psihološki triler – Life&Socks

ŽIVI PIJESAK – MALIN PERSSON GIOLITO

Published on July 4, 2019 by Life&Books&SocksLeave a comment

Kad sam bila dijete, mislila sam da moraš prepričati noćnu moru koju si sanjao kako se ona ne bi obistinila. I čim bi se taj grozni san prepričao, postao bi nestvaran. Kao da bi ispao iz okvira onoga što se stvarno može dogoditi.

Malin Persson Giolito – Živi pijesak

Koliko nas određuju geni, a koliko odgoj i prilike u kojima se nalazimo? Društvo, okolnosti, novac?

Ponašamo li se na određeni način zbog očajničke želje pripadanja određenom dijelu društva? Klasi?

Hoćemo li zažmiriti na sve ono što nam smeta, samo zato da ne bi bili izbačeni iz određenog kruga, samo zato jer smo sad netko i nešto?

Hoćemo li tome učiti svoju djecu?

Maja Nornberg optužena je za masovno ubojstvo u srednjoj školi. Ubojstvo koje je navodno počinila ruku po ruku sa svojim dečkom Sebastianom. Osim što je na kraju ubila Sebastiana. I jedina ostala živa.

Ubila je i Amandu, svoju najbolju prijateljicu. Zašto? Kako?

Optužba je jasna, Maja je kriva.

Ovdje unutra svi vole slušati Sandera kako govori, vole vidjeti profesionalca u akciji. Ali to neće spriječiti ono neizbježno. Učinila sam to što sam učinila i netko je bio tamo kad sam to učinila. Imam pravo na najbolju obranu u Švedskoj. Ali pobijediti, na to nemam pravo.

Malin Persson Giolito – Živi pijesak

No, je li to stvarno tako? Ili iza ovog stravičnog kraja stoji nešto drugo. Nešto dublje, nešto mračnije, nešto zlokobnije i strašnije… Poznajemo li zapravo svoju djecu? I znamo li u ime njih i sami razlikovati dobro i zlo? Pogrešno i ispravno?

Ili ćemo, u duhu prihvaćanja u društvu i zbog vlastitog položaja zažmiriti na stvari koje nikako ne mogu biti normalne?

Jedva punoljetnu djevojku ostaviti s dečkom kog je tek upoznala mjesec dana na jahti -samu s njim? Jer je on zlatna mladež? Jer mu tata sjedi na parama? Jer se njemu tako hoće? Koji normalan roditelj je to u stanju?

Ili nametnuti vlastitom djetetu breme nošenja s problematičnim dečkom i ne pokušati pomoći? Oprati ruke? Ali pohvaliti je da je ona stvarno dobra. Jer pomaže svom dečku psihopatu. Koji jadan ima problema, ali ima ih još više ako ga ostavi. Gledaš kako ti dijete tone, a ti ne poduzimaš ništa. Jer mu je tata faca s lovom.

Praviti se da ne primjećuješ da ti dijete ne vidi izlaz?

Ili, u drugom slučaju, toliko ga omalovažavati da postane oštećena roba, poludjeli manijak?

Pritisak vršnjaka, pogotovo TAKVIH vršnjaka može biti razarajući.

Živi pijesak je roman o jednom suđenju. To je priča iza priče, priča o pozadini zločina koji je šokirao elitnu školu u kojoj se dogodio i roditelje. Možda ih nebi šokirao da su obraćali pažnju. I prestali gledati kroz prste.

Maja ima dobre odvjetnike. Stvarno dobre odvjetnike. Čak mi je u nekom trenutku i falila njihova strana priče. No, kroz suđenje otkrivaju se odnosi među tom djecom međusobno, i njihovim roditeljima, životnim prilikama i načinu ponašanja. Može li Maja to sve izdržati sama? Tko je na njenoj strani?

Roman uz suđenje progovara o važnim temama – nekoliko njih.

O rasizmu, razlikama među slojevima, o tome što se događa kad je nad djecom pritisak društva. o odgoju i obraćanju pažnje, o tome što se dogodi kad su djeca koja imaju novaca prepuštena sama sebi. Također – i o drogama, opijanju i obijesti. I tome kako se zapravo odgajaju bahati kreteni. I oštećena djeca.

“On te ne treba, Majo. Žao mi je što ću te razočarati, ali on ne treba nikoga, Sebastianu Fagermanu svi su zamjenjivi. Nije ga briga ni za koga, čak ni za tebe.”

Malin Persson Giolito – Živi pijesak

Meni ovo nije baš psihološki triler, više sudska drama, portret jednog društva koje blista izvana, ali truli iznutra. No, teme o kojima piše, važne su. Zbog toga što treba otvoriti oči i stvarno progledati. Vidjeti što radimo svojoj djeci. Što radimo sebi. I zapitati je li zbilja vrijedno? Koja moć i koji novac će ti nadoknaditi raspad obitelji, što će kompenzirati privid života koji vodiš?

Živi pijesak tjera na razmišljanje i raspravu. Pogotovo u onom dijelu kako bi se takve tragedije trebale moći spriječiti. Ali ključ je u obraćanju pažnje i komunikaciji. U tome da djeca trebaju biti djeca, uvučena u sve one stvari koje nose njihove godine, umjesto da se moraju nositi s traumama koje sami nisu tražili, ali su ih silom prilika ipak dobili.

Moja preporuka.

Kisi.

***********************************************************************************

Živi pijesak

Malin Persson Giolito

Fraktura

Prijevod: Sandra Ljubas

SJEME TAME – IVA KOLEGA

Published on July 1, 2019 by Life&Books&SocksLeave a comment

Tko živi u mraku, taj luta i ne može pronaći pravi put. Sve dok mu se odnekud ne ukaže komadić svjetla, koji treba odlučno slijediti do izlaza na suncem okupanu čistinu.

Ali što ako nam se ne svidi ono što ugledamo na svjetlu?

Iva Kolega – Sjeme tame

Kad sam pročitala Sjeme tame, prije nego sam tipkala recenziju, objavila sam post u kojem sam je nazvala najodvratnijom knjigom koja me ove godine dopala ruku. Još uvijek to mislim.

Ova priča se možda i može svrstati pod nekakav žanr psiho trilera, ali je mnogo više od toga. Na poleđini ćete pročitati da se radi o disfunkcionalnoj peteročlanoj obitelji koja kao obitelj jedva opstaje. Najstarija kći je doslovno pobjegla od kuće u drugu državu. I to čim je završila srednju školu, s djetetom na putu i čovjekom koji joj se učinio kao slamka spasa. Druga, tinejđerica, je zbrisala u drugi grad, u stan u kojem je sama. Najmlađi Luka je još u roditeljskom domu, no to nevino dijete je vidjelo i previše toga što mu tereti mozak.

Iris je kućanica, Saša je glava obitelji i hranitelj. I stvari funkcioniraju upravo onako kako on to želi. Jer ipak je on taj koji je glavni.

Je li to zato što sam izgubljena u vlastitom životu, pa se to samo preslikalo na ovu situaciju? Je li to bio odraz straha da se u životu ne bih snašla sama, bez Saše, da bih se izgubila?

Iva Kolega – Sjeme tame

Kad bi ova obitelj bila samo disfunkcionalna, svi bi mi odahnuli. Međutim, iza privida donekle normalne obitelji, skriva se nešto drugo. To drugo je razlog tome što je jedna kćer u drugoj državi. Ta je barem pobjegla. Ona druga, iako sama u stanu i dalje se bori s istom jezivom pričom koja ju zbunjuje i prestravljuje u isto vrijeme.

A samo je pitanje vremena kad će se ista stvar početi događati i najmanjem među njima.

Najmanji problem tu su slučajevi silovanja po portalima i novinama. I to što Iris zbog suprugove naravi, navika, čestog pijančevanja i ljubavnica misli da bi on mogao biti počinitelj.

Njoj bi bilo mnogo pametnije da malo obrati pažnju na ono što joj se događa pred nosom, na ono što se događa i njoj samoj, samo je toliko ograničena da misli da je to u redu u zamjenu za život koji ima. Koji je u stvari – jadan. Kao i njena šira obitelj.

Knjiga je pisana tako da možete gledati kroz oči svakog sudionika ove priče, kroz 5 glasova, u 5 dana, pričaju priču koju možda ne želite čuti. Ali ipak je tu.

Konačno, pod dojmom vijesti s radija – informacije su iste kao one vezane uz prvo silovanje, osim što druga žrtva ima 32 godine – prisjećam se kako sam gotovo zaboravila da sam svoje silovanje povjerila svećeniku.

Iva Kolega – Sjeme tame

Poznajete li dobro svoju obitelj? Svog partnera, roditelje, djecu? Znate li koliko se faktora mora poklopiti da jedan monstruozan zločin ostane neprimijećen godinama? Što se možda događa iza zatvorenih vrata?

Ovdje nije stvar u reagiranju susjeda ili prolaznika – vi kao autsajder nećete ništa primjetiti.

No, svako zlostavljanje kreće od sitnica. Na koje nitko ne reagira. Na koje vam kažu da se morate priviknuti. Pa kad te sitnice prerastu u veće sitnice, onda ste u fazi kad lažete samima sebi. I opravdavate. I nalazite izgovore. A što kad postanete slijepi kraj zdravih očiju i sami sebi lažete da ne vidite što se događa pod vašim krovom? Kad su svi članovi izmanipulirani do krajnjih granica i nitko s nikim ne razgovara o važnim stvarima? Kad djeca pristaju na sve i svašta jer su im rekli da je to normalno? Što kad veće sitnice prerastu u ono ozbiljno?

Što onda? Što kad više ne možete glumiti da niste znali? Što tad? Kad ćete nešto poduzeti? I tko će biti hrabar i stati svemu napokon na kraj? I zašto?

Prije nego ode u policijskom autu, uputim mu posljednji pogled pun mržnje. Iz pogleda koji mi uzvraća mogu pročitati bijes, i to mi je drago.

Iva Kolega – Sjeme tame

Scene su u najmanju ruku odvratne i jezive i izazivaju mučninu. Sama priča tjera na povraćanje u više no jednoj sceni. Bilo mi je zlo. Htjela sam ozlijediti nekoga. Htjela sam utješiti i spasiti žrtve i reći im da će biti sve u redu ako nešto poduzmu. Iako neće biti. Htjela sam odalamiti po glavi one koji žive u letargiji i nepoduzimanju ničega jer je tako lakše. Htjela sam da se trgnu. A onda sam htjela da ih se odbaci zbog toga jer su ili glupi ili jako glupi.

Svašta sam htjela. Htjela sam vrištati, lupati po zidu, skrenuti pogled. Nisam mogla.

Ali zato mi je ostala zauvijek urezana u pamćenje, iako je možda nikad više neću pročitati. Ne zato jer mislim da je loša, baš naprotiv.

Zato što mislim da više nisam u stanju prolaziti kroz taj užas, to iskorištavanje, to mračno pomanjkanje razuma, psihopatski mozak i tiraniju.

Ali mislim da da bi bilo dobro da ono koji mogu, ovo ipak pročitaju. Iako mislim da bi mogli ostati trajno obilježeni onim što ćete na stranicama ove knjige doživjeti.

No, imate li hrabrosti okrenuti glavu?

Preporučujem, iako možda ne za nedjeljno popodne uz opuštajuću knjigu. Više za onda kad je možete podnijeti.

Kisi.

*************************************************************************************

Iva Kolega

Fokus na hit

DURGINA KUĆA – JELENA HRVOJ

Published on December 12, 2018December 12, 2018 by Life&Books&SocksLeave a comment

Čitatelj nikad nebi mogao pomisliti da će u knjizi domaće autorice, gotovo početnice, koja iza sebe ima objavljen tek jedan, tematski također mračan roman “Štorka”, pronaći takvu snagu izražavanja negativnosti i zla kakvu pronalazimo tek u djelima daleko poznatijih autora novije švedske ili američke književne scene. To je još samo jedan dokaz da starost pisca ne mora definirati i kvalitetu njegova stvaranja.

Sanja Smolec, književnica – U predgovoru Durgine kuće

Nisam ni sama sigurna u koji žanr bi strpala Durginu kuću. Na poleđini su je svrstali u horor, ali ono što od horora ona i ima je činjenica da je sve ovo moglo biti stvarno. I da vjerojatno i jest stvarno, samo s drugim imenima, u drugom mjestu i drugo vrijeme. Ili sad, tu preko puta, a vi niste svjesni.

Svrstavaju i u psihološki triler. I je otprilike to. I psihološki i triler i još puno više. Ili gore. Ovisi s koje strane gledate.

Ako nemate želudac za gledanje horora, ako skrivate pogled na scene nasilja kod filmova ili imate problem s bilo kojom vrstom oštećene psihe, nemojte ovo čitati.

Ni ja ne gledam krv na platnu, ali tu sam uspjela nekako ostati vani, kao promatrač koji gleda eksperiment, pa sam prošla kroz priču bez kasnijih noćnih mora. Nadam se. Nije stvar u tome da bi imala noćne more od prizora koje vidim kad čitam, nego od činjenice da je sve što pročitate – moguće.

Durgina kuća je prikaz sociopatskog ponašanja, načina na koji se poremećaji psihe javljaju pod utjecajem manipulativne i mentalno jače nestabilne osobe u predadolescentskoj dobi. Prikaz što ste sve u stanju učiniti za mrvicu sklonosti osobe koja sve što radi, radi s namjerom da vas iskoristi. Zato jer vas je tata ostavio. Zato jer ste s 12 godina prisiljeni brinuti sami o sebi jer ne znate što se dogodilo roditeljima. Zato jer ste izmanipulirani do krajnjih granica, i kad toga postanete svjesni, već ste zaglibili do vrata.

Priča se vrti oko 3 djevojčice koje će u napuštenom zabavnom parku osnovati neku vrstu sestrinstva pod nazivom Durgina kuća. Na mjestu koje je i samo bilo poprište strašne nesreće, mjestu koje godinama svi izbjegavaju, one će pronaći neku vrstu uvrnute sigurnosti. Svaka od njih bježi od vlastite nesređene obiteljske situacije i ono što im nedostaje kod kuće, tražit će jedna u drugoj. Ali stvari se mogu prelako oteti kontroli. Izmanipulirane izopačenim dominantnim umom jedne od njih, ostale dvije su u stanju napraviti neizrecivo zlo, pod izlikom otpuštanja psihičke boli, pod izgovorom osvete ili odštete za sve ono što su morale proći…

Radnja se proteže u 3 vremenska razdoblja, a zlo se provlači generacijama. Ludilo, psihički poremećaji, izopačeni umovi – produkt su koliko genetike, toliko i okolnosti koje dopuštaju oštećenoj ličnosti da probije i pokaže svoje pravo ja.

Jedna od djevojaka dijete je rastavljenih roditelja. Mama polako, ali sigurno postaje alkoholičarka. A alkoholizam obično ide u paketu s raznim drugim oblicima poremećene psihe i adekvatnog ponašanja. A tata? Tata je otišao i nije ga briga…

Druga odrasta zamjerajući roditeljima koji su je ostavili. Živi s bakom koju nagriza demencija, i o kojoj se odjednom mora brinuti. Ne zna kako su mama i tata zapravo umrli ni što se dogodilo prije 10 godina kad ih je izgubila…

Treća je čisti psihopat i čini se da je jednostavno takva. Ima normalan dom, tatu i mamu, sigurnost i obitelj. Savršen život. Možda i malo presavršen. Obratite malo pažnju na njenu mamu.

Kako i zašto će se uplesti u događaj koji će ih zauvijek obilježiti, koliko daleko je ljudska psiha u stanju otići u krivo i koliko treba da se izgubi mjerilo za dobro i zlo?

Nisam psihijatar ni psiholog niti baratam stručnim pojmovima i literaturom. Ne znam razliku između raznih dijagnoza. Ali prepoznajem poremećenost. Sad. Kad je srednja daleko iza mene, kad nemam potrebu dokazivanja vršnjacima, kad znam da su neke stvari koje smo izvodili iz ove perspektive prilično blesave. Ali da sam s 12 upala u ovakav scenarij, sa sličnom pozadinom priče… Ne znam. I ponavljam, ovo sve je realno moguće.

Roman sam pročitala u dahu. Poput automobilske nesreće je, grozno, ali ipak buljiš. Odličan je, kompleksan, napet, slojevit, svaka stranica vuče da kreneš na sljedeću. I onda iznenađujući i maestralan kraj.

Ono što iznenađuje je kad čitate opise svih tih poremećenih i bolesnih stvari, svega što je jedno ljudsko biće u stanju napraviti drugome… za neke od njih vam se protivno svim uvriježenim vjerovanjima javlja – samilost. Suosjećanje. Čak i razumijevanje. Ne odobravaš, ne shvaćaš, ne pozdravljaš, ne želiš – ali razumiješ. Imaš osjećaj da si u epizodi Zone sumraka, ali razumiješ. A vjerujte, i to je isto dosta jezivo.

Otkad sam otkrila Jelenu u romanu Dedivinacija – nacija psihoze, pokupovala sam sve njene knjige. Piše brutalno dobro, bez ublažavanja, bez zadrške, pogađa u sridu. Uzdrma te i ostavi zabezeknutog. Uz to, piše brzo i bez praznog hoda, njene knjige čitaju se u dahu.

Durgina kuća je štivo koje vam mogu mirne duše preporučiti jer je od mene zaslužilo čistu peticu. Ipak, ne mogu vam reći da ćete se opustiti i uživati i definitivno nije za one slabijeg želuca.

Roman je brutalan je. Sirov. Jeziv. I odličan.

Kisi

*****************************************************

O Jelena Hrvoj

Goodreads ocjena: Durgina kuća

Ostale recenzije: Čitanje sa stilom

Aleksandra Martinović

Knjige koje oduzimaju dah

Gdje kupiti: Jelena Hrvoj