Stoga samo kimne glavom dok je djevojčica hitala u pravcu kuhinje iz koje je šalica krenula na svoj posljednji put. Krojeći svoju priču. Pripovijedajući je Magdi. Koja ju je slušala. I Martinu koji ju je pamtio. Jer nikad nisi mogao znati kad će ti koja priča zatrebati. Jer čak i ona najnebitnija mijenja nečiju praznu crtu.
Puni je. Lomi je. Prekida je.
Vladimira Becić – Početna nit
Priznajem da za Vladimiru Becić do prije 2 tjedna nisam znala. Iako žena ima objavljen roman Orsia u izdanju Algoritma i to fantasy roman, a ja ko kreten – nikad čula. (Oprosti, Vladimira <3)
I onda me Jelena Hrvoj zamolila da pročitam Početnu nit, jer je to napisala njezina prijateljica i meni bi se moglo svidjeti.
I znate što. Svidjelo mi se. Jako 🙂 Početna nit je roman u pričama baziran na stvarnim događajima dokumentiranim u staroj periodici i povijesnim izvorima.
Ali ne bilo kakav roman. I ne bilo kakvim pričama… Pričama o Ukletom selu, pričama koje ispredaju jedna Tkalja i jedan Sudac. Ona ispreda priče koje uljepšava i dodaje smisao, priče kojima izmišlja krajeve i dodaje boje koje se njoj sviđaju, priče koje postaju dio sela. Njenog sela. Sela kojem i u kojem Magda tka priče kakve želi. Neprave priče, rekao bi Martin. Jer on traži stvarne priče, one mračne i neuljepšane, zlokobne, tužne i strašne i pomalo mistične. Ponekad te priče plešu na rubu dopuštenog, jer i tu postoje zakoni i granice.
Jer priče nisu slike. One se ne smiju zadržavati isključivo unutar svog okvira. Jer onda se ne vide. A ako se ne vide, onda ni ne žive.
A mrtve priče nikog ne vesele.
Dapače.
Mrtve priče nose smrt.
A Magda je željela živjeti.
Vladimira Becić – Početna nit
Priče su temeljene na likovima iz povijesti, velikašima i svećenicima… Čak su i mjesta stvarna.
Ali nije u ovom romanu povijesni temelj ono što je mene dotaklo. Već mistika i borba i vječno traganje. I svjesnost da možda nismo mi ti koji odlučujemo o tkanju svog života, barem ne sami i vjerojatno ne u potpunosti.
Martin i Magda niti su živi niti mrtvi, ali u tom nekom međusvijetu svatko od njih ima svoju ulogu. Magda je Tkalja… Martin je nešto drugo. Magda skuplja stvari, ljude, trenutke, sve što može utkati u svoju priču. Sve iz čega stvara svoj svijet, da bi preživjela. Ono što ih je dovelo jedno drugom, ono što ih veže i što im olakšava samotne dane, ono čega jedno od njih nije niti svjesno – moglo bi biti i ono što će ih dovesti kraju puta… Osim ako jedno od njih nije spremno na žrtvu.
Iz dana u dan živio je s djevojčicom koja mu je nudila svoje priče, pokušavajući ga učiniti sretnim. Ne shvaćajući da njegova sreća ne ovisi o njoj. Nego o tome hoće li ili ne naći način da ispravi ono što joj je učinio.
Vladimira Becić – Početna nit
Ljubav je ta koja se proteže kroz sve priče u Početnoj niti. Ljubav sestre i brata kojima je usamljenost toliko nepodnošljiva da jedno drugom kriju tajne, samo da ih ne bi razdvojile. Ljubav koja krije tajnu, toliko tužnu da se jedino iskupljenjem mogla priznati…
I Magda i Martin će u lovu na priče Ukletog sela otkrivati jedno drugom djeliće sebe, svaki na svoj način. I sebi samima. Uz te priče, a u svakoj postoji djelić istine koji služi kao osnova sadržaju koji oboje nadograđuju, vezat će se sve jače jedno uz drugo. I kad se svijet oko njih počne mijenjati, kad se početna nit nađe u opasnosti, a Magdina potka prijeti nestajanjem… Bit će potrebna ljubav. Ili žrtva. Ili oboje jer na kraju – to je ionako ista stvar.
Što su Martin i Magda? I zašto su? I kakve to tajne kriju? I što se dogodi kad shvate da se svijet mijenja, ali ne po njihovim pravilima?
Onog trena kad je čula riječi koje je izgovorio, znala je zašto. Zašto se osjeća toliko nelagodno. Martin se obraćao nekom koga ona nije mogla vidjeti. Niti čuti. Baš kao na rivi. Ali ga je osjećala jako dobro. I znala je tko je. Što je.
Vladimira Becić – Početna nit
Odavno nisam pročitala nešto tako kratko (jer Početna nit ima samo 145 stranica), a toliko moćno i toliko tužno. I stvarno i mistično i istinito i izmišljeno. Onakvo štivo koje kad čitate, uronite u onu neku izmaglicu kad odjednom nestaje koprena između sna i jave, a ono čega se sjećate kad završite s knjigom nisu događaji, već atmosfera, emocije, odnosi.
I priče. Priče koje jesu. Koje su mogle biti. I one koje će tek nastati.
Ove su priče iz Dugog sela i okolice. Vjerujem da postoje još milijuni niti iz svih ostalih krajeva Hrvatske, starih dvoraca, povijesnih bitaka, velikaških obitelji, presušenih zdenaca naših baka i djedova ili jednostavno napuštenih seoskih kućica koje kriju priče- samo ih treba osjetiti. I ispričati. A onda bi bilo dobro i zapisati.
Hvala, Vladimira 🙂 Uživala sam. U svemu. Od načina pisanja, priča koje teku i svakom stranicom otkrivaju sve više, u ideji samoj, u njenoj izvedbi, u djelićima povijesti, u detaljima, u elementima s onu stranu stvarnosti. I nadam se još kojem tvojem romanu… Uskoro.
Od srca moja preporuka. Ima i kod nas stvarno genijalnih autora.
Kisi.
**********************************************************************