Zureći kroz prozor svoje kabine, prema doku Svemirske stanice, Administrator kao da nije čuo mladog časnika, već je nastavio hipnotizirano pratiti velike metalne kutije kako nestaju u skladišnom prostoru broda – grdosije.

Roman Zovite ju Zemlja je prvi put objavljen 2013 godine. Objavila ga je Čarobna knjiga u Srbiji. U Hrvatskoj nije izdana jer nažalost nije bilo zainteresiranih izdavača, a Ivan Lutz je bio nepoznat i neafirmiran pisac.

Ali to prvo izdanje u potpunosti se rasprodalo. Ivan Lutz je u međuvremenu postao ime. Nakon Zovite ju Zemlja objavio je još mnoštvo kratkih priča i nekoliko romana.

Na Zovite ju Zemlja nabasala sam kad sam otkrila Alienus knjige – malo neprofitno izdavaštvo koje sav svoj prihod ponovno ulaže u mlade pisce žanrovske orijentacije i koje je Lutzov prvi roman izdalo kod nas.

Već godinama se nije pitalo: Kada ćemo stići? Nitko nije vjerovao da ćemo uopće stići bilo gdje za vrijeme naših života. Put je bio sve na što smo navikli, a prolazio je, kao i sve drugo; onako usput, neprimjetno i stalno.

I roman Zovite ju Zemlja napokon je bio moj.

Moram reći da sam jako zadovoljna, ako ne i oduševljena. Ima ovaj roman svojih mana, ali daleko više je pozitivnih elemenata i s guštom sam ga pročitala.

Ono sto sam dobila je SF s kakvim sam odrasla, kakav volim i poznajem. SF klasik sa svim elementima – generacijski brod, uništena Zemlja, potraga za novim obitavalištem za preostale Zemljane koji nakon dvije i pol tisuće godina provedenih u svemiru i nisu više ono što su bili…

Ili zapravo to jesu i više nego ikad?

Ostaci nekadašnjih kultura, vjera i nacija… I jedno drvo. Sve to već par tisuća godina plovi do unaprijed određenog odredišta – planeta koji bi trebao biti nastanjiv. I dok se više nitko ne može sjetiti matičnog planeta, on ostaje tek crtica u povijesti, kao mjesto gdje je ljudska rasa nekad živjela, ostaju priče o tome čime se bavila, kako je izgledala i kako se umalo uništila… Gotovo kao mit.

U vrtićkoj dobi bio sam na pregledu. Novi Wunderkind, budući voditelj znanstvene jedinice, pilot nad pilotima, pripadnik sjevernog krila ( oni su po svim pokazateljima bili najpametniji na brodu), to su mi bili nazivi. Sve dok jednog dana nisam riješio IQ test i upisao prosječnu ocjenu.

Roman i počinje tako – Zemljinim posljednjim trzajima i početkom putovanja broda nazvanog Zed u dugu potragu za novim domom. No, ni na brodu nije mirno. Pogotovo jer jedan dio broda zauzima Sjeverno krilo, sa znanstvenicima koji su tu s nekim razlogom, ali taj razlog nitko ne zna niti smije saznati. Nikada nitko, osim njih samih. To je tajna koju ljubomorno čuvaju. S razlogom.

Stanovništvo na brodu se u tih par tisuća godina pretvori u nešto slično nekadašnjem životu na Zemlji, a opet tako različito – postoje kaste, zanimanja su nasljedna, predstavnik svake vjere i dalje naučava nešto sto je nekad bila religija… Ali i dalje to nije isto, iako u mnogočemu jest. Život se nastavlja u iščekivanju povratka domu, iako nikad taj dom nikad nisu vidjeli, iskusili… Ovoj generaciji sam brod je zapravo dom.

Ljudska rasa je ovdje daleko odmakla od svoje prvobitne inačice, ali onda opet – i nije.

Likovi, ili bolje rečeno glavni lik jer njega ćemo najbolje upoznati – Callan Brenna – baš je onakav antijunak kakvog bih zamisljala u sf pričama. Pomalo grub, totalno lud i sasvim neprilagodljiv, nepokoran, tvrdoglav. Njegova uloga u ovom romanu bit će…. No, neću vam reći.

Postoji osjećaj kada nešto zaboraviš i koji kao mač stalno visi za vratom dok se ne sjetiš, postoji osjećaj kada ne dovršiš započeto jelo, ili kada te netko prekine u jelu, kao da ti je netko oduzeo dio osobnosti; postoji osjećaj da nešto važno moraš napraviti, ali ništa ti ne pomaže da se sjetiš što, a jedino što te podsjeća da si nešto zaboravio je ogromni grč koji ti steže želudac; i postoji osjećaj koji sam ja iskusio.

Isto kao sto vam neću reći sto je bilo na kraju, ali kraj je… wow. Doći će oni do planeta, nije tu problem. Problem je… negdje drugdje.

Ideja na koju je Lutz došao ovdje je… Wow. Tako… moguća. A opet tako – nevjerojatna. I tako jeziva.

Napokon, ovo je roman sa tako malo stranica, a tako dobrom pričom da nisam ni primijetila kad sam stigla do kraja. Definitivno ima glavu i rep, ima ideju, ima onaj stari štih znanstvene fantastike koja nije fokusirana na efekte i tehnologiju, nego na pouku i budućnost i ono što bi moglo biti. I priča od koje se uhvatiš za glavu kad shvatiš da je u nekom paralelnom svemiru, u nekoj budućnosti, u nekoj inačici svega mogućeg – i ovo moguće.

Od prve do zadnje stranice me potpuno zaokupilo i toliko je fantastično sto ovako kratki roman ima sve elemente dobre sf priče. Ali sad samo želim još. Još nastavaka, jos priča iz nečije druge perspektive, što je dalje bilo, na koji sve način je moglo završiti i kako su to doživjeli oni drugi…

Naravno da ovo moram preporučiti – svim ljubiteljima žanra, a i onima koji to još nisu. Ako imalo naginjete prema Odisejama u svemiru, beskrajnim putovanjima Picarda, Kirka i Janeway, ako ste ikad uživali u bilo kojoj priči, bilo filmskoj ili pisanoj kojoj je mjesto radnje u svemiru, ako se ponekad pitate sto će se dogoditi kad Zemlju stvarno uništimo do te mjere da postane neprijateljska i odluči sama sebe uništiti kako bi nas se napokon riješila – uzmite Zovite ju Zemlja.

Čuvajte planet! Čuvajte planet, prokleti bili!

I zovite ju Zemlja! Damnu air, zovite ju Zemlja!

Ima ovdje i simbolike, previše da bih se upuštala u objašnjavanje, ali vjerujem da će svakom čitatelju značiti nešto drugo.

Ima i ljubavi, iako ne onakve na kakvu smo navikli i svakako ne onakve kakva bi možda trebala biti.

Ima i neshvatljivih zakona, prostranstava od kojih boli glava i nekih o kojima bolje ne razmišljati.

Ima ovdje i više nego dovoljno toga da vas pridobije.

Preporuka. Velika.

Kisi.