Elizabeth Arden – Medvjed i Slavuj

IMG_20180510_111313_151

” Uđi, Vasja”, reče Morozko. “Hladno je.”

 

Još nikad nisam napisala recenziju knjige. Poneke osvrte s vremena na vrijeme. Bilješku samoj sebi ponekad. Kratke zabilješke na papiriću koje sam ostavljala unutar stranica, ali to ne baš često.

Nisam ni pisac ni književni kritičar, nemam namjeru raščlanjivati ni proučavati nečiji književni izraz, ne želim ulaziti u te neke sfere koje nisu moja domena. Ali sam upravo pročitala knjigu koja me nakon dugo vremena ostavila bez teksta. I nakon posljednje stranice, kad sam zaklopila korice, i dalje sam bila ko u polusnu. Samo me pravodobno nađena informacija da se radi o trilogiji spasila od one neke tuge koja te prožme kad zaklopiš knjigu, kad znaš da je gotovo i moraš natrag u stvarnost. Jedva čekam nastavak. Naručila bi ga na engleskom, ali se suzdržavam jer je hrvatski prijevod toliko dobar da nema smisla.

Kao klinka, dobila sam od tate Uralske bajke Petra Preradovića Bažova. Još ih imam. Knjiga je stara. Jaaako stara. Izdana je 1947, i sad razmišljam kome da je dam da je spasi jer se počela raspadati. Uz nju sam ušla u svijet mitova i legendi uralskog folklora. Nije povezana puno s Medvjedom i Slavujem, drukčija je to magija, ali sjećam se istog tog osjećaja ushićenosti i iščekivanja, kad čitaš i više nisi tu u stvarnom vremenu, dio si tog fantastičnog svijeta pradavnih bića u doba kad su ljudi štovali, vjerovali i održavali na životu demone, bogove, čuvare šume i zaštitnike kućnih ognjišta, kad je čarolija bila opipljiva…

puskin

 

Morozko, Mraz, Karačun, Mrazni đavao, biće koje nosi još mnoga imena, jednako je kralj zime i Smrt sama. Iako sad tek nešto više od sjene kraj ognjišta ljudi gdje je nekoć bio gost, još je jednako stvaran. Nositelj pradavnih moći, rođen iz potrebe ljudi, ponekad zaštitnik, a ponekad Smrt. Zna to i Marina Ivanovna,udana za Pjotra Vladimiroviča, gospodara hladne Lesnaje Zemlje na sjeveru Rusije. Dogovoreni brakovi su način da se ženu ponekad “spasi” od nje same, ponekad je se riješi kad postane opasnost ili smetnja, a ponekad političko rješenje državnog pitanja. Razlozi za brak su mnogi, ali ljubav nije na listi prioriteta. Ipak, u ovom braku ljubavi ne nedostaje. Pjotr i Marina voljeli su se, održavali domaćinstvo, zajedno odgajali djecu koju su duboko voljeli, zajedno se nosili s hladnim zimskim noćima.

Kad je od Avdotje Mihailovne – svoje stare dadilje koja je zajedno s njom sada odgajala i njezinu djecu – zatražila skasku o Mrazu, Morozku, kralju zime, Marina je znala da je trudna. Znala je i da nosi djevojčicu, čedo koje je priželjkivala, djevušku kakva joj je mati bila. Znala je da je mora donijeti na svijet, a znala je i cijenu koju mora platiti. Shvatila je te večeri to i stara Dunja. Dunja je istinski voljela Marinu, pa  ju je isprva pokušala nagovoriti da se djeteta riješi za dobrobit ostalo četvero djece, ali Marina je odlučila. Ni Pjotr, ni Dunja tu nisu mogli ništa.

Jedne hladne večeri na izmaku godine, svijet je ugledala Vasilisa Petrovna. Njena majka je dočekala da je vidi i izdahnula. Dunja je nakon njene smrti davala sve od sebe da djeci zamjeni majku. I dalje je pripovjedala o Žar ptici, o babi Jagi, o Ivanu i sivom vuku, Finistu, jasnom sokolu … Obitelj je funkcionirala.

Ali Vasja je divlji, neukrotiv duh. Zelenih prodornih očiju, u kojima oni koji znaju ponešto o magiji vide natruhe njenog porijekla, iako ona sama ne zna odakle potječe jer niti je upoznala svoju majku, a kamoli baku… Vitka je i žilava, pravo dijete šume, vode, livada… Izbjegava dosadne kućanske poslove, bježi u gvozd i nema je dok već ne padne noć, trči livadama, druži se s konjima, razgovara s rusalkom i vodjanojem, lesovikom, domovojem, vazilom i ostalim magićnim bićima iz gvozda i kuće, uvijek razbarušena, blatna i mokra od jurcanja okolo.

vazila

Vasja je jedina koja vidi bića iz Dunjinih priča. Ostali svijet ih poštuje, nekih se i boje, njeguju stare navade i ostavljaju darove za kućne duhove, ali ih ne vide. Nitko osim Vasje.

vazila2

Lesnaja Zemlja je mjesto sraza kršćanstva i drevnih magičnih bića, Černoboga, Babe Jage, Žar ptice. Ljudi su pomirili te dvije suprotnosti i doveli ih u sklad. Odlaze u crkvu i mole se kršćanskom bogu dok na kućnim ognjištima u isto vrijeme ostavljaju hranu za domovoja, duha ognjišta – a u stajama za vazilu, duha konja. Kuće su zaštićene, zime hladne i duge, noći tamne i beskonačne, ali nitko ne umire od gladi. S proljećem se budi i oporavlja i zemlja i ljudi.

No, Pjotr Vladimirovič jedne zime krene u Moskvu. Vasja je rasla i bila sve neobuzdanija, pa je obitelj odlučila da je vrijeme za novu ženu, da djeca opet imaju majku. Pjotr se iz Moskve vratio s novom suprugom…

Nova gospodarica, Ana Ivanovna, cijeli život misli da je prokleta. Najdublju želju, odlazak u konvent, zanijekali su joj i udali je. Ana je obdarena istim darom kao i Vasja, ali ona to smatra prokletstvom. Kršćanka je i bogobojazna, uvjerena da vidi samog vraga, niječe stare bogove i živi u stalnom strahu. Polako, ali sigurno, tone u ludilo. Stalno ljuta i stalno u molitvi, spas traži među hladnim zidovima crkve jer jedino tamo nalazi tišinu. Umjesto da u Vasji pronađe saveznicu, Ana je mrzi i prezire.

No, ipak, Vasja nastoji biti dobra kćer, iako izbjegava Anu koliko je moguće, ali kad je nitko ne vidi i dalje jurca šumom i drumom i provodi vrijeme sa svojim magičnim prijateljima.  Dunja nastoji sve održati donekle u skladu.

Sve dok se u Lesnaji Zemlji ne pojavi pop Konstantin. Iako je protiv svoje volje poslan na hladni sjever, Konstantin je odlučan “spasiti” čeljad ovog kraja. Natjerati narod da zaboravi stare navade i u strahu od njegovog, jedinog pravog boga, krene za njim poput janjadi na klanje.

konstantin

Lijep poput božanstva, u stanju svojim propovjedima probratiti mase, Konstantin je rob vlastitog ega i ambicije. I dok uspije usaditi strah u svaku dušu Lesnaje Zemlje, Vasja ga gleda ravno u oči i ne boji se. I ne pokorava. Ne spušta glavu pred njim i zbog toga ga izbacuje iz ravnoteže, uzdrma mu svijet i on ne zna kako se s tim nositi…

Zima je sve okrutnija, životi se gase, djeca umiru od gladi i studeni, ljudi su u strahu… Ali čini se da nitko ne shvaća potpuno kolika je opasnost. Osim Vasje, a upravo nju krive za sve nevolje.

rusalka

Međutim, Vasja još ne zna što je naumila Ana Ivanovna, koja u pokušaju da spasi svoju dušu od paklenog ognja ne preza ni pred čim… Ne zna što za nju u ime njenog oca čuva stara Dunja i s kim se zbog toga prepire u snovima. Ne zna što je sve u srcu popa Konstantina i do čega će to dovesti. Ali zna da mora uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, inaće neće preživjeti.

U gvozdu se Medvjed budi i jača, stare skaske postaju stvarnost, zaštitnici ognjišta i sela slabe i drevna opasnost se ponovno diže,  a Vasja je stavljena pred izbor koji ne želi.  Svaka opcija je zatvor. A Vasja je rođena da bude slobodna…

solovej

 

 

Ovo je knjiga za nas koji nikad nismo prestali vjerovati u bajke. Za sve koji su odrasli na Pričama iz davnina, za one koji su stanju izgubiti se u stranicama i postati nesvjesni svijeta oko sebe, koji s lakoćom prelaze granicu u neke druge svjetove i s mukom se vraćaju natrag. Za sve nas koji čeznemo za nekom davnom magijom i nije nas teško uvjeriti da je svijet čarolija nadomak ruke, jednako živ i stvaran i jednako izazovan kao i u doba kad su se kraj peći usred zime pričale skaske.

Ovo je knjiga za sve koji su u nedoumici da li i kako slijediti vlastiti put ili se povinovati onome što nam društvo nameće kao prihvatljivo, za sve koji su drugačiji od prihvatljivog i kojima se uporno nameće uloga koju ne žele i ne mogu prihvatiti, za sve koji se lome između odustajanja i prkosnog ostajanja pri svome po cijenu izopćavanja i samoće…

Ovo je priča o ljubavi i žrtvi, neizrecivim tugama i nemjerljivim radostima, o zimi i vatri, o vjerovanju i zajedništvu, a najviše o učenju o sebi samom.

Medvjed i Slavuj možda jest bajka, ali nijedna bajka nije “samo” bajka. Svaka u sebi nosi mnogo više od onog što se na prvi pogled vidi. Ova je prikaz Rusije u doba Atiline horde, crtica iz vremena prije carske Rusije. Ujedno je i sve stare slavenske bajke u jednoj, ali i ponešto od onih modernijih. Neka je svatko shvati kako god misli da treba. Ali ako ste od onih koji čitajući žive s likovima na sranicama, Katherine Arden je uspjela napisati bajku koja slobodno može stati uz bok onima u starim narodnim predajama ruskog sjevera. Jednako lijepa i jednako užasna, alegorijska i stvarna, kritična, poučna i predivna.

U ono malo recenzija koje sam uspjela pročitati, većinom se preporučuje čitati je zimi… Ali jamčim da ni u svibnju ne gubi na magičnosti, ni na ljepoti.

Imam Mitopejino izdanje. Prijevod i tvrde korice i kutija. Iako vjerujem da original na engleskom ne zvuči ništa manje lijepo, ovo na hrvatskom me oborilo s nogu. Ovo je knjiga koju se nadam ostaviti u nasljeđe svom djetetu. Jedna od onih za koju se nadam da će prelaziti s koljena na koljeno. I za koju sam sigurna da će u njoj uživati svi koji je uzmu u ruke.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s