THE ALICE NETWORK – KATE QUINN

I will not tell you one single solitary fact about my work, my friends, or the woman I was arrested with. But I will tell you this – Rene Bordelon. YOu’re a gullible fool. You’re a terrible lover. And I HATE Baudelaire.

1915. godine, devetnaestogodišnja Eve Gardiner prihvaća ponudu Britanske vojske koja će joj omogućiti da učini nešto više. Za sebe, za svoju zemlju, protiv agresora čiji napadi bijesne diljem Europe – prvi put. Eve Gardiner koja ima govornu manu – muca, ali zato govori nekoliko jezika, posjeduje inteligenciju, domišljatost i čeličnu volju. Eve Gardiner postat će špijun.

He toppled back., sliding to the floor with his ruined hand flung out in surprise. Surprised to the end that there was pain he couldn’t outrun, vengeance he couldn’t escape, consequences he couldn’t evade. Women who could’t be beaten.

Što znači da ona od tog trenutka zapravo ne postoji. Ona je Marguerite Le Francois, iz Rubeaux-a, i traži posao u Lille-u, na sjeveru Francuske, u restoranu čiji vlasnik je Rene Bordelon.

Nitko je više ne štiti. Vlada ne priznaje postojanje špijuna. A krinka je itekako uvjerljiva jer tada nitko nije sumnjao da bi posao špijuna mogla obavljati – žena.

U Lille-u, Marguerite postaje dio mreže Alice Dubois – najvještije špijunske mreže u Francuskoj. Na čelu joj je, naravno -Alice Dubois. Naoko sitna i krhka, Alice već neko vrijeme neopaženo prelazi granice, putuje pred nosom Nijemcima i skuplja podatke.

Kad Eve dobije zadatak da u Reneovom restoranu skuplja informacije na njemačkom i glumi neuku, siromašnu curu koja muca – stvari postanu komplicirane…

1947. godine Amerikanka Charlie St Clair putuje s majkom u London na “dogovor” koji bi trebao riješiti njen “mali problem” Charlie je trudna, ali nije baš sigurna da želi “rješavati” problem. Ona ide preko oceana iz jednog drugog razloga – želi pronaći svoju nestalu sestričnu Rose. Rose je nestala prije nekoliko godina u vihoru drugog svjetskog rata, negdje u Francuskoj. Rose je Charlie voljela kao sestru i očajnički je želi naći iako su velike šanse da više nije među živima. No, Charlie je odlučna. Uvjerena je da je Rose i dalje tu negdje. Ionako je viđa na svakom koraku, u svakoj djevojci, svugdje.

I tako, čim se s majkom uspije smjestiti u hotelu, Charlie će pobjeći u London, sama i odlučna, s bakinom niskom bisera i komadićem papira na kojem je napisano ime jednog francuskog restorana i još jedno ime – ono Evelyn Gardiner.

There are two kinds of flowers when it comes to women, Eve said. >The kind that sit safe in a beautiful vase or the kind that survive any condition… even in evil. Lilli was the latter. Which are you?

I tu počinje priča. Niti je Charlie ono što se na prvi pogled čini, dok se vozi u Englesku i razmišlja o svojoj bebi, niti će kad jednom pokuca na vrata Eve Gardiner – zateći ono što je očekivala.

Eve Gardiner je od prve scene jedan prilično živopisan lik, ali u toj prvoj sceni nemate blagog pojma što se sve krije u toj ženi.

Ono što Charlie zatekne je narogušena, napola pijana luda babuskara koja maše pištoljem i prijeti upucavanjem. Baba koja živi od alkohola i cigareta, mrzi ljude i ne trpi beskičmenjake. Baba koja će do kraja Charliene priče već biti na korak od alkoholne kome i na putu da je izbaci van, ali jedno ime će je zaustaviti na sekundu.

Ime iz njene prošlosti. Ime koje mrzi i proklinje, ime za koje je mislila da ga nikad više neće čuti. Ime iz njenih noćnih mora i krivac za ono što je postala.

Zbog tog imena Eve će pomoći Charlie iz nekih samo njoj znanih razloga. Isprva narogušena i sarkastična sebična baba, Eve će putem ispričati svoju priču. Otkriti neke dobro čuvane tajne i iznijeti na vidjelo razloge zbog kojih se iz nekad perspektivne mlade špijunke, putem prometnula u slomljenu i prošlošću progonjenu karikaturu onoga što je nekad bila.

No, ima u Eve još snage i još prkosa. Ali ponajviše mržnje. Jer sad ima još jedan zadatak koji mora obaviti. I dok Eve priča svoju nevjerojatnu priču, o špijiunskoj mreži, informacijama do kojih je dolazila, o izdaji i vlastitom padu, Charlie, uvjerena da će pronaći Rose – mašta o budućnosti.

No, nije spremna za ono što će putem otkriti. I da će se ta slika budućnosti morati promijeniti. Srećom, Eve Gardiner krije u sebi mnogo više nego što pokazuje.

Ovo je priča o dvije žene, potpuno različite, radvojene godinama i kontinentima, generacijama i karakterom. Ali te dvije žene pronaći će zajednički jezik u istom cilju, jedna iz druge izvlačiti i najbolje i najgore. Kroz dva rata, dvije priče i jedan zajednički nazivnik, povezat će se i shvatiti da cijelo vrijeme putuju istim tračnicama.

Dok jedna traži nestalu rođakinju, druga traga za ostacima svoje prošlosti – i to ne za onim lijepim. I jedna i druga pronaći će ono što traže, no pitanje je, što tad?

Što kad prošlost više ne vodi u budućnost? Što kad stari neprijatelj nije mrtav? Što kad je baš sve naopako i sve treba popraviti? Gdje će pronaći spas?

Jedna u drugoj i svaka u samoj sebi. Dvije žene, dva svijeta, dva života, dva ratna vihora povezana jednim papirićem i jednim imenom.

Priča je to o prijateljstvu i odanosti, i ljubavi i mržnji. O preživljavanju, hvatanju u koštac s vlastitim demonima. O porazima. O pobjedama. Osobnim i profesionalnim. O osveti. o zdravom razumu. O vlastitim odlukama. O mržnji. Okrutnosti. Slobodi. Zarobljeništvu. Hrabrosti. Smrti. Čežnji. O životu. I o tome koliko velika muda treba imati za suočiti se s njim.

I kad budete čitali, obratite pozornost na sve ono što su žene kadre izvesti pred nosom neprijatelja. I nikad ih više nemojte podcijeniti.

Sviđa mi se ovo. Jako. ❤

——‐——-‐———————————————–

Kate Quinn

Aliceina mreža

Znanje

ZIMA ZA VJEŠTICU – KATHERINE ARDEN


Jučer ti je spasila život, sasjekla zlobnog magičara, zapalila Moskvu i nakon toga je spasila, sve u jednoj noći. Zar misliš da će pristati na nestajanje, za cijenu dote – za bilo koju cijenu? Zar ne znaš kakva mi je sestra?

Jako mi je teško napisati recenziju za priču poput ove, jednostavno zato jer se bojim da nisam sposobna pretočiti u riječi sve ono što me prožimalo dok sam putovala magičnim svijetom slavenskog folklora i družila se s čortovima i vješticama, Ponoćnicom, Žar pticom, Bolotnikom, malom Marjom i samim kraljem smrti. U Moskvi i uz Moskvu, u gradu i šumama. U čarobnim predjelima Ponoći i Podneva. Nisam sigurna da uopće mogu pretočiti u slova sve ono što sam osjetila, vidjela, doživjela – i kako sam se zbog toga osjećala.

Zato mi je i trebalo više od mjesec dana da uopće napišem nešto, da vam pokušam dočarati samo dijelić svega što se zbivalo u mojoj glavi i koliko me zapravo ova priča duboko dotakla.

Onako kako već mogoh, voljeh te.

Nisam sigurna zašto je to tako. Nemaju sve priče i sve pročitane knjige tu moć da me zauvijek vežu za sebe i tjednima ostave pod dojmom, ma koliko dobre bile. Možda zbog davne fascinacije čarobnim bićima i bogatim mitskim svijetom slavenske mitologije, možda zbog Uralskih bajki koje ljubomorno čuvam još od djetinjstva, iako se knjiga već raspada, možda zbog Vasje koja je sve što bih ja htjela biti, zbog toga što to dijelom i jesam, ili zbog neodoljive privlačnosti sraza dvaju naizgled oprečnih svjetova koji ipak pronalaze način koegzistirati jedan uz drugog…

Još sam tu. Još sam svoja. Još sam živa.

Ne znam. Ali znam da me od prve stranice zarobila dok sam raširenih očiju čitala Medvjeda i slavuja, jedva dočekala i progutala Djevojku u tornju i onda cupkala od iščekivanja dok sam naručila Zimu za vješticu. A Zima za vješticu je stajala na polici gotovo godinu dana dok sam se ja borila s željom da doznam što je dalje bilo i strahom od završetka.

Namjerno sam odgađala. Zato jer sam znala, kakva god Zima bila i kako god završila – slomit će mi srce. I znate što – i jest.

Svi mi motrimo. Svi čortovi. Odbila vas je obojicu, Morozka i Medveda, i time postala zasebna sila u vašem velikom ratu. Čortovi ponovno odabiru strane.

Zima mi je priču dovela do vrhunca, držala me u napetosti i divljenju dok sam raširenih očiju i bez daha čitala i promatrala Vasju kako postaje ono što joj je oduvijek bila sudbina, kako otkriva tajnu svog porijekla i povezanost s još nekim članovima kućanstva za koje nije ni znala tko su i što su. Vasju, koja ne odustaje, koja prihvaća ono što joj je dano, ali odbija prihvatiti baš sve što dolazi s tim. Vasju, koja se bori, živi i napreduje pod svojim uvjetima i piše vlastite stranice prihvaćajući svoje nasljeđe, ali stvarajući drugačiju budućnost. Vasju, kojoj je sudbina donijeti ravnotežu.

Uz Medvjeda čortovi pobjesne, pa ojačaju od gnjeva. Ali uz tebe bivamo stvarniji. Sada to shvaćam. Kao i bagnjik.

Zima za vješticu će nam vratiti neke stare neprijatelje, povesti nas u potragu za onim što smo od prvog dana priželjkivali da se dogodi, pronaći će neke nove odgovore i sve zajedno privesti kraju. Uz žive i mrtve, neke priče završene, neke tek započete.

Oplakivat ćete gubitke, srce će vam se slamati zbog ponekih sudbina. Zavoljet ćete Vasju još više, zaljubiti se ponovno u Morozka. Shvatiti Marinu Petrovnu i boriti se uz bok Saši i Dmitriju. Ono u što će se Vasja prometnuti ispunit će vas divljenjem, suzama i možda strahopoštovanjem. I obećavam da ćete plakati na kraju, ali ne od tuge. Od dirnutosti, možda gubitka jer nema više. I od ljubavi.

Nisu joj trebale riječi da ga prizove. Tek milovanje prstima, žega izubijane kože. Sjetio je se dlanovima, kad sviješću već nije. Kroz dodir, lagan preko njenih napola zaraslih rana; kroz stisak, i pogled u očima, sve dok svijeće nisu počele trnuti.

I ne znam, stvarno ne znam kako ćete smoći snage oprostiti se od ovog predivnog svijeta, čarobnih predjela, Ponoćnice, Djeda Griba, Bagnjika i čortova, pa čak i Konstantina i Medvjeda. Jer bez njih, ničeg od ovoga ne bi ni bilo.

Ali ništa vam neću otkriti. Mislim da ste svi zaslužili Zimsku noć, a pogotovo Zimu za vješticu čitati otvorenih usta i u jednom dahu, bez očekivanja i bez predaha.

Čitaj polako, rekli su mi. Ali ne mogu ja to. Zato što Katherine ima sposobnost da te pisanjem zarobi od prvog slova, a Vlad Sever ima sposobnost da rusku bajku američke autorice prevede na njen skoro prirodni jezik, na način koji te opčini i zarobi, koji ti ne daje drugi izbor nego prepustiti se.

Čortovi jesu, baš kao što ljudi jesu, baš kao što sama zemlja jest.

Neću vam otkriti što se i kome dogodilo u Zimi za vješticu. Tek da je vrijedi pročitati, iako mi je slomila srce samo zato jer je morala završiti. Još uvijek, nakon mjesec i više tugujem za onim prvim dojmom.

A to je do dan danas uspjelo samo g. Tolkienu.

I da – Morozko je sve ono što sam i očekivala da će biti ❤

Preporuka do neba i natrag. Obožavam ovu priču. Iako o njoj nisam rekla ni desetinu onoga što želim, još ne znam kako.

Ljubav je za one koji poznaju žalosti vremena, jer ide ruku pod ruku s gubitkom. Vječnost bi, uz takvo breme, bila muka. A ipak – Prekine se, udahne. Ipak, kako drugačije nazvati ovo, ovu stravu i ovu radost?

Kisi.

****************************************************************************

Katherine Arden

ZIma za vješticu

Zimska noć

Mitopeja

BONE CHINA – LAURA PURCELL

Love is fragile, my mother once said. It can break. Maybe that is true for some people. Not for me. My love is a grasping thing.

Lauru ste nedavno upoznali u Nijemim pratiteljima. Moram priznati da nekako jedva čekam da napiše nešto, navukla me. Njeni romani su my kind of creepy.

Kad bih morala poredati po tome koliko su jezivi, Nijemi pratitelji su uvjerljivo na prvom mjestu, ali moram reći i da, osim kroz paranormalne pojave, ostala dva romana dodaju i neku drugu dimenziju strave – onu ljudsku.

The corset mi je bio još bolji od Pratitelja, a Bone china je tu negdje – malo slabiji od ostala dva, ali ipak….

The entire house is mad. From the maids in the kitchen to the simpleton trapped in the nursery, it is all completely and utterly mad.

Ova priča se odvija u 2 vremenska perioda – sadašnjost je negdje oko kraja 19 st, kad mlada Hester Why pobjegne od vlastite prošlosti u zabit gdje je nitko ne poznaje i zaposli se kao njegovateljica i osobna služavka staroj dami – Louise Pinecroft. Hester bježi od onoga što je bila i što je učinila, bježi od vlastite savjesti, od prošlih poslodavaca, od postupaka kojih se srami.

This is the bitterest winter I can recall. Too cold, even for snow. A world washed innocent and white might bring me some comfort, but no – this is the season of sleet and gunmetal skies. Everything is grey and cold. It is like purgatory, like my heart.

Zato je i prihvatila poziciju u mjestu gdje je nitko ne poznaje, gdje je neće povezati s njenim nekadašnjim imenom.

Louise Pinecraft je čudna starica. Vječito sjedi u primaćoj sobi svoje kuće, bez upaljene vatre, na ledenoj hladnoći i zuri u porculan izložen kraj nje. Nikakve molbe ni nagovaranja ne prolaze da bi joj se objasnilo da mora na spavanje, a ne pomaže ni sila, jer starica je usprkos svom izgledu i prilično žilava. Hester je mislila da će se s vremenom moći nositi s njenim muhama, no ništa je nije pripremilo na čudne događaje koji obavijaju kuću i njezine stanare. Vani se sprema sniježna mećava koja prijeti zatvoriti ulazna vrata i tjednim zatočiti stanare Morrvoren kuće unutra.  A unutar kuće su brave koje odbrojavaju ulaske i izlaske u trenucima kad nitko ne prolazi kroz vrata, štićenica koju odgaja sluškinja i koja, usprkos zrelim godinama nosi odjeću primjerenu djetetu,a tako se i ponaša, priče i predaje o bićima iz narodnog folklora, zlo koje vreba, porculan koji izgleda ima svoju priču….

Nešto tu opasno ne valja. A to što ne valja seže u prošlost.

His beleif is that fairies, or goblins, mermaids, pixies, ghosts – all of them – are the same at heart. Creatures of the devil. Enchanting, whispering in ears that are eager to listen.

40 godina ranije Rose Pinecroft i njen otac su jedini preživjeli od obitelji koju je pokosila tuberkuloza. Njen otac u svojoj boli pokušava otkriti lijek za tu, tada opaku bolest i dolazi do zaključka da će pacijentima pomoći boravak na otvorenom i morski zrak, pa nekoliko pokusnih pacijenata smjesti u spilje pokraj kuće koju je upravo kupio baš zbog položaja pokraj mora.

Pacijenti stignu, Dr Pinecroft počinje eksperiment, ali u tom kraju još žive legende i predaje o malim ljudima i njihovoj zlobi, o otmicama i zamjenama, o nečemu što vreba iz mraka i donosi smrt. Jesu li predaje istinite? Jesu li vjerovanja stvarna? Što se to događalo prije 40 godina, a dovelo je Rose Pinecroft do granice ludila? I hoće li Hester uspjeti sačuvati ono malo što je ostalo od njenog?

Što je ovdje zapravo na stvari – ludilo ili u svakoj legendi čuči istinita priča, sila koja je opasnija i moćnija od pukog praznovjerja?

What we desire and what we have lost. Are they not always the same?

Jezivosti ovom romanu ne nedostaje. Laura vješto balansira između prošlosti i sadašnjosti i servira nam ludu priču o osveti i ludilu, o narodnim predajama i životu bez izbora. Ali najviše od svega me svaki put kupi to što su likovi u njenim romanima uvijek puni propitkivanja samih sebe, gonjeni prošlošću ili nekim novim dvojbama, što nikad nisu crno bijeli i što se junački nose sa svojim nadnaravnim mukama.

It’s unlucky to cut down an ash tree, because of what they represent: the past, present and future, all as one. There’s a … timelessness to them.

Pa tako nikad ne dobijete horor zbog horora, dobijete priču koju možete shvatiti doslovno ili preneseno, priču koja je možda fikcija, ali u kojoj uvijek ima barem zrno istinitih događaja ili osoba ili vremena. I dobijete likove čiji životi su gotovo opipljivi, napisani jezikom koji vas uvuče u priču bez zadrške. Just like that.

Pa, ako su vam se svidjeli Nijemi pratitelji…. Nadam se da će nam naši izdavači prevesti i ostale romane Laure Purcell, a ako ste nestrpljivi – trk na Amazon 🙂 Ili već nekud.

Kisi ❤

THE GIRL WHO SPEAKS BEAR – SOPHIE ANDERSON

Anya frowned as she tried to remember what she’d heard about curses. “I beleive with curses,” she said finally, “there’s allways a choice.”

Mitopeja je nedavno izbacila Kućicu. Odnosno Kuću na kokošjim nogama, u predivnom izdanju koje svijetli u mraku, ako ste ga uspjeli uloviti. Mene je Kućica odavno kupila, iako me Marinka prilično živcirala. Zato sam jedva dočekala hrvatsko izdanje, a imam i lijepe vijesti – Mitopeja će vam u nekom trenutku proizvesti i hrvatsko izdanje The girl who speaks bear 🙂 Točnije – najesen 🙂

Recenzija za Kućicu je tu: House with chicken legs

Sophie i dalje piše YA, u stvari to su više knjige za uzrast od 12 godina, ali hej – imam i ja 12. Plus kusur.

Ostaje vjerna pričama koje se temelje na mitovima, legendama i čaroliji. Pa tako i ovdje postoji junakinja koja nije baš sasvim obična. Uopće nije obična.

Yanka živi sa svojom Mamočkom u selu pokraj Snježne šume. Zbog svoje visine i krupnog stasa svi je zovu Yanka Medvjedica. Sa svojih 12 godina već je najveća i najjača u selu. No, iako Yanka ima najboljeg prijatelja Sašu, i iako je u selu svi više manje vole – ipak oduvijek osjeća kao da tu ne pripada.

The ship sailed to the Northern sea, from The Calm East to The Stormy West, collecting fish and kelp and crabs. And slowly the bear-boy became part of the crew. He learned how to help and be helped, how to depend on others and have others to depend on him, and how to be strong on his own but even stronger as part of a group.

Što i nije čudno, jer Mamočka nije Yankina majka. Pronašla ju je kod medvjeđe špilje kad je Yanka imala jedva 2 godine. Dijete je bilo samo i skoro golo, ali sretno i nasmijano. I došljapkalo joj je ravno u zagrljaj, gdje je pristajalo kao da je za njega rođeno.

I remember the bear who raised me. nuzzling my face into her warm belly. Huge furry limbs shielding me from the biting snow. I remember the deep rumbles of her snores through the silent winter, and clouds of steamy breeath smelling of berries and pine nuts.

Mamočka ju je odnijela sa sobom i otad su samo njih dvije. Mamočka je travarica, iscjeliteljica. Nema te bolesti koju ne može izliječiti. Osim Yankine čežnje da dozna istinu o vlastitom porijeklu, a na koju joj ona nažalost ne može dati odgovore.

Rado viđen gost u njihovom malom kućanstvu je i Anatolij, čovjek koji živi u šumi i brine se za šumu, a kad ih povremeno posjeti, pun je fantastičnih i nevjerojatnih priča za koje tvrdi da su dijelom istina. Priče o princezi Nastasji i njenoj posljednjoj strijeli, o caru i carici Medvjedima i njihovom sinu koji je odabrao biti čovjek, o strašnom zmaju Smeyu koji čuva Drvo lipe, o Kući na kokošjim nogama, Plavoj planini i Medvjeđoj špilji i još mnogo toga.

Once upon a time a great warrior cam to the Snow forest. Her name was the Princess Nastasya.

Yanka je potpuno općinjena njegovim pričama, a i Mamočka, iako se pravi da nije. No, ima tu još nešto. Nešto u što Yanka ne može uprijeti prstom, ali sigurna je da sve te priče imaju neke veze s njenim porijeklom. I s tim što razumije govor životinja. I s tim što čuje kako je Snježna šuma sve intenzivnije zove….

Jednog dana, Yanka se probudi s medvjeđim nogama umjesto ljudskih. Iako joj Mamočka pokušava pomoći travama i čajevima, pomadama i lijekovima, i na kraju odluči odvesti je liječniku – Yanka je sigurna da se odgovor na njeno stanje i njena pitanja nalazi u šumi.

I tako počne još jedna pustolovina u kojoj mlada djevojka pronalazi svoj put….

Sophie Anderson stvara junakinje koje vam se čine pomalo naivne i ponekad vam idu na živce. Ili su prenaivne ili pretvrdoglave ili nedokazane ili idu glavom bez obzira ili su jednostavno pain in the ass – I Yanka me ponekad nervirala – ali uzmite u obzir da su to curice od 12 godina. Njima je dužnost ponašati nerazumno. One su tek na putu sazrijevanja i to baš u ovim knjigama. Koliko god taj put izgleda magičan i nevjerojatan 🙂 Do kraja knjige se obično pretvore iz djevojčica u mlade žene, a sve što im se dogodilo na putu pretvorilo ih je u ono što jesu. Ponekad moraju prihvatiti vlastito naslijeđe. Ponekad moraju shvatiti i da mogu uzeti najbolje od oba svijeta.

Ja volim Sophie. Njene priče su mi baš osvježenje. Kratke su, šarmantne i ostave dobar osjećaj 🙂 I lijepo izgledaju. I ne moraš jako naprezati mozak, a nisu glupe.

A ono.. . Od mene preporuka ❤

KIRKA – MADELINE MILLER

Hoćete mi reći kakvi su smrtnici?

Bilo je to djetinjasto pitanje, ali on je ozbiljno kimnuo. “Nema jedinstvenog odgovora. Svaki je drukčiji. Zajednička im je jedino smrt. Poznaješ li tu riječ? “

“Poznajem”, odgovorila sam. “Ali je ne razumijem.”

Kirka je bila zločesta čarobnica s otoka Eeje koja je ljude pretvarala u svinje. Pogotovo one koji bi joj se zamjerili, a takvih je bilo mnogo.

Odisej je bilo junak i miljenik bogova, mudrac koji je prekaljen mnogim bitkama i blagoslovljen naklonošću Olimpa, uspio pobjeći s Kirkinog otoka.

Penelopa je bila vjerna žena koja je 20 godina čekala Odiseja da se vrati i ponovno budu obitelj.

Ali… Je li doista bilo baš tako? 🙂

Kirka o kojoj piše Madelline Miller je daleko više od toga, a priča ispričana njenim glasom postaje slojevita i mračna. Upoznat ćemo jednu novu Kirku, čarobnicu i nimfu koja je možda obdarena nekim moćima, ali do trenutka kad ih je postala svjesna – bila je samo još jedno dijete boga Sunca i nimfe, i to dijete koje nije imalo ni izgled, ni talent, ni moći.

Uvijek negdje na margini pažnje, skupljajući mrvice obiteljske naklonosti, Kirka je živjela u nadi da će je jednom obasjati svjetlo očeve ljubavi. Majka je ionako nikad nije previše voljela.

Poželjela sam je uhvatiti za ramena. Što god radila, željela sam joj reći, ne budi odveć sretna. Spržit će te zbog toga. Nisam ništa rekla. Pustila sam je neka pleše.

Ali bogovi su gori od male djece. Besmrtnici koji nikada ne mogu umrijeti, nezainteresirani za bilo što osim za vlastitu zabavu, nesposobni za bilo kakve dublje osjećaje – brinu se samo za to da im dani budu ispunjeni zabavom i da se ne dosa]uju, potpuno neosjetljivi na osjećaje drugih ili još gore – nesvjesni da oni uopće postoje. Ili strahuju od osvete nekog drugog boga koji iz vlastite sebičnosti prijeti iz sjene.

Prvo su bili Titani. Onda su došli Olimpljani sa Zeusom na čelu, ali neki od Titana su opstali i pristali živjeti u miru. Nakon što su stoljećima vladali, sada su ( svojom voljom) u situaciji da se moraju bojati Olimpa.

Jedan od preostalih Titana je i Helej – bog sunca. Kad ga Perza, nimfa koja mu je zapela za oko ucijeni brakom u zamjenu za krevet – on pristane.

Uskoro im se rodi Kirka, no ona će, u odnosu na ostalo troje djece, zauvijek biti negdje u zapećku. Kirka nije lijepa. Nema moći. Zapravo je od nikakve koristi i stoljećima se nada mrvicama obiteljske ljubavi, sve dok je, nakon što se otkriju njezine izvadnredne sposobnosti – vlastiti otac ne protjera na usamljeni otok.

Kirka je čarobnica, s moćima i sposobnostima potpuno različitim od onih božanskih, a da bi stvar bila gora – usudila ih se i iskoristiti za vlastitu korist. Vještica, ako baš hoćete.

Do tog trenutka, osim što pratimo Kirkine dvojbe i usamljenost, želju za priznavanjem da postoji i tugu zbog obiteljskog odbacivanja, knjiga je pomalo dosadnjikava – spora, lijena…

Moj brat ozbiljno je kimnuo, ali ugledala sam smiješak u njegovim očima. Umijem zamračiti samo nebo. Samo me pokušajte nadzirati.

No, ostavši sama na otoku, Kirka će shvatiti njegov potencijal. Svoj potencijal. Nije slučajno dobra s biljkama i travama. Njene sposobnosti možda nisu božanske u klasičnom smislu, ali jesu nemjerljive i neprocjenjive. I Kirka će svoj potencijal dovesti do vrhunca. Postat će prijetnja bogovima, suprotstaviti se Hermesu, prkositi Ateni, pridobiti Odiseja. Naučit će se boriti i obraniti, kad joj nitko neće htjeti pomoći – učinit će to sama.

Naposljetku će i vlastitom ocu pokazati gdje mu je mjesto. Otkrit će tko je i što je Odisej i da stvari nikad nisu ceno-bijele.

Stvorit će Skilu, a onda je naposljetku i pokoriti.

Reći ću vam što Čarobnjaštvo nije: ono nije božanska moć koja se ortvaruje mišlju i treptajem oka.

Ali na kraju – na kraju će shvatiti besmislenost besmrtnosti i postati ono što je oduvijek htjela – samo žena. Majka i prijateljica. Netko tko voli i tko je voljen.

Kirka će upoznati Dedala, Arijadnu, Medeju, Odiseja, Telemaha i Penelopu, sva ona imena koja srećete u mitovima. I svatko od njih dotaknut će je na svoj način. Pogotovo Odisej. Ali ni Odisej nije ono što mislite.

A bogovi… Bogovi su itekako naučili tko je i što je Kirka.

O čemu je ova knjiga? O ženskoj snazi, o preživljavanju, o prijateljstvu i ljubavi, o usamljenosti i očaju… O svemu pomalo, ali ponajviše je priča o ženi koja je, kad je ostala sama – shvatila da je sva stoljeća koja je živjela bila jednako sama – ali da to više ne mora biti. Shvatila je da može birati svoje izbore i birala je. Možda ne uvijek dobro i možda ne uvijek za opće dobro, ali bili su njeni.

Naučila je da samo o njoj ovisi kako će provesti svoje dane i koliko njih. I na kraju, postala je upravo ono čega su se bojali – žena s moćima koje su opasne jer su neistražene, jer ih ne razumiju. Žena koja će se usuditi upotrijebiti ih, bez obzira na koliko otoka je zatočili. Žena kojoj možete prijetiti i naređivati, ali izbor će na kraju biti njen.

Volim kako Madeleine Miller piše – pitko, tečno, gotovo poetično. Ahilejeva pjesma me oborila s nogu. Kirka malo manje, ali sve su to nijanse. Njena Kirka je junakinja, a ne zlikovac. I priča joj sasvim smisleno zvuči.

Misao je glasila: cijeli moj dotadašnji život bio je tmina i dubina, ali ja nisam dio te mrkle vode – ja sam biće u njoj.

Pretvarala je muškarce u svinje. Je li to zbilja bilo bez razloga? 🙂

Pročitajte Kirku 😉

Kisi ❤

Dedal nije dugo poživio nakon sinove smrti. Udovi su mu posivjeli i oslabjeli, sva njegova snaga pretvorila se u dim. Nisam imala pravo zvati ga svojim, znala sam to. Ali u usamljeničkome životu postoje rijetki trenuci kad se druga duša prikloni vašoj, kao što zvijezde jedanput godišnje okrznu Zemlju. Takvo je zviježđe on bio meni.

***********************************************************************************

Madeline Miller – Kirka

Prevela – Patricija Horvat

Profil knjiga

NOS4A2 – JOE HILL

Božićna je Zemlja stvarna, no nije ju lako pronaći. Nije dostupna niti jednom cestom ovog svijeta, ali postoje ceste koje nećeš naći ni na jednoj karti. Ona je izvan tvog svijeta , a istovremeno svega koji kilometar od Denvera. A također je i u mojoj glavi.

Za one koji, kao i ja, uživaju u uvrnutim, jezivim i pomalo uznemirujućim pričama, a pogotovo onima koje znaju natjerati čovjeka da preispita sam sebe – Nosferatu je roman za vas.

Ako volite Kinga, ali ponekad vam ide na živce njegova zakučastost i to što povremeno skrene s tračnica – probajte g. Hilla.

Probajte NOS4A2. Iako na koricama piše upozorenje – Čitajte s upaljenim svjetlom i djecom zaključanom u ormar – nije mi bila toliko jeziva da moram paliti sva svjetla u stanu. Obično se na taj način sredim s pričama o duhovima. No, ali nije zato manje creepy, Zapravo je poprilično creepy.

I poprilično te natjera da se zamisliš i to da se dooobro zamisliš.

Fizički svijet… Ali i naš osobni svijet u glavi, svijet misli. Taj je stvaran koliko i naš svijet, samo je unutra. Svatko ima unutarnji krajolik.

Postoji ta neka Božićna Zemlja u kojoj caruje i direktoruje i svašta nešto šefuje određeni Charlie Manx. Koji usput ima i prilično impresivan automobil – Rolls Royce Utvaru iz 1938. Jedini automobil koji vozi u Božićnu zemlju. Jedini način da stigneš u Božićnu zemlju, gdje je svaki dan Božić, gdje se svaki dan jedu slatkiši i pjevaju Božićne pjesme, gdje su snjegovići i tobogani i vožnje i vječita zima i golemo božićno drvce s darovima- je da ispuniš 2 uvjeta – moraš biti dijete i mora te tamo odvesti Charlie Manx u svojoj Utvari. Sva djeca vole Utvaru i sva djeca žele u Božićnu zemlju. Ali samo posebna stvarno mogu i stići tamo, samo ona koju vrijedi spasiti od njihovih obitelji.

A onda, tu je i Victoria McQueen , djevojčica koja također ima vozilo za prelaženje granica stvarnosti u neku drugu stvarnost. Vic McQueen ima bicikl. Jarko plavi Raleigh Tuff Burner banana žutih felgi i debelih guma. Raleigh koji može prizvati most do izgubljenih stvari. A gubilo se mnogo toga tih dana – Narukvice… Pingvini od samta… Čak i kućni ljubimci. Vic ih je nekako svaki put uspjela vratiti.

A onda je jednog dana Chris McQueen jednostavno otišao drugoj ženi. Vic McQueeen je izgubila oslonac koji je držao ionako krhke privide normalnog života. Krivila je mamu. Bila je problematična tinejdžerica bez blagog pojma kako se nositi s vlastitim životom, osim odjuriti na Raleighu što dalje, iako ga je odavno prerasla. I nekako je, u napadu bunta prema svima i svakome, završila u Kući Djeda Nožićnjaka- Charlieja Manxa glavom i bradom. I nekako izvukla živu glavu- što je nešto što nije uspjelo nijednom djetetu do tada- jer sva ostala djeca su u Božićnoj zemlji. Živa i zdrava. I sretna. Ili možda ipak ne?

Vic je uspjela pobjeći, to je neporecivo. Charlie je završio u komi i leži u bolnici. No, je li Vic baš sve ostavila za sobom? Što se to dogodilo u Kući Djeda Nožićnjaka i kakve posljedice trpi ova prerano odrasla djevojka? Imala je sreće i srela dobrog čovjeka. Rodila je sina. No prošlost i ono što se dogodilo to kobnog dana i dalje je proganja. Božićna zemlja je uvijek tu, iza ugla. Djeca žele da im se vrati Charlie. Jedino Vic čuje njihove glasove kroz telefonske žice i čuje zvonjavu koje nitko drugi nije svjestan. Sve dok više ne može izdržati.

Manje od jednog djeteta u milijun smjelo je ući u Božićnu Zemlju, to je bilo dopušteno samo klincima kojima je potrebno. Tamo je bilo nemoguće biti nesretan, tamo gdje je svako jutro božićno, a svaka večer badnja, gdje su suze protuzakonite, a djeca lete poput anđela.

Godine su prošle i Wayne je postao veliki dječak, no još uvijek dovoljno mlad da bi mogao ući u Božićnu zemlju. Charlie se probudio iz kome. Utvara opet vozi. A Wayne napokon shvaća zašto ga je majka ostavila kod oca i što je to pošlo u krivo u njihovoj priči.

Jer Vic voli sina više od svega. Ali ne može se brinuti za njega dok joj prijetnja visi nad vratom. Vic mora riješiti još neke stvari iz prošlosti, ali onda shvati da je Charlie opet u pohodu. No ovaj put ulog je prevelik da ne bi prihvatila izazov. Wayne.

Završnica Nosferatu je kao luda vožnja u vlaku smrti. Divlja i neobuzdana, ali adrenalinska i potpuno preuzimajuća borba na život i smrt. Ulozi kod obje strane su sve što imaju jer na kocki je opstanak. Na kocki je postojanje u ovom svijetu, ovoj ili onoj stvarnosti, a ono što jednog pokreće, drugome će biti razlog i sredstvo za osvetu.
Victoria, siguran sam da ćeš pokušati, rekao je. Ali jesi li se ikad zapitala što ćeš učiniti kad nas napokon dostigneš, a on ne bude htio poći s tobom?

Hoće li Charlie i ovog puta biti lukaviji? Hoće li moći obećati više nego majka može dati? Hoće li Vic vratiti vjeru da i dalje može prelaziti svjetove? I što kad se upetljaju policija i federalci, a Wayne više nije u ovoj stvarnosti?

Moram priznati jednu stvar. Duuugo nisam pročitala ovako dobar horor triler. A dobar je iz više razloga – Sva moja pitanja su odgovorena kroz priču, nisam imala problema s praćenjem radnje ni pokušavanjem shvaćanja produkta nečijeg spetljanog mozga, radnja teče glatko, a ono što je ponekad i sporo – zanimljivo je i drži pažnju. Sve ima zašto i zato i svi odnosi imaju svrhu. A meni najvažnija stvar – kraj – ima smisla i drži vodu.

Neiskvarenost nije baš toliko super, znaš. Neiskvarena djeca trgaju muhama krila jer ne znaju da je to loše.

Sve što tražim od dobrog horora u ovoj je knjizi. Moždaje mrvicu jezivije u ekranizaciji, ali nisam ni tražila da mi se ledi krv u žilama. Definitivno jedna od dražih knjiga pročitanih u prošloj godini, i otkriće novog autora na popisu omiljenih. Svakako ću potražiti još njegovih djela Držim fige da dobijemo i prijevod i da su ovako dobre kao NOS4A2.

A zašto Nosferatu? Ah, pa ne mogu vam sve otkriti 😀 Kao ni što je zapravo Charlie Manx 😉 Trk po knjigu!

Odoh gledat seriju.

Štogod da su ta djeca postala, štogod da im je učinio, bilo je to kako bi bila sigurna, kako bi spriječio da ih svijet zgazi. Svim je svojim srcem vjerovao da je dobar. Kao i svako istinsko čudovište.

Kisi.

************************************************************************************

Joe Hill – NOS4A2

preveo – Igor Rendić

Hangar7

PRIČA ZAVRŠAVA S NAMA – COLLEEN HOOVER

Vjerujem da sad već svima izlazi na uši kad objašnjavam da ne volim ljubiće baš pretjerano. Ne sve, ali većinu. Al kad mi netko napiše dobar ljubić, objavim to na sva zvona. Ne volim ih jer mi idu na živce nerealne situacije, drame i sudbinske ljubavi koje većinom rezultiraju time da ona ili on budu povrijeđeni, pa ih boli, pa se pomire, pa drame, pa se opet pomire i na kraju me samo boli glava i bljuje mi se.

Ali rekli su mi da ovo nije običan ljubić. Da je u pitanju teška tema. Da nije samo ljimunada i ljubakanje, nego je puno ozbiljnija priča.

Naravno da sam prvo pročitala autoričin tekst u kojem priča da je roman napisan na temelju iskustava njene majke, koja je proživjela zlostavljanje u braku i mama je čak dala svoj pristanak za to.

Mislila sam da je preda mnom teška tema, doduše zapakirana u ljubavni roman, ali kako je svi hvale, vjerojatno dobro obrađena. Nisam uvijek sretna kad imam pred sobom takve ozbiljne teme, ali slažem se da takve knjige treba pročitati, da ih treba doživjeti.

I onda dobijem ovo.

Prvo i osnovno, ovo je neozbiljno. Obrada teme je toliko loša da čak mislim da ju je izmislila. Dragi moji, zlostavljanje u braku i nasilje u obitelji NE izgleda tak. NI blizu. Ne tvrdim da znam iz prve ruke, ali vidjela sam na par bliskih primjera.

Nijedna žena koja doživi bilo kakvu vrstu nasilja se ne ponaša kao ove dvije kokoši u romanu.

I sad dalje nemojte čitati jer ima spoilera, ali bez njih jednostavno ne ide:

Počinje čak ok. Moglo bi proći pod zabavan roman za isključiti mozak da se nije probalo prodati pod obradu teške teme od koje se napravila sprdnja, a ne obrada.

Lilly Bloom upoznajemo u trenutku kad joj je umro otac i da bi se ispuhala, popne se na krov zgrade u kojoj doduše ne živi, ali gle, zgrada ima krov. Tamo upoznaje bogatog neurokirurga Rylea (Neurokirurga! Hej!) kojem je životni cilj biti najbolji u onom što radi, koji prezire brak i veze i sve što želi je jednonoćni seks jer smatra da više od toga predstavlja gnjavažu. Što je ok. No Lilly ne može pristati na to, jer s 23 godine već zna da to mora nekud vodit. Nema labavo. S 23 godine inače povjeruješ da lik neće vezu, to ti je razlog za zabrinutost. Ozbiljna si, zrela. Joj daj.

Priča koja se razmotava paralelno s ovom je ona iz Lillyne prošlosti kad je gledala kako joj otac zlostavlja mamu. Scene zlostavljanja su vjerojatno brutalne, ali opisane su – mlako. Tj ne scene, nego reakcije na njih. Nisam tu osjetila ni bijes ni tugu ni uznemirenost, trebalo je ih biti, ali sve je više manje – mlako. Zanimljivo je da je odnekud zaključila da stari neće mlatnuti i nju. Dok je jednom ipak ne mlatne, pa mora lagati u bolnici. Da priča bude nevjerojatnija, Lilly čita svoje stare dnevnike u kojima opisuje vezu s mladim beskućnikom Atlasom koji se useli u susjednu napuštenu kuću bez struje i grijanja, pa kad ga Lilly skuži, nosi mu hranu i deke i kod nje se tušira dok nema roditelja doma, gledaju tv, ovo, ono… Polako se zaljubljuju… ( Beskućnik? Onak, stvarno? )

Beskućnik je jer su ga starci izbacili van, tj mama. Mama naravno ima novog dečka. Dublje od toga ne znamo jer nam se ne objašnjava. No uglavnom, Lilly mu je spasila život, oni su si povezani, on ide u vojsku jer nema love ni mogućnosti za nekaj drugo dok mu ne uleti neki stric u Bostonu, pa Mr Perfect ipak ode.

Ušulja joj se su sobu za rođendan, pa ga stari prebije dok ga nađe s njom u krevetu.

Naravno, obje, i mama i Lilly lažu da su pale kad ih se šiva na hitnoj. Stari je gradonačelnik, ofkors. Treba mu pazit na karijeru.

Atlasa nakon prebijanja nema više, čovjek ispario.

Lilly ošla studirat, stari umro, mama odradila sprovod.

lilly naleti na Rylea.

Nakon te večeri, u kojoj se nije dogodilo ništ, (a bilo bi se da ga nisu zvali u bolnicu jer ni ova baš nije jako protiv one night stand) – nisu se vidjeli 6 mjeseci ili kolko. Lilly je kupila prostor za cvjećarnicu jer je odlučila pokrenuti vlastit biznis. To kad završiš faks, s 23 godine, imaš taman dovoljno iskustva i ušteđevine od tolko godina kaj si radila nakon faksa da si pokreneš biznis, jel.

No, uglavnom, stoji u praznom prostoru, još punom smeća i upada joj cura koja pita da li još traži zaposlenika. Jer je vani oglas. Koji btw nije za cvjećarnicu. Cura je naravno neurokirurgova sestra koja nema pojma tko je Lilly, a ima para na bacanje i dosadno joj je u životu, pa bi baš tak radila malo za neku random osobu kojoj je upala u prostor. Liily si sasvim prikladno odmah nakon upoznavanja sredi gležanj, tak da Allysa mora zvati brata doktora koji je baš sad tu u pubu prek puta s njenim mužem. Onak, dajte.

I onda ju on nemere zaboravit, pa u 3 dana od neću vezu ni brak dođe do toga da se oće ženit i klince i sve jer to tak inače ide. U 5 min se predomisliš oko stvari koja je inače bila tak jako bitna da 6 mjeseci nisu mogli prejti prek toga. Naravno da se lik pozove na večeru u novi restoran di se Lilly treba naći sa svojom mamom i naravno da je u restoranu Atlas! Točno onda kad ova ima prvi spoj s Ryanom i upoznaje ga s mamom! TOČNO baš u tom restoranu je lik btw i gazda.

Lilly nije našel prije nego TOČNO na taj dan! Daj, fak of. Btw našel ju je i prije , ali je bila s nekim likom,( moš mislit s 19 godina na faksu), i nije joj imal kaj ponudit, pa je otišel. Jer nekome ko ima 19 trebaš nudit stabilnost valjda. Sjećam se da me više manje zanimalo kak se smije i kaj ima u gaćama.

Ryan ima i mali problemčić. S vremena na vrijeme malo podivlja, pa se posle pravi da se ne sjeća. Obično mu pod rukom završi Lilly. Prince Charming Atlas joj zato uvali broj mobitela da ga može nazvat ako kaj bude. Lilly se zamozavarava i taj dio mi je jedini realan.

Allysa živi na cijelom katu jedne zgrade i sad joj je najbolja prijateljica.

Uglavnom, prvi put ju odalami jer si je pijan spekel ruku, drugi put ju baci niz štenge jer nađe Atlasov broj u mobitelu, a treći jer ima magnetić koji joj je dal Atlas kad je bila klinka. No, onda ju proba i silovati, pa ona ipak odluči da je dosta i stera ga van.

Inače zlostavljači nakon toga mirno pokupe svoje prnje pa odu na 3 meseca u Cambridge na specijalizaciju, pa je tak otišel i on. I nijednom se ne jave jer joj “daju prostora”.

Aha, da, naravno, otišla je k Atlasu. Zaključila da ne može ni k mami ni k Allysi, jer bi ju tam našel, pa je otišla ka Atlasu. (Prince Charming, ne). Jer nema nikog drugog, Ok. Prije toga, dok se jedva vuče jer krvari i treba šivanje, misli na to kak nesme u bolnicu di Ryle radi jer bi mu to uništilo karijeru. To je inače glavna briga dok si polusvjestan i krvav u nečijem autu.

Onda kad se već tak mudro sakrije kod Atlasa da ju muž ne nađe, drugi dan ode naravno u cvjećarnu. Ah…

I vrhunac!

Usput dok su ju obrađivali nakon kaj je pretučena joj otkriju i da je naravno trudna (šteta kaj nemam tu smajlije koji umiru od smeha). Naravno da je Atlas s njom, pa on jedini zna. I to 16 tjedana, ahahhaha. Jer ti ne skužiš 4 mjeseca da si trudan sam po sebi, pa je to šok. Ali dobro. Onda pošto je ovaj u Cambridgeu, a ona celo vreme kod njegove sestre, obači se u široko pa skriva, kao. Jer se to ne skuži. Onda tek uopće ispriča sestri kakav joj je brat.

Onda prvo hoće ipak njemu reći da je trudna, pa čeka dok se on ne vrati i misli da niko nebu skužil, a već je 5 i pol mjeseci prošlo. Ni njena mama nije skužila. Vlastita MAMA da ne skuži da si trudna skoro 6 mjeseci ( opet mi fale smajliji).

Onda se ovaj ranije vrne doma, pa se nekaj razgovaraju, pa ga opet izbaci van, onda ga dozove natrag jer je ipak to njegovo dijete, ali nije odlučila kaj bu s njih dva, i onda mu odluči saopćiti da hoće razvod NA PORODU! Tj nakon kaj rodi. Odmah nakon. Inače takve stvari saopćavaš na porodu, pogotovo kad si onakva nikakva. I zlostavljači inače to mirno prihvate. Svi su si sretni da se mogu suočit s posljedicama i neposlušnom ženom.

Ovaj samo kimne jer zna kaj je napravil. ALI! Odnekud izvede blistavi zaključak da ak je takav prema njoj, ne bude prema bebi, pa se ipak može družit s bebom. Vidi se da voli bebu. Problem s bijesom ima samo kad je Lilly pokraj. Ali djetetu nebu ništ napravil. Sad skrolajte gore di sam rekla da joj je stari i nju mlatnul.

Onak, majko mila, koje sranje. Ovo je ozbiljna tema. Nije zaslužila ovakvo neozbiljno sprdanje u formi ljubića. Aha, da – ofkors Atlas ostane u igri.

Zlostavljanje i nasilje u obitelji je daleko gore i ozbiljnije od ovih praznoglavih likova gore. Ima daleko gadnije posljedice i daleko ozbiljnije simptome ( Ima ih i tu, ali su banalizirani). Te žene nemaju bogate prijateljice na pomoći, vlastite nekretnine ni novac, a nerijetko su same s djetetom. Nemaju podršku obitelji ni razumnu mamu vrata do. Nemaju blisku osobu, nemaju sredstva za život i zapele su u začaranom krugu opstanka. I zlostavljači nisu dragi i poduzetni doktori koji znaju da imaju problem, pa prihvate da h se ostavlja jer su si dozvolili previše. To su ljudi koji kontroliraju, manipuliraju, straše i proganjaju. A žrtve su uvjerene u bezizlaznost vlastitog položaja.

Dakle, da – knjiga mi se nije svidjela. Jaaaako mi se nije svidjela. Čak sam joj smanjila ocjenu na dva. Likovi su plošni. Crno-bijelog je previše. A tolko nevjerojatnih podudarnosti koje su se dogodile bas onda kad (ne)treba nisam vidla otkad je Gospa igrala rukomet za Hrvatsku.

A tragedija je u tome da je možda mogla biti i zabavna da nije imala potrebu prodavati se ko ozbiljan roman.

Opet nema citata jer nemam živaca.

Kisi.