjak i brnistra puna žutog cvijeća i kozokrvina i frezije, dalije i mirisni jasmini.

Kisi.

********************************************************************************

Milena Agus

Tupa bol

Profil knjiga

Prevela – Ana Badurina

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s