Čarape: Tople dokoljenke sa srčekima. Garant bi mi baka kupila slične. Jer dokoljenke su dokoljenke. Penti. Na sniženju.
I bajke su bajke. Nekako pašu u današnju priču.
Parfem jer… Well, jer je tu. Iz jednog prozora u adventskom kalendaru. Douglas.
Nisam ti danas još mislila napisati pismo, nekako sam mislila za tvoj rođendan… Imamo još koji dan, pa ožujak je tek na početku. I još nema zelenih listića na drveću… Ni cvijeća…
Ali sjetila me ujutro ova zakašnjela snježna zima na tvoje dvorište. Na kućicu i toplu kuhinju u ranu zoru, dok se sve polako budilo i pripremalo za još jedan dan, osim mene. Ja sam u to doba još čvrsto spavala, gore u maloj hiži, na jastucima koje si ti sama napravila. Nikad me nisi budila, iako sam često prespavala doručak. Čak ni kad bi se već bližilo podne i svi drugi klinci bi već odavno bili budni, a posebno ne zimi. I nikako ne dok se u kuhinji nebi dobro zgrijalo. Bilo je isto, imala ja 5 ili 15 godina. Briga i ljubav je bila uvijek jednaka. U sobama u gornjoj hiži je bilo hladno jer se gore nije grijalo, ali je toplina tvoje duše učinila da se to ne primjećuje, pa sam čak i ja, onakva zimogrozna, brzo izletavala iz kreveta i trčala dolje u kuhinju, a da nisam ni primjetila da je temperatura unutra skoro ko i vani. Za razliku od sad, kad se ujutro grijem na ljestve radijator da dođem k sebi 😀
Tuga, ona stisnuta, beznadna i neizreciva, onakva samotna, teška i nepodnošljiva, ona koja te guši, ali koju ipak ne želiš pustiti jer ti je to jedino ostalo… Nje nekako više nema. Godinama je nema, ali to zapravo uvijek shvatiš na prepad. Rastopila se, razvodnila, raspršila i pretvorila u neku vrstu povremene sjete i nostalgije, ali lagane i bez težine. U sjećanja. U nevidljive zagrljaje i još uvijek žive slike moje djetinje bezbrižnosti… Bezvremene i sjajne, iste ko i prije toliko godina. Ista je to energija, ista ljubav, ista ti, ista ja ❤
Neću ti pisati da fališ. Ionako znam da si zapravo stalno tu. Samo sam ti htjela čestitati još jedan rođendan, ovaj tu -zemaljski. Nije bitno koji, godine su neki tamo broj. Ponekad brojim samo one u kojima te nema tu. Htjela sam ti zahvaliti za svu prisutnost, svu nježnost i podršku. Za to jer te još uvijek osjećam. Ponekad kroz ruže koje još cvatu na dvorištu, recepte koje pokušavam ponoviti, ovaj snijeg u hladno jutro. Slike i ljude koje ponekad sretnem. Kroz vrijeme i prostor, zagrljaje u snu… Ponekad tihi šapat kraj uha ili nestvarni blagi dodir, onakav za koji se pitaš da li ga je uopće bilo…
Na ulicama se sad sanjkaju neki drugi klinci. Netko drugi radi snjegoviće u snježna jutra. I neke druge bake griju mlijeko i peku peciva za promrzle nosiće… U istom selu, iste kuće, skoro iste ograde, neki isti ljudi, neki novi klinci… promijenilo se vrijeme u treptaj oka… Ali mi smo ti još uvijek tu, i zauvijek postojimo u onom vremenu kad smo mi bili mali, a vi malo mlađi i još uvijek s nama. Neko drugo, prošlo doba, a ipak se još često zateknem s tobom tad… I tu i takvu sliku uvijek nosim sa sobom.
Grlim te, moja tetika ❤ Sve najljepše ti želim ❤
Life&Socks 