ZNAM ZAŠTO PTICA U KAVEZU PJEVA – MAYA ANGELOU

Dečki? Ne, prije muškarci prekriveni grobnom prašinom i starošću bez ljepote i mudrosti. Samo ružne i pokvarene stare nakaze.

Maya Angelou je američka pjesnikinja, spisateljica, glumica, redateljica, borac za prava i još mnogo toga. Umrla je 2014 godine u dobi od 86 godina, ostavljajući za sobom čitav jedan život iskustava i inspiracije.

Sjećam se da sam mislila da bijelci nisu zaista stvarni.

Znam zašto ptica u kavezu pjeva prvi je od šest njenih autobiografskih romana, napisan prije 50 godina, ali meni je ovo bio tek prvi susret s njom. I sad mi je jasno zašto i kako je nadahnula mnoge u svom životu, kako je postala borac za građanska prava i otkud u njoj toliko snage da pruža utjehu drugima.

Zapljusnula sam lice vodom iz bunara i upotrijebila običan rupčić da ispušem nos. Kakvo god da se natjecanje vani održalo, znala sam da je Nana pobijedila.

Znam zašto ptica u kavezu pjeva opisuje Mayino djetinjstvo i ranu mladost, pokriva svega 17 godina njenog života, ali progovara o toliko mnogo toga, a sve je važno.

Mayu i nenog brata Baileya upoznajemo u trenutku kad su njoj tri godine, njemu četiri i putuju vlakom u Stamps (Arkansas) da bi živjeli sa svojom bakom, sestrom Henderson. Putuju sami. Njihovi roditelji su četverogodišnje dijete u pratnji trogodišnjeg djeteta strpali SAME u vlak! Jer su se rastali!

Probajte sad strpati četverogodišnjaka samog u vlak i to samo zato jer se ne želite brinuti za njega. Već mi je ovo bilo grozno. Nitko tad očito nije mario za dječje osjećaje. A najgore od svega mi je bilo što oni nisu ni razumjeli zašto su napušteni. Da ne spominjem da im je nakon toga trebalo četiri godine da se djece uopće i sjete, a pismo im nikad nisu napisali. Čak i tad je pošta stizala puno brže od četiri godine.

U sljedećih 14 godina Maya će svjedočiti rasizmu i predrasudama, bit će žrtva silovanja i patiti od posljedica, pokušati otkriti sebe u tom surovom svijetu u kojem joj oslonac nisu bili ni vlastiti roditelji. Iskreno, ne znam koji je gori, iako je majka čak i pokazala određenu dozu odgovornosti što otac nikada nije. Jedini stup nekakve sigurnosti je bila Nana Henderson, tako dugo dok tatica jednom nije odlučio djecu odvesti mami (pa je tu osmogodišnja Maya postala žrtvom nasilja), i drugi put dok Nana nije zaključila da su djeca valjda sigurnija s majkom.

Onda je odjednom nastupila bol. Provaljivanje koje je rastrgalo i sama osjetila. Čin silovanja osmogodišnjeg tijela stvar je popuštanja ušice igle jer deva ne popušta. Dijete popušta jer tijelo može popustiti, a um silovatelja ne može.

BIla su to grozna vremena. Pogotovo ako si crnac. Mi smo stvarno odvratna rasa. Ljudi u globalu, ali bijelci posebno. Ne znam što je to toliko superiorno u bijeloj boji kože da misliš da smiješ zlostavljati ljudsko biće i izlagati ga progonu, ignoriranju, predrasudama i tome da misli da je niže biće – sve zbog toga što ima drugačiju boju kože? I zaslužili smo da nam se to nabija na nos dok je svijeta i vijeka. Ne razumijem to. Pa onda ne čudi da nije razumjelo ni dijete. Ali Mayu, i nažalost sve druge mlade ljude – to je i obilježilo.

Mogu li joj sada reći? Strašan bol uvjeravao me da ne mogu. Mora da je ono što mi je učinio, i ono što sam mu dopustila da mi učini bilo jako loše kad je čak i Bog dopustio da me toliko boli.

Maya zapravo nije imala nikoga tko bi je razumio, tko bi je pogurnuo u smjeru u kojem treba ići, objasnio joj usput opasnosti i dao smjernice. Nani je bilo stalo, ali imala je i ona svoje muhe. Nitko tu djecu nije zagrlio, utješio. Postojala su pravila, bili su siti i na toplom i to je trebalo biti dovoljno. Maya je očajnički željela prijateljicu, nekoga s kim bi mogla dijeliti dane i misli, i kad ju je napokon našla, već se selila u Kaliforniju.

Moram priznati da mi se srce paralo na sve ono što je Maya prošla do svoje 17- te godine, ali još više zato jer je za više od pola bila uvjerena da je to normalno, a za drugih pola da je sama kriva jer je ona vjerojatno zgriješila.

Dok sam se gurala kroz Trgovinu pitala sam se je li spiker bio svjestan da s “dame i gospodo” oslovljava sve crnce na svijetu koji su se tog trena morili i preznojavali, zalijepljeni za radio i gospodarov glas.

Bila je crna, pa još k tome i djevojčica. I žeđala je za znanjem, bila među najboljima u školi samo da bi joj se suptilno dalo do znanja da može biti pralja. Ili sluškinja. No, ona je, samo iz inata, prvi posao našla u tramvaju. Imala je 15 i utuvila si je u glavu da će biti kondukterka. I bila je. Nakon milijun odbijenica, isto toliko otpravljanja, nakon što su joj govorili da to nije posao za nju. Postala je kondukterka i nije se nimalo zamarala time što će joj netko reći da ne može.

Prerano je odrasla, okolnosti su je natjerale na to. Sa 17 je rodila sina, a samo zato jer joj se nitko nije potrudio objasniti seksualni odgoj na vrijeme. Zbog hormonalnih i tjelesnih promjena u pubertetu, ona je mislila da nešto s njom nije u redu – da se pretvara u lezbijku! I to je bilo loše. Čak ni ne znam jel strašnije to što dijete nije razumjelo to što joj se događa ili što je mislila da se u lezbijku možeš pretvoriti ili to što bi to bilo nešto grozno. Takva su bila vremena. Nisu bila dobra.

Bilo je grozno biti crn i nemati kontrolu nad svojim životom. Bilo je okrutno biti mlad i već izvježban da mirno sjediš i slušaš optužbe na račun boje svoje kože, bez mogućnosti da se braniš. Svi bismo trebali biti mrtvi.

Čitajući ovo – sad u 2019- toj godini, neke stvari se čine banalnima, dok ne shvatiš koliko su vjerojatno i sad aktualne. No, tada – tada je to bilo izgleda – normalno. Bez obzira što nama danas to nije. Bez obzira što me šokiralo, iz stranice u stranicu prepuštanje te djece samima sebi u svim stvarima koje su bitne. Ali bitno da se sjedilo u crkvi svako malo.

Ovo je zapravo knjiga o odrastanju, ali i o povijesti. O vremenu za koje se nadam da je zauvijek minulo, iako znam da još uvijek živi. Ovo je knjiga upozorenja, jednako tako kao što je i oslobađajuća. Inspirativna je i bolna, ali je i snažna i istinita. Čitajući je, čitajući jedno iskustvo djevojčice u Arkansasu i Kaliforniji tih godina prije rata, i mi ćemo biti bogatiji za jedno iskustvo, ma kako teško i bolno bilo.

Snaga oplemenjena blagošću besprijekorna je osobina, isto kao i inteligencija potpomognuta nuždom, neiskvarena formalnim obrazovanjem.

Ali bilo je tu i smijeha i sreće i uzbuđenja, jednako kao i svega drugog, i zato ne mogu pisati o tome o čemu je zapravo ova knjiga – jer će svačije iskustvo biti intimni događaj i svatko će se uhvatiti za nešto drugo, neki drugi problem, neki drugi događaj.

Iako Maya bez svega toga vjerojatno ne bi bila ono što je bila, ipak mislim da djeca ne trebaju smatrati normalnim sve ono što su ona i njezin brat smatrali takvim. Zbog toga su vjerojatno današnja djeca pod staklenim zvonom. Nikako da u nečemu nađemo mjeru.

Ipak, ova knjiga je učitelj i podrška i jedna mučna, ali istovremeno divna priča o pronalaženju samoga sebe. O tome što znači biti svoj i kako otkrivati sebe u svijetu koji baš i ne pruža podršku. Priča je to i o ljubavi, iako baš ne onakvoj kakva mislite da bi trebala biti. No, prvenstveno o otkrivanju i traženju i putovanju prema sebi.

Jedva čekam pročitati sljedeću. Hvala Planetopiji što je prevela prvu. Divna knjiga.

Preporuka ❤

***

Izdavač – Planetopija

Prevela – Željka Gorički

Maya Angelou – Znam zašto ptica u kavezu pjeva

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s