THE GIRL WHO SPEAKS BEAR – SOPHIE ANDERSON

Anya frowned as she tried to remember what she’d heard about curses. “I beleive with curses,” she said finally, “there’s allways a choice.”

Mitopeja je nedavno izbacila Kućicu. Odnosno Kuću na kokošjim nogama, u predivnom izdanju koje svijetli u mraku, ako ste ga uspjeli uloviti. Mene je Kućica odavno kupila, iako me Marinka prilično živcirala. Zato sam jedva dočekala hrvatsko izdanje, a imam i lijepe vijesti – Mitopeja će vam u nekom trenutku proizvesti i hrvatsko izdanje The girl who speaks bear 🙂 Točnije – najesen 🙂

Recenzija za Kućicu je tu: House with chicken legs

Sophie i dalje piše YA, u stvari to su više knjige za uzrast od 12 godina, ali hej – imam i ja 12. Plus kusur.

Ostaje vjerna pričama koje se temelje na mitovima, legendama i čaroliji. Pa tako i ovdje postoji junakinja koja nije baš sasvim obična. Uopće nije obična.

Yanka živi sa svojom Mamočkom u selu pokraj Snježne šume. Zbog svoje visine i krupnog stasa svi je zovu Yanka Medvjedica. Sa svojih 12 godina već je najveća i najjača u selu. No, iako Yanka ima najboljeg prijatelja Sašu, i iako je u selu svi više manje vole – ipak oduvijek osjeća kao da tu ne pripada.

The ship sailed to the Northern sea, from The Calm East to The Stormy West, collecting fish and kelp and crabs. And slowly the bear-boy became part of the crew. He learned how to help and be helped, how to depend on others and have others to depend on him, and how to be strong on his own but even stronger as part of a group.

Što i nije čudno, jer Mamočka nije Yankina majka. Pronašla ju je kod medvjeđe špilje kad je Yanka imala jedva 2 godine. Dijete je bilo samo i skoro golo, ali sretno i nasmijano. I došljapkalo joj je ravno u zagrljaj, gdje je pristajalo kao da je za njega rođeno.

I remember the bear who raised me. nuzzling my face into her warm belly. Huge furry limbs shielding me from the biting snow. I remember the deep rumbles of her snores through the silent winter, and clouds of steamy breeath smelling of berries and pine nuts.

Mamočka ju je odnijela sa sobom i otad su samo njih dvije. Mamočka je travarica, iscjeliteljica. Nema te bolesti koju ne može izliječiti. Osim Yankine čežnje da dozna istinu o vlastitom porijeklu, a na koju joj ona nažalost ne može dati odgovore.

Rado viđen gost u njihovom malom kućanstvu je i Anatolij, čovjek koji živi u šumi i brine se za šumu, a kad ih povremeno posjeti, pun je fantastičnih i nevjerojatnih priča za koje tvrdi da su dijelom istina. Priče o princezi Nastasji i njenoj posljednjoj strijeli, o caru i carici Medvjedima i njihovom sinu koji je odabrao biti čovjek, o strašnom zmaju Smeyu koji čuva Drvo lipe, o Kući na kokošjim nogama, Plavoj planini i Medvjeđoj špilji i još mnogo toga.

Once upon a time a great warrior cam to the Snow forest. Her name was the Princess Nastasya.

Yanka je potpuno općinjena njegovim pričama, a i Mamočka, iako se pravi da nije. No, ima tu još nešto. Nešto u što Yanka ne može uprijeti prstom, ali sigurna je da sve te priče imaju neke veze s njenim porijeklom. I s tim što razumije govor životinja. I s tim što čuje kako je Snježna šuma sve intenzivnije zove….

Jednog dana, Yanka se probudi s medvjeđim nogama umjesto ljudskih. Iako joj Mamočka pokušava pomoći travama i čajevima, pomadama i lijekovima, i na kraju odluči odvesti je liječniku – Yanka je sigurna da se odgovor na njeno stanje i njena pitanja nalazi u šumi.

I tako počne još jedna pustolovina u kojoj mlada djevojka pronalazi svoj put….

Sophie Anderson stvara junakinje koje vam se čine pomalo naivne i ponekad vam idu na živce. Ili su prenaivne ili pretvrdoglave ili nedokazane ili idu glavom bez obzira ili su jednostavno pain in the ass – I Yanka me ponekad nervirala – ali uzmite u obzir da su to curice od 12 godina. Njima je dužnost ponašati nerazumno. One su tek na putu sazrijevanja i to baš u ovim knjigama. Koliko god taj put izgleda magičan i nevjerojatan 🙂 Do kraja knjige se obično pretvore iz djevojčica u mlade žene, a sve što im se dogodilo na putu pretvorilo ih je u ono što jesu. Ponekad moraju prihvatiti vlastito naslijeđe. Ponekad moraju shvatiti i da mogu uzeti najbolje od oba svijeta.

Ja volim Sophie. Njene priče su mi baš osvježenje. Kratke su, šarmantne i ostave dobar osjećaj 🙂 I lijepo izgledaju. I ne moraš jako naprezati mozak, a nisu glupe.

A ono.. . Od mene preporuka ❤

KIRKA – MADELINE MILLER

Hoćete mi reći kakvi su smrtnici?

Bilo je to djetinjasto pitanje, ali on je ozbiljno kimnuo. “Nema jedinstvenog odgovora. Svaki je drukčiji. Zajednička im je jedino smrt. Poznaješ li tu riječ? “

“Poznajem”, odgovorila sam. “Ali je ne razumijem.”

Kirka je bila zločesta čarobnica s otoka Eeje koja je ljude pretvarala u svinje. Pogotovo one koji bi joj se zamjerili, a takvih je bilo mnogo.

Odisej je bilo junak i miljenik bogova, mudrac koji je prekaljen mnogim bitkama i blagoslovljen naklonošću Olimpa, uspio pobjeći s Kirkinog otoka.

Penelopa je bila vjerna žena koja je 20 godina čekala Odiseja da se vrati i ponovno budu obitelj.

Ali… Je li doista bilo baš tako? 🙂

Kirka o kojoj piše Madelline Miller je daleko više od toga, a priča ispričana njenim glasom postaje slojevita i mračna. Upoznat ćemo jednu novu Kirku, čarobnicu i nimfu koja je možda obdarena nekim moćima, ali do trenutka kad ih je postala svjesna – bila je samo još jedno dijete boga Sunca i nimfe, i to dijete koje nije imalo ni izgled, ni talent, ni moći.

Uvijek negdje na margini pažnje, skupljajući mrvice obiteljske naklonosti, Kirka je živjela u nadi da će je jednom obasjati svjetlo očeve ljubavi. Majka je ionako nikad nije previše voljela.

Poželjela sam je uhvatiti za ramena. Što god radila, željela sam joj reći, ne budi odveć sretna. Spržit će te zbog toga. Nisam ništa rekla. Pustila sam je neka pleše.

Ali bogovi su gori od male djece. Besmrtnici koji nikada ne mogu umrijeti, nezainteresirani za bilo što osim za vlastitu zabavu, nesposobni za bilo kakve dublje osjećaje – brinu se samo za to da im dani budu ispunjeni zabavom i da se ne dosa]uju, potpuno neosjetljivi na osjećaje drugih ili još gore – nesvjesni da oni uopće postoje. Ili strahuju od osvete nekog drugog boga koji iz vlastite sebičnosti prijeti iz sjene.

Prvo su bili Titani. Onda su došli Olimpljani sa Zeusom na čelu, ali neki od Titana su opstali i pristali živjeti u miru. Nakon što su stoljećima vladali, sada su ( svojom voljom) u situaciji da se moraju bojati Olimpa.

Jedan od preostalih Titana je i Helej – bog sunca. Kad ga Perza, nimfa koja mu je zapela za oko ucijeni brakom u zamjenu za krevet – on pristane.

Uskoro im se rodi Kirka, no ona će, u odnosu na ostalo troje djece, zauvijek biti negdje u zapećku. Kirka nije lijepa. Nema moći. Zapravo je od nikakve koristi i stoljećima se nada mrvicama obiteljske ljubavi, sve dok je, nakon što se otkriju njezine izvadnredne sposobnosti – vlastiti otac ne protjera na usamljeni otok.

Kirka je čarobnica, s moćima i sposobnostima potpuno različitim od onih božanskih, a da bi stvar bila gora – usudila ih se i iskoristiti za vlastitu korist. Vještica, ako baš hoćete.

Do tog trenutka, osim što pratimo Kirkine dvojbe i usamljenost, želju za priznavanjem da postoji i tugu zbog obiteljskog odbacivanja, knjiga je pomalo dosadnjikava – spora, lijena…

Moj brat ozbiljno je kimnuo, ali ugledala sam smiješak u njegovim očima. Umijem zamračiti samo nebo. Samo me pokušajte nadzirati.

No, ostavši sama na otoku, Kirka će shvatiti njegov potencijal. Svoj potencijal. Nije slučajno dobra s biljkama i travama. Njene sposobnosti možda nisu božanske u klasičnom smislu, ali jesu nemjerljive i neprocjenjive. I Kirka će svoj potencijal dovesti do vrhunca. Postat će prijetnja bogovima, suprotstaviti se Hermesu, prkositi Ateni, pridobiti Odiseja. Naučit će se boriti i obraniti, kad joj nitko neće htjeti pomoći – učinit će to sama.

Naposljetku će i vlastitom ocu pokazati gdje mu je mjesto. Otkrit će tko je i što je Odisej i da stvari nikad nisu ceno-bijele.

Stvorit će Skilu, a onda je naposljetku i pokoriti.

Reći ću vam što Čarobnjaštvo nije: ono nije božanska moć koja se ortvaruje mišlju i treptajem oka.

Ali na kraju – na kraju će shvatiti besmislenost besmrtnosti i postati ono što je oduvijek htjela – samo žena. Majka i prijateljica. Netko tko voli i tko je voljen.

Kirka će upoznati Dedala, Arijadnu, Medeju, Odiseja, Telemaha i Penelopu, sva ona imena koja srećete u mitovima. I svatko od njih dotaknut će je na svoj način. Pogotovo Odisej. Ali ni Odisej nije ono što mislite.

A bogovi… Bogovi su itekako naučili tko je i što je Kirka.

O čemu je ova knjiga? O ženskoj snazi, o preživljavanju, o prijateljstvu i ljubavi, o usamljenosti i očaju… O svemu pomalo, ali ponajviše je priča o ženi koja je, kad je ostala sama – shvatila da je sva stoljeća koja je živjela bila jednako sama – ali da to više ne mora biti. Shvatila je da može birati svoje izbore i birala je. Možda ne uvijek dobro i možda ne uvijek za opće dobro, ali bili su njeni.

Naučila je da samo o njoj ovisi kako će provesti svoje dane i koliko njih. I na kraju, postala je upravo ono čega su se bojali – žena s moćima koje su opasne jer su neistražene, jer ih ne razumiju. Žena koja će se usuditi upotrijebiti ih, bez obzira na koliko otoka je zatočili. Žena kojoj možete prijetiti i naređivati, ali izbor će na kraju biti njen.

Volim kako Madeleine Miller piše – pitko, tečno, gotovo poetično. Ahilejeva pjesma me oborila s nogu. Kirka malo manje, ali sve su to nijanse. Njena Kirka je junakinja, a ne zlikovac. I priča joj sasvim smisleno zvuči.

Misao je glasila: cijeli moj dotadašnji život bio je tmina i dubina, ali ja nisam dio te mrkle vode – ja sam biće u njoj.

Pretvarala je muškarce u svinje. Je li to zbilja bilo bez razloga? 🙂

Pročitajte Kirku 😉

Kisi ❤

Dedal nije dugo poživio nakon sinove smrti. Udovi su mu posivjeli i oslabjeli, sva njegova snaga pretvorila se u dim. Nisam imala pravo zvati ga svojim, znala sam to. Ali u usamljeničkome životu postoje rijetki trenuci kad se druga duša prikloni vašoj, kao što zvijezde jedanput godišnje okrznu Zemlju. Takvo je zviježđe on bio meni.

***********************************************************************************

Madeline Miller – Kirka

Prevela – Patricija Horvat

Profil knjiga

NOS4A2 – JOE HILL

Božićna je Zemlja stvarna, no nije ju lako pronaći. Nije dostupna niti jednom cestom ovog svijeta, ali postoje ceste koje nećeš naći ni na jednoj karti. Ona je izvan tvog svijeta , a istovremeno svega koji kilometar od Denvera. A također je i u mojoj glavi.

Za one koji, kao i ja, uživaju u uvrnutim, jezivim i pomalo uznemirujućim pričama, a pogotovo onima koje znaju natjerati čovjeka da preispita sam sebe – Nosferatu je roman za vas.

Ako volite Kinga, ali ponekad vam ide na živce njegova zakučastost i to što povremeno skrene s tračnica – probajte g. Hilla.

Probajte NOS4A2. Iako na koricama piše upozorenje – Čitajte s upaljenim svjetlom i djecom zaključanom u ormar – nije mi bila toliko jeziva da moram paliti sva svjetla u stanu. Obično se na taj način sredim s pričama o duhovima. No, ali nije zato manje creepy, Zapravo je poprilično creepy.

I poprilično te natjera da se zamisliš i to da se dooobro zamisliš.

Fizički svijet… Ali i naš osobni svijet u glavi, svijet misli. Taj je stvaran koliko i naš svijet, samo je unutra. Svatko ima unutarnji krajolik.

Postoji ta neka Božićna Zemlja u kojoj caruje i direktoruje i svašta nešto šefuje određeni Charlie Manx. Koji usput ima i prilično impresivan automobil – Rolls Royce Utvaru iz 1938. Jedini automobil koji vozi u Božićnu zemlju. Jedini način da stigneš u Božićnu zemlju, gdje je svaki dan Božić, gdje se svaki dan jedu slatkiši i pjevaju Božićne pjesme, gdje su snjegovići i tobogani i vožnje i vječita zima i golemo božićno drvce s darovima- je da ispuniš 2 uvjeta – moraš biti dijete i mora te tamo odvesti Charlie Manx u svojoj Utvari. Sva djeca vole Utvaru i sva djeca žele u Božićnu zemlju. Ali samo posebna stvarno mogu i stići tamo, samo ona koju vrijedi spasiti od njihovih obitelji.

A onda, tu je i Victoria McQueen , djevojčica koja također ima vozilo za prelaženje granica stvarnosti u neku drugu stvarnost. Vic McQueen ima bicikl. Jarko plavi Raleigh Tuff Burner banana žutih felgi i debelih guma. Raleigh koji može prizvati most do izgubljenih stvari. A gubilo se mnogo toga tih dana – Narukvice… Pingvini od samta… Čak i kućni ljubimci. Vic ih je nekako svaki put uspjela vratiti.

A onda je jednog dana Chris McQueen jednostavno otišao drugoj ženi. Vic McQueeen je izgubila oslonac koji je držao ionako krhke privide normalnog života. Krivila je mamu. Bila je problematična tinejdžerica bez blagog pojma kako se nositi s vlastitim životom, osim odjuriti na Raleighu što dalje, iako ga je odavno prerasla. I nekako je, u napadu bunta prema svima i svakome, završila u Kući Djeda Nožićnjaka- Charlieja Manxa glavom i bradom. I nekako izvukla živu glavu- što je nešto što nije uspjelo nijednom djetetu do tada- jer sva ostala djeca su u Božićnoj zemlji. Živa i zdrava. I sretna. Ili možda ipak ne?

Vic je uspjela pobjeći, to je neporecivo. Charlie je završio u komi i leži u bolnici. No, je li Vic baš sve ostavila za sobom? Što se to dogodilo u Kući Djeda Nožićnjaka i kakve posljedice trpi ova prerano odrasla djevojka? Imala je sreće i srela dobrog čovjeka. Rodila je sina. No prošlost i ono što se dogodilo to kobnog dana i dalje je proganja. Božićna zemlja je uvijek tu, iza ugla. Djeca žele da im se vrati Charlie. Jedino Vic čuje njihove glasove kroz telefonske žice i čuje zvonjavu koje nitko drugi nije svjestan. Sve dok više ne može izdržati.

Manje od jednog djeteta u milijun smjelo je ući u Božićnu Zemlju, to je bilo dopušteno samo klincima kojima je potrebno. Tamo je bilo nemoguće biti nesretan, tamo gdje je svako jutro božićno, a svaka večer badnja, gdje su suze protuzakonite, a djeca lete poput anđela.

Godine su prošle i Wayne je postao veliki dječak, no još uvijek dovoljno mlad da bi mogao ući u Božićnu zemlju. Charlie se probudio iz kome. Utvara opet vozi. A Wayne napokon shvaća zašto ga je majka ostavila kod oca i što je to pošlo u krivo u njihovoj priči.

Jer Vic voli sina više od svega. Ali ne može se brinuti za njega dok joj prijetnja visi nad vratom. Vic mora riješiti još neke stvari iz prošlosti, ali onda shvati da je Charlie opet u pohodu. No ovaj put ulog je prevelik da ne bi prihvatila izazov. Wayne.

Završnica Nosferatu je kao luda vožnja u vlaku smrti. Divlja i neobuzdana, ali adrenalinska i potpuno preuzimajuća borba na život i smrt. Ulozi kod obje strane su sve što imaju jer na kocki je opstanak. Na kocki je postojanje u ovom svijetu, ovoj ili onoj stvarnosti, a ono što jednog pokreće, drugome će biti razlog i sredstvo za osvetu.
Victoria, siguran sam da ćeš pokušati, rekao je. Ali jesi li se ikad zapitala što ćeš učiniti kad nas napokon dostigneš, a on ne bude htio poći s tobom?

Hoće li Charlie i ovog puta biti lukaviji? Hoće li moći obećati više nego majka može dati? Hoće li Vic vratiti vjeru da i dalje može prelaziti svjetove? I što kad se upetljaju policija i federalci, a Wayne više nije u ovoj stvarnosti?

Moram priznati jednu stvar. Duuugo nisam pročitala ovako dobar horor triler. A dobar je iz više razloga – Sva moja pitanja su odgovorena kroz priču, nisam imala problema s praćenjem radnje ni pokušavanjem shvaćanja produkta nečijeg spetljanog mozga, radnja teče glatko, a ono što je ponekad i sporo – zanimljivo je i drži pažnju. Sve ima zašto i zato i svi odnosi imaju svrhu. A meni najvažnija stvar – kraj – ima smisla i drži vodu.

Neiskvarenost nije baš toliko super, znaš. Neiskvarena djeca trgaju muhama krila jer ne znaju da je to loše.

Sve što tražim od dobrog horora u ovoj je knjizi. Moždaje mrvicu jezivije u ekranizaciji, ali nisam ni tražila da mi se ledi krv u žilama. Definitivno jedna od dražih knjiga pročitanih u prošloj godini, i otkriće novog autora na popisu omiljenih. Svakako ću potražiti još njegovih djela Držim fige da dobijemo i prijevod i da su ovako dobre kao NOS4A2.

A zašto Nosferatu? Ah, pa ne mogu vam sve otkriti 😀 Kao ni što je zapravo Charlie Manx 😉 Trk po knjigu!

Odoh gledat seriju.

Štogod da su ta djeca postala, štogod da im je učinio, bilo je to kako bi bila sigurna, kako bi spriječio da ih svijet zgazi. Svim je svojim srcem vjerovao da je dobar. Kao i svako istinsko čudovište.

Kisi.

************************************************************************************

Joe Hill – NOS4A2

preveo – Igor Rendić

Hangar7

PRIČA ZAVRŠAVA S NAMA – COLLEEN HOOVER

Vjerujem da sad već svima izlazi na uši kad objašnjavam da ne volim ljubiće baš pretjerano. Ne sve, ali većinu. Al kad mi netko napiše dobar ljubić, objavim to na sva zvona. Ne volim ih jer mi idu na živce nerealne situacije, drame i sudbinske ljubavi koje većinom rezultiraju time da ona ili on budu povrijeđeni, pa ih boli, pa se pomire, pa drame, pa se opet pomire i na kraju me samo boli glava i bljuje mi se.

Ali rekli su mi da ovo nije običan ljubić. Da je u pitanju teška tema. Da nije samo ljimunada i ljubakanje, nego je puno ozbiljnija priča.

Naravno da sam prvo pročitala autoričin tekst u kojem priča da je roman napisan na temelju iskustava njene majke, koja je proživjela zlostavljanje u braku i mama je čak dala svoj pristanak za to.

Mislila sam da je preda mnom teška tema, doduše zapakirana u ljubavni roman, ali kako je svi hvale, vjerojatno dobro obrađena. Nisam uvijek sretna kad imam pred sobom takve ozbiljne teme, ali slažem se da takve knjige treba pročitati, da ih treba doživjeti.

I onda dobijem ovo.

Prvo i osnovno, ovo je neozbiljno. Obrada teme je toliko loša da čak mislim da ju je izmislila. Dragi moji, zlostavljanje u braku i nasilje u obitelji NE izgleda tak. NI blizu. Ne tvrdim da znam iz prve ruke, ali vidjela sam na par bliskih primjera.

Nijedna žena koja doživi bilo kakvu vrstu nasilja se ne ponaša kao ove dvije kokoši u romanu.

I sad dalje nemojte čitati jer ima spoilera, ali bez njih jednostavno ne ide:

Počinje čak ok. Moglo bi proći pod zabavan roman za isključiti mozak da se nije probalo prodati pod obradu teške teme od koje se napravila sprdnja, a ne obrada.

Lilly Bloom upoznajemo u trenutku kad joj je umro otac i da bi se ispuhala, popne se na krov zgrade u kojoj doduše ne živi, ali gle, zgrada ima krov. Tamo upoznaje bogatog neurokirurga Rylea (Neurokirurga! Hej!) kojem je životni cilj biti najbolji u onom što radi, koji prezire brak i veze i sve što želi je jednonoćni seks jer smatra da više od toga predstavlja gnjavažu. Što je ok. No Lilly ne može pristati na to, jer s 23 godine već zna da to mora nekud vodit. Nema labavo. S 23 godine inače povjeruješ da lik neće vezu, to ti je razlog za zabrinutost. Ozbiljna si, zrela. Joj daj.

Priča koja se razmotava paralelno s ovom je ona iz Lillyne prošlosti kad je gledala kako joj otac zlostavlja mamu. Scene zlostavljanja su vjerojatno brutalne, ali opisane su – mlako. Tj ne scene, nego reakcije na njih. Nisam tu osjetila ni bijes ni tugu ni uznemirenost, trebalo je ih biti, ali sve je više manje – mlako. Zanimljivo je da je odnekud zaključila da stari neće mlatnuti i nju. Dok je jednom ipak ne mlatne, pa mora lagati u bolnici. Da priča bude nevjerojatnija, Lilly čita svoje stare dnevnike u kojima opisuje vezu s mladim beskućnikom Atlasom koji se useli u susjednu napuštenu kuću bez struje i grijanja, pa kad ga Lilly skuži, nosi mu hranu i deke i kod nje se tušira dok nema roditelja doma, gledaju tv, ovo, ono… Polako se zaljubljuju… ( Beskućnik? Onak, stvarno? )

Beskućnik je jer su ga starci izbacili van, tj mama. Mama naravno ima novog dečka. Dublje od toga ne znamo jer nam se ne objašnjava. No uglavnom, Lilly mu je spasila život, oni su si povezani, on ide u vojsku jer nema love ni mogućnosti za nekaj drugo dok mu ne uleti neki stric u Bostonu, pa Mr Perfect ipak ode.

Ušulja joj se su sobu za rođendan, pa ga stari prebije dok ga nađe s njom u krevetu.

Naravno, obje, i mama i Lilly lažu da su pale kad ih se šiva na hitnoj. Stari je gradonačelnik, ofkors. Treba mu pazit na karijeru.

Atlasa nakon prebijanja nema više, čovjek ispario.

Lilly ošla studirat, stari umro, mama odradila sprovod.

lilly naleti na Rylea.

Nakon te večeri, u kojoj se nije dogodilo ništ, (a bilo bi se da ga nisu zvali u bolnicu jer ni ova baš nije jako protiv one night stand) – nisu se vidjeli 6 mjeseci ili kolko. Lilly je kupila prostor za cvjećarnicu jer je odlučila pokrenuti vlastit biznis. To kad završiš faks, s 23 godine, imaš taman dovoljno iskustva i ušteđevine od tolko godina kaj si radila nakon faksa da si pokreneš biznis, jel.

No, uglavnom, stoji u praznom prostoru, još punom smeća i upada joj cura koja pita da li još traži zaposlenika. Jer je vani oglas. Koji btw nije za cvjećarnicu. Cura je naravno neurokirurgova sestra koja nema pojma tko je Lilly, a ima para na bacanje i dosadno joj je u životu, pa bi baš tak radila malo za neku random osobu kojoj je upala u prostor. Liily si sasvim prikladno odmah nakon upoznavanja sredi gležanj, tak da Allysa mora zvati brata doktora koji je baš sad tu u pubu prek puta s njenim mužem. Onak, dajte.

I onda ju on nemere zaboravit, pa u 3 dana od neću vezu ni brak dođe do toga da se oće ženit i klince i sve jer to tak inače ide. U 5 min se predomisliš oko stvari koja je inače bila tak jako bitna da 6 mjeseci nisu mogli prejti prek toga. Naravno da se lik pozove na večeru u novi restoran di se Lilly treba naći sa svojom mamom i naravno da je u restoranu Atlas! Točno onda kad ova ima prvi spoj s Ryanom i upoznaje ga s mamom! TOČNO baš u tom restoranu je lik btw i gazda.

Lilly nije našel prije nego TOČNO na taj dan! Daj, fak of. Btw našel ju je i prije , ali je bila s nekim likom,( moš mislit s 19 godina na faksu), i nije joj imal kaj ponudit, pa je otišel. Jer nekome ko ima 19 trebaš nudit stabilnost valjda. Sjećam se da me više manje zanimalo kak se smije i kaj ima u gaćama.

Ryan ima i mali problemčić. S vremena na vrijeme malo podivlja, pa se posle pravi da se ne sjeća. Obično mu pod rukom završi Lilly. Prince Charming Atlas joj zato uvali broj mobitela da ga može nazvat ako kaj bude. Lilly se zamozavarava i taj dio mi je jedini realan.

Allysa živi na cijelom katu jedne zgrade i sad joj je najbolja prijateljica.

Uglavnom, prvi put ju odalami jer si je pijan spekel ruku, drugi put ju baci niz štenge jer nađe Atlasov broj u mobitelu, a treći jer ima magnetić koji joj je dal Atlas kad je bila klinka. No, onda ju proba i silovati, pa ona ipak odluči da je dosta i stera ga van.

Inače zlostavljači nakon toga mirno pokupe svoje prnje pa odu na 3 meseca u Cambridge na specijalizaciju, pa je tak otišel i on. I nijednom se ne jave jer joj “daju prostora”.

Aha, da, naravno, otišla je k Atlasu. Zaključila da ne može ni k mami ni k Allysi, jer bi ju tam našel, pa je otišla ka Atlasu. (Prince Charming, ne). Jer nema nikog drugog, Ok. Prije toga, dok se jedva vuče jer krvari i treba šivanje, misli na to kak nesme u bolnicu di Ryle radi jer bi mu to uništilo karijeru. To je inače glavna briga dok si polusvjestan i krvav u nečijem autu.

Onda kad se već tak mudro sakrije kod Atlasa da ju muž ne nađe, drugi dan ode naravno u cvjećarnu. Ah…

I vrhunac!

Usput dok su ju obrađivali nakon kaj je pretučena joj otkriju i da je naravno trudna (šteta kaj nemam tu smajlije koji umiru od smeha). Naravno da je Atlas s njom, pa on jedini zna. I to 16 tjedana, ahahhaha. Jer ti ne skužiš 4 mjeseca da si trudan sam po sebi, pa je to šok. Ali dobro. Onda pošto je ovaj u Cambridgeu, a ona celo vreme kod njegove sestre, obači se u široko pa skriva, kao. Jer se to ne skuži. Onda tek uopće ispriča sestri kakav joj je brat.

Onda prvo hoće ipak njemu reći da je trudna, pa čeka dok se on ne vrati i misli da niko nebu skužil, a već je 5 i pol mjeseci prošlo. Ni njena mama nije skužila. Vlastita MAMA da ne skuži da si trudna skoro 6 mjeseci ( opet mi fale smajliji).

Onda se ovaj ranije vrne doma, pa se nekaj razgovaraju, pa ga opet izbaci van, onda ga dozove natrag jer je ipak to njegovo dijete, ali nije odlučila kaj bu s njih dva, i onda mu odluči saopćiti da hoće razvod NA PORODU! Tj nakon kaj rodi. Odmah nakon. Inače takve stvari saopćavaš na porodu, pogotovo kad si onakva nikakva. I zlostavljači inače to mirno prihvate. Svi su si sretni da se mogu suočit s posljedicama i neposlušnom ženom.

Ovaj samo kimne jer zna kaj je napravil. ALI! Odnekud izvede blistavi zaključak da ak je takav prema njoj, ne bude prema bebi, pa se ipak može družit s bebom. Vidi se da voli bebu. Problem s bijesom ima samo kad je Lilly pokraj. Ali djetetu nebu ništ napravil. Sad skrolajte gore di sam rekla da joj je stari i nju mlatnul.

Onak, majko mila, koje sranje. Ovo je ozbiljna tema. Nije zaslužila ovakvo neozbiljno sprdanje u formi ljubića. Aha, da – ofkors Atlas ostane u igri.

Zlostavljanje i nasilje u obitelji je daleko gore i ozbiljnije od ovih praznoglavih likova gore. Ima daleko gadnije posljedice i daleko ozbiljnije simptome ( Ima ih i tu, ali su banalizirani). Te žene nemaju bogate prijateljice na pomoći, vlastite nekretnine ni novac, a nerijetko su same s djetetom. Nemaju podršku obitelji ni razumnu mamu vrata do. Nemaju blisku osobu, nemaju sredstva za život i zapele su u začaranom krugu opstanka. I zlostavljači nisu dragi i poduzetni doktori koji znaju da imaju problem, pa prihvate da h se ostavlja jer su si dozvolili previše. To su ljudi koji kontroliraju, manipuliraju, straše i proganjaju. A žrtve su uvjerene u bezizlaznost vlastitog položaja.

Dakle, da – knjiga mi se nije svidjela. Jaaaako mi se nije svidjela. Čak sam joj smanjila ocjenu na dva. Likovi su plošni. Crno-bijelog je previše. A tolko nevjerojatnih podudarnosti koje su se dogodile bas onda kad (ne)treba nisam vidla otkad je Gospa igrala rukomet za Hrvatsku.

A tragedija je u tome da je možda mogla biti i zabavna da nije imala potrebu prodavati se ko ozbiljan roman.

Opet nema citata jer nemam živaca.

Kisi.

BLACKBERRY & WILD ROSE – SONIA VELTON

There was a brightness to his eyes as he searched my face for a reaction. I thought it was a misplaced humour, but it wasn’t. It was the first spark of a fire within him that would later consume us.

London 1768. Mlada Sara Kemp stiže u London s funtom majčinog ušteđenog novca, jednom torbom i pismom za buduće poslodavce kod kojih je imala mjesto među služavkama. Neiskusna, naivna i nepripremljena na opasnosti londonskih ulica, čim se iskrca postaje plijen gospođe Swann, lukave predatorice kojoj je potrebna radna snaga u krčmi Wig and Feathers. Gospođa Swann je zapravo zločesta stara madam koja se dočepala svježeg mesa za prostituciju. Sara nije ni znala što ju je snašlo, a već se mirila sa sudbinom u prljavoj sobici prljave krčme pod pijanim dahtanjem klijentele u Wigs and Feathers. Sve što joj je ta zla žena priredila mi je dizalo želudac.

Gospođa Esther Thorel ugledna je supruga Spitalfieldskog tkalca svile – jednog od najboljih majstora svog zanata – hugenota g. Thorela. Esther održava kuću, brine o slugama i osoblju i kućanstvu, a ostatak vremena se bavi dobrotvornim radom, vezenjem ili šivanjem. Esther je u braku nekoliko godina, ali još nema djece. Njen suprug razmišlja samo o svili. A kad Esther pokaže interes za dizajniranjem svile, kod vlastitog supruga nailazi na porugu i prezir.

Sara Kemp nikad nije željela biti kurva. Imala je sasvim drugačije snove. Željela je kuhati, kao i njen otac. Esther Thorel je mislila da se udala za partnera, nekoga kod koga će imati podršku, uz koga je vežu slični interesi. Umjesto toga dobila je muža koji je uopće ne cijeni. Sara je željela kuhati. Esther je željela dizajnirati uzorke za svilu.

Sara je nesretna. Esther je nesretna.

The watercolor painting and the point-paper design were simply two parts of the same process, one artistic, the other technical. If artistry was talent and could not be learned, then technical drawing was craftand certainly could be.

U trenutku kad se dvije žene uspiju sresti, obje su spremne za promjenu. Esther će izvući Saru iz bordela i zaposliti je kao svoju osobnu služavku. Tržište svilom je u problemima i cijene padaju. Dvije žene započinju odnos koji nadilazi službeni odnos između gospodarice i sluge. One nisu prijateljice jer jedna drugoj zamjeraju sve i svašta, njihov odnos je mučan i napet i kompliciran, pa ipak – jedna bez druge neće moći.

Vezat će ih iskustva, nevolje i osjećaji, vezat će ih nepravda i poniženje i hrabrost i vjera u neke ideale.

Događaje koje će pokrenuti njihova djela i želje dovest će ih do nekih novih spoznaja, do točke gdje će kod jedne biti strgnuta ružičasta koprena s očiju, a kod druge će borba za preživljavanje dobiti sasvim drugi smisao. Svila će ih spojiti i razdvojiti, a da nisu ni svjesne da jedna bez druge možda ne bi preživjele.

A onda, svaka od njih će nešto žrtvovati, nečeg se odreći i nešto pospremiti ispod tepiha, dok će s druge strane smoći snage i čvrsto stati iza svojih želja, ambicija i uvjerenja.

Hot summer, cold winter, he said simply. And he was right – a winter was coming that would freeze the very breath in our lungs, I wish I could remember his name, but perhaps I never asked it. You won’t find him there now. He did not survive the winter that was to come.

19 st. nije bilo blagonaklono prema ženama. Osim što nisu imale što tražiti u poslovnom svijetu, postojalo je i vrlo malo toga što im se, osim “vođenja kućanstva” moglo povjeriti za razonodu ili hobi. Nije bilo skladu s društvenim normama. Ona se mogla baviti slikanjem, ali nije mogla dizajnirati svilu. Ne dao bog da sjedne za tkalački stan. Služavke, s druge strane nisu bile čak ni gospodarice vlastitog tijela. Ako se nisu udale, nisu mogle zadržati ni vlastite bebe.

Čitajući Blackberry & WIld Rose, prolazeći kroz njihove živote i ono s čim su se nosile… Nije to bila samo muška dominacija. Bilo je to i kompletno ispiranje mozga, gdje je čak i ona s revolucionarnim stavovima – dizajnirati svilu! – imala prizemne stavove kad je u pitanju život njene služavke. Bilo je to vrijeme kad su drugi posjedovali tvoj život,tvoje tijelo i tvoje odluke. Kad, ako si i protiv svoje volje bila uvučena u nešto nisko, obilježena si za čitav život. Kad tvoji snovi nisu bili važni. Kad su te mogli gaziti i imati pravo na to. Kad si im to pravo i sama dala.

Kompliciran je to svijet muških pravila i ženskog licemjerja koje je često bilo više rezultat zbunjenosti vlastitim osjećajem nepravde nego stvarnim stavovima.

Nije ovo knjiga koja se čita u dahu niti se stranice brzo okreću. Ovo je pomalo mračna, iscrpljujuća borba za prevlast nad pravom odlučivanja o vlastitom životu, o vlastitom tijelu i vlastitoj sudbini. O pravu na pogreške, naivnost i zaštitu. O pravu na pobunu protiv ucjena, spletki i iskorištavanja. Pravu na ljubav i pravu na izbor. Kronika jednog razdoblja kad je bilo normalno da ti nečiji život bude samo objekt kockanja.

Blacbkberry & Wild Rose je priča zasnovana na nekim povijesnim činjenicama – u to vrijeme u Spitafieldu su stvarno postojali francuski hugenoti koji su iz Francuske pobjegli od progona i nastanili se u Londonu. Tamo su se bavili tkanjem svile i razvili čitavu jednu granu poslovanja. Jedna žena je stvarno uspjela – bila je to Anna Maria Garthwaite koja je dizajnirala svilu polovicom 19 st. Neki od njenih dizajna još se uvijek čuvaju u Victoria&Albert muzeju u Londonu.

Kad budete raspoloženi za malo povijesti, dvije priče dviju različitih žena, ali ipak usko povezanih – uzmite Blackberry and Wild Rose.

Mozaik knjiga vam je donosi u 2020 🙂

Kisi ❤

A WINTER’S PROMISE – The mirror visitor -book 1 – CHRISTELLE DABOS

To read an object requires forgetting oneself a little, to leave room for the past of someone else. Travelling through mirrors, that requires facing up to oneself. One has to have guts, y’know to look oneself straight in the peepers, see oneself as really is, plunge into one’s own reflection.

Zemlja kakvu znamo više ne postoji. Uništena je u nekakvom bijesu nekakvog bića i od nje je ostala samo užarena kugla oko koje se formiraju lebdeći svjetovi – arke. Svaka arka je specifična – svaka ima svog drevnog zaštitnika – pretka s određenim moćima, od kojeg potječu svi ostali stanovnici određene arke i svi imaju određene sposobnosti. Nitko zapravo ne zna što su ti zaštitnici, osim da su živi od početka ovog svijeta – no oni kroje pravila i život svake arke, njih se pita kad se odlučuje o jako važnim pitanjima. A kod svakoga od njih postoji i ta neka knjiga… Koja se ne može pročitati.

Osim… Ako možda u nekom slučaju nisi Čitač. Onaj koji dodirom može pročitati povijest predmeta do trenutka njihovog stvaranja, preko svakog vlasnika… Netko tko ima moć u rukama. Netko kao Ophelia koja živi na arci Anima.

Ophelia koja je odbila već nekoliko prosaca i time duboko uvrijedila većinu svoje obitelji. Ophelia, koja je kuratorica muzeja s prastarim artefaktima, (koji su btw iz našeg doba) i kojoj je taj posao sve.

No, Ophelia može još nešto – može putovati kroz zrcala.

You have the strongest character in the family, my child. Forget what I said to you last time. Here, before you, I predict that your husband’s will is going to shatter against yours.

I kad tog jednog jutra upadne u staru zgradu Arhiva posjetiti svog kuma i obavjestiti ga da se udaje, on je isprva oduševljen i preplavljen olakšanjem, no ubrzo shvati da tu nešto nije kako treba…

Ophelijin brak je politički, diplomatski. Dogovoren između zaštitnika dvije Arke. Što je samo po sebi čudno, ali još gore je to što je dotični s druge Arke, sjeverne, hladne Arke zvane Pol, s kojom nitko zapravo ne želi imati posla. I gdje isto imaju određene sposobnosti.

Ophelia nije oduševljena, ali obavit će svoju dužnost. No, nikako nije spremna na sve ono što će se dogoditi jednom kad sa svojim zaručnikom stigne na Pol… Jer od tog trenutka, više ništa nije kako treba. Ophelia otkriva da nije došla biti suprugom, nego se tu krije nešto mnogo opasnije, mnogo mračnije i da bi je to nešto moglo koštati života…

Na Polu postoje klanovi. Što znači da je onaj klan koji je trenutno na vlasti i u stalnoj opasnoti. Ophelia je tek pijun u ovoj uvrnutoj borbi za preživljavanje, u priči u kojoj mora tajiti da je zaručena, nitko ne smije znati gdje boravi, a ubrzo shvaća i da je pravi razlog zbog kojeg su je uopće i doveli tu – ta njezina sposobnost čitanja… Jer možda bi mogla pročitati određenu knjigu?

Tko je zagonetni g. Thorne – Ophelijin misteriozni zaručnik koji se ponaša potpuno suprotno od uloge koja se od njega očekuje? Prijatelj ili neprijatelj? Zaštitnik ili okrutni manipulator koji ima samo jedan cilj? U što se to uplela? Tko je tetka Berenilde i je li stvarno sigurna pod njezinom zaštitom? Tko su ti ljudi koji su je otrgnuli od njezinog doma, njezinog nasljeđa, svega što je bila? Zašto?

From having seen so many illusions, it had lost his own, and that was just fine. When Illusions dissapear, only the truth remains.

Opasnost i napetost su stalni pratitelji ove priče, koja je, priznajem, na početku izgledala kao lagano štivo o djevojci koja se odbija udati. No, do kraja knjige već sam mahnito okretala stranice da vidim hoće li Ophelia izvući živu glavu, što će se sljedeće dogoditi, kako će prebroditi još jednu prepreku i naposljetku – kome u ovoj priči se stvarno može vjerovati?

Moram priznati da me Christelle Dabos ugodno i neočekivano iznenadila pričom koja je na kraju ispala sasvim neočekivano – napeta i bajkovita. Iako me u nekim elementima podsjetila na neke druge priče koje sam čitala, ipak je jedinstvena i neponovljiva. Arke, ljudi s nevjerojatnim sposobnostima, neki vrlo opasni, neki prilično lukavi, zagonetne knjige, prastari zaštitnici, nadnaravni darovi, magija na svakom koraku, iluzije, intrige i političke igre povezane s magičnim sposobnostima – sve to spojilo se u jedinsvenu cjelinu i na kraju sam pročitala jedan jako dobar fantasy politički triler.

Barem zasad. Izvornik je napisan na francuskom, a na engleski su prevedene tek dvije knjige, pa se drugoj neizmjerno veselim.

This is what I am before being a pair of hands, Ophelia concluded, pulling her fingers out of the mirror. I’m the Mirror Visitor.

Ovo je priča prepuna napetosti, ali priča o povjerenju, o vjeri u vlastite sposobnosti, o nagonu za preživljavanje i snalažljivosti. Tko je kome što i zašto, gdje se zapravo krije opasnost i na koga se stvarno može osloniti – zagonetke su koje ćete pokušavati odgonetnuti cijelu knjigu – dok zajedno s Ophelijom pokušavate isplivati iz zbrke u koju ju je, ne znajući, ubacila njena obitelj. Ophelia je naivna i mlada, ali snalažljiva i pametna i vrlo brzo shvaća da mora igrati igru koju su joj nametnuli – i da mora biti za nijansu bolja. Ako želi ostati živa.

Ako namjeravate početi čitati Fantasy – ova knjiga je sasvim dobar početak. Predviđaju joj uspjeh Harryja Pottera, ali iako mislim da nitko neće uspjeti nadmašiti uspjeh HP, isto tako mislim da ovaj serijal nikako nije zaslužio proći ispod radara. Sudeći prema prvoj knjizi, to će biti jedno ludo putovanje, od početka do kraja.

Želim da što prije doživi hrvatsko izdanje jer je stvarno knjiga za preporuku. Nadam se da ću uskoro imati u rukama i drugi dio, a onda vam se opet javim s dojmovima.

Dotad – ako ikako možete nabaviti i ako čitate na engleskom ( ili francuskom) – go for it!

Kisi.

ISPOVIJEST – JESSIE BURTON

Poznavala sam sreću – ali shvatila sam da sreću drugih ljudi osjećam snažnije nego vlastitu. Ne bih vam mogla objasniti što me činilo sretnom, ali bila sam umorna od stalnih pokušaja da budem što bolja verzija sebe.

Jessie Burton ima tu neku sposobnost ( ili sklonost) stvaranja ženskih likova koji, uz sav mogući trud i dobru volju – ne uspijevaju imati “normalan” život, iako tome u neku ruku uvijek teže. No, u drugu – što je normalno? I zašto im se ne dozvoljava da budu ono što jesu?

Ispovijest nije iznimka. Osim što ima glavnu junakinju (ili junakinje) koje, da bi došle do onog što zapravo žele prvo trebaju shvatiti što je to, Ispovijest je jedan od onih romana u kojem stalno čekate da se nešto dogodi. No, ono što se događa je zapravo život sam.

Ja živim u nekoliko različitih vremenskih prostora. Živim u izmišljenoj sadašnjosti, a uz to stalno izmišljam budućnost – i redefiniram prošlost.

Ispovijest će vam pokloniti tri žene i njihove priče koje se provlače jedna kroz drugu toliko da jedna bez ostale dvije nije ni moguća. Nijedna nije u granicama prihvatljivosti pravila društva, i zato će sve tri provesti život u neprekidnom traženju nečeg… Ili bježanju od toga.

1980. godine Elise Morceau sreće Constance Holden. Constance je relativno uspješna i poznata spisateljica čiji život se prilično razlikuje od Eliseinog. No, Elise će biti potpuno očarana i obuzeta Connie. Connie je ona koja drži sve konce, ona koja uzima ono što želi i daje onoliko koliko želi, dok je Elise, neiskusna i mlada, a pritom i željna pažnje, potpuno ovisna o njoj.

Kad se zbog snimanja filma prema svojoj knjizi Connie na neko vrijeme odluči preseliti u LA, Elise će poći s njom. Zapravo i nema mnogo izbora. No, nije ni svjesna da će joj to promijeniti život u potpuno neočekivanom smjeru.

U svakom slučaju, moramo se odreći svog prava na nevinost. Kada ostaviš za sobom nekoga koga si nekad voljela, korak si bliže osobi koja doista jesi.

Trideset godina kasnije, Rose Simmons sa svojih 34 godine još uvijek nije sigurna tko je… A ni što želi. Ostala je bez majke dok je još bila beba, a otac joj do danas nije dao nikakve informacije o tome kako, ni zašto, ni tko je zapravo njena majka bila.

Sve dok joj jednog dana ne odluči dati knjige koje je Connie davno napisala i informaciju da je ona vjerojatno zadnja koja je vidjela Elise.

Rose kreće u potragu za odgovorima, nesvjesna puta kojim je krenula, ni onoga što će joj donijeti. Jer – tražeći odgovore o svojoj majci, upoznavajući Constance Holden onakvu kakva je – usput će pronaći i nešto mnogo važnije – sebe.

Ispovijest je jedna od onih knjiga koje vam često idu na živce. Gdje bi njihove likove najradije postrojili i doveli u red. Jer se svi odbijaju ponašati onako kako bi im svima bilo lakše i pri tom nimalo ne olakšavaju čitatelju da ih zavoli – sve dok sami ne shvatite da su vam se zavukli pod kožu, a da to niste ni primjetili.

Katkada sam samo htjela gurnuti glavu u pijesak.U svakom slučaju, činilo se tako brutalnim. Odgojiš dijete, pomislila sam, a onda ga naučiš kako da te ostavi. A zatim sam pomislila – Ali moja me majka u tome pretekla i prva otišla.

Ovo je priča o identitetu, njegovom traženju, ali i prihvaćanju. Shvaćanju da osim, vlastitog, morate prihvatiti i tuđi – vlastita sloboda ograničena je onom nekog drugog. Priča je to o pravu na to da budeš svoj.

Mnogo je tajni i neizrečenih želja u ovom romanu. Mnogo bježanja, mnogo pokušavanja. Zapravo je ludo koliko se trudimo samo da bi se sakrili od samih sebe, a onda živjeli u poricanju.

I zato, kad Rose napokon dobije zrnce nade i odluči potražiti ženu koja je njenoj majci davno nešto značila – neće biti spremna na sve što bi mogla zateći. Unatoč tome, i dalje osjeća da mora doznati priču o sebi, tj početak te priče.

Kad se klupko krene odmotavati i maske padati, Rose, ali i Connie – nešto će dobiti, ali i izgubiti.

Ovo je knjiga o traženju, o smislu, o sebi samima. O tome koliko i što smo spremni žrtvovati za otkrivanje vlastite priče. I o tome što sve možemo dobiti ako se odvažimo. O tome da nije uvijek ispravno slijediti nepisana pravila društva, ako to nije ono što nam duša traži. Slijedite sebe. Vi najbolje znate. Ili ne znate, ali u tom slučaju se usudite krenuti u potragu.

Iako sam većinom uživala u Ispovijesti, priznajem da ne znam bi li vam je preporučila. Imam osjećaj da Jessie Burton nije za svakoga. Taj njen specifični stil i tvrdoglavi likovi vjerojatno često ljudima dignu tlak. No, ja sam iz svake njene knjige ponešto naučila, pa tako i iz ove i nikako mi nije za ostaviti po strani. Pročitajte je svakako, čak i ako vam ne sjedne na prvu. Ima u njoj mnogo toga za diskusiju.

Kisi,

*************************************************************************************

Jessie Burton

Ispovijest

Prevela_ Davorka Herceg-Lockhart

Profil Knjiga

OVO ĆE BOLJETI – ADAM KAY

Petak, 29. srpnja 2005.Cijelu noćnu smjenu provodim uz osjećaj kao da voda prodire kroz oplatu moga čamca, a jedino čime mogu izbacivati vodu iz čamca je kontaktna leća malog letećeg medvjedića.

Adam Kay je bivši liječnik stažist sa 6 godina staža u nekoliko britanskih bolnica na odjelima porodništva i ginekologije. Za to vrijeme nastajala je i ova knjiga, svojevrsni dnevnik života mlađeg liječnika, života bez praznika, nedjelja, obiteljskih događaja, života u koji je jako teško ukomponirati privatni život, vezu ili bilo kakav događaj izvan bolnice.To je svijet noćnih smjena, suludog radnog vremena, neadekvatne plaće i konstantnog umora. Istovremeno je i priča o tome zbog čega je vrijedilo.

Ponedjeljak, 12. veljače 2007.
Pišem recept za tabletu za jutro poslije na prijemnom odjelu. Pacijentica kaže: “Spavala sam s tri tipa sinoć. Hoće li jedna tableta biti dovoljna?”

Knjiga je urnebesna. Pisana je očito bez cenzure, a kad se izuzmu svi problemi koji prate život liječnika, zdravstvenog sustava i bolnica, koji se ponekad čitaju između redaka, a ponekad izravno – većina dogodovština tjera suze na oči. Od smijeha. No, koliko god smiješna bila, u jednakoj mjeri će vam slomiti srce.Adam je radio na odjelu porodništva i ginekologije i nagledao se stvarno svačega, ali neke stvari nisu bile ni smiješne ni zabavne ni situacije za kolutanje očima. Bile su – teške. Zapravo je fascinantno koliko toga ti ljudi u svom životu moraju probaviti i na koliko toga moraju namjerno postati imuni.U protivnom bi svi bili na psihijatriji, a mi želimo da nam je liječnik pri zdravoj pameti.Situacije s kojima se suočavaju su toliko teške, toliko tužne i toliko bespovratne. Konačne. Kad ne možeš ništa, osim nositi se s neuspjehom za koji nije kriv nitko, ali se tebi sva težina svijeta svali na dušu. Onakvom mrtvom umornom, nakon odrađenih 100 sati taj tjedan, možda par sati spavanja i milijun spašenih života, onaj jedan izgubljeni ti bude sve na što misliš.I onda moraš prijeći preko svega i biti normalan za druge. Bez odmora, bez prava na oporavak, bez bolovanja, bez pomoći.Suočavali su se s nerazumijevanjem vlade, propitivanjem njihove motiviranosti, optužbama zbog pohlepe, a da dotični nikad nisu bili u njihovim cipelama. Dok istovremeno svaki liječnik koji je manje od savjetnika ostavlja život u bolničkim hodnicima.

Ponedjeljak, 9. listopada 2006.
Danas sam prešao crtu koja me dijeli od svakodnevnih idiotarija mojih pacijenata – pregledao sam čitavu prostoriju tražeći skrivene kamere. Nakon poduže rasprave s pacijentičinim suprugom o tome kako mu ne odgovara apsolutno nijedan kondom, ustanovio sam kako kondome navlači preko svojih jaja.

Adamu je u jednom trenutku bilo previše. Od tada gradi vrlo uspješnu karijeru komičara i scenarista, ali i sam priznaje da je biti liječnik najbolji posao na svijetu. Smijala sam se ko luda, ali i plakala sam. Nije ovo knjiga kojoj je svrha zabaviti narod.Ovo je knjiga koja nas pokušava naučiti ljudskosti, koja nam pokušava reći da ne uzimamo sve i svakoga zdravo za gotovo. Nismo ni svjesni koliko toga su se ti ljudi odrekli da bi ispunili svoju misiju – da budu tamo kad ih trebate.Pročitajte. Smijat ćete se. Plakati. Razumjeti. Šokirati. Osjećati se poniženo s vremena na vrijeme. Naučit ćete neke dijagnoze i neke medicinske izraze, terminologiju i postupke. Neće vam biti žao.

To je sustav koji vam jedva dopušta da odete na bolovanje kada ste bolesni, a kamoli da vas pusti da se oporavite on nečeg toliko neopipljivog kao što je stravično loš dan. I, uistinu liječnici ne mogu priznati koliko su ti trenuci doista razarajući. Želite li preživjeti radeći u ovoj struci, morate sami sebe uvjeriti da su ti užasi tek sastavni dio vašeg posla. Ne možete obraćati pozornost na čovjeka izvan zastora – vaše vlastito duševno zdravlje ovisi o tome.

Preporuka <3Kisi<3*************************************************************************************Adam KayOvo će boljetiPreveo:Nenad PatrunPlanetopija

TEŽAK SLUČAJ U BLAGDANGRADU – CODY McCLAIN BROWN

Max nikada do tada nije vidio Kupida izbliza. Nekolicina jest. I njega su smatrali pustinjakom koji sjedi visoko iznad svega, unutar kamenih međa Akropole, i odbija sudjelovati u sjaju blagdangradskog suvremenog društvenog života.

Tko nije pročitao Propuh, papuče i punica, trk na policu/u knjižaru/knjižnicu i čujemo se kad to obavite.

Od istog autora izašla je i ova mala knjiga i moram priznati da je ispala jedno od najzabavnijih štiva ove godine. Mislim, stvarno je mala. Ima manje od 200 stranica i mali format. Gotovi ste za jedno popodne.

Ali je urnebesna! I zapravo – to je fakat krimić. Imala sam osjećaj da čitam priču iz onih starih krimića s Humphreyem Bogartom. Naracija i priča su me definitivno podsjećali na taj stil, a na trenutke sam mislila da sam zalutala u Sin City, što je još jedan plus (volim taj film.)

Znate one stare crno-bijele filmove u koje se bilo lako uživit jer nije bilo specijalnih efekata, ali je bilo lijepih žena, markatnih muškaraca i dobre glume? E, to. Upravo to.

Osim što ovdje imamo cijelu galeriju živopisnih likova koji su ispali iz – ni više ni manje nego svih mogućih blagdana kojih se možete sjetiti.

Bila je nedjelja popodne, oko 5 sati, kad je Max Martin dobio poziv u vezi umorstava u Kutiji jaja. Bila je to jedna od najgorih pucnjavau Blagdangradu i preludij događaju koji će kasnije biti nazvan Pokolj Dana zahvalnosti.

A koga ćemo sresti? Pa, za početak, Blagdangrad je jedan ozbiljan grad s ozbiljnim stanovništvom i ozbiljnim problemima. Ima jedan ozbiljan policijski odjel za umorstva i Maxa Martina, detektiva koji najozbiljnije na svijetu radi svoj posao, iako mu je već dosta svega. Pomislili biste da je u Blagdangradu sve veselo i praznično – ipak ga nastanjuju najveće face blagdanskih svetkovina ikad. Zapravo ga nastanjuju SVE face blagdanskih svetkovina, čak i one za koje nikad niste čuli. Vjerojatno zato žive na marginama grada. Jer svi su oni uspješni toliko koliko su se uspješno zadržali na važnosti tokom cijele godine. Pa se Dan zahvalnosti prikrpao Božiću. Preživjet se mora.

No, Blagdangrad je daleko od mirnog i veselog gradića kakav možda mislite da ćete naći. Prije liči na Bande New Yorka. Gradom vlada mafija. Budući da je Božić trenutno najveći blagdan, (osim ako ste u Irskoj), onda je i onaj Debeljko najveća faca najveće bande u gradu. Iako ne zaostaje ni Zeko. Uskršnji zeko. A naletjet ćete i na cijelu ergelu likova iz Halloweena – uključujući i Kralja noći vještica koji je potpuno lud – onog sa strelicama koji napada za Valentinovo, raznih malenih blagdančića koji dobivaju svojih 5 minuta godišnje, pa onda preživljavaju, i onih koji su već u potpunosti zaboravljeni, pa ih se povremeno sjeti jedino google.

Negdje usred toga postoji i polusvijet elitnih vilenjačkih klubova, raznoraznih blagdanskih dilera, blještećih zabava, ukrasa i nakita.

Naravno da nije bilo gotovo. Mnogo toga tek je počelo.

I onda u toj posvemašnjoj gužvi i borbi za prevlast (mislili ste da su blagdani sreća i veselje, jel? Pa, zapravo su prilično krvoločni) – dogodi se sranje. Netko je ubio Uskršnja jaja. Sumnja se na onog Debeljka. Max Martin će imati pune ruke posla, ne samo sa slučajem koji naizgled s ničim veze nema, nego i s ponovno pronađenim leptirićima u trbuhu kad je u pitanju određena vilenjakinja…

Ova knjigica je sve 😀 Da, zabavna je i šarmantna, brzo se čita i lako pamti, priča je bizarna, ali je pročitaš u dahu. I onda, kad malo bolje razmisliš – priča je to koja otkriva svu trulež konzumerizma, tjera nas da pogledamo u oči svim tim preseravanjima oko blagdana i proslava i prisiljava da napokon progledamo i vidimo u što smo se to zapravo pretvorili. Božić? Božić je 25.12. Traje jedan dan. S pripremama i adventom, uvrh glave 4 tjedna, ali ta 4 tjedna se pali po svjećica na vijencu i ne treba ti hrpa ostalih drangulija, hrpa šopinga i ne znam kakvih ukrasa. I da, svi mali dani nečega su zaboravljeni. Božić se slavi 3 mjeseca. Ne daj bože da ne držiš korak, imaš 1500 lampica na boru i oko bora, na krovu kuće, ogradi i dimnjaku. A bude gadno i ako nemaš puricu za Božić. Pretpostavljam da pohani pileći file ne dolazi u obzir. I francuska. Sve propada ako nemaš francusku. ( Poklone pod borom ne spominjem jer sam blizanac po horoskopu i volim poklone – u oba smjera) U kakvo smo se to društvo pretvorili?

Svašta možete pronaći u Blagdangradu. Šovinizam. Rasizam. Osjećaj manje vrijednosti. Nemoć jer su karte posložene u korist najvećih. Samo, jesu li oni još uvijek moćni ili je to samo privid? Zvuči poznato?

Pročitajte, zabavno je 🙂 Ne morate se baviti moralnim ili bilo kakvim teškom pitanjima, ni vidjeti sve ono što sam ja vidjela. Jednostavno – pročitajte krimić. Dobar je. I zabavan 🙂

Preporuka 🙂

Kisi.

**********************************************************************************+

Cody McClain Brown

Težak slučaj u Blagdangradu

Prevela – Ivana Banović

Vorto Palabra

DEMON ŠKOLSKE KNJIŽNICE/DVOJNICI IZ TAME -MOREA BANIĆEVIĆ

Ako želiš otvoriti nove mogućnosti, otključaj neka nova vrata.

Moram priznati da sam se jako ugodno iznenadila. Nakon nekoliko čudnih, bezidejnih pokušaja fantasy priča naših autora za mladu publiku ( cca 12 godina – i da, čitam to i takve stvari 😛 ), nakon kojih me već bilo strah uzeti u ruke neki takav roman, Morea me u potpunosti osvojila svojom ekipom osnovnoškolaca prijemčivih za kojekakve nadnaravne pustolovine.

Zašto? Pa za početak, od šestero djece, nijedno nije vukodlak, vampir, vještica ni nekakva uvrnuta kombinacija to troje, niti imaju bilo kakve veze s davno izgubljenim nasljeđem neke od tih vrsta za koje ne znaju, a onda misteriozno otkriju da su potomak velikog druida od prije 3000 godina koji slučajno ima vampirske krvi (okrećem očima). Samo su klinci.

A onda, ni u jednoj od ove dvije priče nemaju posla s vampirima, vješticama, vukodlacima ni nikakvom uvrnutom kombinacijom toga. ( Nemam ja ništa protiv vampira, vještica i vukodlaka. Neke od najdražih knjiga imaju baš te i takve likove. Samo mislim da bi možda bilo dosta i da se tema iscrpila.)

Reći ću da sam je izgubila, pomislila je dok je rijeka odnosila njenu malenu, drvenu verziju. Okrenula se i ponovno pretrčala cestu. Laknulo joj je. Sad se može zaputiti doma.

Radi se o šestero klinaca šestog razreda osnovne škole koji su ekipa. Imaju normalne roditelje, normalne živote i nemaju nadnaravne moći. Samo imaju sposobnost upadanja u nevolje u koje su upletena razna nadnaravna bića ili događaji. I koji opet nemaju veze s vampirima, vješticama i vukodlacima. A, da – imaju i jednog prilično cool djeda.

I to me oduševilo. Morea Banićević me kupila originalnim idejama za svoje likove, koji u jednom romanu imaju posla s prilično zločestim demonom povezanim sa starom knjižnicom koja je davno izgorjela. Rješavajući zagonetke koje im uporno netko ostavlja u knjigama, naći će se u nezavidnoj situaciji u kojoj neće znati ni točno gdje su, a ni kad su…

U drugom romanu imaju posla s jednom bakicom, za koju će se kasnije pokazati da je daleko od bespomoćne dobroćudne starice kakvom se pokušava prestaviti, a šestorka je ponovno uvučena u priču u kojoj će im trebati prilično zdravog razuma, hrabrosti i dovitljivosti da se iz nje izvuku.

Uz to što naši junaci obično imaju posla s opasnim situacijama onkraj zdravog razuma, pratimo i njihove osobne probleme u odrastanju i obrađuju se i neke malo teže teme. Većina klinaca se definitivno može pronaći u nekom od glavnih likova.

Jedva čekam treći roman. Zabavni su, pitki i maštoviti, priče nisu nategnute ni isforsirane i Morea očito zna kad treba stati, pa su priče relativno kratke i samim time nema opasnosti da postanu naporne.

U ove dvije epizode avantura naše šestorke – baš sam uživala. Mislim da je to upravo onakvo štivo kakvo bi se svidjelo osnovnoškolcima, ali i nama, kao odraslima.

Šestero djece u polutamnome hodniku nije znalo što učiniti. Djevojčice su se uplašeno skutrile iza dječaka i svi su se pokušavali nešto dogovoriti.

Morea Banićević je za Demona školske knjižnice osvojila i SFERU – najstariju nacionalnu žanrovsku nagradu. Potpuno zasluženo.

Preporuka 🙂

Kisi ❤