PRIČA O JEDNOJ OBITELJI – ROSA VENTRELLA

Kad mi se nostalgija prišulja, uvijek iznova vidim svojeg oca jedne svibanjske večeri prije mnogo godina. Njegovo oblo lice, preplanulo od sunca, sjetno i napaćeno. Rijetke brkove boje duhana za žvakanje i usta, koja su se s vremenom i stanjila poput oštrice noža, te mornarsku kapu na glavi. Naslanjao se na pregradu pramca svoje barke, čvrst u namjeri da napokon pokrpa mrežu i otisne se na pučinu. Šutio je. 

Neki put pomislim kakvih sve životnih priča ima. I usput se pitam imamo li uopće pravo cviliti nad nedaćama koje nisu nikakvi ozbiljni problemi jednom kad ih sagledaš onako, s odmakom. 

Jer kad pročitaš nešto poput ovog, malo se zamisliš. Ne, nije ovo tragična priča, barem ne u onom smislu u kojem postoje tragične priče. Ova je jednostavno  – život. 

Život na jugu Italije, u starom Bariju, gdje se točno zna iz koje obitelji potječeš i gdje se točno zna kakav ćeš postati i što jesi samo na temelju toga. Tamo gdje svaka obitelj ima nadimak, prema onome čime se bavi ili što je kome kriva. Crkvenjaci, Beskrvni… Prema tome znaš tko je poželjan u društvu i čijem društvu, a koga treba u širokom krugu izbjegavati jer mu je otac, djed, netko prije milijun godina učinio to i to. 

Iza njih išli su sinovi, Carlo i Michele. Michele mi je namignuo i nasmiješio se čim me vidio. Izgledao mi je malo nespretno u preuskom sivom odijelu koje ga je stezalo u kukovima i ispod vrata. Hinila sam da ne primjećujem, premda sam silno željela otići do njega i pročavrljati. No šesto čulo uvjerilo me da se suzdržim pred tatom jer mu se zacijelo ne bi svidjelo što razgovaram s nekim muškarcem,a pogotovo ne sinom Bekrvnoga. 

Marija de Santis, djevojčica znana i kao Zlo sjeme- nadimak koji joj je nadjenula vlastita baka, pokušava u takvom okruženju pronaći svoje mjesto pod suncem – u obitelji koja je na sve načine disfunkcionalna, ali to se tada nije tako zvalo. 

To što je majka previše popustljiva s jedne strane, a na druge načine nezainteresirana ili ne shvaća vlastitu kćer, to što je otac nesretan i nasilan, što su braća kao nebo i zemlja i to što svatko pokazuje bunt, ali nitko nije na taj način doživljen i svi su prisiljeni živjeti svoje male i velike živote zajedno, poštujući pravila kalupa u koji ih je stavljeno – sve to na kraju dovede do neostvarenih želja, do tragedija i do planova kako će tko na svoj način pobjeći iz toga. 

Tad sam prvi put prekršila pravila. Time se inače bavio Vincenzo  i svima nam zagorčavao život. Da me tata slučajno ulovio, prebio bi me na mrtvo ime, a mama bi plakala cijeli dan. Srećom, nikad nisu doznali. 

Maria je pametna, bistra djevojčica kroz čije oči i pratimo ovu atmosferičnu priču. Ona sanjari o nekom daljem cilju, o životu izvan Barija, o tome da pobjegne negdje gdje neće biti ograničena pravilima te male zajednice koja vidi sve i svakoga. Nema mnogo prijatelja, u nekom trenutku čak nikoga, jer djeca su okrutna i neki put te obilježe samo zato jer to mogu. Družit će se zato s dječakom, Micheleom, iz obitelji koja je već gereracijama neprijatelj njenoj. 

No djeca su djeca i dogodit će im se život. 

Nije da ova priča ima neku temu. Tema joj je upravo ono što je u naslovu – priča o jednoj obitelji, kroz više generacija, kroz snove, nade i strepnje, kroz sreću i tugu i boli i kroz svakodnevne brige, žrtve i strahove. Ispričana kroz Marijine oči, djetinje, pa djevojačke i na kraju odrasle, poklonit će nam čitav svemir boja, okusa i mirisa, ali i osjećaja, misli i snova, svega onoga što čini jednu priču, priču o svemu i o ničemu. 

Sve što nam je prerano oduzeto, dulje će ostati u našem sjećanju. Možda ostane zauvijek.

Ovo je priča bez mnogo akcije, ali ipak vrvi od događaja, onih malih, svakodnevnih, onakvih kakve obično ne primjećujemo ili ih se ne sjećamo – ili pak onih koji nas obilježe za čitav život. Pokušajte se potpuno isključiti kad budete čitali Marijinu priču, pustite neka vas prenese u Bari, osjetite atmosferu, okus, mirise… Upoznajte čitavu paletu živopisnih likova, ali ne inzistirajte na tome da vam se uvuku pod kožu – oni nisu zato tu.  Proživite s Marijom  ono što vam ima reći, vratite se u prošlost i promatrajte njene roditelje na početku braka, pokušajte pojmiti kako su postali ono što jesu. Poslušajte što ima za reći baka, popričajte sa susjedima, proživite događaje. 

Osjetite Marijinu borbu protiv okvira u koji bi se trebala uklopiti, protiv te male sredine u kojoj svatko svakoga zna i gdje se očekuje da ti život krene u određenom smjeru samo zato jer tako treba. 

Ne smijemo plakati zbog onoga što smo izgubile, Maria. Moramo biti sretne zbog onoga što smo imale. 

Nije ovo knjiga koja će vas nakon lude vožnje, umorne i iscrpljene, ali zadovoljne i zadihane izbaciti iz vagona i ostaviti da se odmarate – ovo je polagana šetnja, ponekad i neugodna, ali pitka i posve živa. 

Iz svega što ćete doznati o likovima u ovoj priči, nećete imati mnogo toga za reći, a opet doznat ćete mnoštvo stvari. Tko zna hoće li vam ostati u sjećanju riječi. Ali definitivno će vam ostati okus. Osjećaj. Sparina. Tuga. Osjećaj nemoći u tradicionalnim sredinama, jaz između imućnih i siromašnih, njihove prepirke, bunt, prkos i inat. 

Prepustite se, i bit će ovo jedno divno putovanje, taman za tmurno popodne uz kavu. ❤

Kisi 🙂 

MI PROTIV VAS – FREDRIK BACKMAN

Jeste li kad vidjeli kako grad pada? Naš je pao. Kasnije ćemo prepričavati da je nasilje stiglo u Medvedgrad ovog ljeta, ali to je laž, nasilje je već bilo tu. Jer ponekad se tako lako međusobno mrzimo da je nepojmljivo da smo ikad osjećali nešto drugo.

Nije tajna da volim Backmanovo pisanje i svaka priča me dosad osvojila. Primjetila sam i da se ljubitelji njegovih romana nekako podijele u dva tabora – oni kojima su pod kožu ušli Bakica, Ove i Britt, a Medvegrad im se nikako ne sviđa – ili je situacija obrnuta. Ima i onih koji ga nikako ne vole, što je u redu.

Moja malenkost spada u četvrtu skupinu. Ja volim sve njegove romane, iako više naginjem Medvedgradu. Mi protiv vas nimalo ne zaostaje. Zapravo, suprotno.

Svatko je sto različitih stvari, ali obično u očima drugih imamo priliku biti samo jedna od njih.

Zašto? Kao što sam napisala u recenziji za Medvedgrad, ne postoji ta recenzija koja će vam objasniti u dvije rečenice o čemu se tu zapravo radi. I opet, ni ovaj put tu neće uspjeti ni moja.

Ipak, ponovno nema rečenice koju bi iz romana izbacila, ponovno bih kao citate izdvojila cijelu knjigu. I ponovno me potresla i pretresla i natjerala da se pojave suze. A to je malo kojoj priči uspjelo.

Dok su Ove, Baka i Britt zapravo priče koje na kraju imaju twist, koje te natjeraju da onaj čudan početak , o starom mrgudu, o vječitom zabadalu ili o ludoj bakici sagledaš u posve drugom svjetlu, ali nekako polako i nježno, suptilno, usput, kao da namjerno ne želi šokirati – Medvedgrad i Mi protiv vas su napisane potpuno drugačije.

Ne “volimo” mi hokej. Oni što u metropolama sjede u VIP ložama i jedu proklete kokice, ti “vole” hokej. A onda drugi dan vole nešto drugo. Ovo nije metropola.

To su priče koje ne štede nikoga. Priče koje se otkrivaju od početka u svoj svojoj sirovosti, okrutnosti i sadizmu. Ogoljavaju cijeli jedan sustav globalnog funkcioniranja na primjeru malog gradića i udaraju u sridu. Bez štitnika. Bez rukavica.

Natjerat će vas da sami sebi priznate da niste ništa bolji od likova u ovoj priči, jer napokon, sve ima svoju cijenu. Natjerat će vas da drugačijim očima pogledate svijet oko sebe, ali i da na kraju pogledate duboko u sebe.

Natjerat će vas, nakon što vam izbije dah iz pluća i nekoliko puta slomi srce, da se ponovno dignete. Jer je to sve u nama. Jer smo mi svi u njima.

Benji. Amat. Bobo. U svakoj velikoj priči uvijek je pregršt manjih.

Nije ovo priča o hokeju, iako oni koji su ikada pratili taj sport možda imaju malo bolje razumijevanje. Ali najmanje je ovo priča o hokeju.

Ovo je priča o nama. O društvu kakvo poznajemo. O mehanizmima na koji funkcionira. I o tome da će se uvijek, ali baš uvijek naći netko tko će pokušati ispraviti nepravde, netko kome je dovoljno stalo da napravi ispravan potez. Netko tko i sam liječi svoju dušu tako što će pokušati zaliječiti tuđu.

No, ni to ponekad ne garantira sretan ili pravedan kraj.

Rubrici za komentare dogodi se ono što se uvijek događa rubrikama za komentare: nanjuši krv i raspali se.

U Medvedgradu smo se nosili s političkim igrama, zločinima zbog kojih se odabrani imaju pravo izvući, hrabrošću onih koji to nisu namjeravali dopustiti. Neki su ljudi pokušavali balansirati između ispravnog i korisnog. Jedna je djevojka silovana. Zvijezda juniorske ekipe koji je to učinio, mislio je da je nedodirljiv.

Nije bio.

Mi protiv vas je priča o nošenju s posljedicama vlastitih odluka i priča o nošenju s posljedicama tuđih odluka. I o tome što se dogodi kad politika opet pokuša umiješati svoje prste. O tome kako se netko tko je drugačiji lako stigmatizira. O tome kako je kad se usprkos tome, ipak netko zauzme za njega. Jer neke lekcije su naučene.

Radi se o dva mala gradića, o zajedništvu i o razlikama, i tome da su ljudi uvijek ljudi, bez obzira kakve jakne nose. I o tome da su snovi ipak dostižni, uz neke male kompromise i velike napore da se izliječe neke stare rane.

Priča je to o malim ljudima s velikim snovima i onima s velikim srcem, o korupciji i ucjenama, o stvarnom životu u fiktivnoj priči. I o nadi, ljubavi i herojima koji nisu ni znali što mogu. O braći i sestrama, roditeljima i djeci, o brizi i zaštiti i jedinstvu kad je stvarno gadno. Ali i o onoj drugoj strani, kad netko drugi vuče konce, a ti ne možeš reagirati.

U Medvedgradu nema prave jeseni, samo kratki treptaj prije zime. Snijeg nema ni toliko manira da pusti lišću da se raspadne u miru. Tama dolazi brzo, no, ako ništa drugo, ovi su mjeseci puni svjetla: jedan se klub izborio za opstanak.

Mnogo se nijansi isprepleće u Mi protiv vas, i mnogo tema od kojih svaka zaslužuje posebnu pozornost. Mnogo osobnosti će protutnjati kroz stranice, i nijedna neće biti crno bijela. Neke vam se definitivno neće sviđati, ali sve ćete ih moći razumjeti. Uvijek svaka priča ima dvije strane. I uvijek ćete prvo saznati samo jednu.

No, i ona druga je jednako važna, pa čak i ako zvuči pogrešno.

Možda će jednog dana pronaći riječi da opiše kakav je osjećaj kad si drukčiji. Da je to fizički osjećaj. Izopćenje je oblik umora koji ti se uvuče u kosti. To oni koji koji su poput svih ostalih , koji se priklanjaju normi, većina, nikad neće moći razumjeti.

Postoje knjige koje jednostavno otvaraju dušu i slamaju srca. I ako nikad ne bi mogli reći koliko su divne, jer iz njih progovara sve ono što je ljudsko, a to ljudsko nije uvijek ni nježno ni lijepo ni nevino. Ali je stvarno.

Takva je i Mi protiv vas. Neću prepričavati radnju jer tih suhoparnih par rečenica neće vam ni približno reći ono bitno. A bitno je ono što je u nama. I bitno je prepoznati kad treba učiniti ispravnu stvar.

Želim ti hrabrost
Želim da ti uzavre krv
Da ti srce prejako tuče
Osjećaje koje ne možeš podnijeti
Ljubav koja izmiče kontroli
Strastvene avanture
Nadam se da ćeš naći izlaz
Nadam se da si jedan od onih
Koji žive sretno do kraja života

Kisi ❤

****************************************************************************

Mi protiv vas

Fredrik Backman

Fokus na hit

Prevela: Antonija Magoš

ISPOVIJEST – JESSIE BURTON

Poznavala sam sreću – ali shvatila sam da sreću drugih ljudi osjećam snažnije nego vlastitu. Ne bih vam mogla objasniti što me činilo sretnom, ali bila sam umorna od stalnih pokušaja da budem što bolja verzija sebe.

Jessie Burton ima tu neku sposobnost ( ili sklonost) stvaranja ženskih likova koji, uz sav mogući trud i dobru volju – ne uspijevaju imati “normalan” život, iako tome u neku ruku uvijek teže. No, u drugu – što je normalno? I zašto im se ne dozvoljava da budu ono što jesu?

Ispovijest nije iznimka. Osim što ima glavnu junakinju (ili junakinje) koje, da bi došle do onog što zapravo žele prvo trebaju shvatiti što je to, Ispovijest je jedan od onih romana u kojem stalno čekate da se nešto dogodi. No, ono što se događa je zapravo život sam.

Ja živim u nekoliko različitih vremenskih prostora. Živim u izmišljenoj sadašnjosti, a uz to stalno izmišljam budućnost – i redefiniram prošlost.

Ispovijest će vam pokloniti tri žene i njihove priče koje se provlače jedna kroz drugu toliko da jedna bez ostale dvije nije ni moguća. Nijedna nije u granicama prihvatljivosti pravila društva, i zato će sve tri provesti život u neprekidnom traženju nečeg… Ili bježanju od toga.

1980. godine Elise Morceau sreće Constance Holden. Constance je relativno uspješna i poznata spisateljica čiji život se prilično razlikuje od Eliseinog. No, Elise će biti potpuno očarana i obuzeta Connie. Connie je ona koja drži sve konce, ona koja uzima ono što želi i daje onoliko koliko želi, dok je Elise, neiskusna i mlada, a pritom i željna pažnje, potpuno ovisna o njoj.

Kad se zbog snimanja filma prema svojoj knjizi Connie na neko vrijeme odluči preseliti u LA, Elise će poći s njom. Zapravo i nema mnogo izbora. No, nije ni svjesna da će joj to promijeniti život u potpuno neočekivanom smjeru.

U svakom slučaju, moramo se odreći svog prava na nevinost. Kada ostaviš za sobom nekoga koga si nekad voljela, korak si bliže osobi koja doista jesi.

Trideset godina kasnije, Rose Simmons sa svojih 34 godine još uvijek nije sigurna tko je… A ni što želi. Ostala je bez majke dok je još bila beba, a otac joj do danas nije dao nikakve informacije o tome kako, ni zašto, ni tko je zapravo njena majka bila.

Sve dok joj jednog dana ne odluči dati knjige koje je Connie davno napisala i informaciju da je ona vjerojatno zadnja koja je vidjela Elise.

Rose kreće u potragu za odgovorima, nesvjesna puta kojim je krenula, ni onoga što će joj donijeti. Jer – tražeći odgovore o svojoj majci, upoznavajući Constance Holden onakvu kakva je – usput će pronaći i nešto mnogo važnije – sebe.

Ispovijest je jedna od onih knjiga koje vam često idu na živce. Gdje bi njihove likove najradije postrojili i doveli u red. Jer se svi odbijaju ponašati onako kako bi im svima bilo lakše i pri tom nimalo ne olakšavaju čitatelju da ih zavoli – sve dok sami ne shvatite da su vam se zavukli pod kožu, a da to niste ni primjetili.

Katkada sam samo htjela gurnuti glavu u pijesak.U svakom slučaju, činilo se tako brutalnim. Odgojiš dijete, pomislila sam, a onda ga naučiš kako da te ostavi. A zatim sam pomislila – Ali moja me majka u tome pretekla i prva otišla.

Ovo je priča o identitetu, njegovom traženju, ali i prihvaćanju. Shvaćanju da osim, vlastitog, morate prihvatiti i tuđi – vlastita sloboda ograničena je onom nekog drugog. Priča je to o pravu na to da budeš svoj.

Mnogo je tajni i neizrečenih želja u ovom romanu. Mnogo bježanja, mnogo pokušavanja. Zapravo je ludo koliko se trudimo samo da bi se sakrili od samih sebe, a onda živjeli u poricanju.

I zato, kad Rose napokon dobije zrnce nade i odluči potražiti ženu koja je njenoj majci davno nešto značila – neće biti spremna na sve što bi mogla zateći. Unatoč tome, i dalje osjeća da mora doznati priču o sebi, tj početak te priče.

Kad se klupko krene odmotavati i maske padati, Rose, ali i Connie – nešto će dobiti, ali i izgubiti.

Ovo je knjiga o traženju, o smislu, o sebi samima. O tome koliko i što smo spremni žrtvovati za otkrivanje vlastite priče. I o tome što sve možemo dobiti ako se odvažimo. O tome da nije uvijek ispravno slijediti nepisana pravila društva, ako to nije ono što nam duša traži. Slijedite sebe. Vi najbolje znate. Ili ne znate, ali u tom slučaju se usudite krenuti u potragu.

Iako sam većinom uživala u Ispovijesti, priznajem da ne znam bi li vam je preporučila. Imam osjećaj da Jessie Burton nije za svakoga. Taj njen specifični stil i tvrdoglavi likovi vjerojatno često ljudima dignu tlak. No, ja sam iz svake njene knjige ponešto naučila, pa tako i iz ove i nikako mi nije za ostaviti po strani. Pročitajte je svakako, čak i ako vam ne sjedne na prvu. Ima u njoj mnogo toga za diskusiju.

Kisi,

*************************************************************************************

Jessie Burton

Ispovijest

Prevela_ Davorka Herceg-Lockhart

Profil Knjiga

KLUB P.S. VOLIM TE – CECELIA AHERN

Ako naciljaš mjesec i promašiš, još uvijek ćeš biti među zvijezdama.

I kad čitam i kad gledam filmove, lako me je zgroziti, šokirati i izbaciti iz takta. Lako me i razljutiti, raznježiti i nasmijati. No, nije me baš lako rasplakati. Otkad znam za sebe čitam, a otkad čitam, rasplakati me uspjelo možda ukupno 5 knjiga. Jedna od njih je i Klub P.S. Volim te.

Nisam znala što očekivati od nastavka knjige koja nas je još davno osvojila i koja me također uspjela rasplakati, nekih 10 godina ranije. I ja sam, kao i mnogo vas, bila skeptična prema nastavku i nekako sam napola očekivala fijasko.

No, moram reći da me Klub P.S. Volim te – iznenadila. Nije to nastavak priče o Holly, ako ste očekivali njene daljnje korake, možda novu ljubav, brak ili nešto treće. Da, ima svega toga, no ovo je ponajprije jedna mnogo zrelija, dublja i moćnija priča o žalovanju i tome kako se nositi s njim.

Prije sedam godina Gerry me poslao u novu pustolovinu, a sedam godina kasnije njegovi postupci tjeraju me dalje u nastavak te pustolovine. Život ima korijenje, ali ima ga i smrt.

Holly ima novu ljubav, posao i prijatelje, no zapravo se nije pomaknula s mjesta. Gerry je otišao prije 7 godina. 6 je prošlo otkako je primila njegovo zadnje pismo. Holly misli da je dobro, da je odbolovala, da je zakoračila prema naprijed. No, molba njene sestre da snimi podcast o tom, za nju duboko intimnom, privatnom i bolnom iskustvu – pokazat će joj da još uvijek stoji na mjestu… I da je Gerry još uvijek dio njene svakodnevnice unatoč tome što se uvjerila da ga je pustila. Nije. Holly se i dalje grčevito drži za ono što je bilo, i dalje stanuje u istoj kući, na zidovima vise iste slike. Pisma su još uvijek dio nje.

Na neki čudan način smrt je fizički prisutna; možemo je osjetiti kao da je ta osoba s nama u sobi. Te praznine koje ostavljaju naši voljeni, ta neprisutnost je sasvim opipljiva, pa mi se tako u nekim trenucima Gerry činio življim nego ljudi oko mene.

Taj podcast pokrenut će događaje s kojima će se Holly teško nositi. Zato što nije spremna pustiti. Zato što ne želi dijeliti. Zato što još žaluje i zato što ne može otpustiti. Jedna skupina ljudi koja boluje od terminalnih bolesti čula je njen podcast i traži pomoć da nekako olakšaju sebi i svojim najmilijima ono neminovno… No, Holly to prvo doživljava kao napad na nju samu, na sjećanja, na pisma koja su uvijek bila samo njena.

I dok će ipak s vremenom sama sebe uvući u cijelu tu priču, Holly počinje propitkivati cijelu tu tešku godinu – da, pisma su je izvukla iz one crne jame u koju je upala, pisma su je držala iznad vode, pisma su je vodila kroz tugu i bol, podigla je u svjetlo i olakšala joj gubitak – no, jesu li bila baš točno ono što je trebala? Je li Gerry imao još neke razloge kad ih je pisao? Je li to bilo i zbog njega? Je li bilo svako od njih savršeno ili je možda poneko trebalo biti drugačije? I kako će na kraju, ona pomoći nekome drugome kad nije u stanju pomoći ni samoj sebi?

Holly više nije ista Holly od prije 7 godina. Promijenila se i pita se da li bi se promijenila u istu Holly da je Gerry poživio i da li bi se i ova Holly sviđala Gerryju. Istovremeno, dok ponovno izvlači iz ormara duha mrtvog supruga, onaj koji je živ i koji se ne zna natjecati s nekim koga više nema, ostaje po strani. Čekajući da Holly ponovno pronađe put iz rupe u koju je upala. Ovaj put slobodna.

To je samo papir, ali zapravo nije. To su samo riječi, ali zapravo nisu. Mi smo ovdje samo nakratko, a papir će nas sve nadživjeti; on će vrištati, vikati, urlati, pjevati naše misli, osjećaje, jade i sve ono što u životu inače prolazi neizrečeno.

Mogla bih vam prepričati cijelu knjigu, ali to ne bi bilo fer. Mogla bih vam izvući citate kojih sam obilježila more, ali onda bi izvukla cijelu knjigu. No, nešto je u njoj što me natjeralo da proživim cijelo to iskustvo zajedno s Holly i duboko me dotaklo.

Meni ovo nije samo još jedan nastavak popularnog hita, ovo je zrela i ozbiljna knjiga o žalovanju. O tome kako svatko svoj gubitak nosi drugačije. I o tome da nije uvijek točno da si bolje s vremenom – vrijeme ima ogromnu moć, vrijeme može izliječiti rane, ali samo ako se hrabro s njima suočimo, ako ih priznamo da postoje. Žalovanje je proces, a ponekad taj proces traje godinama. I zato je krivo kad zbog okoline i prijatelja svoju tugu pometemo pod tepih – jer nakon određenog vremena moraš biti dobro. Jer se više nikome ne slušaju tvoje jadikovke, jer nije normalno da nakon toliko vremena još uvijek tuguješ. Jer se moraš izvući. Da – moramo se izvući jer u protivnom ona crna rupa prijeti da će nas progutati. U redu je tražiti pomoć. Nije u redu ne dozvoliti sebi da se proces ne dovrši, nije u redu ostati zarobljen. Čak i ako sam sebi ideš na živce.

Poznaje smrt. Smrt poznaje mene. Zašto me stalno prati?

Holly će u ovom romanu upoznati nekoliko divnih ljudi čije priče su me slomile. Svaki od njih, iako će se Holly isprva tome opirati – zavući će joj se pod kožu. I bez svakog od njih će na kraju ostati, ali postati će bogatija za iskustvo koje će joj pomoći da ponovno izgradi sebe. Da se oslobodi, da shvati da je u redu nastaviti život.

Da sam pametna, mogla bih jasno razmišljati, kroz bljuzgavicu i maglu, i znala bih točno što i kamo dalje, a ne bih čučala ovdje i osjećala se sasvim emotivno bespomoćnom, pred ovom tinejdžericom, a nisam joj u stanju pomoći ili savjetovati je u svezi s bilo čim. Pokušavam se sjetiti kakvog savjeta ili riječi nadahnuća, ali samo bespomoćno mlataram rukama po zraku. Previše sam zauzeta čišćenjem vlastitih krila da bih mogla pomoći ovoj mladoj ženi da poleti.

Cijeli ovaj roman je poruka. Iskustvo. Suočavanje s vlastitom smrtnošću. I tuđom. I na kraju, ono što je i najvažnije, to je putovanje koje svatko od nas prolazi sam – iako je svaka pomoć dobrodošla. No, kako sam ja to shvatila – oni koji su otišli žele da ih se pusti. A mi koji ostajemo – nama ostaje nada da rastanak nije konačan. Ali i shvaćanje da imamo dozvolu krenuti dalje. Dozvolu od samih sebe.

U njegovom zadnjem pismu pisalo je: Nemoj se bojati ponovnog zaljubljivanja.

Preporuka ❤

************************************************************************************

Izdavač: Profil knjiga

Cecelia Ahern

Klub P.S. Volim te

Prevela: Davorka Herceg Lockhart

TUPA BOL – MILENA AGUS

Sve je zapisivala u  malu crnu bilježnicu s crvenim rubom, a zatim ju je skrivala u ladicu za tajne skupa s omotnicama s novcem za hranu, lijekove, stanarinu.

Milena Agus – Tupa bol

Postoje kompromisi u životu koji se ne događaju zato da bi se dvije strane našle na pola puta – događaju se zato da bi se našli sami sa sobom na pola puta. Jer nas život natjera. I tada se svjesno odričemo nečeg u budućnosti, nečeg još neopipljivog, nečeg za što je budućnost još neizvjesna i maglovita, za nešto što je možda jednako važno, ali postoji cijena. A cijena je budućnost.

Baka je bila predana meni barem koliko je moj otac bio predan glazbi , a moja majka predana ocu.

Pripovjedačica ove priče je neimenovana, ali ni priča zato nije njena. Priča je bakina. A baka je bila sasvim osebujno biće, čije bogatstvo duha i nekonvencionalnost nisu mogli ni prepoznati ni cijeniti u mjestu u kojem je odrasla. A odrasla je u vrijeme prije drugog svjetskog rata, kad se od žena u globalu očekivalo samo da se udaju i odsele od kuće.

Baku su prosci iz nekog razloga ostavljali, obitelj nije trpjela njenu strast prema pisanju, njene čudne promjene ponašanja i ekscentričnu narav. A jedino što je zapravo htjela od života bilo je zaljubiti se. Ali baš zaljubiti. Htjela je da netko obori s nogu, htjela je strast i privlačnost, htjela je da joj se koža ugrije pod samim pogledom tog nekog… Kog nije uspjela sresti. A htjela je i pisati. Skrivala je svoju umjetničku dušu u bilježnici koju je opet skrivala pred sestrama i roditeljima.

O odbjeglim udvaračima, bunaru, kosi kao u šugavice, ožiljcima na rukama i javnim kućama baka je Veteranu govorila prve noći koju su zajedno proveli riskirajući da završe u paklu. A baka je govorila da je samo dvaput u životu s nekim doista razgovarala – s njim i sa mnom.

Sve dok je jednom, kad joj je već bilo 30, nisu udali za starijeg udovca koji se slučajno našao u Cagliariju. I baka se udala. Nije tu bilo neke ljubavi, ili je tako mislila. Ali bilo je drugih stvari. Slobode. Neke vrste partnerstva, iako je zazirala od bračnih dužnosti i držala se podalje. Neko vrijeme dok nije smislila drugi plan. Baka je možda bila malo ukočena, ali je bila strašno inteligentna, a poneke dijelove ćete možda čitati s rumenilom na obrazima.

Ali dobila je samo svoje mjesto za život i dobila je prijateljice. Imala je muža, pa je mogla biti poštovana. Živjeli su s malo toga, ali baka je bila zadovoljna. Žrtvovala je ono što najviše želi za puno stvari koje je malo manje željela.

No, nije mogla zadržati trudnoću i zbog toga će otputovati u toplice. I tamo će joj se napokon ispuniti želja za strašću, za slobodom i otpuštanjem kočnica, Tamo će biti Veteran.

Znate li  kako je to kad se živi s tupom boli? Kad pristaneš na nešto žrtvujući nešto drugo… Nije ista stvar ako žrtvuješ ono što nikad nisi imao. Kad je to nešto u magli nedorečenih želja, neispunjenih snova, nešto apstraktno, neiživljeno. Ali sasvim je drugo kad žrtvuješ nešto što je proživljeno, što možeš uhvatiti za ruku, kad ostavljaš svoj utjelovljeni san i vratiš se natrag svom životu, kakav je bio. I šutiš. TO je tupa bol.

Bio je najmršaviji  i najljepši muškarac kojeg je ikad vidjela, a ljubav koju je vodila s njim najintenzivnija i najduža.

A baka je bila majstor u kompromisima.

No, još netko ima vrlo bitnu ulogu u ovoj priči i mislim da mu nije dano dovoljno prostora – djed. Obratite pažnju na djeda. Pa recite da ljubav nije sila koja pokreće svemir 🙂

Baka je u sjećanju svoje unuke ostala žena puna života, žene koja živi za svoju unuku i sina. I kad polako počinje pričati bakinu priču, sad kad nje više nema, dobit ćete toliko mnogo u tako maloj knjizi.

Hrabrost i ludost i prihvaćanje. Težnju jedne žene samo da može biti ono što jest.I da joj se prizna pravo na njene želje. Potrebu da je vide. Takvu kakva je. I da nitko s tim nema problem. Dobit ćete čitav jedan unutarnji svemir i duboke likove. I djeda i sina i snahu.

Čitav svemir u 100 i nešto stranica.

Bilo je smijeha u ovoj knjizi, ali ponekad mi se stezalo srce. Kraj sam nekako predvidjela, ali kraj je jako bitan. Koliko malo treba čovjeku da pronađe svrhu?  I što je zapravo istina, a što je samo privid? I onda.. Ako dovoljno vjerujemo u taj privid, može li postati istina? Naša istina?

Ostavljam vas s ovom malom velikom knjigom. I idem vidjeti što je još Milena Agus napisala.

Sad kad se udajem, terasa je ponovno vrt, kao u bakino doba. Bršljan i petolisna lozica penju se po zidu u pozadini, a tu su i skupina crvenih pelargonija, ljubičastih i bijelih i ružičnjak i brnistra puna žutog cvijeća i kozokrvina i frezije, dalije i mirisni jasmini.

Kisi.

********************************************************************************

Milena Agus

Tupa bol

Profil knjiga

Prevela – Ana Badurina