povijesni – Life&Socks

Stoga samo kimne glavom dok je djevojčica hitala u pravcu kuhinje iz koje je šalica krenula na svoj posljednji put. Krojeći svoju priču. Pripovijedajući je Magdi. Koja ju je slušala. I Martinu koji ju je pamtio. Jer nikad nisi mogao znati kad će ti koja priča zatrebati. Jer čak i ona najnebitnija mijenja nečiju praznu crtu.

Puni je. Lomi je. Prekida je.

Vladimira Becić – Početna nit

Priznajem da za Vladimiru Becić do prije 2 tjedna nisam znala. Iako žena ima objavljen roman Orsia u izdanju Algoritma i to fantasy roman, a ja ko kreten – nikad čula. (Oprosti, Vladimira <3)

I onda me Jelena Hrvoj zamolila da pročitam Početnu nit, jer je to napisala njezina prijateljica i meni bi se moglo svidjeti.

I znate što. Svidjelo mi se. Jako 🙂 Početna nit je roman u pričama baziran na stvarnim događajima dokumentiranim u staroj periodici i povijesnim izvorima.

Ali ne bilo kakav roman. I ne bilo kakvim pričama… Pričama o Ukletom selu, pričama koje ispredaju jedna Tkalja i jedan Sudac. Ona ispreda priče koje uljepšava i dodaje smisao, priče kojima izmišlja krajeve i dodaje boje koje se njoj sviđaju, priče koje postaju dio sela. Njenog sela. Sela kojem i u kojem Magda tka priče kakve želi. Neprave priče, rekao bi Martin. Jer on traži stvarne priče, one mračne i neuljepšane, zlokobne, tužne i strašne i pomalo mistične. Ponekad te priče plešu na rubu dopuštenog, jer i tu postoje zakoni i granice.

Jer priče nisu slike. One se ne smiju zadržavati isključivo unutar svog okvira. Jer onda se ne vide. A ako se ne vide, onda ni ne žive.

A mrtve priče nikog ne vesele.

Dapače.

Mrtve priče nose smrt.

A Magda je željela živjeti.

Vladimira Becić – Početna nit

Priče su temeljene na likovima iz povijesti, velikašima i svećenicima… Čak su i mjesta stvarna.

Ali nije u ovom romanu povijesni temelj ono što je mene dotaklo. Već mistika i borba i vječno traganje. I svjesnost da možda nismo mi ti koji odlučujemo o tkanju svog života, barem ne sami i vjerojatno ne u potpunosti.

Martin i Magda niti su živi niti mrtvi, ali u tom nekom međusvijetu svatko od njih ima svoju ulogu. Magda je Tkalja… Martin je nešto drugo. Magda skuplja stvari, ljude, trenutke, sve što može utkati u svoju priču. Sve iz čega stvara svoj svijet, da bi preživjela. Ono što ih je dovelo jedno drugom, ono što ih veže i što im olakšava samotne dane, ono čega jedno od njih nije niti svjesno – moglo bi biti i ono što će ih dovesti kraju puta… Osim ako jedno od njih nije spremno na žrtvu.

Iz dana u dan živio je s djevojčicom koja mu je nudila svoje priče, pokušavajući ga učiniti sretnim. Ne shvaćajući da njegova sreća ne ovisi o njoj. Nego o tome hoće li ili ne naći način da ispravi ono što joj je učinio.

Vladimira Becić – Početna nit

Ljubav je ta koja se proteže kroz sve priče u Početnoj niti. Ljubav sestre i brata kojima je usamljenost toliko nepodnošljiva da jedno drugom kriju tajne, samo da ih ne bi razdvojile. Ljubav koja krije tajnu, toliko tužnu da se jedino iskupljenjem mogla priznati…

I Magda i Martin će u lovu na priče Ukletog sela otkrivati jedno drugom djeliće sebe, svaki na svoj način. I sebi samima. Uz te priče, a u svakoj postoji djelić istine koji služi kao osnova sadržaju koji oboje nadograđuju, vezat će se sve jače jedno uz drugo. I kad se svijet oko njih počne mijenjati, kad se početna nit nađe u opasnosti, a Magdina potka prijeti nestajanjem… Bit će potrebna ljubav. Ili žrtva. Ili oboje jer na kraju – to je ionako ista stvar.

Što su Martin i Magda? I zašto su? I kakve to tajne kriju? I što se dogodi kad shvate da se svijet mijenja, ali ne po njihovim pravilima?

Onog trena kad je čula riječi koje je izgovorio, znala je zašto. Zašto se osjeća toliko nelagodno. Martin se obraćao nekom koga ona nije mogla vidjeti. Niti čuti. Baš kao na rivi. Ali ga je osjećala jako dobro. I znala je tko je. Što je.

Vladimira Becić – Početna nit

Odavno nisam pročitala nešto tako kratko (jer Početna nit ima samo 145 stranica), a toliko moćno i toliko tužno. I stvarno i mistično i istinito i izmišljeno. Onakvo štivo koje kad čitate, uronite u onu neku izmaglicu kad odjednom nestaje koprena između sna i jave, a ono čega se sjećate kad završite s knjigom nisu događaji, već atmosfera, emocije, odnosi.

I priče. Priče koje jesu. Koje su mogle biti. I one koje će tek nastati.

Ove su priče iz Dugog sela i okolice. Vjerujem da postoje još milijuni niti iz svih ostalih krajeva Hrvatske, starih dvoraca, povijesnih bitaka, velikaških obitelji, presušenih zdenaca naših baka i djedova ili jednostavno napuštenih seoskih kućica koje kriju priče- samo ih treba osjetiti. I ispričati. A onda bi bilo dobro i zapisati.

Hvala, Vladimira 🙂 Uživala sam. U svemu. Od načina pisanja, priča koje teku i svakom stranicom otkrivaju sve više, u ideji samoj, u njenoj izvedbi, u djelićima povijesti, u detaljima, u elementima s onu stranu stvarnosti. I nadam se još kojem tvojem romanu… Uskoro.

Od srca moja preporuka. Ima i kod nas stvarno genijalnih autora.

Kisi.

**********************************************************************

Vladimira Becić

Garret se često prisjećao prvog susreta s Corom Seaborne, iako tom sjećanju, iskreno govoreći, ne bi trebalo baš previše vjerovati jer su ga uvelike obojili događaji koji su uslijedili poslije. Pojavila se baš u tom tenutku, kao da ju je netko pozvao i zastala na pragu da promotri svog posjetitelja. Onda je prošla sagom, supruga poljubila u čelo i kad je stala iza njegovog naslonjača, ispružila ruku. “Čula sam od Charlesa Ambrosea kako ne želi ni jednog drugog liječnika. Pokazao mi je vaš članak o životu Ignaza Semmelweisa: ako ste skalpelom vješti kao perom, čeka nas vječni život.” Neusiljeno laskanje bilo je neodoljivo pa se Garrett na to mogao tek nasmijati i nad ponuđenu ruku nakloniti. Imala je dubok glas, ali nije govorila tiho. Isprva je pomislio kako govori nomadskim naglaskom koji je uobičajeno obilježje ljudi koji ni u jednoj zemlji nisu dugo živjeli, ali je posrijedi je u stvari bila lagana govorna mana s kojom se borila tako što bi neke suglasnike isticala u izgovoru. Bila je odjevena u sivu i jednostavnu odjeću, ali materijal njene suknje sjao se poput golubinjeg vrata. Bila je visoka, ali ne i vitka: i oči su joj bile sive.

Sarah Perry – Eseška zmija

Eseška zmija nije brza knjiga. I možda je nećete pročitati u dahu. Razlog što se sporo čita nije taj koji mislite – nije ni dosadna ni zamorna ni naporna, baš naprotiv…

Eseška zmija je očaravajuća kronika jednog vremena, jedne godine u okviru viktorijanskog razdoblja u Engleskoj… Duboko poučna, na momente mračna, ali u cijelosti ispričana bez šminke, dočaravajući sliku društva s kraja 19. st.

Priča je to o isječku iz života jedne žene, njenom statusu u društvu, slobodi mišljenja i ponašanja, o prihvaćanju, o neuljepšanoj borbi sa samim sobom i borbi s vjetrenjačama, kod kojih se ipak ponekad osvoje neke male bitke….

Postoji toliko toga o čemu bih mogla pisati kad se osvrnem na Esešku zmiju. O toliko toga progovara. Ovo je knjiga koja nema neki klasičan zaplet, neće vas držati u neizvjesnosti, neće vam lupati srce ni ubrzati se bilo, nećete gristi nokte.

Umjesto toga promatrat ćete udovicu koja nakon godina zanemarivanja i zlostavljanja, smrću supruga postaje slobodna. U duši slobodna. Slobodna da bude svoja. Slobodna da bude inteligentna, slobodna da prihvati svoje ja. I upravo to radi.

Nakon smrti supruga, protivno normama društva i nametnutim obrascima ponašanja, Cora Seaborne osjeća samo olakšanje. Supruga je možda i voljela, u onim početnim trenucima udvaranja, premlada da shvati i prepozna što se nalazi pred njom. Nakon toga, samo je trpjela.

Tračak nade vratio se s rođenjem sina, ali maleni je bio posebno dijete, čak bih rekla s elementima autizma i još ponekog poremećaja, a u to vrijeme s tim se medicina nije znala nositi. Zbog neshvaćanja i nedostatka potrebnog znanja kako se približiti takvom djetetu, Cora pati jer misli da ju i on odbacuje. Svejedno, majka je majka, i ljubav je ljubav.

No, nije Francis totalno van svijeta, on funkcionira i komunicira, ali ponekad ima svoje rituale i teško se prepušta emocijama. Osim toga, on je vrlo bistar, izuzetan dječak. Samo, te neke njegove mušice nisu u okvirima prihvaćenog ponašanja.

Nakon razdoblja korote, koje joj ionako teško pada jer tugu ne osjeća, Cora s družbenicom Marthom i sinom seli u Essex – željna šume, prirode, slobode… Željna proučavanja i učenja, bavi se prirodosovljem i traži fosile i amonite po obalama, a krenula je i tragom Eseške zmije, stvorenja koje godinama plaši stanovnike i u čijem znaku je gotovo svaka loša stvar koja se dogodi malom mjestu u koje je došla.

Tu će upoznati mjesnog vikara i njegovu suprugu čije će joj društvo i prijateljstvo donijeti ljubav, sazrijevanje i razumijevanje, a možda i popuniti neke praznine koje su godinama čekale svoje vrijeme… Povezanost između svih protagonista ove priče, jednom kad se svi nađu na okupu, nepovratno će izmjeniti i njih kao ono što su bili i njihove živote. Na bolje, rekla bih.

Tko je Cora Seaborne? Cora je predivna, slobodna, nesputana duša, koja se pobunila protiv zadanih normi, protiv nametnutog načina života, protiv podjela spolova, protiv kalupa. I to divno radi. Cora šeta šumama, raščupane kose, neuredno obučena, divlja, neobuzdana i tek kad zaboravi i zaniječe svoju ženstvenost, postaje žena kakva jest.

Cora je bunt protiv zastarjelih i neodrživih dogmi, protiv svega što zatire dušu, protiv nametanja tuđih uvjerenja.

O Cori bih mogla pisati danima. Ništa manje vrijedni likovi nisu ni vikar William, njegova supruga Stella, Martha i mali Francis…. I svi ostali koji se pojavljuju o ovoj priči, kao da je Sarah namjerno isplela slagalicu u kojoj svatko ima svoje posebno mjesto, i kad nekog nebi bilo, cijela slika se ruši.

Ovo je roman o toliko tema. O religiji i znanosti i njihovom preklapanju, o prihvaćanju napretka, o medicini i ljudima koji su morali rušiti stereotipe i uvriježene teze da bi postigli taj napredak, o izuzetnim dušama koje su se borile za bolje društvo, o siromaštvu i bogatstvu i ogromnom jazu u tadašnjem pogledu na jedne i druge, o vjeri i njenim oblicima… O praznovjerju i zdravom razumu. Ponajmanje o zmiji kao takvoj.

Ovo je knjiga za gušt. Uživala sam u svakoj stranici. Zaljubila se u svakog lika. Promatrala ih, divila se i čudila, smješila se gledajući kako rastu i mijenjaju se, sazrijevaju, prihvaćaju, vole.

Isto tako u opisima i dočaravanjima boja, zvukova, neke magične treperavosti koja obavija cijelu priču.

Možda je ljubav najveća od svih lekcija Eseške zmije. Ljubav koja – kad je neuzvraćena ne dovodi do rušenja nego gradnje, ljubav koja – kad je strpljiva donosi dar uzvraćene naklonosti, ljubav koja – kad nenametljivo podupire sa strane donosi prijateljstvo i zahvalu, a može i sačuvati život… Svaka vrsta koja može postojati, opisana je Eseškoj zmiji. Majčinska, prijateljska, ljubavnička, ona po dužnosti.

A zmija? Pa zmija je možda tu, a možda i nije. Možda i nije zmija. Ali sigurno nas je sve nečem naučila.

Sarah je sve te momente opisala toliko ljupko da se ponekad činilo da čitam lirsku pjesmu. Priča teče i vodi, gotovo da osjećaš kako ti se tijelo opušta dok na kauču čitaš i čitaš… S vremena na vrijeme staneš da promisliš, i onda dalje….

Toliko slojeva je ovdje obuhvaćeno, toliko bitnih tema, toliko društvenih problema, toliko ljudskih sudbina, izbora, osjećaja… Kad bi ovo bila knjiga za book club, rasprava bi mogla trajati danima.

S ovim stajem jer bih mogla napisati esej. Predivan roman. Definitivno pročitati.

Kisi.

*****

O Sarah Perry

Goodreads ocjena: Eseška zmija

Ostale recenzije: Knjiški zmaj

Život knjigoholičarke

Gdje kupiti: Eseška zmija

Izdavač: Profil knjiga