Dušo draga, ne brini! Uvijek postoji svjetlo u tami.
Louisa May Alcott napisala je i objavila Male žene 1868 godine. U doba kad žene nisu bile poslovno uspješne, slavne i bogate, osim udajom. Iako je amerikankama možda bilo mrvicu lakše nego ženama u ostatku svijeta, ipak je ženska neovisnost bila tek u mislima.
No, Louisa je uspjela. Nakon financijskih poteškoća u koje je njena obitelj zapala, Louisa je pronašla način da ih iz toga izvuče – pisanjem. Male žene požele su takav uspjeh da su joj donijele i slavu i novac, a ubrzo je objavila i nastavke, prvi već godinu nakon – Dobre supruge. Danas se oba dijela često objavljuju u jednoj knjizi.
Louisa je jedna od rijetkih koja se usudila podržati žensku neovisnost i samostalnost – i time mi je samo postala još draža.
Poznato mi je ipak da čovjek može biti istinski sretan i u skromnom domu, u kojem je krug svagdašnji plod vrijednog truda i rada, a mala odricanja svako zadovoljstvo čine još slađim. Nije mi stoga mrsko što će Meg početi skromno jer je, ako se ne varam, osvojila srce dobrog čovjeka, a veće bogatstvo ne postoji.
Vjerujem da Male žene tek rijetki nisu pročitali. Baš poput Jane Austen, sestara Bronte ili bilo kojeg klasika, i Louisa se ovim romanom upisala među one autore koji će zauvijek biti u rubrici: obavezno pročitati. I to ne jednom.
Male žene je topla priča o obitelji, odrastanju, sazrijevanju i kućnom odgoju. O učenju na vlastitim greškama, o tome što znači imati dobro vodstvo. Istovremeno je prikaz jednog vremena, drugačijeg od ovog našeg. Za razliku od Jane Austen (netko mi je postavio pitanje) – Louisa je mnogo pristupačnija, njeni dijalozi topliji, prisniji i srdačniji, nema one britanske uštogljenosti i manira, raznih pravila ponašanja i usiljenih razgovora.
No, obje ih jednako volim.
Louisa je za Male žene iskoristila vlastitu životnu priču, pri čemu je lik Jo March temeljila na sebi. A upravo je Jo meni omiljeni lik u romanu, iako se ne slažem s nekim njenim životnim odabirima. Doduše, ni neki mladog g. Lawrenca mi nisu baš sjeli. Oni koji su čitali, vjerojatno će odmah shvatiti na što ciljam…
No, što je – tu je. Priča je ispričana.
Na početku susrećemo Meg, Jo, Beth i Amy – zabrinute i tužne. Nakon godina dobrog života, u kojem im ništa nije manjkalo, zapale su u oskudicu i više si nisu mogle priuštiti sve na što su navikle, otac im je na frontu, a majka se trudi sve držati pod kontrolom. No, svaka je sanjala svoje. I bio bi to vrlo tužan Božić da sestre nisu imale brojne vrline kojima su se borile protiv tih malih demona i napravile su i sebi i majci sasvim pristojan Božić, usput poklonivši i ono malo što su imale onima koji nemaju.
Oca nema, pa su djevojke same s majkom i služavkom Hannom, koja je i sama već član obitelji. U susjedstvu živi imućan g. Lawrence i njegov unuk Laurie, mladić od 15 -tak godina. Laurie je usamljen i tužan, što će djevojke primjetiti, a Jo uzeti u zadatak sprijateljiti se s njim.
I od tada pratimo živote vesele petorke, kako odrastaju i stasaju, pretvaraju se iz dječaka i djevojčica u mladiće i djevojke, a onda i u odrasle muškarce i žene. Kroz nestašluke, smijeh, suze i nevolje, upoznajemo različitost njihovih karaktera i puteve kojima žele ići, snove koje sanjaju. Svatko od njih, u dobru i zlu stoji uz sve ostale i međusobno se bodre, tješe i pomažu kroz životne nevolje, radosti i teške odluke.
Upoznat ćemo Meg, 17-godišnjakinju, sklonu lijepim haljinama i društvenom životu, kako sa zavišću gleda neke svoje imućnije prijateljice koje se odijevaju u svilu i koketiraju s mladićima – sve dok jednog dana ne otkrije kako joj to nimalo ne pristaje.
Buntovnicu Jo, koja je sama sebi dovoljna, koja svoju nježnu stranu gotovo i ne priznaje i ponekad bi dala sve da može biti dečko. Jo, koja je nadarena za pisanje i koja će s vremenom otkriti da sloboda ima mnogo lica, a njena buntovna strana protutežu u onoj ranjivoj i nježnijoj.
Samozatajnu Beth, koja je toliko sramežliva da se samo u krugu svoje obitelji osjeća na sigurnom, osim ako joj ne omogućite da svira kad je nitko ne čuje. Beth, koja će naučiti svoje sestre o nekim novim vrijednostima. Beth, koja će jednom starcu ponovno pokloniti radost.
I na kraju – Amy. Prava mala drama queen, koju već od ranih dana privlači moć i bogatstvo. Amy, kojoj će nateže pasti odbaciti svoje demone za više dobro, ali koja će pokazati nevjerojatnu snagu i ljubav, onda kad to bude potrebno. Amy, čiji davni san o sebi kao slavnoj slikarici s vremenom zamjenjuje nešto drugo.
Posebnu ulogu u njihovim životima imaju roditelji, posebno gospođa March i stari g. Lawrence, koji, iako se u početku čini strog i krut, uz pomoć djevojaka uspije naučiti kako pokazati pravog sebe i svoju ranjivu stranu…
Zastor se spušta na Meg, Jo, Beth i Amy. Hoće li se ikad ponovno podignuti, ovisi samo o tome kako će publika primiti prvi čin obiteljske drame naslova Male žene.
Cijeli roman zapravo pokazuje kako se mijenjamo pod utjecajem drugih i životnih odabira koje moramo donositi, kako reagiramo na ljubav i povjerenje i kako pustiti život da ide svojim tokom. Kako se nositi s problemima i nevoljama, kako ustrajati i nalaziti kompromise, kako sagledati cijelu sliku i pokazati empatiju.
Ne bojim se, ali čini mi se da ću čak i u raju čeznuti za vama i domom.
Male žene su divan roman. Uživala sam (opet) u svih 500-tinjak stranica i vjerujem da ni ovo nije posljednji put da ga čitam. Vjerujem da veliku ulogu u tome ima karakterizacija likova koja mi se stvarno jako sviđa. Sve djevojke su toliko drage i tople, prirodne i pristupačne, a situacije u koje ih Louisa stavlja stvarne i lako predočljive. Istovremeno, nijedna od njih nije crno-bijela. I što je najvažnije, sve one imaju mogućnost izbora, što je bila rijetka povlastica žena tog doba. I tu mogućnost izbora, mogućnost da same odlučuju o vlastitoj sudbini, iskoristit će sve do jedne. I Laurie, iako je on zapravo doveden pred gotov čin.
Mogli bi razglabati unedogled o značenju njihovih postupaka i zašto su napravili ovo, a nisu ono… Ali zapravo nema potrebe. Male žene na kraju odrastu, naprave svoje izbore i hrabro se suoče sa životom. Što bi možda ponekad trebali i svi mi.
Dugo sam čekala hrvatsko izdanje jer ono ranije nisam imala u kolekciji. No, trenutno imate sreće – čak su 2 izdanja ovog Božića u knjižarama – Iris Illyrica je izdala ovo koje vidite na slici, i to u jednoj knjizi, a Znanje će izdati stariji prijevod u dvije knjige, od kojih prva ide za koji dan.
Moram se ovdje osvrnuti na onu staru – 100 baba – kilavo dijete. Tri prevoditeljice su je prevodile i nisu baš napravile super posao, pogotovo s prvim dijelom. Prijevod je svakakav. Nisam zadovoljna, a defitivno ne opravdava cijenu. Iako je naslovnica krasna i tvrdi uvez i sve. 🙂 Ne znam (još) što su napravili u Znanju, ali sjećam se da sam u onom starijem prijevodu uživala, pa ako nisu previše dirali – moglo bi biti dobro.
Četiri škrinjice jedna do druge,
prašnjave, izbijedjele, ugasle, nijeme,
Koje u časovima i sreće i tuge
Napuniše četri sad odrasle žene.
No, bez obzira na to – Male žene su klasik koji definitivno treba biti na listi za čitanje. Čak i ako vam se ne svidi. Ali od mene – iskrena preporuka.
Iako ne znam što očekivati od najnovije adaptacije… Nisam baš najsretnija s trailerima 
Kisi.
Life&Socks 