Nina George je njemica. Do kraja romana, kad obično krenem čitati autorovu kratku biografiju, bila sam uvjerena da je francuskinja, negdje iz Provanse. Moja prva ljubav kad su u pitanju jezici je francuski. Pod životni san do neke 25-te godine na prvom mjestu popisa pisalo je – Pariz. Kasnije su stavke s tog popisa dodavane ili brisane, neke precrtavane, pa docrtavane, ali Pariz je još uvijek gore. Samo što je s godinama, pomalo zaboravljen padao sve niže, osim u rijetkim trenucima kad bi me nešto trgnulo.

Recimo, Mala Pariška knjižara. Zbog nje sam ponovno poželjela spakirati kofere i doživjeti Francusku. Onakvu kakva je opisana u knjizi, mirisima, bojama i okusima. Intenzivnu. Onakvu izvornu, sjajnu, životnu… Onakvu kakva te tjera da budeš točno ono što jesi, koja skida slojeve i uči te kako živjeti život. Kako dozvoliti životu da te vodi. Kako gledati i vidjeti, voljeti, željeti, odbolovati i naučiti prigrliti sve ono što nam je dano.

I ja bi, kao Jean Perdu plovila Seinom i zurila u more u Sanary sur mer, šetala Parizom i trčala vinogradima u Bonnieux-u, posjetila Nevers, Lyon i Avignon, voljela i plakala i smijala se i tražila… Ali ne bih nosila njegovu bol. Ne bih željela biti sposobna samoj sebi staviti takav teret na dušu.

Jean Perdu je… knjižar. Recimo. Vlasnik ploveće knjižare na brodu Lulu, 21 godinu privezane za dok u Parizu. 21 godinu stanuje u Parizu, u Ulici Montangard, na broju 27, zgradi u čijim sobama inače stanuje jedno vrlo živopisno društvance i koje je Jeana prihvatilo kao člana obitelji, zajedno s vlasnicom zgrade.

Jean posjeduje dar. On liječi. Tako što preporučuje knjige. Knjige kao lijek za dušu, za autore koji ne mogu pisati, za razumijevanje majčinske ljubavi, protiv straha, protiv pesimizma, za odrastanje… Njegova knjižara, posve prigodno nazvana “Pharmacie litteraire” je upravo to: književna ljekarna.

Mnogim je izmučenim dušama Jean Perdu pomogao kroz godine. Međutim, on sam već 21 godinu ne živi. A sam sebi ne zna pomoći. Boluje od slomljenog srca i straha da se to ne dogodi opet…

Ali onda se, kao i uvijek, dogodi život. Koji se sasvim prigodno pobrine da se kotačići opet pokrenu i čudan splet okolnosti i ljudi natjera g. Perdua na akciju.

A za to je bila potrebna jedna ostavljena žena koja je trebala stol (zato je Jean morao otključati 21 godinu zaključanu sobu), jedno davno napisano nikad pročitano pismo i jedan mladi spisatelj koji ne može pisati. Također još 2 mačke, Lulu, hrpetina knjiga, nekoliko starih i novih prijatelja, riječni tok, tango, pokoja svađa i malo ludosti.

Što će u konačnici rezultirati jednim vrlo intenzivnim učenjem o samome sebi, opraštanjem, otpuštanjem i stjecanjem iskustva. Što je već samo po sebi dovoljno 🙂

Otkrijem li više od ovoga, mogla bih pokvariti sasvim osoban doživljaj romana, i meni i vama. Ovo je knjiga koja se doživljava i proživljava, u kojoj vam se daje sve – od najdublje tuge – one koja guši i steže i neda disati, preko ljutnje i bijesa i neshvaćanja, do neizrecive radosti, ljubavi, ponovnog pronalaženja sreće. I sve to istovremeno i u intervalima.

Naravno da me najviše privuklo to što se u romanu radi o knjigama. I on doista govori o čudotvornoj moći knjiga, o blagotvornim utjecajima čitanja. Ali je ova knjiga toliko živa da sam osim mirisa knjiga i šuštanja listova, vidjela i čula… Osjećala… Hranu, piće, vrućinu, vodu, sol, osjećaje. Pisana je toliko toplo da sam se uhvatila kako se s vremena na vrijeme divim autoričinom glasu, njenoj sposobnosti prebaciti me u osjećaj kroz riječi. Postoje te neke knjige koje te probude, koje mogu bez da se ti trudiš postići da nakon čitanja nisi više siguran u to da stvarno nikad nisi bio tamo. Senzacije su toliko stvarne da bi se mogla zakleti da sam jela dagnje u Sanary sur mer. I svađala se s mladim Maxom na lulu.

A onaj osjećaj, kad dolaziš sebi nakon pročitane knjige traje danima. I kad ne možeš odlučiti početi čitati neku drugu knjigu jer si još toliko pod dojmom da sanjaš prizore i  živiš taj neki život iz odlomaka.

Piše na kraju da je ovo roman o snazi knjiga, ljubavi i čarobnim južnim krajevima… I da, to je upravo to. 5 zvjezdica od mene. I još jedna za ushićenost. (I za nekoliko desetaka citata o knjigama koji su genijalni)

Obožavam ovu knjigu. Nemam baš običaj podcrtavati i vaditi citate, ali ovaj put je puna post it papirića, malih strelica u boji i bookmarkova. Da se ne bojim uništiti knjigu, bila bi cijela u markerima. Svaka stranica je važna. Svaki odlomak krije istinu. Ako ikad napišem post s top 5 ili 10 pročitanog u ovoj godini, ova će biti na popisu.

Kisi.

*********************************************************************************O

O Nina George

 

Goodreads ocjena: Mala pariška knjižara

Ostale recenzije:  Život knjigoholičarke                                                                                                                             Bibliovca                                                                                                                                                   Čitaj knjigu

 

Gdje kupiti: Mozaik knjiga