KNJIZARA NA OBALI – JENNY COLGAN

“No, pričajte mi o napadima plača.”

Ljubazna gospođa sjedila je za starim stolom tipičnim za ustanove državnoga zdravstva. Na zidu iza nje plakat je sugerirao složenu skraćenicu koju je potrebno zapamtiti u slučaju da dobijete moždani udar.

Za Zoe život nije lak. Nedostatak novca, briga za sebe i malog dječaka, posao koji ne nosi dovoljno za pristojan život i kompliciran odnos s dječakovim ocem koji se pokazuje kao sve samo ne odgovoran otac, natjerat će je da odjednom odustane od svakodnevne borbe s vjetrenjačama u Londonu i pobjegne škotsko visočje (ne, nema veze s Highlanderima i onim seksićima, možete odahnut). U tom visočju, bogu iza hozentregera, u seocu u kojem jedva da postoji dućan, a kamoli išta modernije – postoji knjižnica na kotačima. Vlasnica tog kombija s knjigama je trudna i trebat će pomoć. A u isto vrijeme obitelj s troje djece u starom dvorcu treba nekoga da se brine za njih. Majku nemaju, a većinom ni oca – stalno je odsutan.

Dvije će nove riječi Zoe ubrzo zapamtiti: sumračje i haar.

Sumračje je bila večernja magla koja se spušta s brda. Haar je bila jutarnja magla koja se diže iz jezera, nerijetko gusta poput sirupa. Često se haar ne bi rasplinuo, nego bi trajao cijeloga dana i spojio se sa sumračjem. Tada bi sav svijet bio od dima od jutra do mraka, koji je krajem kolovoza uvijek kasno padao.

Zoe će dobiti oba posla. No, morat će se suočiti s hrpom problema – klinci su neodgojeni, bezobrazni i prepušteni sami sebi. Nemaju nikakve dobre navike – ni one prehrambene, a ni bilo kakve druge. Njihov otac je potpuno izgubljen slučaj koji se ne snalazi ni sa samim sobom, a kamoli još i djecom. Kuća je na rubu raspadanja, a žena koja se brine za nju i koja se kao brine za djecu između odlaska i dolaska dadilja – je sve samo ne od koristi. Već je 6 dadilja doslovno pobjeglo iz kuće… A to ne sluti na dobro.

Kombi s knjigama je opet priča za sebe. Vlasnica Nina ima svoja pravila, a ljudi su nepovjerljivi, oprezni i vole ono što im je poznato.

No, priroda je lijepa, zrak je čist i mirno je. Mali Hari, Zoen dječačić koji ima problema s govorom, također se nekako uspije uklopiti, a to Zoe daje neku nadu.

Mnogo je toga mogla izgubiti: više nema dom, živjet će u milosti i nemilosti stranca i spremala se preuzeti posao gdje nikoga ne poznaje.

I Zoe odluči ostati. Trebat će vremena i volje da pretvori onu divlju djecu u normalne ljude i dopre do njih, iscijeli ih i pokaže im kako treba izgledati obitelj, još više vremena i volje da njihovom ocu napokon sine što se od njega očekuje, a knjižara bi također s vremenom mogla postati nešto što ima i Zoein pečat.

Ali kao u svakom romanu, i ovdje sad tek počinju problemi…

No u tom trenutku, nakon silnih kilometara i postaja, nakon što se pred njom počela uzdizati cesta, a gradovi i sela prorijedili, nakon što se krajolik promijenio iz uređenih polja na jugu do krševitih brežuljaka i divljine sjevera, i još daljeg sjevera, više ništa nije mogla. Apsolutno ništa. I to ju je na neki način oslobodilo.

Jako mi se svidjela Okus čokolade u Parizu, pa sam brže bolje nabavila i Knjižaru na obali. I pročitala još prošlu jesen, ali s pisanjem baš i nisam bila na ti neko vrijeme. No čak i s odmakom, moj dojam je isti.

Ovo je priča koja me opustila, na trenutke i nasmijala, ponekad sam susosjećala sa Zoe,ponekad se ljutila na nju – ali sam je pročitala opušteno, lagano i brzo. Sve ono sto očekujem od lagane knjige, dobila sam. Ok, Čokolada mi je bila mrvicu bolja, imali su više hrane i šarmantnijeg tipa, ali dobro 🙂

Pisana je jednostavno, lagano, priča se prati bez problema. Nema patetike (a meni je ovo bitno) i opet se temelji više na okolnostima u kojima se našla jedna mlada žena i opcijama koje joj se pružaju da se iz njih isčupa van. Da, ima i neka ljubavna priča u svemu tome, ali ona je više usput. Ne volim kad se cijeli roman bazira na igri mačke i miša između njih dvoje, meni su baš ovakve knjige taman za opuštanje.

Plus su i opisi prirode u škotskom visočju –  i prirode i jezera i svih onih malih nedaća koje vrijeme u takvim predjelima nosi.

Barem u tom trenutku više ništa nije bilo u njezinim rukama. Blago drmusanje autobusa uljuljkalo ju je u san, a Hari je položio glavicu na njena prsa. Bili su sami protiv svijeta, a kad se probudila, pomalo mamurna pošto je prespavala cijeli dan, nije znala gdje je.

Nije ovo neka dubokoumna knjiga, ali nije ni prenaivna. Dijalozi su smisleni, nisu ukočeni ni previše isforsirani, a priča drži vodu. Ne kažem da nema pokoji kliše, ali nisu smetali. Sigurno ću opet posegnuti za Colgan kad mi bude dosta svega, pa i same sebe.

Naletjela sam nekoliko puta i na komentare da prijevod nije baš na nivou – ok, zasmetale su me povremeno neke nespretno složene rečenice, priznajem. Ipak sam ja grammar nazi, čak i kad prelazim preko nekih stvari. Ali nije me smetalo do te mjere da prestanem čitati, a i to se znalo dogoditi. Sve u svemu, zapravo sam uživala. Tada,  kad sam Knjižaru uzela u ruke, taman mi je to i trebalo.

Gđa McGlone izgledala je zastrašujuće, ali to nije bila. Zoe je izgledala mekano poput maslaca, ali to nije bila.


Sad me još jedino zanima kad će nova Colgan u moje ruke 😀

Kisi ❤

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s