OTOK DUŠA – JOHANNA HOLMSTROM

Zadnji put je Sigrid zaplivala u moru. Sredina rujna, zrak i voda još su topli. Hodala je bosa do takozvane Plaže luđaka. Od župnog dvora gdje živi. Preko vlažnog, hladnog travnjaka. Pored crkve koja se vidi iza drveća na zapadu. Svjetionik ravno ispred nje, a praonica desno. A gore na uzvisini: bolnica.

Biti žena nikad nije bilo lako. Pogotovo zato što se sva neukost, eksperimenti, upitne metode i teorije, sve se to prelamalo na ženama. Muškarci su radili što su htjeli, a posljedice je većinom plaćala žena. Što mi je posebno zanimljivo, jer bi se zdravorazumski očekivalo da bolje čuvaš biće bez kojeg teško da znaš preživjeti.

U doba kad se žensko za svako imalo drugačije ponašanje od “propisanog” proglašavalo duševno bolesnom, kad su te mogli zatvoriti samo zato jer nisi htjela živjeti po ustaljenim pravilima društva, jedna žena je 1891. počinila nezamisliv zločin – ubila je svoju djecu.

I sad bi je istog trenutka mogli osuditi, jel? Tražiti da joj se oduzme život, zatvori u instituciju, kazni. Jer to što je učinila nema opravdanja. Osim ako… Osim ako nije bila uračunljiva, ako su je na to natjerale okolnosti kad nije normalno razmišljala, možda ju je do toga dovelo društvo samo uključujući i vlastite roditelje jer joj je uskratilo ono što svakoj samoj ženi s dvoje male djece treba – podršku. Nema opravdanja, osim ako nije bila iscprljena preko svake mjere, ako nije ni znala gdje je, ako joj je razum od gladi i napora odbio suradnju. Nema opravdanja? Možda, ali suzdržimo se od osuđivanja prije nego smo stajali u nečijim cipelama.

Ta ista žena je bila silovana, ali njega nitko za ništa nije okrivio – okrivilo se nju. Ostala je trudna, ali i to je bila sama kriva.

I onda je naravno završila u bolnici za duševno bolesne – žene. Iskreno, ne sjećam se da sam previše puta čula da je takvo nešto postojalo i za muškarce. Postoji naravno, samo ženska histeričnost.

Kristina Andersson je ubila svoju djecu, ali njena priča nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Kao ni izdaja i iskorištavanje od onih koji su joj trebali pomoći, ali nisu. I to što su mislili da rade ispravnu stvar unatoč osjećaju krivnje.

Njihova lica ispod površine vode, kosa koja pleše oko glave u ravnomjernom ritmu. Klize od nje. Njihova lica nalikuju na lica zametaka u staklenkama punima formalina, onima koje su poredane u šatoru s čudnim stvarima koje je jednom vidjela na jesenjem sajmu dok je jos držala majku za ruku. Oči su zatvorene, usnice stisnute.

Kristina Andersson je završila kao doživotna pacijentica na otoku Sjalo, a tužna istina je da je možda tek tamo dobila malo slobode i mira, iako je zapravo i dalje bila zatočenica tog otoka gdje su i dalje muškarci imali glavnu riječ. Jesu li joj pomogli prebroditi traumu? Naravno da ne.

Nakon nje došle su i druge. Neke samo depresivne. Neke buntovne. Neke jer su krive seksualne orijentacije. Neke stvarno psihički bolesne. Neke potpuno zdrave. Imale su sreće što su dosle u ruke nekolicini susjećajnih sestara, Iako su zbog toga samo mrvicu bolje prošle.

Otok duša prati živote nekoliko žena kroz stoljeće nehumanog odnosa prema ženama čija je jedina mana bila što su bile drugačije. Neke su željele malo ljubavi i zbog toga završile na otoku kao seksualne prijestupnice, kao da je biti s muškarcem nešto neprirodno. Neke su se odbijale prilagoditi. Neke nisu više imale kamo . Neke su imale, ali im se nije dozvolilo, a najviše zla im je napravila vlastita obitelj.

Helmi je bila lijepo dijete, ali je li nalikovala na svoga oca, Kristina to ne zna. Njega nikada nije vidjela, osim iz daljine, nekoliko puta u šumi. Imao je tamnu bradu i bio je drvosječa. Nije bio odavde. Prišuljao joj se jednog kasnog jesenjeg dana dok je brala gljive. Jednim ju je udarcem srušio na tlo, a onda se obrušio na nju. Sve je išlo vrlo brzo. Nije stigla ni vrisnuti.

Sve one bile su su maltretirane i iskorištavane pod krinkom pomoći, zatvarane u izolaciju, mučene hladnoćom, uvjeravane da su bolesne iako neke to nisu bile.

Djeca! Nema ih!

I sve su proglašene ili bezumnima ili neprilagođenima ili nemoralnima ili depresivnima ili nešto drugo, dok ih je društvo i okolina odbacivalo i izoliralo, lomilo i uništavalo, a nitko se nikada nije stavio u njihove cipele.

Otok duša je prekrasno napisana knjiga o groznim sudbinama žena koje su završavale u duševnim bolnicama, priča koja bez rukavica otkriva odnos prema duševnim bolestima, nehumanost i sudbine onih koje nisu imale pravo glasa čak ni kad su bile posve pri zdravoj pameti. Upitne metode koje su se koristile više od stoljeća zapravo su im odmagale i gurale ih u sve veću izoliranost.

Zastane, a ona ga pogleda. Opet je razdražena. Nije ju pitao smije li sjesti. Dotrčao je ovamo i prekinuo je u njezinim mislima, kao da smatra da ona nema svojih misli. Razgovarao je o njoj, iza leđa joj , a sada priča o tome kao da ima tajnu. Ona ga promotri, a onda se ponovo okrene od njega. Najradije bi da ode i ostavi je na miru.

Ponekad ih je mogla spasiti samo obitelj, ali obitelj ih je zapravo i strpala tamo. Obično je liječnik imao glavnu riječ, međutim to što su im radili je daleko od liječenja.

Otok duša nadahnut je stvarnim sudbinama žena čiji zdravstveni kartoni su pohranjeni u gradu Turku, a na temelju stvarnih dokumenata Johanna Holmstrom je napisala ovu potresnu priču.

Ono sto je učinjeno, neoprostivo je. A prepričala sam vam samo dio priče.

Mene je duboko potresla, ali bila sam i jako ljuta čitajući je. Većinom sam bila tužna. Sudbine svih tih žena bile su zapečaćene samo zato što je netko tako htio. Bez pravih pregleda i bez pokušaja shvaćanja ljudske psihe, samo zato jer se radilo o ženama… Bez stvarne pomoći. Te su žene prošle pakao, a velika većina se nikad nije vratila u stvarni svijet.

Zadnja te zime umre Martha. U ožujku, čim se led povukao, skoči s Tyttokallija, pokuša pobjeći plivajući i utopi se, a prije toga je par tjedana provela lutajući od svoje sobe do dnevnog boravka raščupane, prljave kose i ukočenog lica i pogleda, ugaslog poput šibice, čađave i hladne, bez ikakve nade da se može ponovno upaliti.

One koje jesu vjerojatno su imale problema s prilagodbom, prepostavljam – jer ako se ne uklapaš, jednostavno te se izoliralo bez pomoći. Kao da je u tebi problem. Kao da je krivnja tvoja.

Otok duša toplo preporučujem, kao upozorenje, kao dio povijesti i kao nešto što se nikad ne bi trebalo ponoviti.

Johanna je ovu priču privela koliko toliko dobrom kraju, ali imajmo na umu da je većina žena u ondašnjim bolnicama završila tragično – u klopci.

Kisi.

SVAKOG JUTRA PUT DO KUĆE SVE JE DUŽI – FREDRIK BACKMAN

Ima jedna bolnička soba na kraju jednog života, a u njoj je netko nasred poda podigao zeleni šator. U njemu se budi jedan čovjek, sav zadihan i uplašen, i ne zna gdje se nalazi. Kraj njega sjedi jedan mladi covjek i sapuće: “Ne boj se.”

Pročitala sam mnogo recenzija i osvrta na Backmanove romane. Ima tu mnogo podjela, većinom se ljudima ili sviđa Medvedgrad/Mi protiv vas, ali im nije sjeo npr Ove, ili obožavaju Bakicu, Britt i ekipu, a Medvedgrad im nikako ne sjeda.

Već sam rekla da je meni apsolutno svejedno, sve ih volim. Volim Backmanovo pisanje. Medvedgrad mi je jedna od apsolutno najboljih knjiga ikad napisanih, a Bakica me u potpunosti osvojila, isto kao Britt, isto kao Ove. Sve su to životne price koje te natjeraju da napokon pogledaš što je to tamo iza. Tamo gdje se ne vidi, što na prvi, pa ni deseti pogled ne možeš dokučiti.

A onda, otkad je kod nas izašla “Sve što moj sin treba znati o svijetu”, ekipa se većinom složila da Backmana volimo u dužoj formi. I ja sam se složila.

A onda sam procitala “Svakog jutra put do kuće sve je duži”. I iako je ekipa većinom ostala pri svom, ja više nisam tako sigurna.

Zar ovo nije najbolje životno razdoblje, razmišlja jedan starac promatrajući svog unuka. Taj dječak je taman dovoljno velik da razumije kako svijet funkcionira, ali je i dalje dovoljno mlad da odbija to prihvatiti.

Da, volim njegove duge priče, i gutam ih neovisno o tome koliko stranica imaju, ali ovo je mala knjiga s golemom porukom, baš kao što piše na njoj.

I potpuno me oborila s nogu. Ne kažem da se tu nije moglo napisati jos 300 strana, ali onda možda ne bi bila ovako upečatljiva. I možda je ne bih čitala suznih očiju. I iako je samo 60-tak stranica duga, jako je dirljiva.

Svakog jutra put do kuće sve je duži nije slučajno naslov knjige. Ta rečenica ima svoje značenje. Jednom kad shvatite o čemu se radi, bit će vam bolno tužna. Možda i prilično osvješćujuća.

Djevojka stoji ispred njega i miriše zumbule, kao da nikada i nije bila nigdje drugdje. Kosa joj je stara, ali vjetar u njoj je nov, i on se i dalje sjeća kako je izgledalo zaljubiti se – to je posljednja uspomena koja će ga izdati. Kad se zaljubio u nju, kao da mu je postalo tijesno u vlastitoj koži. Zbog toga je plesao.

Ono što je meni zapanjujuće – je količina emocija i poruka koje je Backman uspio utrpati u svega 60 stranica. Radi se o jednom starcu koji grčevito pokušava zadržati svoja sjećanja, ali bolest je neumoljiva i ona mu izmiču iz ruku.

I o jednom dječaku koji je jako vezan uz djeda, ali će ga uskoro morati pustiti. O jednoj ljubavi koja je otišla, ali u djedovom srcu još živi. Živi i u dječaku koji se bake sjeća upravo onako kako se svi sjećamo naših baka… O jednom sinu koji će morati pustiti oca, ali još mora naučiti kako.

Ljubav jednog starca prema unuku, prema svojoj preminuloj supruzi, odanost dječaka čovjeku koji je možda najdraži dio njegovih sjećanja, jedan odrastao čovjek koji mora pronaći način kako da pusti oca, a za to nije spreman, djedova borba da mu najdraža sjećanja ostanu što duže prije nego ih bolest i starost odnesu…

Ne boj se, Tede. Sjećas li se kako sam te učio pecati? Kada smo spavali u šatoru na otoku, a ti si došao spavati u moju vreću za spavanje zato što si imao noćne more i upiškio se u svojoj? Sjećas li se što sam ti tada rekao? Da je dobro upiškiti se, jer će to držati medvjede dalje od nas. Sasvim je u redu ako se malo uplašiš.

Prepuklo mi je srce tisućama puta, jer Backman ima tu neku sposobnost da vam izmami suosjećanje i nametne vam pitanja koja u tom trenutku mozda ne želite, ali s njima dobijete neku vrstu iskustva. Pa sam opet mislila na svoje bake i djedove, na svoje roditelje i svojeg dječaka…

Čak i kad ne možeš povući paralelu jer situacija nije ista – emocije jesu. I emocije su ono što se budi kod ovakvih priča, ono nešto teško što te natjera da zagrliš osobu pored sebe jer shvatiš koliko je život krhka stvar. I to je ono što me svaki put iznenadi. I to što te natjera da vidiš koliko smo zapravo jaki, usprskos svojoj krhkosti.

Backman ima tu neku supermoć s kojom piše o ljudima u teškim razdobljima na način koji čitatelja uvuče u priču i natjera ga da se nađe u njihovim cipelama. A to te ponekad natjera da plačeš od smijeha, a ponekad od tuge… Ali gotovo uvijek plačeš.

Noah je držao starca za ruku, onog koji ga je naučio pecati, i da se nikad ne boji velikih misli, i da gleda u noćno nebo i da razumije da se ono sastoji od brojki. Matematika je u tom smislu predstavljala blagoslov za dječaka jer se više nije bojao onoga od čega skoro sve ljude hvata jeza: beskraja.

Razumijem one kojima ne sjeda stil pisanja, ali među onima koji vole Backmana, nemoguće je da su pročitali knjigu i ostali neokrznuti. Isto tako mi je i s “Svakog jutra put do kuce sve je duži” – nije ovo priča koja ima neku fabulu, samo je crtica u teškim trenucima života jedne obitelji, ali toliko životna, toliko moguća i toliko – ljudska.

Voljeli kraću ili dužu formu, Medvedgrad ili Bakicu, mislim da je ova mala knjiga nešto što je dobro pročitati.

Od mene od srca preporuka.

KIRKA – MADELINE MILLER

Hoćete mi reći kakvi su smrtnici?

Bilo je to djetinjasto pitanje, ali on je ozbiljno kimnuo. “Nema jedinstvenog odgovora. Svaki je drukčiji. Zajednička im je jedino smrt. Poznaješ li tu riječ? “

“Poznajem”, odgovorila sam. “Ali je ne razumijem.”

Kirka je bila zločesta čarobnica s otoka Eeje koja je ljude pretvarala u svinje. Pogotovo one koji bi joj se zamjerili, a takvih je bilo mnogo.

Odisej je bilo junak i miljenik bogova, mudrac koji je prekaljen mnogim bitkama i blagoslovljen naklonošću Olimpa, uspio pobjeći s Kirkinog otoka.

Penelopa je bila vjerna žena koja je 20 godina čekala Odiseja da se vrati i ponovno budu obitelj.

Ali… Je li doista bilo baš tako? 🙂

Kirka o kojoj piše Madelline Miller je daleko više od toga, a priča ispričana njenim glasom postaje slojevita i mračna. Upoznat ćemo jednu novu Kirku, čarobnicu i nimfu koja je možda obdarena nekim moćima, ali do trenutka kad ih je postala svjesna – bila je samo još jedno dijete boga Sunca i nimfe, i to dijete koje nije imalo ni izgled, ni talent, ni moći.

Uvijek negdje na margini pažnje, skupljajući mrvice obiteljske naklonosti, Kirka je živjela u nadi da će je jednom obasjati svjetlo očeve ljubavi. Majka je ionako nikad nije previše voljela.

Poželjela sam je uhvatiti za ramena. Što god radila, željela sam joj reći, ne budi odveć sretna. Spržit će te zbog toga. Nisam ništa rekla. Pustila sam je neka pleše.

Ali bogovi su gori od male djece. Besmrtnici koji nikada ne mogu umrijeti, nezainteresirani za bilo što osim za vlastitu zabavu, nesposobni za bilo kakve dublje osjećaje – brinu se samo za to da im dani budu ispunjeni zabavom i da se ne dosa]uju, potpuno neosjetljivi na osjećaje drugih ili još gore – nesvjesni da oni uopće postoje. Ili strahuju od osvete nekog drugog boga koji iz vlastite sebičnosti prijeti iz sjene.

Prvo su bili Titani. Onda su došli Olimpljani sa Zeusom na čelu, ali neki od Titana su opstali i pristali živjeti u miru. Nakon što su stoljećima vladali, sada su ( svojom voljom) u situaciji da se moraju bojati Olimpa.

Jedan od preostalih Titana je i Helej – bog sunca. Kad ga Perza, nimfa koja mu je zapela za oko ucijeni brakom u zamjenu za krevet – on pristane.

Uskoro im se rodi Kirka, no ona će, u odnosu na ostalo troje djece, zauvijek biti negdje u zapećku. Kirka nije lijepa. Nema moći. Zapravo je od nikakve koristi i stoljećima se nada mrvicama obiteljske ljubavi, sve dok je, nakon što se otkriju njezine izvadnredne sposobnosti – vlastiti otac ne protjera na usamljeni otok.

Kirka je čarobnica, s moćima i sposobnostima potpuno različitim od onih božanskih, a da bi stvar bila gora – usudila ih se i iskoristiti za vlastitu korist. Vještica, ako baš hoćete.

Do tog trenutka, osim što pratimo Kirkine dvojbe i usamljenost, želju za priznavanjem da postoji i tugu zbog obiteljskog odbacivanja, knjiga je pomalo dosadnjikava – spora, lijena…

Moj brat ozbiljno je kimnuo, ali ugledala sam smiješak u njegovim očima. Umijem zamračiti samo nebo. Samo me pokušajte nadzirati.

No, ostavši sama na otoku, Kirka će shvatiti njegov potencijal. Svoj potencijal. Nije slučajno dobra s biljkama i travama. Njene sposobnosti možda nisu božanske u klasičnom smislu, ali jesu nemjerljive i neprocjenjive. I Kirka će svoj potencijal dovesti do vrhunca. Postat će prijetnja bogovima, suprotstaviti se Hermesu, prkositi Ateni, pridobiti Odiseja. Naučit će se boriti i obraniti, kad joj nitko neće htjeti pomoći – učinit će to sama.

Naposljetku će i vlastitom ocu pokazati gdje mu je mjesto. Otkrit će tko je i što je Odisej i da stvari nikad nisu ceno-bijele.

Stvorit će Skilu, a onda je naposljetku i pokoriti.

Reći ću vam što Čarobnjaštvo nije: ono nije božanska moć koja se ortvaruje mišlju i treptajem oka.

Ali na kraju – na kraju će shvatiti besmislenost besmrtnosti i postati ono što je oduvijek htjela – samo žena. Majka i prijateljica. Netko tko voli i tko je voljen.

Kirka će upoznati Dedala, Arijadnu, Medeju, Odiseja, Telemaha i Penelopu, sva ona imena koja srećete u mitovima. I svatko od njih dotaknut će je na svoj način. Pogotovo Odisej. Ali ni Odisej nije ono što mislite.

A bogovi… Bogovi su itekako naučili tko je i što je Kirka.

O čemu je ova knjiga? O ženskoj snazi, o preživljavanju, o prijateljstvu i ljubavi, o usamljenosti i očaju… O svemu pomalo, ali ponajviše je priča o ženi koja je, kad je ostala sama – shvatila da je sva stoljeća koja je živjela bila jednako sama – ali da to više ne mora biti. Shvatila je da može birati svoje izbore i birala je. Možda ne uvijek dobro i možda ne uvijek za opće dobro, ali bili su njeni.

Naučila je da samo o njoj ovisi kako će provesti svoje dane i koliko njih. I na kraju, postala je upravo ono čega su se bojali – žena s moćima koje su opasne jer su neistražene, jer ih ne razumiju. Žena koja će se usuditi upotrijebiti ih, bez obzira na koliko otoka je zatočili. Žena kojoj možete prijetiti i naređivati, ali izbor će na kraju biti njen.

Volim kako Madeleine Miller piše – pitko, tečno, gotovo poetično. Ahilejeva pjesma me oborila s nogu. Kirka malo manje, ali sve su to nijanse. Njena Kirka je junakinja, a ne zlikovac. I priča joj sasvim smisleno zvuči.

Misao je glasila: cijeli moj dotadašnji život bio je tmina i dubina, ali ja nisam dio te mrkle vode – ja sam biće u njoj.

Pretvarala je muškarce u svinje. Je li to zbilja bilo bez razloga? 🙂

Pročitajte Kirku 😉

Kisi ❤

Dedal nije dugo poživio nakon sinove smrti. Udovi su mu posivjeli i oslabjeli, sva njegova snaga pretvorila se u dim. Nisam imala pravo zvati ga svojim, znala sam to. Ali u usamljeničkome životu postoje rijetki trenuci kad se druga duša prikloni vašoj, kao što zvijezde jedanput godišnje okrznu Zemlju. Takvo je zviježđe on bio meni.

***********************************************************************************

Madeline Miller – Kirka

Prevela – Patricija Horvat

Profil knjiga

NOS4A2 – JOE HILL

Božićna je Zemlja stvarna, no nije ju lako pronaći. Nije dostupna niti jednom cestom ovog svijeta, ali postoje ceste koje nećeš naći ni na jednoj karti. Ona je izvan tvog svijeta , a istovremeno svega koji kilometar od Denvera. A također je i u mojoj glavi.

Za one koji, kao i ja, uživaju u uvrnutim, jezivim i pomalo uznemirujućim pričama, a pogotovo onima koje znaju natjerati čovjeka da preispita sam sebe – Nosferatu je roman za vas.

Ako volite Kinga, ali ponekad vam ide na živce njegova zakučastost i to što povremeno skrene s tračnica – probajte g. Hilla.

Probajte NOS4A2. Iako na koricama piše upozorenje – Čitajte s upaljenim svjetlom i djecom zaključanom u ormar – nije mi bila toliko jeziva da moram paliti sva svjetla u stanu. Obično se na taj način sredim s pričama o duhovima. No, ali nije zato manje creepy, Zapravo je poprilično creepy.

I poprilično te natjera da se zamisliš i to da se dooobro zamisliš.

Fizički svijet… Ali i naš osobni svijet u glavi, svijet misli. Taj je stvaran koliko i naš svijet, samo je unutra. Svatko ima unutarnji krajolik.

Postoji ta neka Božićna Zemlja u kojoj caruje i direktoruje i svašta nešto šefuje određeni Charlie Manx. Koji usput ima i prilično impresivan automobil – Rolls Royce Utvaru iz 1938. Jedini automobil koji vozi u Božićnu zemlju. Jedini način da stigneš u Božićnu zemlju, gdje je svaki dan Božić, gdje se svaki dan jedu slatkiši i pjevaju Božićne pjesme, gdje su snjegovići i tobogani i vožnje i vječita zima i golemo božićno drvce s darovima- je da ispuniš 2 uvjeta – moraš biti dijete i mora te tamo odvesti Charlie Manx u svojoj Utvari. Sva djeca vole Utvaru i sva djeca žele u Božićnu zemlju. Ali samo posebna stvarno mogu i stići tamo, samo ona koju vrijedi spasiti od njihovih obitelji.

A onda, tu je i Victoria McQueen , djevojčica koja također ima vozilo za prelaženje granica stvarnosti u neku drugu stvarnost. Vic McQueen ima bicikl. Jarko plavi Raleigh Tuff Burner banana žutih felgi i debelih guma. Raleigh koji može prizvati most do izgubljenih stvari. A gubilo se mnogo toga tih dana – Narukvice… Pingvini od samta… Čak i kućni ljubimci. Vic ih je nekako svaki put uspjela vratiti.

A onda je jednog dana Chris McQueen jednostavno otišao drugoj ženi. Vic McQueeen je izgubila oslonac koji je držao ionako krhke privide normalnog života. Krivila je mamu. Bila je problematična tinejdžerica bez blagog pojma kako se nositi s vlastitim životom, osim odjuriti na Raleighu što dalje, iako ga je odavno prerasla. I nekako je, u napadu bunta prema svima i svakome, završila u Kući Djeda Nožićnjaka- Charlieja Manxa glavom i bradom. I nekako izvukla živu glavu- što je nešto što nije uspjelo nijednom djetetu do tada- jer sva ostala djeca su u Božićnoj zemlji. Živa i zdrava. I sretna. Ili možda ipak ne?

Vic je uspjela pobjeći, to je neporecivo. Charlie je završio u komi i leži u bolnici. No, je li Vic baš sve ostavila za sobom? Što se to dogodilo u Kući Djeda Nožićnjaka i kakve posljedice trpi ova prerano odrasla djevojka? Imala je sreće i srela dobrog čovjeka. Rodila je sina. No prošlost i ono što se dogodilo to kobnog dana i dalje je proganja. Božićna zemlja je uvijek tu, iza ugla. Djeca žele da im se vrati Charlie. Jedino Vic čuje njihove glasove kroz telefonske žice i čuje zvonjavu koje nitko drugi nije svjestan. Sve dok više ne može izdržati.

Manje od jednog djeteta u milijun smjelo je ući u Božićnu Zemlju, to je bilo dopušteno samo klincima kojima je potrebno. Tamo je bilo nemoguće biti nesretan, tamo gdje je svako jutro božićno, a svaka večer badnja, gdje su suze protuzakonite, a djeca lete poput anđela.

Godine su prošle i Wayne je postao veliki dječak, no još uvijek dovoljno mlad da bi mogao ući u Božićnu zemlju. Charlie se probudio iz kome. Utvara opet vozi. A Wayne napokon shvaća zašto ga je majka ostavila kod oca i što je to pošlo u krivo u njihovoj priči.

Jer Vic voli sina više od svega. Ali ne može se brinuti za njega dok joj prijetnja visi nad vratom. Vic mora riješiti još neke stvari iz prošlosti, ali onda shvati da je Charlie opet u pohodu. No ovaj put ulog je prevelik da ne bi prihvatila izazov. Wayne.

Završnica Nosferatu je kao luda vožnja u vlaku smrti. Divlja i neobuzdana, ali adrenalinska i potpuno preuzimajuća borba na život i smrt. Ulozi kod obje strane su sve što imaju jer na kocki je opstanak. Na kocki je postojanje u ovom svijetu, ovoj ili onoj stvarnosti, a ono što jednog pokreće, drugome će biti razlog i sredstvo za osvetu.
Victoria, siguran sam da ćeš pokušati, rekao je. Ali jesi li se ikad zapitala što ćeš učiniti kad nas napokon dostigneš, a on ne bude htio poći s tobom?

Hoće li Charlie i ovog puta biti lukaviji? Hoće li moći obećati više nego majka može dati? Hoće li Vic vratiti vjeru da i dalje može prelaziti svjetove? I što kad se upetljaju policija i federalci, a Wayne više nije u ovoj stvarnosti?

Moram priznati jednu stvar. Duuugo nisam pročitala ovako dobar horor triler. A dobar je iz više razloga – Sva moja pitanja su odgovorena kroz priču, nisam imala problema s praćenjem radnje ni pokušavanjem shvaćanja produkta nečijeg spetljanog mozga, radnja teče glatko, a ono što je ponekad i sporo – zanimljivo je i drži pažnju. Sve ima zašto i zato i svi odnosi imaju svrhu. A meni najvažnija stvar – kraj – ima smisla i drži vodu.

Neiskvarenost nije baš toliko super, znaš. Neiskvarena djeca trgaju muhama krila jer ne znaju da je to loše.

Sve što tražim od dobrog horora u ovoj je knjizi. Moždaje mrvicu jezivije u ekranizaciji, ali nisam ni tražila da mi se ledi krv u žilama. Definitivno jedna od dražih knjiga pročitanih u prošloj godini, i otkriće novog autora na popisu omiljenih. Svakako ću potražiti još njegovih djela Držim fige da dobijemo i prijevod i da su ovako dobre kao NOS4A2.

A zašto Nosferatu? Ah, pa ne mogu vam sve otkriti 😀 Kao ni što je zapravo Charlie Manx 😉 Trk po knjigu!

Odoh gledat seriju.

Štogod da su ta djeca postala, štogod da im je učinio, bilo je to kako bi bila sigurna, kako bi spriječio da ih svijet zgazi. Svim je svojim srcem vjerovao da je dobar. Kao i svako istinsko čudovište.

Kisi.

************************************************************************************

Joe Hill – NOS4A2

preveo – Igor Rendić

Hangar7