O pomicanju satova i zakaj to nije u redu.

IMG_20180326_113803_696.jpg

 

Čarape za danas: Ovo su najlonke koje se nadam obući još ovog proljeća,a super su jer imaju ta srčeka i jer sam ih dobila od jedne dobre tete koja zna da volem čarape 😀  I dajte više to grijanje vani. Opet sam si morala obut tople čarapice i tak to.

 

Onak, današnji dan…. Zapravo je počelo već jučer s faking promjenom satova. Onaj zimski čak volim. Dobijem sat više. Obično ga iskoristim za spavanje, ali gle. To je meni dobro iskorišten sat viška, a ak se koji slučajem i izvučem iz kreveta prije, opet dobro. Kak bi se reklo, win-win.

Ovo jučer, đizs. Prvo me ujutro skoro zelo dok sam skužila da nije 9 nego 10, a imam celi spisak toga kud sve moram ići i kaj sve obavit, a već je skoro pol 11. Ništ nisam obavila jer mi je sjebalo koncepciju. Sva sreća pa mi nije palo na pamet u subotu navečer još otploviti nekud van jer mislim da bi me šokiralo.

Onda sam ajde nekak jučer preživela, do navečer kad mi obično samo po sebi koncepciju sjebe to kaj zakoniti ide u noćnu (kad on radi noćnu, ja ne spavam barem prvu noć, a često i drugu. Nemam pojam zakaj.) Znači, i inače dok ode u noćnu se teško nateram otić spavat, a jučer pogotovo. Jer nije 11 nego 10. Pa kaj bum u 10 išla spat, pa nema šanse. Pa sam onda išla u 11, tj u ponoć. Zaspala sam u valjda u 1 , tj u 2. Više sama sebe ne pratim. Onda je ujutro zvonilo na mobu u pol 6. Sad više nisam znala jel pol 5 il pol 7. Trebam prtljati po satu na mobu il ne? Jel se to jučer sredilo samo ili moram ja? Kolko je uopće sati?!? Onda se dovučem do kupaone i sine mi da se zakoniti još nije vratil iz noćne, a dođe oko 6 i 10. Još ga nema, prema tome, pol 6 je. odnosno, zapravo je pol 5, pa sam išla gledat kroz prozor jel mrak. Nije, dani se. Tek sad mi nije bilo ništ jasno. Ako je zapravo pol 5, a ne pol 6, pa onda bi trebal biti mrak! Kolko se sjećam, uvijek je bil mrak dok smo išli na posel posle promjene na proljeće. Il nije? Kolko je uopće sati?!? Zakaj sam se ja digla danas, kome je zapravo zvonilo na mobu? o.O Aha. Ipak meni. Ponedjeljak je. PONEDJELJAK!!!! Neeeeeee. Ne. Kolko je sati? Zakaj ste uopće nekaj dirali, meni je bilo dobro i po onom starom i baš me briga za to kaj je dulji dan jer mi je tak svejedno dal je po ljeti dan do 9 ili 10 navečer!!!! Jer je to navečer!!! I normalno je da je mrak! Koga briga za jednu vuru više po danuuuuu!!! Ako idem negde navečer onda ionak oću da je mrak jer idem cugat, nejdem se divit pročeljima zgrada da mi treba svetlo.

Znači. Negde sam izgubila sat vremena, ne znam di sam, spavala sam 2 sata ( Ili 3? Kolko je zapravo sati?), zakoniti je noćna, ponedjeljak je usred noći, ali vani je skoro dan i nemam pojma kaj bi sa sobom jer ne znam ni kud sam krenula ni zakaj. Zvuči malo ko Zona sumraka. Danas sam čak buljila u samu sebe ujutro PRIJE nego sam si stavila žbuku na facu. To već govori da nekaj ne valja. No, nije da sam ja kužila baš da buljim u sebe u ogledalu, više sam zurila u prazno. Pokušavala sam se sjetit kolko je sati valjda. Ili neki takav issue.

Onda sam se napokon dovukla do ureda, i mislim si, budem tu malo došla sebi jer u 8 ionak nema nikog osim mene, aliiiiii. Zajeb. Današnja koncepcija je otišla k vragu prije nego je uopće dobila priliku biti koncepcija. Ništ od mog jutarnjeg mira jer je mali na stručnom danas tu prvi dan i došo u 8 umjesto u 9, a i kolega ima problema s koncepcijom, pa isto profulo početak radnog vremena. Danas svi s vremenom imaju problema. Pa ti mijenjaj satove dvaput godišnje. Ne znam jel ko provjeril psihijatrije danas, ali kladim se u pojačanu frekvenciju dijagnoza.

A samo oću da me danas niko ništ ne pita. Ne gleda. Ne primjeti. Ne pozna. Ne šljivi ni  5%. Ne treba. Ne vidi. Samo danas. Oću doma i svoju dekicuuuuuuu. Ali nemam svoju dekicuuuu, pa bi bilo dobro da mi neko kupi :/ Priti pliz. A onda se idem zašuškati i čekati da današnji dan ode u vražju mater prije nego počnem plakat od muke. Eto.

 

Sjećanja i neke stare sjete…

 

IMG_20180302_130604_324

Čarape: Tople dokoljenke sa srčekima. Garant bi mi baka kupila slične. Jer dokoljenke su dokoljenke. Penti. Na sniženju.

 I bajke su bajke. Nekako pašu u današnju priču.

Parfem jer… Well, jer je tu. Iz jednog prozora u adventskom kalendaru. Douglas.

 

Nisam ti danas još mislila napisati pismo, nekako sam mislila za tvoj rođendan… Imamo još koji dan, pa ožujak je tek na početku. I još nema zelenih listića na drveću… Ni cvijeća…

Ali sjetila me ujutro ova zakašnjela snježna zima na tvoje dvorište. Na kućicu i toplu kuhinju u ranu zoru, dok se sve polako budilo i pripremalo za još jedan dan, osim mene. Ja sam u to doba još čvrsto spavala, gore u maloj hiži, na jastucima koje si ti sama napravila. Nikad me nisi budila, iako sam često prespavala doručak. Čak ni kad bi se već bližilo podne i svi drugi klinci bi već odavno bili budni, a posebno ne zimi. I nikako ne dok se u kuhinji nebi dobro zgrijalo. Bilo je isto, imala ja 5 ili 15 godina. Briga i ljubav je bila uvijek jednaka. U sobama u gornjoj hiži je bilo hladno jer se gore nije grijalo, ali je toplina tvoje duše učinila da se to ne primjećuje, pa sam čak i ja, onakva zimogrozna, brzo izletavala iz kreveta i trčala dolje u kuhinju, a da nisam ni primjetila da je temperatura unutra skoro ko i vani. Za razliku od sad, kad se ujutro grijem na ljestve radijator da dođem k sebi 😀

Tuga, ona stisnuta, beznadna i neizreciva, onakva samotna, teška i nepodnošljiva, ona koja te guši, ali koju ipak ne želiš pustiti jer ti je to jedino ostalo… Nje nekako više nema. Godinama je nema, ali to zapravo uvijek shvatiš na prepad.  Rastopila se, razvodnila, raspršila i pretvorila u neku vrstu povremene sjete i nostalgije, ali lagane i bez težine.  U sjećanja. U nevidljive zagrljaje i još uvijek žive slike moje djetinje bezbrižnosti…  Bezvremene i sjajne, iste ko i prije toliko godina. Ista je to energija, ista ljubav, ista ti, ista ja ❤

Neću ti pisati da fališ. Ionako znam da si zapravo stalno tu. Samo sam ti htjela čestitati još jedan rođendan, ovaj tu -zemaljski. Nije bitno koji, godine su neki tamo broj. Ponekad brojim samo one u kojima te nema tu. Htjela sam ti zahvaliti za svu prisutnost, svu nježnost i podršku. Za to jer te još uvijek osjećam. Ponekad kroz ruže koje još cvatu na dvorištu, recepte koje pokušavam ponoviti, ovaj snijeg u hladno jutro. Slike i ljude koje ponekad sretnem. Kroz vrijeme i prostor, zagrljaje u snu… Ponekad tihi šapat kraj uha ili nestvarni blagi dodir, onakav za koji se pitaš da li ga je uopće bilo…

Na ulicama se sad sanjkaju neki drugi klinci. Netko drugi radi snjegoviće u snježna jutra. I neke druge bake griju mlijeko i peku peciva za promrzle nosiće… U istom selu, iste kuće, skoro iste ograde, neki isti ljudi, neki novi klinci… promijenilo se vrijeme u treptaj oka… Ali mi smo ti još uvijek tu, i zauvijek postojimo u onom vremenu kad smo mi bili mali, a vi malo mlađi i još uvijek s nama. Neko drugo, prošlo doba, a ipak se još često zateknem s tobom tad… I tu i takvu sliku uvijek nosim sa sobom.

Grlim te, moja tetika ❤ Sve najljepše ti želim ❤

O temperaturama ili zakaj ne volem dok je vani preveć minus

 

IMG_20180228_135617_348.jpg

Čarape: Debele ofkors. Ove točke nisu optička varka nego su fakat tak napravljene. Penti. 10 kn.

Starlet Palette je u biti poklon za nekog , al mi je lepo pa sam stavila. Douglas.

Gumice ne nosim, biseri su moji, a anđelek poklonče od jedne cure 🙂

 

Jedva čekam da ove “vrućine” vani popuste. Ne to kaj mi je zima, nego jer mi je vruće! Ok, je – 800 vani, al danas sam jedva čekala ujutro da promolim nos van. Je, znam kaj sam neki dan napisala. Ono vrijedi za umjerene vanjske temperature do -5.

Jerbo, gledajte. Mi doma prek noći isključujemo grijanje. Ono, stavimo na cca 15C. I onda se ja možda šokiram dok se izvučem iz toplog kreveta jer grijanje ne radi i zgledam ko pomahnitali raščupani pustinjak dok se ne zgrijem, ali mi je nos prohodan i nisam mokra ko miš 5 put po noći jer malo imam deku na sebi, a malo ne. Ovo kad je vani malo preveć u minusu, onda i termostat ima šou program i makar je stavljeno na 10-tak stupnjeva, grijanje RADI!!! Onak prek noći. Fuj. Užas. A inače imamo uvijek otvoren prozor, osim kad je minus miljon. Ali ako grijanje isključiš skroz, možda ti ujutro ne proradi uopće, pa odi na wc ak se usudiš. O tuširanju da ne pričam. E pa onda fino ostaviš na cca 10-tak stupnjeva i nije ti ni na kraj pameti da to po noći i dalje grije ko da je na 30… Jooooj….

Prvo sam se valjda 10 put zbudila, ili mi je bilo vruće i sva mokra, ili mi je bilo zima jer sam se otkrila. S tim da u spavaćoj ne grijemo. Onda sam se digla sa suhim grlom, svačim u nosu, jedva sam disala i glava me bolila. I nema zraka. Pa onda kaj napraviš prvo? Pa ko i svi normalni ljudi dok je vani -15. Otvoriš sve prozore da dođeš sebi. Gurneš glavu pod pipu. Popiješ litru vode. Špricaš ko sumanut one akvamaris bedastoće, pa kišeš jedno vreme. Na kraju ne znaš jel zima ili ljeto.

Imam i onaj difuzor doma ilitiga ovlaživač zraka usput. Lepo zgleda. Ide nekakva para van. Piše do 30 kvadrata, zato i je u dnevnoj, spavaću ne grijemo, kuhinja se često lufta. I ima boje koje se mijenjaju. Lepo za videt. Al mi se čini da to za tu kvadraturu nije. Pa onda fino opet krpe na radijator. Nek se isparava. Znam da su za to pisali da nije zdravo ( ko i 99% stvari koje inače pod normalno radimo pa je sad odjemput otkriveno da sve ubija). Kaj me briga. Suhi zrak je, suho grlo i nos i to mi ide na žifce.

A da ne velim kak se šminkat krasno dok se tak digneš. Koža mi je suha ko da sam mumija. Pa ajd onda natrpaj gore sve i svašta da malo dođe sebi, pa onda još to sve sredi da ti fasada stoji na mjestu. Jednom sam stavila nedovoljno kreme, pa sam već namazala cc kremu i onda skužila da fali vlage, pa sam išla s običnom kremom prek toga. Nemojte to radit. Nemam adekvatnu riječ za to kaj se stvorilo na licu. Ali je uglavnom micelarna bila u upotrebi iste sekunde. I kremu za ruke potrošim u tjedan dana jer si namažem valjda 15 put u pol sata, sve prije nego odem iz stana. Zato ih i imam u svim torbama i većini džepova.

No, uglavnom, napokon sam ja to nekak sredila, napila se vode, prozračila to sve skupa zajedno i onda sam se naravno već smrzavala, pa sam zaprla prozore i navukla na sebe sve to kaj inače navučem dok je vani ovak i mislim da mi je to zadnji put. Prvo kaj sam crkla još 10 min dok sam čekala kad bu vreme za pokret, a drugo – fakat nije neka razlika -2 i – 15 da mi bi trebale duple štrampe i 3 majice za prejti 500 metri do auta, a i do posla se zdrži.  A ja sam glupača navukla štrampe, hlače, čarape tanje i čarape debele i na to čizme i onda se čudim kaj mi je teško.

Nebum napisala da jedva čekam ljeto. Pobogu, pa godina je tek počela, tek smo obavili Valentinovo.  Još oćem i karanfil za Dan žena. I oćem se ujutro naličit kak spada. Idem videt kaj veli Vakula pa da se znam pripremit. Čujemo se.