Molitva moru -Khaled Hosseini

IMG_20180910_122938_245

 

“Ali to su puste riječi.

Očinski trikovi.

Sve to razdire tvojeg oca

i tvoju vjeru u njega.

Jer večeras mogu misliti samo na to

koliko je more duboko

i kako je prostrano, kako ravnodušno.

Kako sam nemoćan da te zaštitim od njega.”

Kad je fotografija malog Aylana koji beživotno leži na obali obišla svijet, Prdek je navršio dvije godine. Sjećam se da nisam mogla podnijeti pogled na to maleno tijelo koje je skvrčeno ležalo na pijesku, a suze su same padale. Umjesto Aylana, ja sam u mislima imala svoje dijete. I nisam mogla podnijeti pomisao da se nekom djetetu ovo dogodilo i da ga roditelji nisu mogli zaštititi. Da ga svijet nije zaštitio. Sa svoje 3 godinice, misleći da ga mama i tata vode na sigurno. A sigurnosti za njega nije bilo.

Ja sam ga željela zagrliti. Imala sam potrebu dignuti ga iz pijeska, umotati u dekicu i ljuljati u krilu da zaboravi na sve strahove i boli. Iako ga više nije bilo. Fotografija je parala srce. Zato sam jako grlila moje maleno i mislila da, kad ga budem učila o odnosima među ljudima, moram ga naučiti ljudskosti, suosjećanju, pružanju ruke onima u nevolji. Da jednom bude zaštitnik, a ne onaj koji napada. Da jednom brani slabije, a ne gleda iza ugla kako će se izvući. Da jednom misli svojom glavom, a ne nametnutom propagandom i masovnom histerijom i razlikuje dobro i zlo. Da ih može prepoznati na svim razinama.

Ne znam da li ću to sve moći. Ne znam ni kakav nas put čeka i koliko prepreka na njemu. Nadam se da će nam fotogorafija malenog Aylana svima ostati u mislima i biti razlog za činiti dobro drugima.

Nisam čitala knjige Khaleda Hosseinija. Nisam još. Slušala sam o njima, čitala recenzije, ocjene, osvrte, pričala s ljudima. Ali nažalost, pročitala ih nisam jer jednostavno ne znam da li sam spremna na to. U ovom trenutku još ne. Ali obećajem, pročitat ću.

Molitvu moru sam kupila i pročitala. Jednostavno me vuklo. I slomilo.

Na mjesečinom okupanom žalu otac drži u naručju svojeg usnuloga sina dok čekaju da svane i da čamac dođe po njih. Priča dječaku o dugome ljetu svojeg djetinjstva koje je proveo u djedovoj kući u Siriji, prisjeća se njihanja maslina na povjetarcu, meketa bakine koze, zveketa kuhinjskog posuđa. Prisjeća se i živahnoga grada Homsa, uličica prepunih ljudi, džamije i velike tržnice prije nego što su se iz nebesa prosule bombe te su morali pobjeći. Kada sunce grane oni će s ostalima pokupiti ono što još imaju i zaploviti morem u potrazi za novim domom.

Ovo je opis Molitve na službenim stranicama knjižara i nakladnika. Ali moram vam reći da su od me od riječi više potresle ilustracije Dana Williamsa. Puno, puno više. Ilustracija u ovom slučaju bez greške udara u srce, potresa od temelja i jednostavno ne možeš odvojiti pogled. A počinje vedrim, svijetlim bojama i suncem, da bi završila u teškim, tamnim tonovima rušenja i beznađa. I u svemu tome nada. Nada u očevoj Molitvi moru, molitvi za svog sina, da ga čuva dok putuju u nepoznato. U molitvi nečem silnijem od njega samog, bolno svjesnog da je bespomoćan sam zaštititi svog sina…

O Molitvi je sve već rečeno. Ima toliko prekrasnih recenzija svih divnih ljudi koji pišu o knjigama. Nećete pogriješiti koju god da pročitate jer sve one uglavnom govore o istoj stvari – nemojmo zaboraviti. I pokušajmo promijeniti.

Molim vas, ako ste u mogućnosti, kupite ovu knjigu. Prvo zato jer sav novac od prodaje ide za pomoć izbjeglicama, a drugo – jer mislim da je svatko treba imati. Za podsjetnik. Za pouku. Za ljubav i nadu. Za mir.

A ja ću vam, na facebook stranici Life&socks darovati jednu.

 

Kisi.

 

 

Tvoj drugi život počinje kad shvatiš da imaš samo jedan-Raphaelle Giordano

IMG_20180822_222624_627

Mislim da svatko može biti svjestan svojih talenata i preuzeti odgovornost za svoju sreću. Jer nema ničeg važnijeg nego živjeti život u skladu sa svojim dječjim snovima…”

Ugodno putovanje,

Raphaelle

 

Trenutno sam u fazi kad preispitujem samu sebe, važem dosadašnje odabire, stavljam kvačice, minuse i pluseve. I kad sam došla do spoznaje da mi je već stvarno dosta. Da, imam radno mjesto, krov nad glavom, dobrog čovjeka i krasnog sina. I pun mi je kufer svega. Odnosno, pun mi je kufer ovog ustaljenog rutinskog načina života kad je samo važno da izguraš dan, da izguraš tjedan, da se dočepaš vikenda koji onda prođe u 5 minuta, a što si radio -ništa, gdje si bio -nigdje.  Kad trpiš sve i svašta jer treba platiti režije, a još gore -zato jer su ti rekli da je suludo ganjati svoje snove. I onda potrošiš veći dio života, a da se uopće ne sjetiš biti živ.

Ni ne primjetiš kad to počne. Odjednom se probudiš i shvatiš da se vrtiš u krug, a vrijeme ide. Vjerojatno sa 70 ne želiš pričati unucima – ” Ja sam 45 godina radila istu stvar na istom mjestu za iste pare i nisam imala vremena za snove. Jer sam morala još obavit milijun stvari da bi mogla ići opet radit za iste pare na isto mjesto i potrošiti ostatak života na čekanje vikenda i čekanje nečega.” Prilično glupo, ako se mene pita.

Takvo razdoblje traje već neko vrijeme. I onda, uz polagano svitanje u nekom kutku svijesti što bih ja trebala sama sa sobom i čime bih se zapravo željela baviti, svemir se ponekad pobrine pružiti neki hint, mali trag ili nadahnuće. To je meni ova knjiga.

Naravno, ima ih još, jer nikad ne naletiš na samo jednu knjižicu, jedan trag, jedan šapat. Nekako te svemir bombardira sve dok ti ne sjedne što i kako.

A knjiga? Pa, knjiga, ova knjiga, je zapravo inspiracija, nadahnuće, putokaz i  smjernica. Ako odaberete čitati je kao takvu. A može biti i samo još jedna priča o nezadovoljnoj ženi i rješavanju problema. Što god vam ima smisla. Pisana je zabavno, čitljivo i pitko. Na trenutke mi je možda bila i precvrkutava, a možda je samo do prijevoda.

tvoj drugi život

Camille ima 38 godina, dobar posao, krasnog supruga, divnog sina, stabilnu financijsku situaciju, krug prijatelja i… nije sretna. Zapravo je duboko isfrustrirana i bezvoljna, bez životne radosti. Odnos s mužem ne valja, odnos s djetetom ne valja, radna okolina ne valja, život ne valja. Usred sveg tog lošeg nečeg, jednog dana se slupa na cesti, pokisne do gole kože i kad potraži pomoć u obližnjoj kući, nije svjesna da će joj stranac koji otvori vrata pružiti pomoć, posuditi telefon, utopliti je i saslušati i onda… promjeniti život 🙂 Ne, nije se ludo zaljubila, ostavila obitelj i otišla živjeti na Bahame sa zgodnim strancem. (Iako mi to ponekad ne zvuči loše.)

Ne, Claude je zapravo rutinolog. Čovjek čija je profesija pomagati ljudima koju su zapeli u životu i voditi ih kroz ponovno pronalaženje sebe. Njegova metoda je jednostavna, ali zahtijeva pomno provođenje svakog koraka. I povrh toga, Claude naplaćuje uslugu tek kad se cilj ostvari, a čini se da nema nezadovoljnih klijenata…

 

Camille odluči dopustiti mu da joj pomogne. Napokon ima nekoga kome vjeruje i tko joj može pomoći. Uporno i tvrdoglavo slijedi Claude-ovu metodu i polako u svoj život unosi promjene… Dokle će je to dovesti, kako će i kada pronaći smisao u životu i kakve će joj to situacije donijeti? Hoće li ostati ona stara ili će pronaći novu/staru sebe i uzeti svoj život u svoje ruke? Hoće li je obitelj razumjeti?

freedom-800x510

Budući da se nalazim u sličnoj situaciji, onaj “svega mi je dosta” mode –  “Tvoj drugi život..” ću sigurno pročitati opet. I onda opet.

Zašto? Zato što pali i kao neobavezno štivo za čitanje, i kao inspiracijska knjiga poput onih Louise Hay, i kao vodič u otkrivanju svojih želja, talenata i mogućnosti. Čak razmišljam da počnem isprobavati metodu. Na kraju krajeva, koliko teško može biti? 🙂 Osim poprilično jer moraš izaći iz zone komfora. Ali možda bude korisno, a neću znati ako ne probam… Možda to dovede do još jedne inspiracijske knjige/bloga, što već… Ono, premalo ih ima, pa si utvaram da nam taman treba još i moj 😛

Još jedan plus je naravno – mjesto radnje – ovaj put opet Francuska ❤

Lajkam knjigu, preporučujem, ako ste u onoj nekoj fazi  – “Dajte mi da dišem!” E, to.

Kisi

*************************************************************************************

O Raphaelle Giordano

Goodreads ocjena: Tvoj drugi život počinje kad shvatiš da imaš samo jedan

Ostale recenzije:  Čitaj knjigu

Gdje kupiti: školska knjiga, knjižara ljevak,

Izdavač: Egmont

 

 

Mala pariška knjižara – Nina George

IMG_20180810_110838_409

Nina George je njemica. Do kraja romana, kad obično krenem čitati autorovu kratku biografiju, bila sam uvjerena da je francuskinja, negdje iz Provanse. Moja prva ljubav kad su u pitanju jezici je francuski. Pod životni san do neke 25-te godine na prvom mjestu popisa pisalo je – Pariz. Kasnije su stavke s tog popisa dodavane ili brisane, neke precrtavane, pa docrtavane, ali Pariz je još uvijek gore. Samo što je s godinama, pomalo zaboravljen padao sve niže, osim u rijetkim trenucima kad bi me nešto trgnulo.

Recimo, Mala Pariška knjižara. Zbog nje sam ponovno poželjela spakirati kofere i doživjeti Francusku. Onakvu kakva je opisana u knjizi, mirisima, bojama i okusima. Intenzivnu. Onakvu izvornu, sjajnu, životnu… Onakvu kakva te tjera da budeš točno ono što jesi, koja skida slojeve i uči te kako živjeti život. Kako dozvoliti životu da te vodi. Kako gledati i vidjeti, voljeti, željeti, odbolovati i naučiti prigrliti sve ono što nam je dano.

I ja bi, kao Jean Perdu plovila Seinom i zurila u more u Sanary sur mer, šetala Parizom i trčala vinogradima u Bonnieux-u, posjetila Nevers, Lyon i Avignon, voljela i plakala i smijala se i tražila… Ali ne bih nosila njegovu bol. Ne bih željela biti sposobna samoj sebi staviti takav teret na dušu.

Mala pariska knjizara1

Jean Perdu je… knjižar. Recimo. Vlasnik ploveće knjižare na brodu Lulu, 21 godinu privezane za dok u Parizu. 21 godinu stanuje u Parizu, u Ulici Montangard, na broju 27, zgradi u čijim sobama inače stanuje jedno vrlo živopisno društvance i koje je Jeana prihvatilo kao člana obitelji, zajedno s vlasnicom zgrade.

Jean posjeduje dar. On liječi. Tako što preporučuje knjige. Knjige kao lijek za dušu, za autore koji ne mogu pisati, za razumijevanje majčinske ljubavi, protiv straha, protiv pesimizma, za odrastanje… Njegova knjižara, posve prigodno nazvana “Pharmacie litteraire” je upravo to: književna ljekarna.

Mnogim je izmučenim dušama Jean Perdu pomogao kroz godine. Međutim, on sam već 21 godinu ne živi. A sam sebi ne zna pomoći. Boluje od slomljenog srca i straha da se to ne dogodi opet…

Ali onda se, kao i uvijek, dogodi život. Koji se sasvim prigodno pobrine da se kotačići opet pokrenu i čudan splet okolnosti i ljudi natjera g. Perdua na akciju.

A za to je bila potrebna jedna ostavljena žena koja je trebala stol (zato je Jean morao otključati 21 godinu zaključanu sobu), jedno davno napisano nikad pročitano pismo i jedan mladi spisatelj koji ne može pisati. Također još 2 mačke, Lulu, hrpetina knjiga, nekoliko starih i novih prijatelja, riječni tok, tango, pokoja svađa i malo ludosti.

Što će u konačnici rezultirati jednim vrlo intenzivnim učenjem o samome sebi, opraštanjem, otpuštanjem i stjecanjem iskustva. Što je već samo po sebi dovoljno 🙂

Mala pariška knjižara 2

Otkrijem li više od ovoga, mogla bih pokvariti sasvim osoban doživljaj romana, i meni i vama. Ovo je knjiga koja se doživljava i proživljava, u kojoj vam se daje sve – od najdublje tuge – one koja guši i steže i neda disati, preko ljutnje i bijesa i neshvaćanja, do neizrecive radosti, ljubavi, ponovnog pronalaženja sreće. I sve to istovremeno i u intervalima.

Naravno da me najviše privuklo to što se u romanu radi o knjigama. I on doista govori o čudotvornoj moći knjiga, o blagotvornim utjecajima čitanja. Ali je ova knjiga toliko živa da sam osim mirisa knjiga i šuštanja listova, vidjela i čula… Osjećala… Hranu, piće, vrućinu, vodu, sol, osjećaje. Pisana je toliko toplo da sam se uhvatila kako se s vremena na vrijeme divim autoričinom glasu, njenoj sposobnosti prebaciti me u osjećaj kroz riječi. Postoje te neke knjige koje te probude, koje mogu bez da se ti trudiš postići da nakon čitanja nisi više siguran u to da stvarno nikad nisi bio tamo. Senzacije su toliko stvarne da bi se mogla zakleti da sam jela dagnje u Sanary sur mer. I svađala se s mladim Maxom na lulu.

A onaj osjećaj, kad dolaziš sebi nakon pročitane knjige traje danima. I kad ne možeš odlučiti početi čitati neku drugu knjigu jer si još toliko pod dojmom da sanjaš prizore i  živiš taj neki život iz odlomaka.

Piše na kraju da je ovo roman o snazi knjiga, ljubavi i čarobnim južnim krajevima… I da, to je upravo to. 5 zvjezdica od mene. I još jedna za ushićenost. (I za nekoliko desetaka citata o knjigama koji su genijalni)

Mala pariška knjižara 3

Obožavam ovu knjigu. Nemam baš običaj podcrtavati i vaditi citate, ali ovaj put je puna post it papirića, malih strelica u boji i bookmarkova. Da se ne bojim uništiti knjigu, bila bi cijela u markerima. Svaka stranica je važna. Svaki odlomak krije istinu. Ako ikad napišem post s top 5 ili 10 pročitanog u ovoj godini, ova će biti na popisu.

Kisi.

*********************************************************************************O

O Nina George

 

Goodreads ocjena: Mala pariška knjižara

Ostale recenzije:  Život knjigoholičarke                                                                                                                             Bibliovca                                                                                                                                                   Čitaj knjigu

 

Gdje kupiti: Mozaik knjiga

 

 

 

Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život – Marie Kondo ( ili kako sam napokon napravila red u stanu i u uredu)

IMG_20180801_105628_632Pročitala sam napokon tu famoznu Čaroliju pospremanja. Imam pik na tu knjižicu otkad je izašla, ali sam stalno slušala komentare da žena nije baš sva svoja, da ljubi pod u kući, zahtijeva da bacaš knjige… Pa sam većinom odustajala.  Ali očito sam sad bila u fazi kad sam to trebala pročitati jer već neko vrijeme spremam i čistim i bacam… Da, i knjige.

Marie savjetuje da se u pospremanje krene po kategorijama, a ne po prostorijama. Isto tako i da se prvo riješiš svega što “ne budi radost”, pa onda uhvatiš u koštac sa sortiranjem otpada i bacanjem. Tu je nisam baš poslušala, jer – imamo mali stan. Nemam kud prvo natrpati sve stvari iz ormara ili polica pa se onda pitati jel to budi radost ili ne.

Isto tako, savjetuje da se svakoj stvari posvetiš i pokušaš odrediti da li je to “radost” kategorija, ili ne. Ajmo bit realni: nemam ja vremena za to. Za većinu stvari nisam baš sigurna. Kod nas ionako ne postoji stručnjak tipa Marie koji bi nas usmjeravao – znači – imaš knjigu, pa se snađi. Osim toga, svi više manje imamo poslove, klince i 800 obaveza i nemam cijeli vikend da bi radila samo to, ili 3 sata za jednu ladicu. Zato i bacam stvari van iz stana već skoro 2 mjeseca.

I išla sam prostoriju po prostoriju i rješavala se smeća čim bi zakrčilo hodnik.

spark-joy

Ono što mi se stvarno svidjelo od njenog koncepta je zahvalnost. Zahvali svakoj stvari na svrsi koju je ispunila i pošalji dalje. Marie kaže da će se u tom slučaju sve te stvari nekako vratiti u nekom drugom obliku koji nam treba. Odnosno, bit svega je razmjena energije.

Ne, ne izuvam se iste sekunde kad uđem u stan, ne padam na tepih i ne kontempliram i ne zahvaljujem stanu što me čuva od kiše, hladnoće, vrućine i podržava ( mada bi možda i trebala, energija se uvijek vrati), jer… Nemam 10 min za to, obično se izuvam u hodu, vičem Prdeku da je mama doma, a dok se malo s njim pomazim već treba neku stotu stvar obavit. Ali jesam zahvalila u mislima stvarima koje sam bacila. Stvarno. Nisam luda i to mi sigurno neće naškodit.

Odjeće sam se rješila po principu:

  • za kad bum smršavila – van
  • za po doma ( stare –  ružne –  ofucane) – van
  • nemam pojma da to uopće imam – većinom van, osim ako nisam navukla na sebe i zaključila da je skroz ok
  • izašlo iz mode – van
  • nemam pojma zakaj sam to ikad kupila – van
  • dobila sam, ali ne sviđa mi se – van
  • to bi bilo super na nekom drugom – van

Ostalo ono kaj nosim jer mi se sviđa, dobro se osjećam, nije mi premalo i fakat nosim. I par stvari za uspomenu jer su mi drage. Sad mi je sinulo i da ima previše majica za teretanu, a pol ih čeka da smršavim. Pa je i to kategorija za van.

Prdekove stvari su izbačene van jedino u slučaju da su dobivene i više ne liče na ništ, u protivnom idu na sajam u prodaju.

Gospon muž je isto pobacal sve kaj više nije za pojavit se u javnosti.

I onda sam ostatak narolala u kutije i ladice. Dobila na prostoru. Preselila u ormare sve kaj se dalo – slike, albume, pribor za điđe, kozmetiku, još malo pa i usisavač ide isto u ormar.

Čarape… Eh, nakon kaj je propisno ispljuvala frkanje čarapa u kuglu i ja sam to čitala šokirana jer sam mislila kak je to baš super…. A ništ, na kraju sam ih odfrkala, složila po njenom i posložila u kutije. Sad vidim kaj nosim i pregledno je.

A nakon toga sam sredila dnevnu i kuhinju, osim Prdekovih igračka. Na to se bacam drugom prilikom. Kupaona je trenutno na redu, tu malo imam problema sa slaganjem… Ali budem ja i to.

I u pravu je žena da treba zahvaliti. Sve je to u nekom trenutku nečem služilo i sad ide dalje. I nebi vjerovali kolko smeća imate. Da idem sad opet radit ispočetka, garant bi našla još. A postoji i hrpa “Nisam sigurna” koja se iz dana u dan smanjuje. To je ona za koju ne znam jel “spark joy” kategorija ili ne.

1486449813-most-peaceful-destinations-in-india_700x350

Sve u svemu…

Rezultati:

  1. Iz našeg malo stana od 50-tak m2 izbacila sam cca 20 vreća smeća. Onih velikih od 120 L. 10 je bilo samo odjeće. Stare, za po doma, za smršaviti, za nemam pojma kaj. Prostor diše. Najozbiljnije.
  2. Svu odjeću sam složila na način koji Marie slaže svoju ilitiga rolanjem. I da , stvarno je urednije, preglednije, pametnije, ne gužva se i ima više prostora.
  3. Sve male kućanske aparate sam stavila u ormariće. Prije toga sam izbacila iz kuhinje hrpu suđa koje ne koristim i bila šokirana količinom izbačenog.
  4. Hodnik je uredan. Ne strše i vise razne jakne, torbice, kape, trenirke… Nema. Sve je u ormarima.
  5. Knjige su posložene, a nekih sam se stvarno rješila. Postoji kategorija – “Pročitala sam i nisam oduševljena”. Ne vidim razlog da to stoji na policama, znam da drugi put čitat neću, a uzima mi prostor i vjerojatno energiju.
  6. Znam točno di su mi stvari, sve je u ormarima i uvijek imam kaj za obuć 😉
  7. Lakše je čišćenje
  8. Prozori su mi i dalje zmazani jer još nisam došla do toga
  9. Nisam baš sve radila prema knjizi, nekih stvari se još nisam ni takla, ali stvar funkcionira
  10. Kozmetiku nisam bacila. Sve ćem ja to potrošit 😉
  11. Ne sjećam se uopće stvari koje sam bacila – očito mi ne trebaju
  12.  Ima cijelo poglavlje o čarapama 😉

 

I na kraju ostaje dobar osjećaj. Sredila sam po njenom i gaće i čarape i vješalice i torbe. Ima smisla. I već više od mjesec dana nije nered. U svakom slučaju, knjižicu preporučam jer ako ništa drugo – vjerujem da će vas potaknuti na promjene 🙂

Ovih dana nabacim i slikice da vidite kak to doma izgleda 🙂

Kisi.

*************************************************************************************

O Marie Kondo 

Goodreads ocjena:Čarolija pospremanja koja će vam promjeniti život

Ostale recenzije:  Organizirajte se                                                                                                                                       Bibliovca                                                                                                                                                   Čitaj me

Gdje kupiti: Mozaik knjiga