Kako ubiti biljku na 100 načina

IMG_20180516_110729_483

Čarapice s flamingosima, kutija od testerboxa – kutijica jaaako kjut i tak 🙂

 

Jedna od supermoći koju posjedujem je supermoć ubijanja kućnih biljaka.

Postoje ti neki ljudi koji mogu donesti doma travu iz parka i za 3 dana imaju uzgojen zimski vrt. Imala sam cimericu kojoj je doslovno sve kaj je dovukla doma u tegli uspijevalo. Sve. Samo orhideja je bilo miljon, a cvjetale su tak da su već van izlazile kroz prozor.

Ja sam u svojih 15-tak godina pokušavanja uspjela uzgojit orhideje – komada dva. Brojkom – 2. DVA. I to je to. Pod uzgojit mislim na to da nisu umrle. Ne da cvjetaju -samo nisu umrle. Još imaju lišće. Zeleno je. Ponekad neki list i požuti i umre. Ali za čudo naraste novi. Tu i tam naraste i grančica i procvjeta. Tu i tam. U par navrata je čak to cvjetanje trajalo neki period. Većinom umre za tjedan-dva.

Znači u 15 godina, od svega kaj sam doma dovukla, uspjelo mi je održati na životu čak 2 biljke. Jednu sam dobila dok se Prdek prije 5 godina uselijo u stan ( hvala, Siki <3), drugu sam prije cca 2 godine spasila iz Konzuma. Doduše, bila je kao plava, pa sad više nije. Moguće da su preživele jer sam ih strpala na prozorsku dasku, ali nisam baš sigurna. Svejedno, tam su i ne diram ih jer ionak nemam pojma u čemu je stvar – pa ako nekaj očito funkcionira do neke mjere, bolje ne po tom prčkat jer ono – bolje ne.

Mogla bi napisat knjigu “Kako ubiti biljku na 100 načina”. Čitala sam ja te neke knjige o tome “kako se brinuti za sobne biljke”. Pa sam postupala po savjetima. Tim načinom sam ubila nekoliko afričkih ljubičica. Onda sam dovukla doma čuvarkuću. Koja raste na betonu, bez vode, hrane, ičega. Ima je na ulazu u zgradu, raste gore na betonu i još je tam. Kod mene je umrla. Kunem se da ih ne zanemarujem. Zalijevam, dohranjujem, u jednoj fazi sam se čak i razgovarala s biljkama. Sama sebi sam zvučala ko idiot, ali pisalo je da pomaže. Pa sam tak uspjela ubiti fikus, kućnu sreću i par orhideja prije nego se ova uspjela održati. Nisam im pričala prostote. I nisam psovala. Samo velim.

Znate one mini ruže? Krasne su, jelda? 🙂 Fakat jesu. Osim dok se dosele k meni. Onda uspiju biti krasne čak 2 dana prije nego krepadu. Trebaš ih presadit, rekli su mi. Na proljeće van u zemlju. Koje proljeće. Dok dođe proljeće već sam zaboravila da sam to kupila.

Evo sam zumbul dovukla doma nedavno. Prvo je to naraslo u jedan dan tolko da se samo izbacilo iz teglice, onda se presavilo, puklo i umrlo. Ciklama? Nemojte me nasmijavat.

A nije da neću cveće. Nego, eto, imam supermoć ubijanja kućnih biljaka. Kaj god napravim, ode to kvragu vrlo brzo. I ljubičicu sam sad opet dovukla, drugi dan su joj otpali svi cvjetići i posušila se 4 lista. Ostatak listova se začudo, i nakon 2 tjedna još zeleni. Sve čekam kad budu se misteriozno posušili ko i sve ostalo.

Kad smo se tek uselili u stan, frendica mi je poklonila teglu s par različitih sadnica neke zelenjave za po doma. Tegla je super. Evo je još na balkonu nakon 10 godina. Međutim, to nekaj zeleno je odapelo odma za koji dan kak je došlo k meni. Nedo bog da ja vrt imam jer bi bili valjda gladni.

Da mi nije one 2 orhidejice kaj se još drže, opće nebi imala cveća doma. Onda mi vele da kaj to rezano kupujem. Pa nego kaj da radim – ono umjetno nećem jer to ko za sprovode, a i skupo je, ovo kaj je u teglama ode kvragu jako uskoro, i onda si tu i tam za gušt kupim ruže u Lidlu dok su na 11 kn, tek tolko da malo cveća bude u stanu.

E, da – zaboravila sam napomenut da sam ubila i bambus. Samo mu dodaj vode, on ti dugo drži. Ahaaaaa. Držalo je, još nije ni tu vodicu koju je sa sobom imalo popilo do kraja, a već je bilo žuto na vrhu.

Tog bambusa mi najviše žal.

A da ne velim i da mi je palo na pamet doma si imat friške začine. Pa to svježe je puuuno bolje. Pa jeje. Osim ak nije kod mene doma jer onda krepa. Onak, skoro pa odma. Umorila sam već i bosiljak i mentu i peršin i origano i paradajz i papriku i sve.

Ali zato! Kupila sam nekad davno 2 božićne zvijezde za u ured. Aha. E, to nije htelo umret. Bilo je živo 2 godine dok mi ih neko nije bacil u smeće. Ne sjećam se više ko. No, nisam rekla da su bile crvene, samo da nisu umrle. Nisu imale baš lišća i tak su malo zgledale jadno, ali gle – bile su žive. Pretpostavljam da drugi to nisu doživljavali ko neki uspjeh, pa su ih utamanili kad već same nisu htele odapet. Sirote.

I kaj sad? Pa, ako ima neka dobra duša s nekim normalnim savjetom (nebum opet išla čitat knjige jer je to završilo pomorom, a da ni ne znam u čemu je kvaka), kak recimo uzgojiti ljubičicu da ne umre za 2 tjedna i mooožda čak uspije procvjetati, puno fala.

Inače mislim da se okanjujem imanja zimskog vrta nekad u budućnosti jer ovim tempom bum to uspela tam negde dok je baba Vanga predvidela da budu ljudi na višoj duhovnoj razini. A to nije u bliskoj budućnosti.

Kisi.

 

 

Katherine Arden – Medvjed i Slavuj

IMG_20180510_111313_151

” Uđi, Vasja”, reče Morozko. “Hladno je.”

 

Još nikad nisam napisala recenziju knjige. Poneke osvrte s vremena na vrijeme. Bilješku samoj sebi ponekad. Kratke zabilješke na papiriću koje sam ostavljala unutar stranica, ali to ne baš često.

Nisam ni pisac ni književni kritičar, nemam namjeru raščlanjivati ni proučavati nečiji književni izraz, ne želim ulaziti u te neke sfere koje nisu moja domena. Ali sam upravo pročitala knjigu koja me nakon dugo vremena ostavila bez teksta. I nakon posljednje stranice, kad sam zaklopila korice, i dalje sam bila ko u polusnu. Samo me pravodobno nađena informacija da se radi o trilogiji spasila od one neke tuge koja te prožme kad zaklopiš knjigu, kad znaš da je gotovo i moraš natrag u stvarnost. Jedva čekam nastavak. Naručila bi ga na engleskom, ali se suzdržavam jer je hrvatski prijevod toliko dobar da nema smisla.

Kao klinka, dobila sam od tate Uralske bajke Petra Preradovića Bažova. Još ih imam. Knjiga je stara. Jaaako stara. Izdana je 1947, i sad razmišljam kome da je dam da je spasi jer se počela raspadati. Uz nju sam ušla u svijet mitova i legendi uralskog folklora. Nije povezana puno s Medvjedom i Slavujem, drukčija je to magija, ali sjećam se istog tog osjećaja ushićenosti i iščekivanja, kad čitaš i više nisi tu u stvarnom vremenu, dio si tog fantastičnog svijeta pradavnih bića u doba kad su ljudi štovali, vjerovali i održavali na životu demone, bogove, čuvare šume i zaštitnike kućnih ognjišta, kad je čarolija bila opipljiva…

puskin

 

Morozko, Mraz, Karačun, Mrazni đavao, biće koje nosi još mnoga imena, jednako je kralj zime i Smrt sama. Iako sad tek nešto više od sjene kraj ognjišta ljudi gdje je nekoć bio gost, još je jednako stvaran. Nositelj pradavnih moći, rođen iz potrebe ljudi, ponekad zaštitnik, a ponekad Smrt. Zna to i Marina Ivanovna, kći Velikog kneza i svoje majke, žene o kojoj nikad ne govori, kojoj još ne znamo ime, ali za koju sluti tko je i što je bila. Marina Ivanovna udana je za Pjotra Vladimiroviča, gospodara hladne Lesnaje Zemlje na sjeveru Rusije. Dogovoreni brakovi su način da se ženu ponekad “spasi” od nje same, ponekad je se riješi kad postane opasnost ili smetnja, a ponekad političko riješenje državnog pitanja. Razlozi za brak su mnogi, ali ljubav nije na listi prioriteta. Ipak, u ovom braku ljubavi ne nedostaje. Pjotr i Marina voljeli su se, održavali domaćinstvo, zajedno odgajali djecu koju su duboko voljeli, zajedno se nosili s hladnim zimskim noćima.

Kad je od Avdotje Mihailovne, svoje Dunje, svoje stare dadilje – koja je zajedno s njom sada odgajala i njezinu djecu – jedne hladne večeri kad su djeca željno iščekivala da im Dunja ispripovjeda skasku – zatražila onu o Mrazu, Morozku, kralju zime, Marina je znala da je trudna. Znala je i da nosi djevojčicu, čedo koje je priželjkivala, djevušku kakva joj je mati bila. Znala je da je mora donijeti na svijet, a znala je i cijenu koju mora platiti. Shvatila je te večeri to i stara Dunja. Dunja je istinski voljela Marinu, pa je isprva pokušala nagovoriti da se djeteta riješi za dobrobit ostalo četvero djece, ali Marina je odlučila. Ni Pjotr, ni Dunja tu nisu mogli ništa.

Jedne hladne večeri na izmaku godine, svijet je ugledala Vasilisa Petrovna. Njena majka je dočekala da je vidi i izdahnula. Vasja je odrastala uz Dunju, braću, sestru i oca, bila je žilavo i neukrotivo dijete. Pjotr godinama nije ni pomislio na drugu ženu,  ta sam je svojim rukama Marinu položio u grob. A Dunja je davala sve od sebe da djeci zamjeni majku. I dalje je pripovjedala o Žar ptici, o babi Jagi, o Ivanu i sivom vuku, Finistu, jasnom sokolu … Obitelj je funkcionirala.

Ali Vasja je divlji, neukrotiv duh. Zelenih prodornih očiju, u kojima oni koji znaju ponešto o magiji vide natruhe njenog porijekla, iako ona sama ne zna odakle potječe jer niti je upoznala svoju majku, a kamoli baku – vitka i žilava, ona je pravo dijete šume, vode, livada… Izbjegava dosadne kućanske poslove, bježi u gvozd i nema je dok već ne padne noć, trči livadama, druži se s konjima, razgovara s rusalkom i vodjanojem, lesovikom, domovojem, vazilom i ostalim magićnim bićima iz gvozda i kuće, uvijek razbarušena, blatna i mokra od jurcanja okolo.

vazila

Vasja je jedina koja vidi bića iz Dunjinih priča. Ostali svijet ih poštuje, nekih se i boje, njeguju stare navade i ostavljaju darove za kućne duhove, ali ih ne vide. Nitko osim Vasje.

vazila2

Lesnaja Zemlja je mjesto sraza kršćanstva i drevnih magičnih bića, Černoboga, Babe Jage, Žar ptice. Ljudi su pomirili te dvije suprotnosti i doveli ih u sklad. Odlaze u crkvu i mole se kršćanskom bogu dok na kućnim ognjištima u isto vrijeme ostavljaju hranu za domovoja, duha ognjišta – a u stajama za vazilu, duha konja. Kuće su zaštićene, zime hladne i duge, noći tamne i beskonačne, ali nitko ne umire od gladi. S proljećem se budi i oporavlja i zemlja i ljudi.

No, Pjotr Vladimirovič jedne zime krene u Moskvu. Vasja je rasla i bila sve neobuzdanija, pa je obitelj odlučila da je vrijeme za novu ženu, da djeca opet imaju majku. Pjotr se iz Moskve vratio s novom suprugom, kćeri novog Velikog kneza. Vratio se i s jednim draguljem za Vasju, dobivenim od neznanca s puta, darom uz koji ga veže sa strahom dano obećanje. Dragulj povjerava Dunji, a samo ona zna zašto ga nije spremna dati Pjotrovoj najmlađoj kćeri.

Nova gospodarica, Ana Ivanovna, cijeli život misli da je prokleta. Najdublju želju, odlazak u konvent, zanijekali su joj i udali je u Lesnaju zemlju. Ana je obdarena istim darom kao i Vasja, ali Ana to smatra prokletstvom. Kršćanka je i bogobojazna, uvjerena da vidi samog vraga, niječe stare bogove i živi u stalnom strahu. Polako, ali sigurno, tone u ludilo. Stalno ljuta i stalno u molitvi, spas traži među hladnim zidovima crkve jer jedino tamo nalazi tišinu bez priviđenja. Umjesto da u Vasji pronađe saveznicu, Ana je, kad shvati da i Vasja “vidi” i da se ne boji, da ne vidi u tome nikakvo zlo –  mrzi i prezire. S rođenjem sestrice, ljupke i lijepe male Irine, Anine kćeri – Vasja sve više pada u nemilost maćehe.

No, ipak, Vasja nastoji biti dobra kćer, iako izbjegava Anu koliko je moguće. Pomaže oko sestrice, pravi se pred Anom da ne vidi duhove kuće, ali kad je nitko ne vidi i dalje jurca šumom i drumom i provodi vrijeme sa svojim magičnim prijateljima.  Dunja nastoji sve održati donekle u skladu.

Sve dok se u Lesnaji Zemlji ne pojavi pop Konstantin. Poslan od samog Moskovskog mitropolita koji u njemu vidi prijetnju za Moskvu i njezinog vladara. Iako je protiv svoje volje poslan na hladni sjever, Konstantin je odlučan “spasiti” čeljad ovog kraja. Natjerati narod da zaboravi stare navade i u strahu od njegovog, jedinog pravog boga, krene za njim poput janjadi na klanje.

konstantin

Lijep poput božanstva, u stanju svojim propovjedima probratiti mase, Konstantin je rob vlastitog ega i ambicije. I dok uspije usaditi strah u svaku dušu Lesnaje Zemlje, Vasja ga gleda ravno u oči i ne boji se. I ne pokorava. Ne spušta glavu pred njim i zbog toga ga izbacuje iz ravnoteže, uzdrma mu svijet i on ne zna kako se s tim nositi. Postaje mahnit i sve manje priseban dok mu ambicija sve više jača. U isto vrijeme Vasju ne može izbaciti iz misli.

Strah od novog boga i prestanak brige za kućne duhove dovode do nestanka zaštite ognjišta i kuća. Otvaraju se vrata nečem mnogo gorem. Zima je sve okrutnija, životi se gase, djeca umiru od gladi i studeni, ljudi su u strahu… Ali čini se da nitko ne shvaća potpuno kolika je opasnost. Osim Vasje, a upravo nju krive za sve nevolje.

rusalka

Međutim, Vasja još ne zna što je naumila Ana Ivanovna, koja u pokušaju da spasi svoju dušu od paklenog ognja ne preza ni pred čim da bi se rješila pokćerke, vještice, krivca za sve ono zlo koje ih polako uništava. Ne zna što za nju u ime njenog oca čuva stara Dunja i s kim se zbog toga prepire u snovima. Ne zna što je sve u srcu popa Konstantina i do čega će to dovesti. Ali zna da mora uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, inaće neće preživjeti.

U gvozdu se Medvjed budi i jača, stare skaske postaju stvarnost, zaštitnici ognjišta i sela slabe i drevna opasnost se ponovno diže,  a Vasja je stavljena pred izbor – udati se ili otići u konvent.  Jedine opcije za djevojku, trećeg nema. Nijedan izbor nije njen i nijedan ne želi, nijedan nije za nju, jer svaki je zatvor na svoj način. A Vasja je rođena da bude slobodna…

solovej

 

 

Ovo je knjiga za nas koji nikad nismo prestali vjerovati u bajke. Za sve koji su odrasli na Pričama iz davnina, za one koji su stanju izgubiti se u stranicama i postati nesvjesni svijeta oko sebe, koji s lakoćom prelaze granicu u neke druge svjetove i s mukom se vraćaju natrag. Za sve nas koji čeznemo za nekom davnom magijom i nije nas teško uvjeriti da je svijet čarolija nadomak ruke, jednako živ i stvaran i jednako izazovan kao i u doba kad su se kraj peći usred zime pričale skaske.

Ovo je knjiga za sve koji su u nedoumici da li i kako slijediti vlastiti put ili se povinovati onome što nam društvo nameće kao prihvatljivo, za sve koji su drugačiji od prihvatljivog i kojima se uporno nameće uloga koju ne žele i ne mogu prihvatiti, za sve koji se lome između odustajanja i prkosnog ostajanja pri svome po cijenu izopćavanja i samoće…

Ovo je priča o ljubavi i žrtvi, neizrecivim tugama i nemjerljivim radostima, o zimi i vatri, o vjerovanju i zajedništvu, a najviše o učenju o sebi samom.

Medvjed i Slavuj možda jest bajka, ali nijedna bajka nije “samo” bajka. Svaka u sebi nosi mnogo više od onog što se na prvi pogled vidi. Ova je prikaz Rusije u doba Atiline horde, crtica iz vremena prije carske Rusije. Ujedno je i sve stare slavenske bajke u jednoj, ali i ponešto od onih modernijih. Neka je svatko shvati kako god misli da treba. Ali ako ste od onih koji čitajući žive s likovima na sranicama, Katherine Arden je uspjela napisati bajku koja slobodno može stati uz bok onima u starim narodnim predajama ruskog sjevera. Jednako lijepa i jednako užasna, alegorijska i stvarna, kritična, poučna i predivna.

U ono malo recenzija koje sam uspjela pročitati, većinom se preporučuje čitati je zimi… Ali jamčim da ni u svibnju ne gubi na magičnosti, ni na ljepoti.

Imam Mitopejino izdanje. Prijevod i tvrde korice i kutija. Iako vjerujem da original na engleskom ne zvuči ništa manje lijepo, ovo na hrvatskom me oborilo s nogu. Ovo je knjiga koju se nadam ostaviti u nasljeđe svom djetetu. Jedna od onih za koju se nadam da će prelaziti s koljena na koljeno. I za koju sam sigurna da će u njoj uživati svi koji je uzmu u ruke.

Čitanje knjiga – kak to većinom izgleda

IMG_20180507_130658_659

Čarape sam dobila od frendice, pa nemam pojma di ih je kupila – ali lajkam 🙂 A Šefica je Šefica, nemam kaj puno za dodat.

 

Knjige jesam sliknula, ali… Strpit ćemo se još malkice jer s tim imam neke druge planove, a ne tiču se čarapa 🙂

I da, čitala sam cijeli vikend. Malo je falilo da opet uz knjigu dočekam jutro, a samo me to kaj Prdeka ne zanima ko je do kolko bil budan spriječilo da ne pročitam cijelu knjigu u jednoj noći. (cca 350 stranica. Nije strašno. Čitala sam ja i više.) Mada mi malo fali to. Znala sam ja i žicu frkat do 6 ujutro, a ako bi gospon muž radijo noćnu, nije bilo teorije da odem spavat.

Sad baš nije tak jer moraš po danu funkcionirati, ali svejedno mi se tu i tam zalomi da je već 2 ujutro, a ja bi još samo jedno poglavlje nakon već 10 takvih “još jedno poglavlje”. I onda se moram natjerat u krpe dok je još kolko tolko pristojna ura. Pa još “samo 5 min” čitam recenzije, istražujem likove i tak.

Oće to ponekad. Bila sam tak mjesecima opsjednuta Tudorima. Nije serija kriva, nisam ju ni gledala baš. Philippa Gregory i njezine žemskinje u Tudorskoj Engleskoj. I još malo prije i malo posle toga. Išlo je dotle da sam si crtala porodično stablo da si pojasnim ko je kome kaj i u koje doba. Nije me još skroz pustilo, a oće se pojačat svaki put dok nabasam na neku novu knjigu.

Dok sam čitala Anne Rice, usput sam pročitala sve kaj se dalo o vampirima, a posle Lestata sam haračila po Egipatskoj mitologiji. Ofkors, prije toga sam zbog Stokerovog Drakule proučila sve oko balkanskih legendi o vampirima i sličnim stvorenjima koja su se znala spominjati na našim prostorima, a bilo ih je.

U vrijeme dok me držala Ivana Brlić Mažuranić nije bilo interneta i još sam bila klinka. Zato mi je sad palo na pamet da je slavenska mitologija jedan dobar istraživački projekt za ovakve ko ja. Je, ima veze s trenutnim štivom. Ček još koji dan 🙂

LOTR manija je kod mene počela puno prije nego je nekom palo na pamet da snimi film (koji sam jedva dočekala, mada u neku ruku i sa strahom) i puno prije nego je većina populacije uopće doznala za nekakvog Tolkiena. Rezultat opsesije je moja vjenčanica, jedna skupo plaćena društvena igra, sve kaj je ikad prevedeno od Tolkienovog opusa + par stvari na engleskom, utjecaji se vide i na điđama, a kak nisam mogla kopati po povijesti jer je to skoro pa čisti fantasy, proučavala sam vilenjačko pismo i Silmarillion.

Nije to tak svaki put.  Ima knjiga kad jednostavno nejde. Ima dana kad nejde s čitanjem, ali najčešće ispadne da je štivo loše. Ima i takvih kad umreš od dosade na prvih stotinjak stranica, a onda ti je posle drago kad pročitaš do kraja jer ispadne super i još više super.

Ima knjiga za koje je prerano. Koje ti se tek nakon par godina uvuku pod kožu. Ima i onih koje kupiš jer je voliš autora, a ne legne ti, pa ko i svaki zagriženi fan nećeš priznati 🙂

Ali kad me preuzme, gotovo je. To su te koje čitam cijelu noć i onda obavim kaj treba, cijeli dan sam si ko u magli i jedva čekam večer da nastavim. Ali te su zapravo najgore jer jednom kad je kraj, danisam si malo izgubljena i skoro pa u depresiji. Nek se javi taj koem bar jednom nije bilo tak. Imaš osjećaš ko da baš ne spadaš potpuno tu, pa te stvarni svijet iritira jer se trenutno baš ne uklapaš. I tak danima pomalo dolaziš sebi. Malo sam čak i očajna. To ko kad prekineš s dečkom. Misliš da nikad više takve ljubavi ( ah, jbg, niko nije imun na to 😛 ) Ista stvar. Nikad više takve knjige, i kaj da sad čitam kad je kraj :/

Neke onda pročitam 2-3-4-5 put, i ne nije mi dosadno. Ja sam od onih koji prvo čitaju kraj. Pa su moguća 2 ishoda – da iz sažetka i zadnjih par stranica skužim o čemu se radi i onda čitam samo zato da vidim kak je do toga došlo (isto tak volim kad mi neko prepriča film – zato mi je samo još zanimljivije), ili ne skužim apsolutno ništ i onda idem čitat da vidim kak je do toga došlo. 😀

Nisam ja kriva. Imam taj neki poremećaj. I ne znam kolko dugo bu me držalo ovo postovanje o knjigama, al zasad ste osuđeni na te i takve sadržaje 😛

Pokušavam zapravo dočarati kak je to kad se izgubiš u priči. Ne znam jel uspijevam. Ali trudim se.

Kisi.

 

 

 

Rođendani i ostale prigode

IMG_20180502_113759_173

Nemam baš nekih novih čarapa, a niko mi neće kupit neke slatke da imam kaj sliknut :/ Al imam novih knjiga 🙂 Htela sam poslikat one Mitopejine, ali još mi nisu došle, pa zasad ovo, a možda i zamjenim fotku jednom kad ih se dočepam 🙂

 

Pa, izgleda da bi ovaj mjesec mogo bit poprilično u znaku knjiga 😀 Budući da se u svibanj strpala hrpetina nekih datuma (oćeš tak neke okrugle rođendane (ništ ne priznam), godišnjice, rođendane i godišnjice od friends and family isto, te sve neke takve prigode), pitaju ljudi ponekad kaj mi kupit. Knjiga je uvijek na popisu.

Pa, ajmo redom:

Ove godine nam je 10 godina braka. 10!!!! Nemam pojma kad je to prošlo. Imam osjećaj da me neko malo zajebaje u zdrav mozak i da je promjenil sve kalendare u neku čudnu godinu jer ja sam se udala prošle godine. Ok, možda pretprošle. Imam amneziju i nemam pojma kaj se dogodilo u međuvremenu  – na kalendaru piše 2018. Po mojoj slobodnoj procjeni, to je bar 6 godina više nego bi trebalo bit. Ali dobro.

Daklem, ajmo reć da je stvarno deseta godišnjica. Sjećam da sam jednom u vlaku sjedila pokraj jednog mladog gospona. Utrpo se u kupe s ogromnim buketom cvijeća i nekakvim paketićem i krene priča kak slave 10 godina braka. Omg. Tadašnjoj meni je prvo uopće bilo katastrofa pričati o nekakvom braku i klincima, a pogotovo s ovom brojkom 10…Mislim čak da je on tad bio mlađi nego ja sad, što znači da su se oženili negde u dvadesetima. Ranim. U tim godinama sam ja bježala glavom bez obzira od takvih primisli. I sad još trebam kao razglabati o tome… Omg… No dobro. Namjestila sam ja osmjehić i kak je sve to super i krasno i kak je to lepo da se oni tak vole, zbljuv i tak to…  U paketiću je bila zlatna ogrlica, zlatne naušnice i narukvica. Sad na stranu to kaj ja zlato organski nebrem smislit i to sve nekaj žuto mi je prilično ružno, ali činjenica je da je zlato jedno 10 put skuplje od srebra npr. Znam, radim s tim povremeno. Skupo je to. Pa sam ja stekla dojam kak je 10 godina braka nekaj jako bitno. I velko. I skupo. I onda ti muž kupi cveće i zlato. Jer je to jako skupo i sigurno te zato jako voli.

Nisam baš popušila foru, al planirala sam užicati za tu velevažnu obljetnicu neku điđu, da napokon i ja dobim nakit za poklon, ali… sam se predomislila. Ko i uvijek. Pa bum sad dobila knjige. No, ne neke bilo kakve knjige nego knjige od Mitopeje. Slinim nad tim već dobrih pol godine i sad sam ih se napokon dočepala. Izdanja su predivna. Naslovi isto. Ako ikad bankrotiram, bankrotiraćem na knjigama. Ako me prije toga mm ne izbaci iz stana skupa s njima jer nema di spavati. I eto, ipak je neka brojka tih 10, dobiš neke jako super knjige koje si sam hoćeš, a možda i poneki cvetek… Điđe ionak sama znam napravit. A knjige su općenito posebna kategorija koja kod mene spada u malo žešću ovisnost. 

Onda ima neki rođendan za koji bi rado da se ne spominje, al ima i tih nekih ljudi kojima očito nije bitno koja brojka se kotrlja, pa…. su me pitali kaj bi mi kupili. Pa su dobili ili budu dobili popis. Knjiga ofkors. Sve si nekaj mislim da stvarno otvorim blog o knjigama. Sumnjam da bi bila tolko dobra ko Bibliovca u tome, al sigurno bi bila unikatna. Moram nekaj smislit da ima i neke koristi od toga jer budu me stvarno izbacili iz stana ak ovak nastavim, a onda ne znam kak bum to sve preselila u kartonsku kutiju u kojoj bum živela jer nebum imala za kruh, al bum imala puno knjiga…

A onda i Prdek ide na te neke ročkase. Pa ljudi kupuju igračke, slatkiše, čestitke, oblekicu i tak. Kod nas je uvijek, ali uvijek u vrećici nekakva slikovnica, knjigica ili radna bilježnica. Kaj ja mogu. Profil zna imat akcije. Pa onda kad trebaš izgovor da naručiš hrpu knjigica za malo kuna – izmisliš da ti treba za dječje rođendane. Posle imaš muke jer bi najrađe to sve ostavila doma sama sebi i pod ključem da nebre van iz stana, ali…. Ajde, ipak mi ne treba baš 5 istih knjigica. Recimo. Ovisi u kom stanju sam u datom trenutku.

E da, i ja sam zakonitom isto za godišnjicu kupla knjigu 🙂 Jes da je o pivu, ali je knjiga. Nemam pojma kaj žene kupuju za te neke bitne godišnjice, mislim da nije baš zlatnina, ali nisam išla istraživat. Knjiga je knjiga. Ok, i bolest je bolest, al o tome ćemo neki drugi put.

Kisi 🙂