SVAKOG JUTRA PUT DO KUĆE SVE JE DUŽI – FREDRIK BACKMAN

Ima jedna bolnička soba na kraju jednog života, a u njoj je netko nasred poda podigao zeleni šator. U njemu se budi jedan čovjek, sav zadihan i uplašen, i ne zna gdje se nalazi. Kraj njega sjedi jedan mladi covjek i sapuće: “Ne boj se.”

Pročitala sam mnogo recenzija i osvrta na Backmanove romane. Ima tu mnogo podjela, većinom se ljudima ili sviđa Medvedgrad/Mi protiv vas, ali im nije sjeo npr Ove, ili obožavaju Bakicu, Britt i ekipu, a Medvedgrad im nikako ne sjeda.

Već sam rekla da je meni apsolutno svejedno, sve ih volim. Volim Backmanovo pisanje. Medvedgrad mi je jedna od apsolutno najboljih knjiga ikad napisanih, a Bakica me u potpunosti osvojila, isto kao Britt, isto kao Ove. Sve su to životne price koje te natjeraju da napokon pogledaš što je to tamo iza. Tamo gdje se ne vidi, što na prvi, pa ni deseti pogled ne možeš dokučiti.

A onda, otkad je kod nas izašla “Sve što moj sin treba znati o svijetu”, ekipa se većinom složila da Backmana volimo u dužoj formi. I ja sam se složila.

A onda sam procitala “Svakog jutra put do kuće sve je duži”. I iako je ekipa većinom ostala pri svom, ja više nisam tako sigurna.

Zar ovo nije najbolje životno razdoblje, razmišlja jedan starac promatrajući svog unuka. Taj dječak je taman dovoljno velik da razumije kako svijet funkcionira, ali je i dalje dovoljno mlad da odbija to prihvatiti.

Da, volim njegove duge priče, i gutam ih neovisno o tome koliko stranica imaju, ali ovo je mala knjiga s golemom porukom, baš kao što piše na njoj.

I potpuno me oborila s nogu. Ne kažem da se tu nije moglo napisati jos 300 strana, ali onda možda ne bi bila ovako upečatljiva. I možda je ne bih čitala suznih očiju. I iako je samo 60-tak stranica duga, jako je dirljiva.

Svakog jutra put do kuće sve je duži nije slučajno naslov knjige. Ta rečenica ima svoje značenje. Jednom kad shvatite o čemu se radi, bit će vam bolno tužna. Možda i prilično osvješćujuća.

Djevojka stoji ispred njega i miriše zumbule, kao da nikada i nije bila nigdje drugdje. Kosa joj je stara, ali vjetar u njoj je nov, i on se i dalje sjeća kako je izgledalo zaljubiti se – to je posljednja uspomena koja će ga izdati. Kad se zaljubio u nju, kao da mu je postalo tijesno u vlastitoj koži. Zbog toga je plesao.

Ono što je meni zapanjujuće – je količina emocija i poruka koje je Backman uspio utrpati u svega 60 stranica. Radi se o jednom starcu koji grčevito pokušava zadržati svoja sjećanja, ali bolest je neumoljiva i ona mu izmiču iz ruku.

I o jednom dječaku koji je jako vezan uz djeda, ali će ga uskoro morati pustiti. O jednoj ljubavi koja je otišla, ali u djedovom srcu još živi. Živi i u dječaku koji se bake sjeća upravo onako kako se svi sjećamo naših baka… O jednom sinu koji će morati pustiti oca, ali još mora naučiti kako.

Ljubav jednog starca prema unuku, prema svojoj preminuloj supruzi, odanost dječaka čovjeku koji je možda najdraži dio njegovih sjećanja, jedan odrastao čovjek koji mora pronaći način kako da pusti oca, a za to nije spreman, djedova borba da mu najdraža sjećanja ostanu što duže prije nego ih bolest i starost odnesu…

Ne boj se, Tede. Sjećas li se kako sam te učio pecati? Kada smo spavali u šatoru na otoku, a ti si došao spavati u moju vreću za spavanje zato što si imao noćne more i upiškio se u svojoj? Sjećas li se što sam ti tada rekao? Da je dobro upiškiti se, jer će to držati medvjede dalje od nas. Sasvim je u redu ako se malo uplašiš.

Prepuklo mi je srce tisućama puta, jer Backman ima tu neku sposobnost da vam izmami suosjećanje i nametne vam pitanja koja u tom trenutku mozda ne želite, ali s njima dobijete neku vrstu iskustva. Pa sam opet mislila na svoje bake i djedove, na svoje roditelje i svojeg dječaka…

Čak i kad ne možeš povući paralelu jer situacija nije ista – emocije jesu. I emocije su ono što se budi kod ovakvih priča, ono nešto teško što te natjera da zagrliš osobu pored sebe jer shvatiš koliko je život krhka stvar. I to je ono što me svaki put iznenadi. I to što te natjera da vidiš koliko smo zapravo jaki, usprskos svojoj krhkosti.

Backman ima tu neku supermoć s kojom piše o ljudima u teškim razdobljima na način koji čitatelja uvuče u priču i natjera ga da se nađe u njihovim cipelama. A to te ponekad natjera da plačeš od smijeha, a ponekad od tuge… Ali gotovo uvijek plačeš.

Noah je držao starca za ruku, onog koji ga je naučio pecati, i da se nikad ne boji velikih misli, i da gleda u noćno nebo i da razumije da se ono sastoji od brojki. Matematika je u tom smislu predstavljala blagoslov za dječaka jer se više nije bojao onoga od čega skoro sve ljude hvata jeza: beskraja.

Razumijem one kojima ne sjeda stil pisanja, ali među onima koji vole Backmana, nemoguće je da su pročitali knjigu i ostali neokrznuti. Isto tako mi je i s “Svakog jutra put do kuce sve je duži” – nije ovo priča koja ima neku fabulu, samo je crtica u teškim trenucima života jedne obitelji, ali toliko životna, toliko moguća i toliko – ljudska.

Voljeli kraću ili dužu formu, Medvedgrad ili Bakicu, mislim da je ova mala knjiga nešto što je dobro pročitati.

Od mene od srca preporuka.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s