Molitva moru -Khaled Hosseini

IMG_20180910_122938_245

 

“Ali to su puste riječi.

Očinski trikovi.

Sve to razdire tvojeg oca

i tvoju vjeru u njega.

Jer večeras mogu misliti samo na to

koliko je more duboko

i kako je prostrano, kako ravnodušno.

Kako sam nemoćan da te zaštitim od njega.”

Kad je fotografija malog Aylana koji beživotno leži na obali obišla svijet, Prdek je navršio dvije godine. Sjećam se da nisam mogla podnijeti pogled na to maleno tijelo koje je skvrčeno ležalo na pijesku, a suze su same padale. Umjesto Aylana, ja sam u mislima imala svoje dijete. I nisam mogla podnijeti pomisao da se nekom djetetu ovo dogodilo i da ga roditelji nisu mogli zaštititi. Da ga svijet nije zaštitio. Sa svoje 3 godinice, misleći da ga mama i tata vode na sigurno. A sigurnosti za njega nije bilo.

Ja sam ga željela zagrliti. Imala sam potrebu dignuti ga iz pijeska, umotati u dekicu i ljuljati u krilu da zaboravi na sve strahove i boli. Iako ga više nije bilo. Fotografija je parala srce. Zato sam jako grlila moje maleno i mislila da, kad ga budem učila o odnosima među ljudima, moram ga naučiti ljudskosti, suosjećanju, pružanju ruke onima u nevolji. Da jednom bude zaštitnik, a ne onaj koji napada. Da jednom brani slabije, a ne gleda iza ugla kako će se izvući. Da jednom misli svojom glavom, a ne nametnutom propagandom i masovnom histerijom i razlikuje dobro i zlo. Da ih može prepoznati na svim razinama.

Ne znam da li ću to sve moći. Ne znam ni kakav nas put čeka i koliko prepreka na njemu. Nadam se da će nam fotogorafija malenog Aylana svima ostati u mislima i biti razlog za činiti dobro drugima.

Nisam čitala knjige Khaleda Hosseinija. Nisam još. Slušala sam o njima, čitala recenzije, ocjene, osvrte, pričala s ljudima. Ali nažalost, pročitala ih nisam jer jednostavno ne znam da li sam spremna na to. U ovom trenutku još ne. Ali obećajem, pročitat ću.

Molitvu moru sam kupila i pročitala. Jednostavno me vuklo. I slomilo.

Na mjesečinom okupanom žalu otac drži u naručju svojeg usnuloga sina dok čekaju da svane i da čamac dođe po njih. Priča dječaku o dugome ljetu svojeg djetinjstva koje je proveo u djedovoj kući u Siriji, prisjeća se njihanja maslina na povjetarcu, meketa bakine koze, zveketa kuhinjskog posuđa. Prisjeća se i živahnoga grada Homsa, uličica prepunih ljudi, džamije i velike tržnice prije nego što su se iz nebesa prosule bombe te su morali pobjeći. Kada sunce grane oni će s ostalima pokupiti ono što još imaju i zaploviti morem u potrazi za novim domom.

Ovo je opis Molitve na službenim stranicama knjižara i nakladnika. Ali moram vam reći da su od me od riječi više potresle ilustracije Dana Williamsa. Puno, puno više. Ilustracija u ovom slučaju bez greške udara u srce, potresa od temelja i jednostavno ne možeš odvojiti pogled. A počinje vedrim, svijetlim bojama i suncem, da bi završila u teškim, tamnim tonovima rušenja i beznađa. I u svemu tome nada. Nada u očevoj Molitvi moru, molitvi za svog sina, da ga čuva dok putuju u nepoznato. U molitvi nečem silnijem od njega samog, bolno svjesnog da je bespomoćan sam zaštititi svog sina…

O Molitvi je sve već rečeno. Ima toliko prekrasnih recenzija svih divnih ljudi koji pišu o knjigama. Nećete pogriješiti koju god da pročitate jer sve one uglavnom govore o istoj stvari – nemojmo zaboraviti. I pokušajmo promijeniti.

Molim vas, ako ste u mogućnosti, kupite ovu knjigu. Prvo zato jer sav novac od prodaje ide za pomoć izbjeglicama, a drugo – jer mislim da je svatko treba imati. Za podsjetnik. Za pouku. Za ljubav i nadu. Za mir.

A ja ću vam, na facebook stranici Life&socks darovati jednu.

 

Kisi.

 

 

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s