Čim sam povjerovala da se moj život približio kraju, on se povukao u drugu prostoriju, izbisavši prozore i meki namještaj, privodeći moju budućnost brutalnome kraju, uredno je slozivši na dno ladice, prigušujući svjetla, zaustavljajući zidni sat.
Zašto imam ovu knjigu? Zato što mi je obiteljska anamneza postala grozna i zato što sam htjela pročitati nečije iskustvo u borbi s ovom ozbiljnom dijagnozom. Ali ponajviše zato što je netko meni blizak prije par mjeseci suočen s dijagnozom koja nas je sve prestrašila.
Taj netko je sad dobro. Bilo je operabilno i nadamo se da je to to. No, ja sam svejedno pročitala knjigu i nadala se da ću u njoj pronaći odgovore na pitanja koja se u trenucima panike vjerojatno svima vrzmaju po glavi…
Zašto?
Kako?
Ima li nekakva formula pomoću koje se možemo boriti protiv ovog?
Što je istina, a što nije? Što je negdje između?
Ja imam rak. Rak nema mene.
Nisam dobila konkretne odgovore, barem ne sve, ali dobila sam iskustvo jedne žene koja se morala suočiti s rakom pluća u terminalnom stadiju. Nakon toga, dijagnoze su postajale samo gore, nova žarista se pojavljivala u organizmu, ali ona nije htjela pokleknuti.
Ovo je njena priča i njeno iskustvo. Iskustvo borbe s okrutnom bolešću pružilo joj je priliku da transformira svoj život trudeći se razumjeti zašto joj se neke stvari događaju i pomoću toga pokušati transformirati bolest.
Najveća je pobjeda to sto sam sačuvala sebe, bez obzira na ishod – ono teško stečeno “ja” koje ne pripada mom tijelu i koje se neće dezitegrirati s mojim tijelom – i to što znam da sam mu dopustila da procvjeta bez obzira na rak, bez obzira na to što moje meso možda vene.
Pise o svojim istraživanjima, o načinu prehrane, o duhovnim tehnikama, svemu što je radila na putu ozdravljenja. Htjela je ozdraviti.
Uspjela je u tome. Danas, 6 godina kasnije, ima izdane dvije knjige i pomaže ljudima diljem svijeta u istoj toj borbi koju je prošla sama. Piše i priča o svemu sto je proživljavala, suočavanju sa samom sobom, emocijama s kojima se isto morala suočiti i kako je to prihvaćala.
Moji me liječnici pitaju kako je moje tijelo, ali ne i kako je moje srce. Oni me pitaju kako podnosim nuspojave lijekova, ali ne i kako se nosim sa strahom koji tako često vreba moje dane ili s valovima tuge koji neprekidno udaraju o moje obale.
Priču Sophie Sabbage dobro je pročitati čak i ako vas život ne natjera na to. Dodat ćete još jedno iskustvo svojima, iako možda nećete biti u situaciji da vas zanima na osobnoj razini. Ali možda vas nadahne za neku drugu situaciju. Dok je nabrajala svoje pokušaje i pogreške, saznanja, uspjehe i pomake, dok je svaki mali pomak bio ogroman korak, shvatila sam da nam cijeli život pun upravo toga- pokušaja i pogrešaka. I da bi mogli napisati vlastitu knjigu iskustava koja bi onda nekom drugom bila vodič – ali bila bi upravo to – jedno iskustvo iz kojeg netko drugi može učiti, u kojem netko drugi može pronaći nadu.
I borba protiv bolesti je ista. Mnogo toga leži i u stavu i u stanju uma, ali Sophie je pisala i da je padala. I ta snaga i taj pozitivan stav i odlučnost, sve to ponekad napusti čovjeka i on ostane potpuno sam. To je možda sekunda, možda samo tren u vremenu, ali je i najstrašnije iskustvo cijelog tog teškog puta.
I zato je bitno da znamo da i najjači plaču i najoptimističniji padaju, i oni koji se nikad ne predaju u neko trenutku dotaknut će bezdan. I onda se ponovno dići. I zapitati čemu nas ovo iskustvo uči.
U tome je smisao. Pročitajte knjigu.
Nasi svršeci jos nisu sročeni, a nasa čudesnost još nam nije oteta. I stoga, svoje hodočašće s rakom smještam na oltar nepoznatih sljedbenika nadajući se da će se poput mjeseca uzdići iznad mračnih mora našeg vremena.
Planetopija ❤
Prevela – Merima Nikočević Ibrahimpašić
Life&Socks 