“Glup, pa živ”, rekao je Curk. “Dostava grom štapića uvijek se dobro plaća jer ponekad dostavljač završi u komadima. Prestar sam za takve pizdarije.”

Dok nestrpljivo očekujem nastavak Oslikanog čovjeka, tj drugi dio Ciklusa o demonima, u međuvremenu sam nabavila malu knjižicu s dvije novele, par izbačenih scena, malim rječnikom krasijskog jezika i grimorijem simbola.

Radnjom, ove dvije novele su negdje između prvog i drugog dijela, pa je knjižica tako i nazvana – knjiga 1,5.

Oslikani čovjek mi je otkriće, stvarno sam uživala u cijeloj knjizi, a ova me knjižica još više razveselila jer je skratila čekanje do drugog nastavka. Priče u njoj – Brayanovo zlato i Veličanstveni bazar prate Arlena, prije nego je postao Oslikani čovjek, a nakon što je postao Glasnik.

Brayanovo zlato vodi ga na dug i opasan put, do Brayanove planine, a na brigu su mu povjerena čitava kola grom štapića od kojih baš svaki mora privesti cilju. Putem ga, naravno, čekaju nevolje. Neki dvolični ljudi, neki kukavice. Neki novi demoni. Arlen će se iz svih situacija izvući jači, brži, ali i pametniji. Iako je u ovoj noveli jedva dovoljno star da bude punoljetan – Arlen svaku situaciju koristi za učenje. I upravo to je jedna od osobina koje će ga voditi dalje , ali i spašavati u ključnim situacijama.

“Uvijek napadnu prozor. Isti demoni, svake noći. Stalno očekujem da će jedne noći odustati, ali nikako da nauče.”

U drugoj noveli – Veličanstveni bazar, susrećemo Arlena, sada malo starijeg i iskusnijeg, u potrazi za nestalim gradom Anoch Sunom u vrijeme kad tek naslućuje da bi u se u njemu mogao nalaziti ključ borbe protiv sržnika. I ovdje susrećemo mnoštvo likova, opasnih situacija, nove demone, nova učenja, nove simbole. Arlen iz scene u scenu sve više može i sve više zna.

Nije ubio onog demona kojeg je namjeravao, ali ipak je ubio jednog od njih, što je bilo više nego je itko koga je poznavao mogao reći za sebe. Arlen je pozdravio bol, jer bol je značila da je živ, a da nije trebao biti.

Ove dvije kratke priče same po sebi su pravo osvježenje, ali u knjizi – iako je mala – nalazi se još poslastica – dvije izbačene scene. U jednoj je glavni protagonist Leesha. Scena je izbačena da bi skratila broj stranica knjige, ali jasno mi je zašto je Brettu draga, jer i meni je odlična – prikazuje kako se Leesha pretvara u odlučnu i neustrašivu mladu ženu koja je spremna reagirati kad bi netko drugi podvio rep. Slaba sam na žene koje uzvraćaju udarac, ne mogu si pomoći .

“Dobro razmisli”, rekla je, “kad sutra budeš vrištao na zahodu. Dobro razmisli što će biti sljedeći put kad budem morala doći liječiti Brianne ili djecu zbog tebe. Kosti će ti vrištati a visuljak smežurati kao grožđica. Šepat ćeš prije tridesete.”

Druga scena je izbačena intervencijom urednice jer se nije uklapala u knjigu, ali samostalno djeluje sasvim dobro. Prati Arlena u dobi kad je još bio dječak, a obitelj cijela. Objašnjava donekle ono što će Arlen tek postati, kao da naglašava da mu je to bilo namijenjeno, da od svoje sudbine nije ni mogao pobjeći. A nije ni želio.

Riječnik krasijskog jezika i grimorij simbola samo upotpunjuju dojam i ova me knjižica baš oduševila. Posebno me oduševljava Brettovo pisanje, uz njega se osjećam kao da gledam one stare fantasy filmove, bez mnogo efekata, bez sjaja i fensi kostima – samo znoj, krv i suze. I neprijatelj kojeg treba pobijediti. A životi protagonista su svaki priča za sebe, a opet dio neke veće, moćnije priče.

Sad tek jedva čekam dalje 🙂

Ako još niste, svi ljubitelji fantasy žanra – prvo po Oslikanog čovjeka, a onda nabavite i obu malu knjižicu. Zasad 🙂

Preporuka.

Kisi ❤