G. Hosokawa joj se nasmiješio. vrtjelo mu se u glavi od prirodnosti njihova razgovora, iznenadne lakoće s kojom su se družili. Što bi bilo da Kato nije znao svirati glasovir?

Ann Patchett – Bel canto

Neću lagati. Većinom mi je bilo dosadno, nezanimljivo i bezveze.

Likovi su me živcirali. Sve je bilo presporo i razvučeno. Situacija nerealna.

I opet, da nije bila izbor za ovaj naš mini book club, mislim da bi ostala ostavljena nakon 50 stranica.

Ali… Drago mi je da nije. Ova priča nema sretan kraj, ali kraj je podignuo knjigu za 2 ocjene – jer je – realan. I na kraju sam tek počela razmišljati o tome što sam zapravo pročitala. Volim ovaj naš klubić. Natjera me da pročitam knjige koje inače možda nikad ne bi.

Situacija je krajnje osjetljiva – najslavnija operna pjevačica na svijetu – Roxane Coss – našla se zarobljena u kući potpredsjednika neke državice u Južnoj Americi, nakon što su na njezin privatni nastup za japanskog biznismena upali teroristi koji su namjeravali zarobiti predsjednika.

No, predsjednika nije bilo. Čovjek je odlučio da mu se neda ići jer je na programu sapunica. Nije da imam neki komentar na ovo. Ali ok.

Nakon što ne nađu predsjednika, otmičari su izgubljeni. I svi uzvanici su izgubljeni u novonastaloj situaciji uključujući i Roxane.

Roxane, kojoj se svi dive, čija karizma nadilazi granice realnog i čijim molbama čak ni opasni otmičari ne uspijevaju odoljeti.

Nakon što se pojavi predstavnik crvenog križa u ulozi pregovarača, generali puštaju žene, starce, djecu, bolesne i radnike. Ostavljaju samo one za koje im se čini da će imati neke koristi. I Roxane,  Gospodin Hosokawa, poslovni čovjek zbog kojeg je cijeli događaj i upriličen – također je tu. Njega su koncertom Roxane Coss htjeli udobrovoljiti i privoljeti na ulaganje u gospodarstvo. No, on to nikad nije imao u planu. Ali je oduvijek bio očaran Roxane, njenim glasom, njenom izvedbom.

Od trenutka kad postaje izgledno da se talačka kriza neće riješiti u par dana, svjedočimo transformaciji cijele situacije koja je započela puškama, upadom i zarobljavanjem ljudi u – nešto drugo.

Svi oni, i teroristi i zarobljenici, prisiljeni su živjeti zajedno. Teroristi, zato što su već napravili glupost, ali im ne pada na pamet odustati pa iz situacije pokušavaju nešto izvući, a zarobljeni jednostavno nemaju izbora.

Kad god bi Messner otišao, na kuću bi nalegla tuga koja je znala potrajati satima. Svi su bili vrlo tihi i nitko nije slušao dosadne poruke koje je policija odašiljala s druge strane zida. Beznadna situacija. Predajte se. Nećemo pregovarati.

I tu ću se dogoditi nešto posebno, nešto nadrealno, a ipak toliko prirodno. Svi oni, i “zločesti” i “dobri”, ispod vanjštine, ideala i htijenja – svi su samo ljudi. Ništa nije crno -bijelo. Neke priče počinju, neke će završiti. Do samog kraja, koji me bitno uzdrmao, nisam ni shvaćala što mi je autorica zapravo napravila polaganim pričanjem i opisivanjem likova, situacija, događaja, sitnih i manje sitnih problema, karaktera, osjećaja… Da, bilo mi je dosadno i ponekad čak bezveze, ali natjerala me da se povežem sa svakim od likova, suosjećam i shvaćam. Natjerala me da ni ne shvatim koliko su mi postali važni. Da ih sve vidim kao ljude, djecu, uhvaćene u situaciji, u njihovim moralnim dvojbama, težnjama, ciljevima… Sredstva da bi se ti ciljevi postigli bila su van svake sumnje neopravdana i opasna, postupci nepromišljeni, reakcije ishitrene. Ali ljudi su. Većina tek djeca. Nisu znali drugačije. Ili nisu dovoljno promislili. A neki su samo slijepo vjerovali. Što je također ljudski.

Natjerala me da dišem sa svakim od njih dok su u toj izoliranoj situaciji proživljavali svoje drame. A onda mi ih je oduzela.

Natjerala me natrag u realnost. Jer i ja sam se uljuljkala u tu neku paralelnu dimenziju gdje je sve lako, gdje nikom ne pada na pamet otići, gdje više ne postoje stražari i  zarobljenici, gdje život jednostavno teče…

I tad sam se zapitala – možda smo previše isključivi. Previše sitničavi, previše ponosni. Možda trebamo više obračati pažnju na ono što je bitno – na život – na ljude. I ti tzv teroristi su imali plemeniti cilj, iako su odabrali krivo sredstvo…  No, da li ih to opravdava? I možemo li, smijemo li gledati van okvira, i shvatiti da su i oni bili samo žrtve okolnosti?

Na neki čudan način bio je ljubomoran na Ishmaela, koji sjedi podno njezinih nogu. trebao je samo nekoliko centimetara pomaknuti ruku da joj dodirne gležanj.

 

Od tad cijelo vrijeme razmišljam o tome kako se ista situacija iz različitih očiju drugačije vidi. Ja sam vidjela ljude. Vlada vjerojatno prijetnju. Poneki vlastitu korist. Vjerojatno je bilo i onih koji su vidjeli prikrivanje interesa. No nitko nije vidio ljude. SVE ljude.

Ne opravdavam postupke i reakcije, ali razumijem. Razumijem i drugu stranu. No, što bi bilo kad bi, prije nego pošaljemo oružje – razgovarali?

Ne znam da li da vam preporučim Bel Canto – nije me izula iz cipela. Ali zbog tog kraja… Zbog njega je možda vrijedi pročitati još jednom.

Knjiga je ispirirana istinitim događajem kad su u Limi teroristi napali japansku ambasadu. Na tome je Ann gradila koncept za knjigu. Proguglati ako vas zanima 🙂

 

Kisi ❤

 

Ako ljudska duša može sanjati o meni, neka me se sjeća i nakon buđenja.

I posebno hvala mojoj dragoj Ani na fotkici 🙂 Ja sam vratila knjigu u knjižnicu i zaboravila fotkati ❤

¸*********************************************************************************

Ann Patchett

Bel Canto

Algoritam