KLUB P.S. VOLIM TE – CECELIA AHERN

Ako naciljaš mjesec i promašiš, još uvijek ćeš biti među zvijezdama.

I kad čitam i kad gledam filmove, lako me je zgroziti, šokirati i izbaciti iz takta. Lako me i razljutiti, raznježiti i nasmijati. No, nije me baš lako rasplakati. Otkad znam za sebe čitam, a otkad čitam, rasplakati me uspjelo možda ukupno 5 knjiga. Jedna od njih je i Klub P.S. Volim te.

Nisam znala što očekivati od nastavka knjige koja nas je još davno osvojila i koja me također uspjela rasplakati, nekih 10 godina ranije. I ja sam, kao i mnogo vas, bila skeptična prema nastavku i nekako sam napola očekivala fijasko.

No, moram reći da me Klub P.S. Volim te – iznenadila. Nije to nastavak priče o Holly, ako ste očekivali njene daljnje korake, možda novu ljubav, brak ili nešto treće. Da, ima svega toga, no ovo je ponajprije jedna mnogo zrelija, dublja i moćnija priča o žalovanju i tome kako se nositi s njim.

Prije sedam godina Gerry me poslao u novu pustolovinu, a sedam godina kasnije njegovi postupci tjeraju me dalje u nastavak te pustolovine. Život ima korijenje, ali ima ga i smrt.

Holly ima novu ljubav, posao i prijatelje, no zapravo se nije pomaknula s mjesta. Gerry je otišao prije 7 godina. 6 je prošlo otkako je primila njegovo zadnje pismo. Holly misli da je dobro, da je odbolovala, da je zakoračila prema naprijed. No, molba njene sestre da snimi podcast o tom, za nju duboko intimnom, privatnom i bolnom iskustvu – pokazat će joj da još uvijek stoji na mjestu… I da je Gerry još uvijek dio njene svakodnevnice unatoč tome što se uvjerila da ga je pustila. Nije. Holly se i dalje grčevito drži za ono što je bilo, i dalje stanuje u istoj kući, na zidovima vise iste slike. Pisma su još uvijek dio nje.

Na neki čudan način smrt je fizički prisutna; možemo je osjetiti kao da je ta osoba s nama u sobi. Te praznine koje ostavljaju naši voljeni, ta neprisutnost je sasvim opipljiva, pa mi se tako u nekim trenucima Gerry činio življim nego ljudi oko mene.

Taj podcast pokrenut će događaje s kojima će se Holly teško nositi. Zato što nije spremna pustiti. Zato što ne želi dijeliti. Zato što još žaluje i zato što ne može otpustiti. Jedna skupina ljudi koja boluje od terminalnih bolesti čula je njen podcast i traži pomoć da nekako olakšaju sebi i svojim najmilijima ono neminovno… No, Holly to prvo doživljava kao napad na nju samu, na sjećanja, na pisma koja su uvijek bila samo njena.

I dok će ipak s vremenom sama sebe uvući u cijelu tu priču, Holly počinje propitkivati cijelu tu tešku godinu – da, pisma su je izvukla iz one crne jame u koju je upala, pisma su je držala iznad vode, pisma su je vodila kroz tugu i bol, podigla je u svjetlo i olakšala joj gubitak – no, jesu li bila baš točno ono što je trebala? Je li Gerry imao još neke razloge kad ih je pisao? Je li to bilo i zbog njega? Je li bilo svako od njih savršeno ili je možda poneko trebalo biti drugačije? I kako će na kraju, ona pomoći nekome drugome kad nije u stanju pomoći ni samoj sebi?

Holly više nije ista Holly od prije 7 godina. Promijenila se i pita se da li bi se promijenila u istu Holly da je Gerry poživio i da li bi se i ova Holly sviđala Gerryju. Istovremeno, dok ponovno izvlači iz ormara duha mrtvog supruga, onaj koji je živ i koji se ne zna natjecati s nekim koga više nema, ostaje po strani. Čekajući da Holly ponovno pronađe put iz rupe u koju je upala. Ovaj put slobodna.

To je samo papir, ali zapravo nije. To su samo riječi, ali zapravo nisu. Mi smo ovdje samo nakratko, a papir će nas sve nadživjeti; on će vrištati, vikati, urlati, pjevati naše misli, osjećaje, jade i sve ono što u životu inače prolazi neizrečeno.

Mogla bih vam prepričati cijelu knjigu, ali to ne bi bilo fer. Mogla bih vam izvući citate kojih sam obilježila more, ali onda bi izvukla cijelu knjigu. No, nešto je u njoj što me natjeralo da proživim cijelo to iskustvo zajedno s Holly i duboko me dotaklo.

Meni ovo nije samo još jedan nastavak popularnog hita, ovo je zrela i ozbiljna knjiga o žalovanju. O tome kako svatko svoj gubitak nosi drugačije. I o tome da nije uvijek točno da si bolje s vremenom – vrijeme ima ogromnu moć, vrijeme može izliječiti rane, ali samo ako se hrabro s njima suočimo, ako ih priznamo da postoje. Žalovanje je proces, a ponekad taj proces traje godinama. I zato je krivo kad zbog okoline i prijatelja svoju tugu pometemo pod tepih – jer nakon određenog vremena moraš biti dobro. Jer se više nikome ne slušaju tvoje jadikovke, jer nije normalno da nakon toliko vremena još uvijek tuguješ. Jer se moraš izvući. Da – moramo se izvući jer u protivnom ona crna rupa prijeti da će nas progutati. U redu je tražiti pomoć. Nije u redu ne dozvoliti sebi da se proces ne dovrši, nije u redu ostati zarobljen. Čak i ako sam sebi ideš na živce.

Poznaje smrt. Smrt poznaje mene. Zašto me stalno prati?

Holly će u ovom romanu upoznati nekoliko divnih ljudi čije priče su me slomile. Svaki od njih, iako će se Holly isprva tome opirati – zavući će joj se pod kožu. I bez svakog od njih će na kraju ostati, ali postati će bogatija za iskustvo koje će joj pomoći da ponovno izgradi sebe. Da se oslobodi, da shvati da je u redu nastaviti život.

Da sam pametna, mogla bih jasno razmišljati, kroz bljuzgavicu i maglu, i znala bih točno što i kamo dalje, a ne bih čučala ovdje i osjećala se sasvim emotivno bespomoćnom, pred ovom tinejdžericom, a nisam joj u stanju pomoći ili savjetovati je u svezi s bilo čim. Pokušavam se sjetiti kakvog savjeta ili riječi nadahnuća, ali samo bespomoćno mlataram rukama po zraku. Previše sam zauzeta čišćenjem vlastitih krila da bih mogla pomoći ovoj mladoj ženi da poleti.

Cijeli ovaj roman je poruka. Iskustvo. Suočavanje s vlastitom smrtnošću. I tuđom. I na kraju, ono što je i najvažnije, to je putovanje koje svatko od nas prolazi sam – iako je svaka pomoć dobrodošla. No, kako sam ja to shvatila – oni koji su otišli žele da ih se pusti. A mi koji ostajemo – nama ostaje nada da rastanak nije konačan. Ali i shvaćanje da imamo dozvolu krenuti dalje. Dozvolu od samih sebe.

U njegovom zadnjem pismu pisalo je: Nemoj se bojati ponovnog zaljubljivanja.

Preporuka ❤

************************************************************************************

Izdavač: Profil knjiga

Cecelia Ahern

Klub P.S. Volim te

Prevela: Davorka Herceg Lockhart

TUPA BOL – MILENA AGUS

Sve je zapisivala u  malu crnu bilježnicu s crvenim rubom, a zatim ju je skrivala u ladicu za tajne skupa s omotnicama s novcem za hranu, lijekove, stanarinu.

Milena Agus – Tupa bol

Postoje kompromisi u životu koji se ne događaju zato da bi se dvije strane našle na pola puta – događaju se zato da bi se našli sami sa sobom na pola puta. Jer nas život natjera. I tada se svjesno odričemo nečeg u budućnosti, nečeg još neopipljivog, nečeg za što je budućnost još neizvjesna i maglovita, za nešto što je možda jednako važno, ali postoji cijena. A cijena je budućnost.

Baka je bila predana meni barem koliko je moj otac bio predan glazbi , a moja majka predana ocu.

Pripovjedačica ove priče je neimenovana, ali ni priča zato nije njena. Priča je bakina. A baka je bila sasvim osebujno biće, čije bogatstvo duha i nekonvencionalnost nisu mogli ni prepoznati ni cijeniti u mjestu u kojem je odrasla. A odrasla je u vrijeme prije drugog svjetskog rata, kad se od žena u globalu očekivalo samo da se udaju i odsele od kuće.

Baku su prosci iz nekog razloga ostavljali, obitelj nije trpjela njenu strast prema pisanju, njene čudne promjene ponašanja i ekscentričnu narav. A jedino što je zapravo htjela od života bilo je zaljubiti se. Ali baš zaljubiti. Htjela je da netko obori s nogu, htjela je strast i privlačnost, htjela je da joj se koža ugrije pod samim pogledom tog nekog… Kog nije uspjela sresti. A htjela je i pisati. Skrivala je svoju umjetničku dušu u bilježnici koju je opet skrivala pred sestrama i roditeljima.

O odbjeglim udvaračima, bunaru, kosi kao u šugavice, ožiljcima na rukama i javnim kućama baka je Veteranu govorila prve noći koju su zajedno proveli riskirajući da završe u paklu. A baka je govorila da je samo dvaput u životu s nekim doista razgovarala – s njim i sa mnom.

Sve dok je jednom, kad joj je već bilo 30, nisu udali za starijeg udovca koji se slučajno našao u Cagliariju. I baka se udala. Nije tu bilo neke ljubavi, ili je tako mislila. Ali bilo je drugih stvari. Slobode. Neke vrste partnerstva, iako je zazirala od bračnih dužnosti i držala se podalje. Neko vrijeme dok nije smislila drugi plan. Baka je možda bila malo ukočena, ali je bila strašno inteligentna, a poneke dijelove ćete možda čitati s rumenilom na obrazima.

Ali dobila je samo svoje mjesto za život i dobila je prijateljice. Imala je muža, pa je mogla biti poštovana. Živjeli su s malo toga, ali baka je bila zadovoljna. Žrtvovala je ono što najviše želi za puno stvari koje je malo manje željela.

No, nije mogla zadržati trudnoću i zbog toga će otputovati u toplice. I tamo će joj se napokon ispuniti želja za strašću, za slobodom i otpuštanjem kočnica, Tamo će biti Veteran.

Znate li  kako je to kad se živi s tupom boli? Kad pristaneš na nešto žrtvujući nešto drugo… Nije ista stvar ako žrtvuješ ono što nikad nisi imao. Kad je to nešto u magli nedorečenih želja, neispunjenih snova, nešto apstraktno, neiživljeno. Ali sasvim je drugo kad žrtvuješ nešto što je proživljeno, što možeš uhvatiti za ruku, kad ostavljaš svoj utjelovljeni san i vratiš se natrag svom životu, kakav je bio. I šutiš. TO je tupa bol.

Bio je najmršaviji  i najljepši muškarac kojeg je ikad vidjela, a ljubav koju je vodila s njim najintenzivnija i najduža.

A baka je bila majstor u kompromisima.

No, još netko ima vrlo bitnu ulogu u ovoj priči i mislim da mu nije dano dovoljno prostora – djed. Obratite pažnju na djeda. Pa recite da ljubav nije sila koja pokreće svemir 🙂

Baka je u sjećanju svoje unuke ostala žena puna života, žene koja živi za svoju unuku i sina. I kad polako počinje pričati bakinu priču, sad kad nje više nema, dobit ćete toliko mnogo u tako maloj knjizi.

Hrabrost i ludost i prihvaćanje. Težnju jedne žene samo da može biti ono što jest.I da joj se prizna pravo na njene želje. Potrebu da je vide. Takvu kakva je. I da nitko s tim nema problem. Dobit ćete čitav jedan unutarnji svemir i duboke likove. I djeda i sina i snahu.

Čitav svemir u 100 i nešto stranica.

Bilo je smijeha u ovoj knjizi, ali ponekad mi se stezalo srce. Kraj sam nekako predvidjela, ali kraj je jako bitan. Koliko malo treba čovjeku da pronađe svrhu?  I što je zapravo istina, a što je samo privid? I onda.. Ako dovoljno vjerujemo u taj privid, može li postati istina? Naša istina?

Ostavljam vas s ovom malom velikom knjigom. I idem vidjeti što je još Milena Agus napisala.

Sad kad se udajem, terasa je ponovno vrt, kao u bakino doba. Bršljan i petolisna lozica penju se po zidu u pozadini, a tu su i skupina crvenih pelargonija, ljubičastih i bijelih i ružičnjak i brnistra puna žutog cvijeća i kozokrvina i frezije, dalije i mirisni jasmini.

Kisi.

********************************************************************************

Milena Agus

Tupa bol

Profil knjiga

Prevela – Ana Badurina