LISINA KORA – JELENA HRVOJ


Kraj nikada ne dolazi samo onima koji ga priželjkuju, već i onima koji ga ne očekuju. Saberi ove misli i živi. Jednostavno živi.

Ono što sam napisala jučer na stranici je svakako istina.

Jelena Hrvoj izdala je zbirku kratkih priča. I ta zbirka kratkih priča je u najmanju ruku – čudna.

Iako nisam od takve forme inače, što znači da se vjerojatno neću zavaliti ispred kamina uz kavu s jednom takvom zbirkom, Lisinu koru sam pročitala cijelu.

Da, Komplicirana ulica zaslužuje svoje ime, pokazat će se svima koji nastave šetati još malo. I premda se nekima šetnja na početku učinila dužom, baš svi se začude kako li je samo kratka kad ugledaju kraj ulice. Kad ugledaju tamo gdje nema dalje. Ali prije kraja dolazi nam još malo zbilje. Na kraju ulice, kao i na svakome kraju, vodi se vječna borba jeseni i zime.

Komplicirana bajka

I to više manje redom kako su priče i nastajale. Neki put zato da vidimo kud to vodi, neki put jer je trebalo snimiti glas, u većini slučajeva jer ih je Jelena često i objavljivala kao post na društvenim mrežama ili samo poslala da pročitam…

Pojedinačno, one su bile odraz Jeleninog trenutka inspiracije i teme koja ju je trenutno opsjedala. Zajedno… Pa, recimo da idu u neke malo zlokobnije sfere.

Ako ste pratili Jelenin dosadašnji rad, onda vam je jasno da ovdje nećete naći cvjetiće i leptiriće. U prijevodu, ove priče nisu lijepe. Nisu ni nježne. A definitivno nisu ni upakirane u celofan.

Na dan kad su u nekim domovima okićena drvca prohujao sam svijetom. Lebdio sam pored sudbina i rasplinuo se sa zalaskom sunca. Ja sam vjetar. Stanovnik sam svijeta. Nikome ne pripadam i milovat ću lica bogatih i siromašnih. Milovat ću lica bogatih srcem i siromašnih dušom. Ja sam vjetar i nigdje ne nedostajem, a ipak zastajem.

Moje ime je vjetar

Ne, nisu to ni horor priče, iako ima i takvih elemenata. Strašne jesu. Jezive povremeno i sablasne. Neke su i morbidne.

No nisu tu zato da bi vas prolazila jeza, iako ćete vjerojatno reagirati upravo tako. Nisu ovakve ni zato da osjetite gađenje ili užas, ali mogu vam garantirati da ćete se zbog nekoliko upravo tako osjećati.

Ipak, svaka od njih pisana je alegorijski. Njihovo značenje nikad nije jednoznačno i nije samo odraz Jelenine mašte i svjetonazora, ono je odraz društva u kojem živimo i možda će ih svatko od vas shvatiti drugačije.

   „Da i ne. Jedan dio tebe umro je odavno. Drugi dio tebe odlučio je proživljavati teške trenutke i pokušati promijeniti nepromjenjivo. On sada živi u petlji vremena i događaja. Tko zna, možda postoji i dio tebe koji će ove karte iskoristiti kako treba.“ Djevojka se nasmije, prebaci brzinu i stisne papučicu gasa. „A možda je i svaki život samo petlja. Tko će ga znati.“

Lisina kora 

Neke od njih pričaju o temeljnim zakonima na kojima počiva ovaj naš ljudski zivot, onima koje najčesće zaboravljamo – da moraš nešto dati da bi nešto dobio, da je žrtva obično razmjerna nagradi, da u svima nama postoji nesto mračno i nedokučivo i zlokobno – podsvijest koja je često zanijekana i zanemarena, ignorirana dok ne preuzme cijelog tebe – upravo zato jer nije prihvatljiva. Nije uračunljiva. Stvara nelagodu i kao takva je nepoželjna, ignorirana i neshvaćena. Ali traži svoje i gladna je…
A gladan stvor je posebno opasan.

Neke druge nose jasno upozorenje o tome kamo nas ljudskost koju često ne prihvaćamo u cjelini, onakvu kakva jest sa svim svojim ludilom – kamo nas može odvesti ako ne pripazimo. Gdje će nas zaskočiti mrak koji je oduvijek tu, ali se pravimo da ga ne vidimo. Da ne postoji. Da živi samo u pricama, dok nas ne potpuno preuzme jer smo ga tako dugo gurali u kut.

Odveli su ga početkom Svibnja. Na dan kad svijet je cvao, a nebo bilo kristalno plavo. Uz zvuke teških stopala i udaranja po drvu. Odveli su ga bez nade da će se vratiti. Ali sada, sada ostaju ruke. Grube i spretne. Ostaju one i ploča šaha, koja će možda jednoga dana postojati u svijetu bez rata, u svijetu bez krvava snijega i pored sjemenja maslačka.

Rat na ploci saha

Postoj strip o Dylanu Dogu – slavnom istraživacu noćnih mora. Gutala sam te stripove kao klinka i još ih volim. Slično sam se osjećala čitajući Lisinu koru – uvijek na rubu jezivog, uvučena u neku epizodu nečije tuđe podsvijesti, mračnu stranu nečije priče – uvijek na rubu, ali ne upadneš do kraja. A onda shvatiš da ta priča i nije baš skroz tuđa i da ima i tebe unutra….

Jelena gotovo nikad ne piše nježno ni dirljivo, iako u njenim romanima postoje takvi trenuci. Često ih doživim jače nego kad čitam neku mekšu literaturu. Ali upravo tom svojom brutalnošću, time što riječima ogoljuje i priznaje da u nama postoji i tama, temama koje su na prvi pogled presurove i tjeraju nas da okrenemo glavu i zatvorimo oči – upravo time dopire do svijesti, do ljudskosti, do srži postojanja, bivanja čovjekom, prihvaćanja.

Justicija. Posljednja. Uglavljena pod teške kamene stijene, statična, Rajem dana i Paklom pomilovana. Justicija bijaše ono što svakog dijeli od vječnog mira i beskrajnog pada. A sastavili su je na lice simbolike same. Justicija bijaše zrcalo, lice čiste istine, ovijena okvirom od zlata i srebra. On zaustavi se i pogleda lice svoje dok zlato i srebro stadu se izvijati. Dvije zmijske glave, ona od zlata i ona od srebra, podignu se u ravninu njegova srca, tamo gdje počinje istinski sud. Vitice vinove loze tada se pretvore u niti od šećera.

Justicija

Isto je i s ovim pričama. Ne želim analizirati jednu po jednu, mnogo ih je i to ću ostaviti vama.
Ipak, mogu vam otkriti da su meni najdraže cak dvije – Moje ime je vjetar i Komplicirana bajka.
Zašto? A to zahtijeva još jedan tekst 🙂

I da, svim ljubiteljima kratkih priča, strasnih priča, uvrnutih priča, čudnih priča…. Preporuka 😀

Kraj nikada ne dolazi samo onima koji ga priželjkuju, već i onima koji ga ne očekuju. Saberi ove misli i živi. Jednostavno živi.

OZIRISOVA DJECA – JELENA HRVOJ

Prašina joj je ulazila u usta i oči dok je trčala kao nikada u životu. Više nije bila
sigurna što joj je više mutilo vid; krv, zemljana prašina pomiješana sa fragmentima
hrđe, suze, znoj ili sve zajedno. Obrisi tmurnoga svijeta postajali su nejasni, no obrisi
ceste, koja će ju odvesti prema sigurnosti visokog šaša, jasno su se vidjeli. I to je bilo
dovoljno.

Godina je 2118. Zemlja kao planet još uvijek postoji, ali u osvit Trećeg svjetskog rata djelu populacije je bilo dosta ljudske gluposti i jednostavno su pobjegli kroz crvotočinu u svemiru nadajući se da će na drugoj strani pronaći novu priliku. 

Novi ustroj sastoji se od nekoliko planeta između kojih su moguća putovanja. Planeti su naseljeni po kastama, novim poretkom vlada kraljevska obitelj, no uz nju postoji i mafija koja je prilično jaka. Postoji i planet na kojem, prema dogovoru, nemaju vlast ni vojska ni mafija. 

Kasiopeja je dijete najsiromašnijeg planeta, a njena sjećanja na djetinjstvo u isto vrijeme izazivaju suosjećanje i bijes. Brutalne scene zlostavljanja upakiranog u trening, gubitak obitelji i njeno vlastito umiranje kao djevojčice koja ne želi biti čudovište i pretvaranje u neku drugu Kasiopeju da bi mogla preživjeti sadističke ispade čovjeka koji je tvrdio da je štiti – dovele su je do ovog što je sada. 
A sada je plaćeni ubojica. Vrlo opasna , vrlo inteligentna, vrlo organizirana i vrlo skupa. Kasiopeja ne pita zašto. Njoj je to samo zadatak. A njega odradi besprijekorno. Svaki put. 


Osim ovaj put. Od samog početka nešto nije bilo u redu, ali nisu mogli odrediti što jer naizgled je sve bilo po pravilima. Tek kad je prepoznala svoju metu, shvatila je da je ovaj put u igri nešto daleko opasnije. Meta je ona sama, a netko je pomno isplaniranim postupcima tjera da poduzima točno određene korake da bi stigla… kamo? U pokušajima da shvati u kakvu se igru uplela, shvaća da joj je reprogramirano sjećanje…
Nisam vam rekla što su Ozirisova djeca, ostavljam vam da to otkrijete sami. 

Sav onaj raskoš koji je nekada dominirao
prostorom sada se sveo na prazne zidove prekrivene paučinom i podove ispunjene
prašinom i izmetom glodavaca. Kasiopea se slatko nasmije, izvadi nož i spusti
svjetiljku na tlo.

„Nisu shvatili.“


Ono što me svaki put privuče Jeleninim romanima su ideje. Ozirisova djeca nisu iznimka – dok mislite da čitate triler, on se pretvori u SF koji vam usput još servira i političke igre u kojima morate dobro paziti tko je i zašto na vlasti u novom poretku – a sve dok pratite Kasiopeju u suludom pokušaju da sačuva živu glavu.


Ozirisova djeca imaju sve – hibride, nove svjetove, tehnologiju budućnosti, genske kodove, planete i putovanja kroz vrijeme i prostor, preokrete i tajne, ali i napetu priču jedne djevojke u potrazi za vlastitim identitetom. 

Ma koliko se trudio, bilo je teško vjerovati osobi koja nervozno tapka prstima i gnječi
vlastiti zglob ruke. Osobi koja je kod smaknuća bila hladna poput sante leda. Sekunde
su se pretvorile u minute, a tišina u nezahvalnog vjesnika svoje možebitne vječnosti.


Sasvim pristrano tvrdim da Jelenine SF priče volim više od Durge ili Štorke. Znam da je to vjerojatno stvar preferencija i neće se svi sa mnom složiti, ali meni daj svemirske brodove, novu civilizaciju, planete i one zakučaste zakone o vremenu i prostoru – ja sam kupljena. Dodaj tome Jeleninu sklonost totalno uvrnutim pričama, ludim preokretima i brutalnim scenama – to je to. 


Ozirisova djeca su od svega pomalo, zato tako dobro funkcionira. Ima u tom romanu i ponešto od utjecaja nekih slavnih franšiza, no sve su space opere donekle temeljene na istom. Konačni rezultat je u potpunosti Jelenin. 

„Onih dana, dok je naša vrsta kročila samo jednim planetom, nakon što su naši preci
zakoračili u grozote trećeg rata i odlučili napraviti diobu. Segregacija. Nova Pangea.
Onda kada su zaključili da je najbolje za našu vrstu upravo razdvajanje spolova.
Možda smo baš onda trebali nestati.

Atmosfera je apokaliptična, mračna, beznađe siromaštva i neimaštine ukršteno s nevjerojatnim mogućnostima tehnologije budućnosti i bogatstva, ratovi onih na vlasti i onih koji kroje vlast… 
Još jedna značajka Jeleninih romana, a Ozirisova djeca nisu iznimka – je sposobnost držanja čitatelja u napetosti sve do kraja, a ovdje me na kraju oduševila preokretom, potpuno neočekivanim, a opet za nju potpuno svojstvenim. 

Ima li za čovječanstvo ikakve nade? Tko je Kasiopeja? I što se krije iza sjećanja koja očito uopće nisu njena…


Preporuka? Naravno. OD SRCA.

„Ja sam tvoja uskoro nepostojeća budućnost.“

MLETAČKI SOKOL – MILENA BENINI

Zalazak sunca nad Serenissimom Ressurectom bio je spektakularan kao i uvijek. Plovidba Mediteranom više-manje je garantirala spektakularne zalaske, bez obzira na godišnje doba. A naravno, slavne zlatne kupole same Nove Venecije hvatale su ružičaste zrake i pojačavale ih, pretvarajući čak i sasvim prosječan zalazak u lightshow. Luca je sve to vidio toliko puta da mu je bilo dosadno.

Moram priznati da sam se načekala dok sam dobila Mletački sokol u ruke. Začas se rasprodalo, a to me samo još više zaintrigiralo. To i činjenica da je ovo spekulativna fikcija – SF.

I ono. Sad jedva čekam nastavak. ( Svaki put prekasno skužim da sam nabasala na triptih ili još gore od toga).

Ova knjiga je baš gušt. Jednom kad odbaciš predrasude. Jer sam prvih 50 stranica mislila da čitam ljubić. (Nije ljubić. Fakat nije. Čak sam gnjavila i Anu u inbox. Valjda mi nije bio dan.)

Jeste čitali Smrtonosni strojevi? Malo me podsjetila na to. Ali mi je bolja.

No, o čemu se radi?

Oh. Politika dakle. Luca je automatski naćulio uši. Možda nije bio važan u obiteljskom zapovjednom lancu, ali je svejedno znao koliko je obitelji politika važna. Pogotovo ovakva, koja se mijenja, izgleda, iz dana u dan, a da nitko izvana toga nije svjestan.

Svijet kakav poznajemo nije više takav. Očito – ovo je na kraju krajeva i distopija 😉 No, nije prošlo par tisuća godina, pa je naša kultura drevna i nepoznata, nego je jednostavno narasla razina mora i malo smo potopljeni. Ono što je uspjelo ostati izvan vode nosi druge nazive, slične nazive, ali uglavnom su to više manje isti gradovi.

Venecija, recimo -ne postoji. Bilo bi čudno kad bi postojala. Umjesto nje – postoji Serenissima Resurecta, ploveći otok koji je najvećim dijelom replika Venecije. Serenissima služi za bogataški turizam, ali je i dom nekima od najbogatijih obitelji. Ili mafijaških, ako baš hoćete. I to ne nužno talijanske mafije.

Na drugoj strani, tamo gdje je val prekinuo ljudski lanac, neki su bacali užad, a drugi ih grabili, nastojeći stvoriti sigurnosnu mrežu na otvorenoj palubi. Metal je škripao. Yoshitaka se podigao uza zid i ugledao tamnu mrlju na svom dlanu. Krv. Nije imao pojma odakle dolazi, pa čak ni je li njegova.

Tu živi i Luca, mafijaški sin iz moćne obitelji kojom vladaju – žene. (Aha. Nema Don, ima Donna. Hvala onom gore tko god da je. ) I ono čime se Luca u životu zapravo bavi – je ništa. Priređuje zabave. Opija se. Ponekad i drogira. Zabavlja se. Ne radi ništa.

Sve dok ga jednom pokušaj ubojstva u kojem su stradale osobe koje su ga štitile i djevojka s kojom je mogao završiti u krevetu, ne natjera da bježi, a bježeći skočit će sa Serenissime na Lazzarete. Točnije Lazzareto degli Ottachi.

Lazzareti su maleni slamovi, nastambe, siromašni i naseljeni raznim plemenima koji genetskim modifikacijama više ne nalikuju na normalne ljude već na likove iz crtića, mogu mijenjati boju kose, veličinu očiju… I nitko se zbog toga ne uzrujava, to je normalno. Na nekim drugim Lazzaretima žive druga plemena, neki su ispali iz ideoloških pokreta, neki iz neke druge cjeline na zemlji, neki jednostavno vole igrati igrice.

Svi oni su zakačeni za Serenissimu genetski modificiranim koraljima, a sklepani su od raznih otpada, brodova, smeća… Iako siromašni, nemaju čak ni zdravstveno osiguranje, ljudi na Lazzaretima su kudikamo slobodniji nego oni na otoku. Jednostavno zato jer mogu biti ono što jesu, slobodno od vlasti. No istovremeno, ta ista vlast koju nemaju ih ugrožava, jer na Lazzaretima ne postoji nikakva zaštita.

Kad Luca doskoči na Lazzarete, povrijedit će nogu i skoro koštati života mladog Yokushimu na kojeg slučajno doskoči. No Yokoshima će mu pomoći, nauštrb vlastite sigurnosti, a Luca će se probati odužiti na jedini način koji zna – novcem.

Yo ima brata kojem je hitno potrebna medicinska pomoć, a Luca ima zlatnu karticu zdravstvenog osiguranja. I to bi možda bio i kraj ovoj priči, da napad na Lucu nije ozbiljniji nego što se čini, da njih dvojica ne osjećaju da postoji nešto više između njih, da to što se Yo nalazi u nevolji nije jednim dijelom i Lucino maslo i da se sve skupa ne zakomplicira činjenicom da Lazzareti nisu sigurni i da će se u jednom trenutku početi fizički raspadati.

Kamo će to odvesti njih dvojicu i kako će se izvući iz škripca, kako će stjecati povjerenje i naklonost koje će izrasti iz početne privlačnosti – za to pročitajte knjigu 🙂

Pričekao je nekoliko sekundi da vidi hoće li nešto osjetiti. Trebao bi, činilo mu se: trebao bi se osjećati izdano , skrhano. Osim što je, naravno, svaki taj osjećaj podrazumijevao da postoji neka podloga za njega. Nešto što se može izdati ili skrhati. On je znao da takve stvari nisu za njega.

Mletački sokol je bonbon! I ja jedva čekam dalje. Volim te neke nove svjetove nastale na temeljima starih, volim kad se radnja odvija prema nečem novom i u okvirima društva u kojem živimo – ne baš uobičajenom, da ne velim nenormalnom.

Volim vidjeti kako radi mašta pojedinih autora kad se oslobode okvira sadašnjosti i jednostavno stvore neki novi svijet u budućnosti. Obožavam gledati kako nešto funkcionira na nov način, ali na temeljima onog prij. Kako se miješaju i isprevrću stari stavovi, kako stanovnici tih novih svjetova preziru ili se ne sjećaju našeg načina života i smatraju ga zastarjelim, kako niču neke nove slobode, ali ponekad ipak ostaju u okovima starih ograničenja.

Nove tehnologije za stare svrhe, ali s novim mogućnostima uz bok starim tehnologijama s novom svrhom.

Sve je nadogradnja.

I obožavam kad se u fokusu pojavi nešto novo, neobično i svježe, a onda se smjesti ponovno u stare okvire i djeluje na nov način.

Sve sam to našla u Mletačkom sokolu.

I zato, svim ljubiteljima ovog žanra, moja ogromna preporuka. A i onima koji nisu. Bit će vam osvježenje 🙂

Kisi.

************************************************************************************

Milena Benini

Mletački sokol

Hangar7

MOGLA BI SE ZVATI LEDA – MARKO GREGUR

IMG_20181226_124707_6711.jpg

Svašta će ti se događati u životu i nemoj dopustiti da početak bude taj koji će te odrediti. Nedaj da te odredi žena s druge strane vrata, koja će te gledati kroz prozorčić. Nemoj misliti na to kako je sve moglo biti drugačije.

Marko Gregur – Mogla bi se zvati Leda

Ne znam kakva vam je situacija doma. Jeste li u braku. Kakvom braku. Živite li s ljubavi svog života ili ste se zadovoljili s vezom koja odgovara svima, ali u kojoj nema strasti. Imate li dijete. Jeste li željeli to dijete. Kako ste ga dobili. Jeste li od onih koji su uspjeli nekom djetetu spasiti djetinjstvo posvajanjem. Ako jeste, a živite u RH – čestitam. To je ravno dobitku na lotu. Ili čak i manje vjerojatno od toga.

Možda ste udomitelji. Nadam se da ste dobri, jer ta djeca jako pate. Ako jeste, izgleda da ste također povlaštena manjina.

Ponavljam, ne znam u kakvoj ste situaciji. Ali probajte se staviti u cipele mladog para koji očajnički želi dijete. Zamislite sve bolne situacije, sve čega se odriču dok se polako ruši san za snom. Prvo o prirodnoj trudnoći, onda o umjetnoj oplodnji. Nakon toga posvajanju, pa udomljavanju. Djeteta nema.

Ali ponekad ima nade i vjerovanja. Iako sve češće potopljenih snova i razočaranja. U sebe. U sustav. U ljubav nikad ne. Iako bi zbog te ljubavi mogla propasti jedna veza. Što ako jedan može imati dijete, a drugi ne? Što onda? Hoće li jedan žrtvovati svoju sreću za sreću onog drugog? Hoće li to biti sreća ako su jedno bez drugog? Hoće li to biti sreća ako imaju jedno drugo, ali nemaju dijete?

Razmišljala sam dugo o svemu tome. O Ledi, djevojčici koja ne dolazi. O ljubavi i kompromisima. Može li dijete biti kompromis? I što kad institucije u lijepoj našoj taj kompromis sasjeku u korijenu? Što kad imaš očekivanja, kad imaš kriterije, kad znaš da ne možeš pristati na sve, jesi li zato loš čovjek? Jesi li loš ako ne želiš da dijete ima manu? Bolest, deformaciju, drugu boju kože? Jesi li loš?

leda3

Iskreno, mislim da svatko za svoje dijete želi sve najbolje, ali i da nije u redu biti isključiv. Ako se odlučiš na posvajanje – ljubav je ljubav. A djeci koja su starija, koja su bolesna, koja su već ionako odbačena i koja su sama izgubila svaku nadu… Mislim da je njima ljubav najpotrebnija.

Leda me žalostila i ljutila. Srce mi se paralo dok sam čitala o pokušajima trudnoće, o tome što im je sve prolazilo kroz glavu, o strahovima i nadama, o prekinutim snovima, o tuzi.

Marko Gregur piše svojoj maloj budućoj djevojčici. Piše o svojim planovima, o svijetu koji je čeka, o ljubavi koju imaju za nju.

Leda

Piše o svom djetinjstvu u Koprivnici, koje je i moje djetinjstvo… Ja sam iz Varaždina, ali to su iste ulice tadašnjih dana, iste kuće, ista djeca, iste igre, isto razdoblje. Mogla sam vidjeti sebe u njegovim pričama. I znam o čemu piše. Znam i zašto piše.

I dok se njih dvoje bore za proširenje obitelji, u isto vrijeme me ljuti administracija u hrvata, razni postupci, pregledi, papiri, razgovori, a sve uzalud.

Ljuti me i to što misle da se dijete bira ko u dućanu – kad ne želiš kupiti kekse jer je kutija oštećena. Ti keksi su isto fini ko i oni s lijepom kutijom. Kad ne želiš kupiti majicu jer je od prošle godine, starija kolekcija. Ta majica je jednako lijepa, bila od prošle sezone ili ne. Dijete nije roba. Ljubav nije isključiva. Želiš dijete ili ne. Odakle ti pravo birati, kad to ionako prirodnom trudnoćom ne možeš.

Ovo je moje razmišljanje.

Leda je jedan od onih romana koje brzo pročitaš, ali teško zaboraviš. Roman koji otvara pitanja, koji pokazuje propuste, koji poziva na odgovornost… Roman koji te vrati u djetinjstvo, kad je sve bilo jednostavnije, kad se sjetiš kakva smo obitelj bili u neka druga vremena…

leda2

Leda je roman koji trebate pročitati samo zato da vas natjera da razmislite o nekim stvarima. Da ponovno propitate neke odgovore. Da se zamislite nad sobom i sustavom… Možda i da netko nekad pokrene nekakve promjene… Barem oni koji možda ovdje ostaju.

 

Kisi

*****************************************************************

Marko Gregur

Mogla bi se zvati Leda

Hena.com

DURGINA KUĆA – JELENA HRVOJ

 

img_20181212_125749_1401.jpg

Čitatelj nikad nebi mogao pomisliti da će u knjizi domaće autorice, gotovo početnice, koja iza sebe ima objavljen tek jedan, tematski također mračan roman “Štorka”, pronaći takvu snagu izražavanja negativnosti i zla kakvu pronalazimo tek u djelima daleko poznatijih autora novije švedske ili američke književne scene. To je još samo jedan dokaz da starost pisca ne mora definirati i kvalitetu njegova stvaranja.

Sanja Smolec, književnica – U predgovoru Durgine kuće

 

 

Nisam ni sama sigurna u koji žanr bi strpala Durginu kuću. Na poleđini su je svrstali u horor, ali ono što od horora ona i ima je činjenica da je sve ovo moglo biti stvarno. I da vjerojatno i jest stvarno, samo s drugim imenima, u drugom mjestu i drugo vrijeme. Ili sad, tu preko puta, a vi niste svjesni.

Svrstavaju i u psihološki triler. I je otprilike to. I psihološki i triler i još puno više. Ili gore. Ovisi s koje strane gledate.

Ako nemate želudac za gledanje horora, ako skrivate pogled na scene nasilja kod filmova ili imate problem s bilo kojom vrstom oštećene psihe, nemojte ovo čitati.

Ni ja ne gledam krv na platnu, ali tu sam uspjela nekako ostati vani, kao promatrač koji gleda eksperiment, pa sam prošla kroz priču bez kasnijih noćnih mora. Nadam se. Nije stvar u tome da bi imala noćne more od prizora koje vidim kad čitam,  nego od činjenice da je sve što pročitate – moguće.

Durgina kuća je prikaz sociopatskog ponašanja, načina na koji se poremećaji psihe javljaju pod utjecajem manipulativne i mentalno jače nestabilne osobe u predadolescentskoj dobi. Prikaz što ste sve u stanju učiniti za mrvicu sklonosti osobe koja sve što radi, radi s namjerom da vas iskoristi. Zato jer vas je tata ostavio. Zato jer ste s 12 godina prisiljeni brinuti sami o sebi jer ne znate što se dogodilo roditeljima. Zato jer ste izmanipulirani do krajnjih granica, i kad toga postanete svjesni, već ste zaglibili do vrata.

Priča se vrti oko 3 djevojčice koje će u napuštenom zabavnom parku osnovati neku vrstu sestrinstva pod nazivom Durgina kuća. Na mjestu koje je i samo bilo poprište strašne nesreće, mjestu koje godinama svi izbjegavaju, one će pronaći neku vrstu uvrnute sigurnosti. Svaka od njih bježi od vlastite nesređene obiteljske situacije i ono što im nedostaje kod kuće, tražit će jedna u drugoj. Ali stvari se mogu prelako oteti kontroli. Izmanipulirane izopačenim dominantnim umom jedne od njih, ostale dvije su u stanju napraviti neizrecivo zlo, pod izlikom otpuštanja psihičke boli, pod izgovorom osvete ili odštete za sve ono što su morale proći…

durga1

Radnja se proteže u 3 vremenska razdoblja, a zlo se provlači generacijama. Ludilo, psihički poremećaji, izopačeni umovi – produkt su koliko genetike, toliko i okolnosti koje dopuštaju oštećenoj ličnosti da probije i pokaže svoje pravo ja.

Jedna od djevojaka dijete je rastavljenih roditelja. Mama polako, ali sigurno postaje alkoholičarka. A alkoholizam obično ide u paketu s raznim drugim oblicima poremećene psihe i adekvatnog ponašanja. A tata? Tata je otišao i nije ga briga…

Druga odrasta zamjerajući roditeljima koji su je ostavili. Živi s bakom koju nagriza demencija, i o kojoj se odjednom mora brinuti. Ne zna kako su mama i tata zapravo umrli ni što se dogodilo prije 10 godina kad ih je izgubila…

Treća je čisti psihopat i čini se da je jednostavno takva. Ima normalan dom, tatu i mamu, sigurnost i obitelj. Savršen život. Možda i malo presavršen. Obratite malo pažnju na njenu mamu.

Kako i zašto će se uplesti u događaj koji će ih zauvijek obilježiti, koliko daleko je ljudska psiha u stanju otići u krivo i koliko treba da se izgubi mjerilo za dobro i zlo?

Nisam psihijatar ni psiholog niti baratam stručnim pojmovima i literaturom. Ne znam razliku između raznih dijagnoza. Ali prepoznajem poremećenost. Sad. Kad je srednja daleko iza mene, kad nemam potrebu dokazivanja vršnjacima, kad znam da su neke stvari koje smo izvodili iz ove perspektive prilično blesave. Ali da sam s 12 upala u ovakav scenarij, sa sličnom pozadinom priče… Ne znam. I ponavljam, ovo sve je realno moguće.

durga2

Roman sam pročitala u dahu. Poput automobilske nesreće je, grozno, ali ipak buljiš. Odličan je, kompleksan, napet, slojevit, svaka stranica vuče da kreneš na sljedeću. I onda iznenađujući i maestralan kraj.

Ono što iznenađuje je kad čitate opise svih tih poremećenih i bolesnih stvari, svega što je jedno ljudsko biće u stanju napraviti drugome… za neke od njih vam se protivno svim uvriježenim vjerovanjima javlja  – samilost. Suosjećanje. Čak i razumijevanje. Ne odobravaš, ne shvaćaš, ne pozdravljaš, ne želiš – ali razumiješ.  Imaš osjećaj da si u epizodi Zone sumraka, ali razumiješ. A vjerujte, i to je isto dosta jezivo.

Otkad sam otkrila Jelenu u romanu Dedivinacija – nacija psihoze, pokupovala sam sve njene knjige. Piše brutalno dobro, bez ublažavanja, bez zadrške, pogađa u sridu. Uzdrma te i ostavi zabezeknutog. Uz to, piše brzo i bez praznog hoda, njene knjige čitaju se u dahu.

Durgina kuća je štivo koje vam mogu mirne duše preporučiti jer je od mene zaslužilo čistu peticu. Ipak, ne mogu vam reći da ćete se opustiti i uživati i definitivno nije za one slabijeg želuca.

Roman je brutalan je. Sirov. Jeziv. I odličan.

Kisi

*****************************************************

O Jelena Hrvoj

Goodreads ocjena: Durgina kuća

Ostale recenzije: Čitanje sa stilom 

Aleksandra Martinović

Knjige koje oduzimaju dah

Gdje kupiti:  Jelena Hrvoj