BEL CANTO – ANN PATCHETT

IMG_20190814_114905_201

G. Hosokawa joj se nasmiješio. vrtjelo mu se u glavi od prirodnosti njihova razgovora, iznenadne lakoće s kojom su se družili. Što bi bilo da Kato nije znao svirati glasovir?

Ann Patchett – Bel canto

Neću lagati. Većinom mi je bilo dosadno, nezanimljivo i bezveze.

Likovi su me živcirali. Sve je bilo presporo i razvučeno. Situacija nerealna.

I opet, da nije bila izbor za ovaj naš mini book club, mislim da bi ostala ostavljena nakon 50 stranica.

Ali… Drago mi je da nije. Ova priča nema sretan kraj, ali kraj je podignuo knjigu za 2 ocjene – jer je – realan. I na kraju sam tek počela razmišljati o tome što sam zapravo pročitala. Volim ovaj naš klubić. Natjera me da pročitam knjige koje inače možda nikad ne bi.

Situacija je krajnje osjetljiva – najslavnija operna pjevačica na svijetu – Roxane Coss – našla se zarobljena u kući potpredsjednika neke državice u Južnoj Americi, nakon što su na njezin privatni nastup za japanskog biznismena upali teroristi koji su namjeravali zarobiti predsjednika.

No, predsjednika nije bilo. Čovjek je odlučio da mu se neda ići jer je na programu sapunica. Nije da imam neki komentar na ovo. Ali ok.

Nakon što ne nađu predsjednika, otmičari su izgubljeni. I svi uzvanici su izgubljeni u novonastaloj situaciji uključujući i Roxane.

Roxane, kojoj se svi dive, čija karizma nadilazi granice realnog i čijim molbama čak ni opasni otmičari ne uspijevaju odoljeti.

Nakon što se pojavi predstavnik crvenog križa u ulozi pregovarača, generali puštaju žene, starce, djecu, bolesne i radnike. Ostavljaju samo one za koje im se čini da će imati neke koristi. I Roxane,  Gospodin Hosokawa, poslovni čovjek zbog kojeg je cijeli događaj i upriličen – također je tu. Njega su koncertom Roxane Coss htjeli udobrovoljiti i privoljeti na ulaganje u gospodarstvo. No, on to nikad nije imao u planu. Ali je oduvijek bio očaran Roxane, njenim glasom, njenom izvedbom.

Od trenutka kad postaje izgledno da se talačka kriza neće riješiti u par dana, svjedočimo transformaciji cijele situacije koja je započela puškama, upadom i zarobljavanjem ljudi u – nešto drugo.

Svi oni, i teroristi i zarobljenici, prisiljeni su živjeti zajedno. Teroristi, zato što su već napravili glupost, ali im ne pada na pamet odustati pa iz situacije pokušavaju nešto izvući, a zarobljeni jednostavno nemaju izbora.

Kad god bi Messner otišao, na kuću bi nalegla tuga koja je znala potrajati satima. Svi su bili vrlo tihi i nitko nije slušao dosadne poruke koje je policija odašiljala s druge strane zida. Beznadna situacija. Predajte se. Nećemo pregovarati.

I tu ću se dogoditi nešto posebno, nešto nadrealno, a ipak toliko prirodno. Svi oni, i “zločesti” i “dobri”, ispod vanjštine, ideala i htijenja – svi su samo ljudi. Ništa nije crno -bijelo. Neke priče počinju, neke će završiti. Do samog kraja, koji me bitno uzdrmao, nisam ni shvaćala što mi je autorica zapravo napravila polaganim pričanjem i opisivanjem likova, situacija, događaja, sitnih i manje sitnih problema, karaktera, osjećaja… Da, bilo mi je dosadno i ponekad čak bezveze, ali natjerala me da se povežem sa svakim od likova, suosjećam i shvaćam. Natjerala me da ni ne shvatim koliko su mi postali važni. Da ih sve vidim kao ljude, djecu, uhvaćene u situaciji, u njihovim moralnim dvojbama, težnjama, ciljevima… Sredstva da bi se ti ciljevi postigli bila su van svake sumnje neopravdana i opasna, postupci nepromišljeni, reakcije ishitrene. Ali ljudi su. Većina tek djeca. Nisu znali drugačije. Ili nisu dovoljno promislili. A neki su samo slijepo vjerovali. Što je također ljudski.

Natjerala me da dišem sa svakim od njih dok su u toj izoliranoj situaciji proživljavali svoje drame. A onda mi ih je oduzela.

Natjerala me natrag u realnost. Jer i ja sam se uljuljkala u tu neku paralelnu dimenziju gdje je sve lako, gdje nikom ne pada na pamet otići, gdje više ne postoje stražari i  zarobljenici, gdje život jednostavno teče…

I tad sam se zapitala – možda smo previše isključivi. Previše sitničavi, previše ponosni. Možda trebamo više obračati pažnju na ono što je bitno – na život – na ljude. I ti tzv teroristi su imali plemeniti cilj, iako su odabrali krivo sredstvo…  No, da li ih to opravdava? I možemo li, smijemo li gledati van okvira, i shvatiti da su i oni bili samo žrtve okolnosti?

Na neki čudan način bio je ljubomoran na Ishmaela, koji sjedi podno njezinih nogu. trebao je samo nekoliko centimetara pomaknuti ruku da joj dodirne gležanj.

 

Od tad cijelo vrijeme razmišljam o tome kako se ista situacija iz različitih očiju drugačije vidi. Ja sam vidjela ljude. Vlada vjerojatno prijetnju. Poneki vlastitu korist. Vjerojatno je bilo i onih koji su vidjeli prikrivanje interesa. No nitko nije vidio ljude. SVE ljude.

Ne opravdavam postupke i reakcije, ali razumijem. Razumijem i drugu stranu. No, što bi bilo kad bi, prije nego pošaljemo oružje – razgovarali?

Ne znam da li da vam preporučim Bel Canto – nije me izula iz cipela. Ali zbog tog kraja… Zbog njega je možda vrijedi pročitati još jednom.

Knjiga je ispirirana istinitim događajem kad su u Limi teroristi napali japansku ambasadu. Na tome je Ann gradila koncept za knjigu. Proguglati ako vas zanima 🙂

 

Kisi ❤

 

Ako ljudska duša može sanjati o meni, neka me se sjeća i nakon buđenja.

I posebno hvala mojoj dragoj Ani na fotkici 🙂 Ja sam vratila knjigu u knjižnicu i zaboravila fotkati ❤

¸*********************************************************************************

Ann Patchett

Bel Canto

Algoritam

 

 

 

 

 

 

 

ONCE UPON A RIVER – DIANE SETTERFIELD

IMG_20190805_134126_205

The Swan was a very ancient inn, perhaps the most ancient of them all. It had been constructed of three parts: one was old, one was very old and one was older still.

Diane Setterfeld – One upon a river

The Swan,  drevna gostionica na obali Temze, mjesto je u kojem se pričaju priče. Neobične priče, svakodnevne priče, prastare priče, napuhane, smiješne, ozbiljne, strašne, lijepe, ružne, duge i kratke. Svejedno je, glavno je da tu priču znaš ispričati. Mnogo je gostionica uz obalu rijeke koja je Temza, ali to i nije. Svaka je posebna, jer svaka se bavi nečim drugim.

Ali samo u Swanu se pričaju priče. A rijeka je rijeka. Teče i nosi sa sobom. Poplavljuje, pročišćuje. Odnosi i donosi i nitko ne zna odakle počinje.

Rijeka je živa. I legende su žive. Mnogo starih predaja još živi u riječnim selima, u gostionicama i ponekim iskustvima.

Možete čuti priču o Quietly – ju, skelaru koji odnosi one kojima je kucnuo čas na drugu stranu… Ali izbavljuje one kojima još nije.  A ima i drugih priča. Joe će ih najbolje znati. Joe, ponajbolji pripovjedač otkad riječni ljudi pamte. I Margot, čija gostionica je stara koliko i ona sama , pa još mnogo puta toliko.

Something is going to happen.

I ova riječna priča započinje – pričom. Pričom u Swanu, koja je naglo utihnula kad je rijeka dovela na vrata teško ozlijeđenog čovjeka s mrtvom curicom. Koja je bila mrtva, a onda nije. Može to potvrditi Rita Sunday, mjesna medicinska sestra koja je jednako dobra kao i bilo koji doktor, ako ne i bolja. Bila je mrtva, a onda nije.

Djevojčici je oko 4 godine, ne govori i često zuri u rijeku, veseli se rijeci, čeka rijeku. Čija je? Tko je?

U jednom trenutku to je nepoznata curica koja je bila mrtva, a onda nije. No, do jutra, kad se iz Swana pronese glas i započne priča, ona je Anne – davno izgubljena sestra, Amelia, nestala kći, ali i Alice, unuka koja je prvo bila skrivana, a zatim se utopila u Temzi.

Something happens and then something else happens and then all sorts of other things happen, expected and unexpected, unusual and ordinary.

3 obitelji, 3 djevojčice, 3 zagonetne sudbine. Koja od njih je ovo dijete koje je bilo mrtvo, a onda opet nije? I kako će rijeka ispričati priču o nijemom djetetu koje je nađeno na obali, kako će satkati njenu sudbinu? I što će svaka od ovih obitelji naučiti o sebi dok se potajno nada da je djevojčica njihova… Što će naučiti o svijetu, jedni o drugima, o rijeci, o predajama, o snovima i nadi? I o porijeklu, genima i napretku medicine…

Toliko je u ovoj priči vode, njenih pritoka i tokova, bujanja i padanja i virova i vrtloga. toliko je divno ispričana.

Ova priča se čita polako. Polako se odmotava njena nit i polako sve svoje pritoke spaja u jedan tok. Ali toliko sam uživala, polako, dok se priča odmotavala i tekla, dok je voda vodila glavnu riječ. Dok su ljudske sudbine naoko nepovezanih ljudi polako postajale povezane i dok je u Swanu bilo priča.

Svaki lik je ovdje važan i dubok i smislen. Svakog treba upoznati, uz svakog ponovno pogledati komadiće priče iz drugog kuta. Svi će se oni sliti u istu priču jer pritoci upravo tome i teže. I na svakoga u ovoj priči treba obratiti pažnju.

There are stories that may be told aloud, and stories that must be told in whispers, and there are stories that are never told.

Ne mogu vam je prepričati, dovoljno sam rekla. Ali sam je čitala dok sam hodala po čisto rublje u perilicu, putem do sušilice, dok sam kuhala, kad bi odvela dijete u vrtić, pa se vratila i nisam htjela stati, opčinjena rijekom i pričom i svima koji su se našli dotaknuti djetetom koje je bilo mrtvo  – a onda nije.

Jer ima tu još mnogo toga. Ima porušenih nada i pronađenih snova, prihvaćanja neminovnog i prkošenja zloj sreći. Ustajanja za sebe i zagrljaja slabijih, dječjih nadanja i duboke tuge, natruha sreće i polomljenih iluzija. Ima života i ima smrti. Postoji tajnovitost rijeke i njena velikodušnost,  neke stare predaje oživjele i istinite, postoji odricanje i žrtva, i vjera i nada i ljubav.

At the Swan, summer turned to autumn and the rain did not cease. There were no more frowning conversations about the danger of a poor harvest, for it was now a certainty. No amount of sunshine could change anything.

I nakon svega, sve je to život , a i život nosi rijeka. Temza, koja to i nije, ili neka druga… Svaka nosi neku priču i nečije sudbine povezane pritocima.

Otvorite dušu, pročitajte knjigu. Vezat će vas, a onda pustiti. Jer, sigurno imate neku svoju rijeku koju valja slijediti.

Kisi.

Knjiga pretpostavki i nagađanja – Erika Swyler

IMG_20180919_070036_818

” Produžio sam do knjižnice gdje su se čuvali svesci starih novina i časopisa. Bili su uredno složeni po godištima. Izvukao sam svezak s godinom mojega rođenja. Prelistavši ih pronašao sam ono o čemu je Frank govorio. Doista, oboje smo se rodili u vrijeme neobično visoke plime. Krivnja za to svaljena je na pun mjesec. Ali voda se potom brzo povukla i nastupila je neviđena oseka. Na fotografiji iz novina s Enolinim datumom rođenja, neki je čovjek stajao na pijesku, na mjestu gdje se prije oseke nalazila lučica. Čamci oko njega ostali su na suhom, ribe također. Stotine njih ležalo je razbacano po pijesku. Plima i oseka, kao život i smrt.”

Erika Swyler -Knjiga pretpostavki i nagađanja

 

Ovu sam priču mjerkala par mjeseci dok je napokon nisam stavila u košaricu. Jer.. uvijek ima neka novija, pa uvijek neka na preporuku, pa neku slikovnicu, pa… Ali, evo, napokon je stigla do mene i kad sam je pročitala (u dahu), još mi je bilo i krivo što sam je se dočepala tek sad.

Pitka je i brzo se čita. Pročitala sam je na putu u Zg i iz Zg + još cca sat i pol kad smo Prdeka spremili na spavanje. A ima preko 400 stranica.

I znate što.

Sjajan roman. Ono, ozbiljno. Priča mi se uvukla pod kožu već s prvom stranicom, a počinje – knjižničarem. I knjigom. I kao da već to samo po sebi nije dovoljno, u nekom trenutku se pojavljuje cirkus, tarot karte i jedno mitsko biće iz slavenskih (u ovom slučaju ruskih) predaja.

Bila sam kupljena za 2 min. Iznimno dobro ispričana, priča je to u kojoj se sudaraju magično i realno, legende i stvarnost, obiteljske tajne i njihove žrtve, ljubav prema obitelji i nikad prežaljene, nikad objašnjene smrti. Uvijek isti datum i voda. Mnogo vode.

 

citat1

Potkraj 18. stoljeća jedan je dječak napušten i ostavljen u šumi. Iz nekih, samo tada normalnih razloga, roditelji su siroto dijete ostavili samo, čim je dovoljno naraslo da mu više nisu bili dovoljni ostaci sa stola. Preživio je. Još maleno dijete, i uz to nijemo. Ali iznimno bistro i snalažljivo. Preživio je.

Otprilike u isto vrijeme na drugom kraju zemlje jedna je djevojčica ostala bez majke, a oca nikad nije ni upoznala. Baka, koja je ostala s njom, nije znala da će njezin – malo prerevan i prerigorozan – pokušaj da malenu zaštiti od “zla” ( kuhačom i krunicom) dovesti do ubojstva i bijega.

Jer ponekad ono različito treba razumjeti i prihvatiti, umjesto potisnuti i prisiliti na uzmak.

U vrijeme kad su oboje bili već veći, jedan je cirkus putovao zemljom. Sudbina je htjela da se u jednom trenutku svi nađu na istom mjestu i svatko će od njih odigrati svoju ulogu u kasnijim događajima koji se tiču jedne obitelji. Divlji dječak, morska sirena, stara gatara, vlasnik cirkusa i poneki slučajni gost sa strane oblikovali su priču kakva se ne sreće često.

citat2

 

U današnje doba Simon Watson, knjižničar, suočava se s gubitkom posla, propadanjem vlastite kuće koja se doslovno urušava, sestrom koja se vraća nakon godina izbivanja, tek otkrivenom ljubavlju prema prijateljici iz djetinjstva. U isto vrijeme progonjen je sjećanjima na majku koja se utopila kad je bio još mali i oca koji je nakon toga bio tek nešto više od biljke. Sestrici je bio i otac i majka, a onda je i ona otišla. U jednom trenutku do njega stiže knjiga. Poslao ju je nepoznati stari antikvar koji je u njoj pronašao ime njegove bake. Koja se utopila. Kao i njegova majka. I prabaka. I cijela linija pretkinja po majci koje su sve otišle u smrt, u vodu, na isti datum – 24. srpnja.

Mlade. Sve do jedne su radile u cirkusu i bavile se tarotom i ronjenjem na dah. Kao i njegova majka. Sve su imale dugu crnu kosu i blijedu put. Kao i njegova majka. Kao njegova sestra.

Zašto? Koji je uzorak? Što se to provlači ženskom linijom njegove obitelji i vodi u smrt? Depresija? Tuga? Prokletstvo? Prijeti li opasnost najmlađem članu te ženske linije – njegovoj sestri? A 24. srpnja je za nekoliko dana i Simon nema vremena.

Knjiga na njegovom stolu je stari cirkuski dnevnik iz 18. st. A cirkuski dnevnici su obiteljska stvar i ne lutaju okolo. Osim ako nešto ozbiljno nije pošlo po zlu….

 

citat3

 

Koliko ste spremni povjerovati u nešto što nema veze s razumom, što se ne može znanstveno dokazati, što je teško razumljivo, a ipak vam se događa pred nosom? Koliko daleko ste spremni ići da bi spasili obitelj? Kakve tajne skrivate misleći da je bolje da ostanu skrivene? Jeste li sigurni da pokušavate zaštititi nekog drugog, jeste li zbilja sigurni da zapravo ne pokušavate zaštititi sebe? Koliko zapravo znate o ljudima koje volite? I koliko se mračnih tajni zavuklo u kutke vlastitih ognjišta koje ne smijemo pustiti van da se kuća ne sruši?

Ha?

Nije više smiješno, znam. Ovakva neka knjiga vam malo poruši idealnu sliku vlastitog života, ako se malo dublje zamislite. Ne kažem da je to nužno loše. Ponekad otvaranje očiju doda dubinu i perspektivu. Ako smo otvorenog srca. Ako možemo otpustiti i prihvatiti. A onda možemo i spasiti slomljeno. A često bi se neke tragedije, velike ili male, vješto izbjegle kad bi se reklo što se ima za reći.

citat4

 

Vukla me ova priča, malo je drugačija, nesvakidašnja, mistična, magična. Često tamna i maglovita.  Eriki Swyler je ovo debitantski roman, i iskreno, veselim se sljedećem što ću od nje pročitati. Nije baš svaki dan da mi se neka priča zavuče pod kožu, knjiga pročita toliko brzo i kad ti ostane dojam čak i drugi dan.

Ako pitate za preporuku, preporučujem od srca. Možda je malo u nekim segmentima nedorečena i neke stvari su ostale visjeti u zraku (ali neću vas zamarati sitnicama, ja sam samo netko tko voli da mu je svako pitanje “Zašto” – odgovoreno). Ali sve u svemu – za jedan debitantski roman – skoro pa četvorka 🙂

Pročitati 🙂

Kisi.