ZIMA ZA VJEŠTICU – KATHERINE ARDEN


Jučer ti je spasila život, sasjekla zlobnog magičara, zapalila Moskvu i nakon toga je spasila, sve u jednoj noći. Zar misliš da će pristati na nestajanje, za cijenu dote – za bilo koju cijenu? Zar ne znaš kakva mi je sestra?

Jako mi je teško napisati recenziju za priču poput ove, jednostavno zato jer se bojim da nisam sposobna pretočiti u riječi sve ono što me prožimalo dok sam putovala magičnim svijetom slavenskog folklora i družila se s čortovima i vješticama, Ponoćnicom, Žar pticom, Bolotnikom, malom Marjom i samim kraljem smrti. U Moskvi i uz Moskvu, u gradu i šumama. U čarobnim predjelima Ponoći i Podneva. Nisam sigurna da uopće mogu pretočiti u slova sve ono što sam osjetila, vidjela, doživjela – i kako sam se zbog toga osjećala.

Zato mi je i trebalo više od mjesec dana da uopće napišem nešto, da vam pokušam dočarati samo dijelić svega što se zbivalo u mojoj glavi i koliko me zapravo ova priča duboko dotakla.

Onako kako već mogoh, voljeh te.

Nisam sigurna zašto je to tako. Nemaju sve priče i sve pročitane knjige tu moć da me zauvijek vežu za sebe i tjednima ostave pod dojmom, ma koliko dobre bile. Možda zbog davne fascinacije čarobnim bićima i bogatim mitskim svijetom slavenske mitologije, možda zbog Uralskih bajki koje ljubomorno čuvam još od djetinjstva, iako se knjiga već raspada, možda zbog Vasje koja je sve što bih ja htjela biti, zbog toga što to dijelom i jesam, ili zbog neodoljive privlačnosti sraza dvaju naizgled oprečnih svjetova koji ipak pronalaze način koegzistirati jedan uz drugog…

Još sam tu. Još sam svoja. Još sam živa.

Ne znam. Ali znam da me od prve stranice zarobila dok sam raširenih očiju čitala Medvjeda i slavuja, jedva dočekala i progutala Djevojku u tornju i onda cupkala od iščekivanja dok sam naručila Zimu za vješticu. A Zima za vješticu je stajala na polici gotovo godinu dana dok sam se ja borila s željom da doznam što je dalje bilo i strahom od završetka.

Namjerno sam odgađala. Zato jer sam znala, kakva god Zima bila i kako god završila – slomit će mi srce. I znate što – i jest.

Svi mi motrimo. Svi čortovi. Odbila vas je obojicu, Morozka i Medveda, i time postala zasebna sila u vašem velikom ratu. Čortovi ponovno odabiru strane.

Zima mi je priču dovela do vrhunca, držala me u napetosti i divljenju dok sam raširenih očiju i bez daha čitala i promatrala Vasju kako postaje ono što joj je oduvijek bila sudbina, kako otkriva tajnu svog porijekla i povezanost s još nekim članovima kućanstva za koje nije ni znala tko su i što su. Vasju, koja ne odustaje, koja prihvaća ono što joj je dano, ali odbija prihvatiti baš sve što dolazi s tim. Vasju, koja se bori, živi i napreduje pod svojim uvjetima i piše vlastite stranice prihvaćajući svoje nasljeđe, ali stvarajući drugačiju budućnost. Vasju, kojoj je sudbina donijeti ravnotežu.

Uz Medvjeda čortovi pobjesne, pa ojačaju od gnjeva. Ali uz tebe bivamo stvarniji. Sada to shvaćam. Kao i bagnjik.

Zima za vješticu će nam vratiti neke stare neprijatelje, povesti nas u potragu za onim što smo od prvog dana priželjkivali da se dogodi, pronaći će neke nove odgovore i sve zajedno privesti kraju. Uz žive i mrtve, neke priče završene, neke tek započete.

Oplakivat ćete gubitke, srce će vam se slamati zbog ponekih sudbina. Zavoljet ćete Vasju još više, zaljubiti se ponovno u Morozka. Shvatiti Marinu Petrovnu i boriti se uz bok Saši i Dmitriju. Ono u što će se Vasja prometnuti ispunit će vas divljenjem, suzama i možda strahopoštovanjem. I obećavam da ćete plakati na kraju, ali ne od tuge. Od dirnutosti, možda gubitka jer nema više. I od ljubavi.

Nisu joj trebale riječi da ga prizove. Tek milovanje prstima, žega izubijane kože. Sjetio je se dlanovima, kad sviješću već nije. Kroz dodir, lagan preko njenih napola zaraslih rana; kroz stisak, i pogled u očima, sve dok svijeće nisu počele trnuti.

I ne znam, stvarno ne znam kako ćete smoći snage oprostiti se od ovog predivnog svijeta, čarobnih predjela, Ponoćnice, Djeda Griba, Bagnjika i čortova, pa čak i Konstantina i Medvjeda. Jer bez njih, ničeg od ovoga ne bi ni bilo.

Ali ništa vam neću otkriti. Mislim da ste svi zaslužili Zimsku noć, a pogotovo Zimu za vješticu čitati otvorenih usta i u jednom dahu, bez očekivanja i bez predaha.

Čitaj polako, rekli su mi. Ali ne mogu ja to. Zato što Katherine ima sposobnost da te pisanjem zarobi od prvog slova, a Vlad Sever ima sposobnost da rusku bajku američke autorice prevede na njen skoro prirodni jezik, na način koji te opčini i zarobi, koji ti ne daje drugi izbor nego prepustiti se.

Čortovi jesu, baš kao što ljudi jesu, baš kao što sama zemlja jest.

Neću vam otkriti što se i kome dogodilo u Zimi za vješticu. Tek da je vrijedi pročitati, iako mi je slomila srce samo zato jer je morala završiti. Još uvijek, nakon mjesec i više tugujem za onim prvim dojmom.

A to je do dan danas uspjelo samo g. Tolkienu.

I da – Morozko je sve ono što sam i očekivala da će biti ❤

Preporuka do neba i natrag. Obožavam ovu priču. Iako o njoj nisam rekla ni desetinu onoga što želim, još ne znam kako.

Ljubav je za one koji poznaju žalosti vremena, jer ide ruku pod ruku s gubitkom. Vječnost bi, uz takvo breme, bila muka. A ipak – Prekine se, udahne. Ipak, kako drugačije nazvati ovo, ovu stravu i ovu radost?

Kisi.

****************************************************************************

Katherine Arden

ZIma za vješticu

Zimska noć

Mitopeja

THE GIRL WHO SPEAKS BEAR – SOPHIE ANDERSON

Anya frowned as she tried to remember what she’d heard about curses. “I beleive with curses,” she said finally, “there’s allways a choice.”

Mitopeja je nedavno izbacila Kućicu. Odnosno Kuću na kokošjim nogama, u predivnom izdanju koje svijetli u mraku, ako ste ga uspjeli uloviti. Mene je Kućica odavno kupila, iako me Marinka prilično živcirala. Zato sam jedva dočekala hrvatsko izdanje, a imam i lijepe vijesti – Mitopeja će vam u nekom trenutku proizvesti i hrvatsko izdanje The girl who speaks bear 🙂 Točnije – najesen 🙂

Recenzija za Kućicu je tu: House with chicken legs

Sophie i dalje piše YA, u stvari to su više knjige za uzrast od 12 godina, ali hej – imam i ja 12. Plus kusur.

Ostaje vjerna pričama koje se temelje na mitovima, legendama i čaroliji. Pa tako i ovdje postoji junakinja koja nije baš sasvim obična. Uopće nije obična.

Yanka živi sa svojom Mamočkom u selu pokraj Snježne šume. Zbog svoje visine i krupnog stasa svi je zovu Yanka Medvjedica. Sa svojih 12 godina već je najveća i najjača u selu. No, iako Yanka ima najboljeg prijatelja Sašu, i iako je u selu svi više manje vole – ipak oduvijek osjeća kao da tu ne pripada.

The ship sailed to the Northern sea, from The Calm East to The Stormy West, collecting fish and kelp and crabs. And slowly the bear-boy became part of the crew. He learned how to help and be helped, how to depend on others and have others to depend on him, and how to be strong on his own but even stronger as part of a group.

Što i nije čudno, jer Mamočka nije Yankina majka. Pronašla ju je kod medvjeđe špilje kad je Yanka imala jedva 2 godine. Dijete je bilo samo i skoro golo, ali sretno i nasmijano. I došljapkalo joj je ravno u zagrljaj, gdje je pristajalo kao da je za njega rođeno.

I remember the bear who raised me. nuzzling my face into her warm belly. Huge furry limbs shielding me from the biting snow. I remember the deep rumbles of her snores through the silent winter, and clouds of steamy breeath smelling of berries and pine nuts.

Mamočka ju je odnijela sa sobom i otad su samo njih dvije. Mamočka je travarica, iscjeliteljica. Nema te bolesti koju ne može izliječiti. Osim Yankine čežnje da dozna istinu o vlastitom porijeklu, a na koju joj ona nažalost ne može dati odgovore.

Rado viđen gost u njihovom malom kućanstvu je i Anatolij, čovjek koji živi u šumi i brine se za šumu, a kad ih povremeno posjeti, pun je fantastičnih i nevjerojatnih priča za koje tvrdi da su dijelom istina. Priče o princezi Nastasji i njenoj posljednjoj strijeli, o caru i carici Medvjedima i njihovom sinu koji je odabrao biti čovjek, o strašnom zmaju Smeyu koji čuva Drvo lipe, o Kući na kokošjim nogama, Plavoj planini i Medvjeđoj špilji i još mnogo toga.

Once upon a time a great warrior cam to the Snow forest. Her name was the Princess Nastasya.

Yanka je potpuno općinjena njegovim pričama, a i Mamočka, iako se pravi da nije. No, ima tu još nešto. Nešto u što Yanka ne može uprijeti prstom, ali sigurna je da sve te priče imaju neke veze s njenim porijeklom. I s tim što razumije govor životinja. I s tim što čuje kako je Snježna šuma sve intenzivnije zove….

Jednog dana, Yanka se probudi s medvjeđim nogama umjesto ljudskih. Iako joj Mamočka pokušava pomoći travama i čajevima, pomadama i lijekovima, i na kraju odluči odvesti je liječniku – Yanka je sigurna da se odgovor na njeno stanje i njena pitanja nalazi u šumi.

I tako počne još jedna pustolovina u kojoj mlada djevojka pronalazi svoj put….

Sophie Anderson stvara junakinje koje vam se čine pomalo naivne i ponekad vam idu na živce. Ili su prenaivne ili pretvrdoglave ili nedokazane ili idu glavom bez obzira ili su jednostavno pain in the ass – I Yanka me ponekad nervirala – ali uzmite u obzir da su to curice od 12 godina. Njima je dužnost ponašati nerazumno. One su tek na putu sazrijevanja i to baš u ovim knjigama. Koliko god taj put izgleda magičan i nevjerojatan 🙂 Do kraja knjige se obično pretvore iz djevojčica u mlade žene, a sve što im se dogodilo na putu pretvorilo ih je u ono što jesu. Ponekad moraju prihvatiti vlastito naslijeđe. Ponekad moraju shvatiti i da mogu uzeti najbolje od oba svijeta.

Ja volim Sophie. Njene priče su mi baš osvježenje. Kratke su, šarmantne i ostave dobar osjećaj 🙂 I lijepo izgledaju. I ne moraš jako naprezati mozak, a nisu glupe.

A ono.. . Od mene preporuka ❤

KIRKA – MADELINE MILLER

Hoćete mi reći kakvi su smrtnici?

Bilo je to djetinjasto pitanje, ali on je ozbiljno kimnuo. “Nema jedinstvenog odgovora. Svaki je drukčiji. Zajednička im je jedino smrt. Poznaješ li tu riječ? “

“Poznajem”, odgovorila sam. “Ali je ne razumijem.”

Kirka je bila zločesta čarobnica s otoka Eeje koja je ljude pretvarala u svinje. Pogotovo one koji bi joj se zamjerili, a takvih je bilo mnogo.

Odisej je bilo junak i miljenik bogova, mudrac koji je prekaljen mnogim bitkama i blagoslovljen naklonošću Olimpa, uspio pobjeći s Kirkinog otoka.

Penelopa je bila vjerna žena koja je 20 godina čekala Odiseja da se vrati i ponovno budu obitelj.

Ali… Je li doista bilo baš tako? 🙂

Kirka o kojoj piše Madelline Miller je daleko više od toga, a priča ispričana njenim glasom postaje slojevita i mračna. Upoznat ćemo jednu novu Kirku, čarobnicu i nimfu koja je možda obdarena nekim moćima, ali do trenutka kad ih je postala svjesna – bila je samo još jedno dijete boga Sunca i nimfe, i to dijete koje nije imalo ni izgled, ni talent, ni moći.

Uvijek negdje na margini pažnje, skupljajući mrvice obiteljske naklonosti, Kirka je živjela u nadi da će je jednom obasjati svjetlo očeve ljubavi. Majka je ionako nikad nije previše voljela.

Poželjela sam je uhvatiti za ramena. Što god radila, željela sam joj reći, ne budi odveć sretna. Spržit će te zbog toga. Nisam ništa rekla. Pustila sam je neka pleše.

Ali bogovi su gori od male djece. Besmrtnici koji nikada ne mogu umrijeti, nezainteresirani za bilo što osim za vlastitu zabavu, nesposobni za bilo kakve dublje osjećaje – brinu se samo za to da im dani budu ispunjeni zabavom i da se ne dosa]uju, potpuno neosjetljivi na osjećaje drugih ili još gore – nesvjesni da oni uopće postoje. Ili strahuju od osvete nekog drugog boga koji iz vlastite sebičnosti prijeti iz sjene.

Prvo su bili Titani. Onda su došli Olimpljani sa Zeusom na čelu, ali neki od Titana su opstali i pristali živjeti u miru. Nakon što su stoljećima vladali, sada su ( svojom voljom) u situaciji da se moraju bojati Olimpa.

Jedan od preostalih Titana je i Helej – bog sunca. Kad ga Perza, nimfa koja mu je zapela za oko ucijeni brakom u zamjenu za krevet – on pristane.

Uskoro im se rodi Kirka, no ona će, u odnosu na ostalo troje djece, zauvijek biti negdje u zapećku. Kirka nije lijepa. Nema moći. Zapravo je od nikakve koristi i stoljećima se nada mrvicama obiteljske ljubavi, sve dok je, nakon što se otkriju njezine izvadnredne sposobnosti – vlastiti otac ne protjera na usamljeni otok.

Kirka je čarobnica, s moćima i sposobnostima potpuno različitim od onih božanskih, a da bi stvar bila gora – usudila ih se i iskoristiti za vlastitu korist. Vještica, ako baš hoćete.

Do tog trenutka, osim što pratimo Kirkine dvojbe i usamljenost, želju za priznavanjem da postoji i tugu zbog obiteljskog odbacivanja, knjiga je pomalo dosadnjikava – spora, lijena…

Moj brat ozbiljno je kimnuo, ali ugledala sam smiješak u njegovim očima. Umijem zamračiti samo nebo. Samo me pokušajte nadzirati.

No, ostavši sama na otoku, Kirka će shvatiti njegov potencijal. Svoj potencijal. Nije slučajno dobra s biljkama i travama. Njene sposobnosti možda nisu božanske u klasičnom smislu, ali jesu nemjerljive i neprocjenjive. I Kirka će svoj potencijal dovesti do vrhunca. Postat će prijetnja bogovima, suprotstaviti se Hermesu, prkositi Ateni, pridobiti Odiseja. Naučit će se boriti i obraniti, kad joj nitko neće htjeti pomoći – učinit će to sama.

Naposljetku će i vlastitom ocu pokazati gdje mu je mjesto. Otkrit će tko je i što je Odisej i da stvari nikad nisu ceno-bijele.

Stvorit će Skilu, a onda je naposljetku i pokoriti.

Reći ću vam što Čarobnjaštvo nije: ono nije božanska moć koja se ortvaruje mišlju i treptajem oka.

Ali na kraju – na kraju će shvatiti besmislenost besmrtnosti i postati ono što je oduvijek htjela – samo žena. Majka i prijateljica. Netko tko voli i tko je voljen.

Kirka će upoznati Dedala, Arijadnu, Medeju, Odiseja, Telemaha i Penelopu, sva ona imena koja srećete u mitovima. I svatko od njih dotaknut će je na svoj način. Pogotovo Odisej. Ali ni Odisej nije ono što mislite.

A bogovi… Bogovi su itekako naučili tko je i što je Kirka.

O čemu je ova knjiga? O ženskoj snazi, o preživljavanju, o prijateljstvu i ljubavi, o usamljenosti i očaju… O svemu pomalo, ali ponajviše je priča o ženi koja je, kad je ostala sama – shvatila da je sva stoljeća koja je živjela bila jednako sama – ali da to više ne mora biti. Shvatila je da može birati svoje izbore i birala je. Možda ne uvijek dobro i možda ne uvijek za opće dobro, ali bili su njeni.

Naučila je da samo o njoj ovisi kako će provesti svoje dane i koliko njih. I na kraju, postala je upravo ono čega su se bojali – žena s moćima koje su opasne jer su neistražene, jer ih ne razumiju. Žena koja će se usuditi upotrijebiti ih, bez obzira na koliko otoka je zatočili. Žena kojoj možete prijetiti i naređivati, ali izbor će na kraju biti njen.

Volim kako Madeleine Miller piše – pitko, tečno, gotovo poetično. Ahilejeva pjesma me oborila s nogu. Kirka malo manje, ali sve su to nijanse. Njena Kirka je junakinja, a ne zlikovac. I priča joj sasvim smisleno zvuči.

Misao je glasila: cijeli moj dotadašnji život bio je tmina i dubina, ali ja nisam dio te mrkle vode – ja sam biće u njoj.

Pretvarala je muškarce u svinje. Je li to zbilja bilo bez razloga? 🙂

Pročitajte Kirku 😉

Kisi ❤

Dedal nije dugo poživio nakon sinove smrti. Udovi su mu posivjeli i oslabjeli, sva njegova snaga pretvorila se u dim. Nisam imala pravo zvati ga svojim, znala sam to. Ali u usamljeničkome životu postoje rijetki trenuci kad se druga duša prikloni vašoj, kao što zvijezde jedanput godišnje okrznu Zemlju. Takvo je zviježđe on bio meni.

***********************************************************************************

Madeline Miller – Kirka

Prevela – Patricija Horvat

Profil knjiga

A WINTER’S PROMISE – The mirror visitor -book 1 – CHRISTELLE DABOS

To read an object requires forgetting oneself a little, to leave room for the past of someone else. Travelling through mirrors, that requires facing up to oneself. One has to have guts, y’know to look oneself straight in the peepers, see oneself as really is, plunge into one’s own reflection.

Zemlja kakvu znamo više ne postoji. Uništena je u nekakvom bijesu nekakvog bića i od nje je ostala samo užarena kugla oko koje se formiraju lebdeći svjetovi – arke. Svaka arka je specifična – svaka ima svog drevnog zaštitnika – pretka s određenim moćima, od kojeg potječu svi ostali stanovnici određene arke i svi imaju određene sposobnosti. Nitko zapravo ne zna što su ti zaštitnici, osim da su živi od početka ovog svijeta – no oni kroje pravila i život svake arke, njih se pita kad se odlučuje o jako važnim pitanjima. A kod svakoga od njih postoji i ta neka knjiga… Koja se ne može pročitati.

Osim… Ako možda u nekom slučaju nisi Čitač. Onaj koji dodirom može pročitati povijest predmeta do trenutka njihovog stvaranja, preko svakog vlasnika… Netko tko ima moć u rukama. Netko kao Ophelia koja živi na arci Anima.

Ophelia koja je odbila već nekoliko prosaca i time duboko uvrijedila većinu svoje obitelji. Ophelia, koja je kuratorica muzeja s prastarim artefaktima, (koji su btw iz našeg doba) i kojoj je taj posao sve.

No, Ophelia može još nešto – može putovati kroz zrcala.

You have the strongest character in the family, my child. Forget what I said to you last time. Here, before you, I predict that your husband’s will is going to shatter against yours.

I kad tog jednog jutra upadne u staru zgradu Arhiva posjetiti svog kuma i obavjestiti ga da se udaje, on je isprva oduševljen i preplavljen olakšanjem, no ubrzo shvati da tu nešto nije kako treba…

Ophelijin brak je politički, diplomatski. Dogovoren između zaštitnika dvije Arke. Što je samo po sebi čudno, ali još gore je to što je dotični s druge Arke, sjeverne, hladne Arke zvane Pol, s kojom nitko zapravo ne želi imati posla. I gdje isto imaju određene sposobnosti.

Ophelia nije oduševljena, ali obavit će svoju dužnost. No, nikako nije spremna na sve ono što će se dogoditi jednom kad sa svojim zaručnikom stigne na Pol… Jer od tog trenutka, više ništa nije kako treba. Ophelia otkriva da nije došla biti suprugom, nego se tu krije nešto mnogo opasnije, mnogo mračnije i da bi je to nešto moglo koštati života…

Na Polu postoje klanovi. Što znači da je onaj klan koji je trenutno na vlasti i u stalnoj opasnoti. Ophelia je tek pijun u ovoj uvrnutoj borbi za preživljavanje, u priči u kojoj mora tajiti da je zaručena, nitko ne smije znati gdje boravi, a ubrzo shvaća i da je pravi razlog zbog kojeg su je uopće i doveli tu – ta njezina sposobnost čitanja… Jer možda bi mogla pročitati određenu knjigu?

Tko je zagonetni g. Thorne – Ophelijin misteriozni zaručnik koji se ponaša potpuno suprotno od uloge koja se od njega očekuje? Prijatelj ili neprijatelj? Zaštitnik ili okrutni manipulator koji ima samo jedan cilj? U što se to uplela? Tko je tetka Berenilde i je li stvarno sigurna pod njezinom zaštitom? Tko su ti ljudi koji su je otrgnuli od njezinog doma, njezinog nasljeđa, svega što je bila? Zašto?

From having seen so many illusions, it had lost his own, and that was just fine. When Illusions dissapear, only the truth remains.

Opasnost i napetost su stalni pratitelji ove priče, koja je, priznajem, na početku izgledala kao lagano štivo o djevojci koja se odbija udati. No, do kraja knjige već sam mahnito okretala stranice da vidim hoće li Ophelia izvući živu glavu, što će se sljedeće dogoditi, kako će prebroditi još jednu prepreku i naposljetku – kome u ovoj priči se stvarno može vjerovati?

Moram priznati da me Christelle Dabos ugodno i neočekivano iznenadila pričom koja je na kraju ispala sasvim neočekivano – napeta i bajkovita. Iako me u nekim elementima podsjetila na neke druge priče koje sam čitala, ipak je jedinstvena i neponovljiva. Arke, ljudi s nevjerojatnim sposobnostima, neki vrlo opasni, neki prilično lukavi, zagonetne knjige, prastari zaštitnici, nadnaravni darovi, magija na svakom koraku, iluzije, intrige i političke igre povezane s magičnim sposobnostima – sve to spojilo se u jedinsvenu cjelinu i na kraju sam pročitala jedan jako dobar fantasy politički triler.

Barem zasad. Izvornik je napisan na francuskom, a na engleski su prevedene tek dvije knjige, pa se drugoj neizmjerno veselim.

This is what I am before being a pair of hands, Ophelia concluded, pulling her fingers out of the mirror. I’m the Mirror Visitor.

Ovo je priča prepuna napetosti, ali priča o povjerenju, o vjeri u vlastite sposobnosti, o nagonu za preživljavanje i snalažljivosti. Tko je kome što i zašto, gdje se zapravo krije opasnost i na koga se stvarno može osloniti – zagonetke su koje ćete pokušavati odgonetnuti cijelu knjigu – dok zajedno s Ophelijom pokušavate isplivati iz zbrke u koju ju je, ne znajući, ubacila njena obitelj. Ophelia je naivna i mlada, ali snalažljiva i pametna i vrlo brzo shvaća da mora igrati igru koju su joj nametnuli – i da mora biti za nijansu bolja. Ako želi ostati živa.

Ako namjeravate početi čitati Fantasy – ova knjiga je sasvim dobar početak. Predviđaju joj uspjeh Harryja Pottera, ali iako mislim da nitko neće uspjeti nadmašiti uspjeh HP, isto tako mislim da ovaj serijal nikako nije zaslužio proći ispod radara. Sudeći prema prvoj knjizi, to će biti jedno ludo putovanje, od početka do kraja.

Želim da što prije doživi hrvatsko izdanje jer je stvarno knjiga za preporuku. Nadam se da ću uskoro imati u rukama i drugi dio, a onda vam se opet javim s dojmovima.

Dotad – ako ikako možete nabaviti i ako čitate na engleskom ( ili francuskom) – go for it!

Kisi.

DEMON ŠKOLSKE KNJIŽNICE/DVOJNICI IZ TAME -MOREA BANIĆEVIĆ

Ako želiš otvoriti nove mogućnosti, otključaj neka nova vrata.

Moram priznati da sam se jako ugodno iznenadila. Nakon nekoliko čudnih, bezidejnih pokušaja fantasy priča naših autora za mladu publiku ( cca 12 godina – i da, čitam to i takve stvari 😛 ), nakon kojih me već bilo strah uzeti u ruke neki takav roman, Morea me u potpunosti osvojila svojom ekipom osnovnoškolaca prijemčivih za kojekakve nadnaravne pustolovine.

Zašto? Pa za početak, od šestero djece, nijedno nije vukodlak, vampir, vještica ni nekakva uvrnuta kombinacija to troje, niti imaju bilo kakve veze s davno izgubljenim nasljeđem neke od tih vrsta za koje ne znaju, a onda misteriozno otkriju da su potomak velikog druida od prije 3000 godina koji slučajno ima vampirske krvi (okrećem očima). Samo su klinci.

A onda, ni u jednoj od ove dvije priče nemaju posla s vampirima, vješticama, vukodlacima ni nikakvom uvrnutom kombinacijom toga. ( Nemam ja ništa protiv vampira, vještica i vukodlaka. Neke od najdražih knjiga imaju baš te i takve likove. Samo mislim da bi možda bilo dosta i da se tema iscrpila.)

Reći ću da sam je izgubila, pomislila je dok je rijeka odnosila njenu malenu, drvenu verziju. Okrenula se i ponovno pretrčala cestu. Laknulo joj je. Sad se može zaputiti doma.

Radi se o šestero klinaca šestog razreda osnovne škole koji su ekipa. Imaju normalne roditelje, normalne živote i nemaju nadnaravne moći. Samo imaju sposobnost upadanja u nevolje u koje su upletena razna nadnaravna bića ili događaji. I koji opet nemaju veze s vampirima, vješticama i vukodlacima. A, da – imaju i jednog prilično cool djeda.

I to me oduševilo. Morea Banićević me kupila originalnim idejama za svoje likove, koji u jednom romanu imaju posla s prilično zločestim demonom povezanim sa starom knjižnicom koja je davno izgorjela. Rješavajući zagonetke koje im uporno netko ostavlja u knjigama, naći će se u nezavidnoj situaciji u kojoj neće znati ni točno gdje su, a ni kad su…

U drugom romanu imaju posla s jednom bakicom, za koju će se kasnije pokazati da je daleko od bespomoćne dobroćudne starice kakvom se pokušava prestaviti, a šestorka je ponovno uvučena u priču u kojoj će im trebati prilično zdravog razuma, hrabrosti i dovitljivosti da se iz nje izvuku.

Uz to što naši junaci obično imaju posla s opasnim situacijama onkraj zdravog razuma, pratimo i njihove osobne probleme u odrastanju i obrađuju se i neke malo teže teme. Većina klinaca se definitivno može pronaći u nekom od glavnih likova.

Jedva čekam treći roman. Zabavni su, pitki i maštoviti, priče nisu nategnute ni isforsirane i Morea očito zna kad treba stati, pa su priče relativno kratke i samim time nema opasnosti da postanu naporne.

U ove dvije epizode avantura naše šestorke – baš sam uživala. Mislim da je to upravo onakvo štivo kakvo bi se svidjelo osnovnoškolcima, ali i nama, kao odraslima.

Šestero djece u polutamnome hodniku nije znalo što učiniti. Djevojčice su se uplašeno skutrile iza dječaka i svi su se pokušavali nešto dogovoriti.

Morea Banićević je za Demona školske knjižnice osvojila i SFERU – najstariju nacionalnu žanrovsku nagradu. Potpuno zasluženo.

Preporuka 🙂

Kisi ❤

SISTERS OF THE WINTER WOOD – RENA ROSSNER

If you want to know the history of a town, read the gravestones in its cemetery. That’s what my Tati always says. Instead of praying at the synagogue like all other man in our town, my father goes to the cemetery to pray. I like to go there with him every morning.

Obično kad naletimo na neku knjigu slične tematike kao neka druga, onda započinjemo sa – Ako vam se svidjela Spinning silver… Ako vam se svidjela Zimska noć…

Ali zapravo je svaka knjiga drugačija i malo toga se može uspoređivati jer svaka nosi svoje.

Sisters of the Winter wood je trebala biti retelling popularne pjesme Christine Rossetti – Goblin Market. I ona to definitvno jest, i to prekrasno prepričana sa svim onim poukama i upozorenjima. No, ova priča je mnogo više. Uz razvijanje radnje, ovdje se osim Goblin Market isprepliću kršćanska, židovska i ruska mitologija, zajedno s osobnom pričom predaka same autorice i elementima stvarnih događaja na prijelazu prošlog stoljeća. I za čudo – sve to divno funkcionira!

Saint Ana
didn’t walk with God –
she new she wasn’t made
for perfection;
she never tried
to fit a pattern
that didn’t fit her.

Priča je prepuna simbolike, alegorija i upozorenja, no trebate ih nužno tražiti, ona funkcionira i samo kao bajka.

Pa ipak, na kraju knjige autorica sama pojašnjava otkud joj ideja i koji su to stvarni događaji inspirirali radnju, postoji rječnik hebrejskih, židovskih i ruskih riječi koje je upotrebljavala, a također i objašnjenja odakle je uzela pojedine elemente za svoje likove i oblikovala događaje.

I dobila je slojevitu bajku s mnogo elemenata, ali nekako se sve skupa ne čini previše, nego baš kako treba.

But this morning
I’m restless
and that usually means
something is about to change.

Posebnu draž ( barem meni) ima jedan sjajan trik kojim se autorica poslužila da bi ispričala svoju priču – ona je ispričana u dva glasa i dva različita stila pripovjedanja. Priču pričaju dvije sestre, svaka sa svojeg stajališta, ali tako da se dijelovi nastavljaju jedan na drugi.

There have always been rumors about the Kodari forest and the hidden things within it.

Liba svoj dio priča u prozi, dok je Layin u stihovima. Što im zapravo savršeno odgovara – jer Liba je starija, ozbiljnija sestra – duge tamne kose i krupnije građe, visoka i čvrsta. Liba je privržena ocu – rabinu koji živi svoju vjeru i uz kojeg je Liba mogla učiti. Budući da nemaju sinova, otac ju je rado podučavao, iako se žene i nisu trebale držati knjige. Liba čeka da joj otac pronađe muža, jer tako to ide. Njen budući muž morat će biti iz Kupela – gdje živi narod njenog oca i ona će se tome pokoriti. No, Liba ne zna da to neće biti lako – njeno srce je još slobodno i zato ne vidi prepreke dogovorenom braku, a budući da smatra da je izgledom ružnija od svoje sestre – vjerojatno će tako lakše naći muža… No već joj je skoro 18 i krajnji je čas, a nije ni svjesna da je iza ugla čeka netko tko se ni najmanje ne uklapa u očeve planove.

Laya, s druge strane – izgleda kao njena majka. Krhka i nježna, prekrasne srebrne kose i divnih očiju, nasljedila je svu majčinu ljepotu. Laya nije religiozna kao njen otac i sestra, zapravo sanja o slobodi, želi sama odlučiti o svojoj sudbini, želi letjeti.

Laya holds my gaze. I see the reflections of my ice-blue eyes in her brown-black ones, and I know that nothing between us wull ever be the same again. But maybe that’s ok. Maybe it’s the way that things are meant to be. We are allways changing, like the moon.

Ova neobična obitelj živi u šumi. Budući da je otac židov, pa još k tome iz “kraljevske”obitelji, a majka preobraćena kršćanka – u Kupelu ih nikad nisu prihvatili. Zato su se odselili u Dubossary – gdje židovi i kršćani žive u miru, svatko sa svojim običajima i zakonima, no u međusobnom poštovanju i uvažavanju. Ipak, i ovdje ih gledaju ispod oka, zato žive u šumi gdje su dio zajednice, no daleko od znatiželjnih očiju.

No, ova obitelj ni po čemu nije obična. Ne samo prema načinu života, već kriju i tajnu svog porijekla koja je i magična i divna, ali i opasna i prijeteća.

Roditelji ove male obitelji nisu samo ljudi različitih vjera, već i različitih rasa. Rabin pripada plemenu medvjeda, židovskom klanu koji u svojoj krvi nosi moć mijenjanja oblika. Rase koja svoju lozu vuče od prvog medvjeda – prapradjeda koji se pretvorio u medvjeda da bi obranio narod… No on je i “prijestolonasljednik”, a otac mu je na umoru. Zato će morati naslijediti oca, a budući da nema sinova, Liba će odjednom dobiti sasvim drugačiju ulogu od one koju je priželjkivala.

Majka im je labud, također mjenjolik. Iz potpuno različite loze, kraljevskog porijekla, ali iz kršćanske obitelji. A Laya također ima svoju sudbinu koja je daleko od one obične djevojčice iz obične obitelji.

Njihov savez nikad nije gledan blagonaklono, no on priča priču slobodnog izbora i ponekad teških odluka.

Liba i Laya su sestre, svaka nosi drugačiji gen. Liba pripada medvjedima, Laya pripada labudovima, a sve će saznati one noći kad im roditelju moraju otići u Kupel – djedu koji je na samrtnoj postelji. Otkrit će im tajnu i otići.

That’s not how you treat a woman. I raise my voice. That is not how you treat anyone. You don’t get to decide my future. You don’t get to decide when I shift. I don’t care whose daughter I am. My father doesn’t get to decide my future either.

Liba i Laya će ostati same, svaka s tajnom o vlastitom podrijetlu, s upozorenjima roditelja da moraju čuvati jedna drugu, svaka sa svojim pitanjima, dvojbama i nerazumijevanjem. Svaka ima misiju zaštititi onu drugu, no mora se nositi i s promjenama u vlastitom životu, vlastitom tijelu, vlastitim sposobnima.

U isto vrijeme na tržnici se pojavljuje skupina braće koja prodaju voće. Slatko, ljepljivo, zamamno voće, i sokove i plodove od kojih samo želiš još… Čarobna braća kojoj je teško odoljeti, koja te uvuku u svoj začarani krug i jedino na što misliš je kako se dočepati još plodova… Braća s kojom nešto nije kako treba, ali Liba ne zna što. Braća koja su opasna, ali Laya to ne vidi. Braća koja će se s dvije sestre malo poigrati, no neće očekivati razvoj događaja kakav slijedi.. A u šumi se stvara nešto pokvareno i gnjilo, nešto mrtvo, ali istovremeno živo, nešto što nema dobar miris. Nešto zlo… Prijeteće.

A pronađeno je i tijelo. Pa još jedno.

Djevojke će morati odrasti, zaštiti jedna drugu i same sebe… Hoće li moći?

Haven’t you read any fairy tales? This doesn’t end well.

Sisters of the Winter wood je priča koja me od samog početka uvukla, pohlepno sam okretala stranice, uživala u Libinoj inteligenciji i snazi, Layinim stihovima i želji za slobodom. I shvatila sam da čitam priču, ne samo o borbi jednog naroda za prihvaćanjem, već o borbi svih različitih da im se prizna pravo na vlastiti život, djevojkama pravo na izbor, svim živim bićima pravo na slobodu.

Borba dva različita naroda za miran suživot može se primjeniti na bilo koji narod i bilo koju situaciju koja je u stvarnosti već proživljena. Alegorija u ovoj priči ima previše da bih vam objašnjavala, ali autorica je napisala krasan pogovor gdje možete poloviti konce.

No, ovo je zapravo priča i o odrastanju, o ljubavi, o sestrinskoj privrženosti. O obitelji i što ona znači. O zaštiti i utočištu koje pruža vlastito gnijezdo, oni koji pripadaju tvojima. Ali da se ponekad zaštita pronađe među onima koje izbjegavaš. No i o sudbini i njenim obratima, o tome da smo svi isti, iako imamo različito porijeklo. O dobroti, o opasnostima, o pustolovinama. O magiji. O zabranjenom voću. O čaroliji koja se pojavi kad se najmanje nadaš.

He bends down and kiss me.
I love you enough, he says,
to let you go.

Sisters of the Winter wood je priča u kojoj se isprepliću razne vrste ljubavi – sestrinska, roditeljska i obiteljska, ali i prijateljska, ljubavnička i ona iz odanosti. Prepuna je povijesti, poetična i čarobna, ali istovremeno i teška, surova i stvarna. I duboko atmosferična.

Ono što me iznenadilo je to koliko mnogo različitih elemenata na kraju funkcionira bez problema.

Uživala sam u svakoj stranici, ponekad zarobljena u priči toliko duboko da nisam ni shvatila da ljudi pokušavaju razgovarati sa mnom 🙂

Nadam se da će nas neki od izdavača iznenaditi prijevodom, a dotad – ako možete – nabavite je 😉

For there is no friend like a sister
In calm or stormy weather;
To cheer one on the tedious way,
To fetch one if goes astray,
To lift one if one trotters down,
to strengthen whilst one stands.
Goblin Market

Preporuka ❤

VELIČANSTVENI BAZAR I BRAYANOVO ZLATO – PETER V. BRETT

“Glup, pa živ”, rekao je Curk. “Dostava grom štapića uvijek se dobro plaća jer ponekad dostavljač završi u komadima. Prestar sam za takve pizdarije.”

Dok nestrpljivo očekujem nastavak Oslikanog čovjeka, tj drugi dio Ciklusa o demonima, u međuvremenu sam nabavila malu knjižicu s dvije novele, par izbačenih scena, malim rječnikom krasijskog jezika i grimorijem simbola.

Radnjom, ove dvije novele su negdje između prvog i drugog dijela, pa je knjižica tako i nazvana – knjiga 1,5.

Oslikani čovjek mi je otkriće, stvarno sam uživala u cijeloj knjizi, a ova me knjižica još više razveselila jer je skratila čekanje do drugog nastavka. Priče u njoj – Brayanovo zlato i Veličanstveni bazar prate Arlena, prije nego je postao Oslikani čovjek, a nakon što je postao Glasnik.

Brayanovo zlato vodi ga na dug i opasan put, do Brayanove planine, a na brigu su mu povjerena čitava kola grom štapića od kojih baš svaki mora privesti cilju. Putem ga, naravno, čekaju nevolje. Neki dvolični ljudi, neki kukavice. Neki novi demoni. Arlen će se iz svih situacija izvući jači, brži, ali i pametniji. Iako je u ovoj noveli jedva dovoljno star da bude punoljetan – Arlen svaku situaciju koristi za učenje. I upravo to je jedna od osobina koje će ga voditi dalje , ali i spašavati u ključnim situacijama.

“Uvijek napadnu prozor. Isti demoni, svake noći. Stalno očekujem da će jedne noći odustati, ali nikako da nauče.”

U drugoj noveli – Veličanstveni bazar, susrećemo Arlena, sada malo starijeg i iskusnijeg, u potrazi za nestalim gradom Anoch Sunom u vrijeme kad tek naslućuje da bi u se u njemu mogao nalaziti ključ borbe protiv sržnika. I ovdje susrećemo mnoštvo likova, opasnih situacija, nove demone, nova učenja, nove simbole. Arlen iz scene u scenu sve više može i sve više zna.

Nije ubio onog demona kojeg je namjeravao, ali ipak je ubio jednog od njih, što je bilo više nego je itko koga je poznavao mogao reći za sebe. Arlen je pozdravio bol, jer bol je značila da je živ, a da nije trebao biti.

Ove dvije kratke priče same po sebi su pravo osvježenje, ali u knjizi – iako je mala – nalazi se još poslastica – dvije izbačene scene. U jednoj je glavni protagonist Leesha. Scena je izbačena da bi skratila broj stranica knjige, ali jasno mi je zašto je Brettu draga, jer i meni je odlična – prikazuje kako se Leesha pretvara u odlučnu i neustrašivu mladu ženu koja je spremna reagirati kad bi netko drugi podvio rep. Slaba sam na žene koje uzvraćaju udarac, ne mogu si pomoći .

“Dobro razmisli”, rekla je, “kad sutra budeš vrištao na zahodu. Dobro razmisli što će biti sljedeći put kad budem morala doći liječiti Brianne ili djecu zbog tebe. Kosti će ti vrištati a visuljak smežurati kao grožđica. Šepat ćeš prije tridesete.”

Druga scena je izbačena intervencijom urednice jer se nije uklapala u knjigu, ali samostalno djeluje sasvim dobro. Prati Arlena u dobi kad je još bio dječak, a obitelj cijela. Objašnjava donekle ono što će Arlen tek postati, kao da naglašava da mu je to bilo namijenjeno, da od svoje sudbine nije ni mogao pobjeći. A nije ni želio.

Riječnik krasijskog jezika i grimorij simbola samo upotpunjuju dojam i ova me knjižica baš oduševila. Posebno me oduševljava Brettovo pisanje, uz njega se osjećam kao da gledam one stare fantasy filmove, bez mnogo efekata, bez sjaja i fensi kostima – samo znoj, krv i suze. I neprijatelj kojeg treba pobijediti. A životi protagonista su svaki priča za sebe, a opet dio neke veće, moćnije priče.

Sad tek jedva čekam dalje 🙂

Ako još niste, svi ljubitelji fantasy žanra – prvo po Oslikanog čovjeka, a onda nabavite i obu malu knjižicu. Zasad 🙂

Preporuka.

Kisi ❤

USPAVANE LJEPOTICE – STEPHEN KING & OWEN KING

IMG_20190825_160355_964

Čak i s te udaljenosti, miris te bijele tvari bio je vrlo snažan i uznemiravao je time što se u njemu miješalo: u tom je mirisu bilo i krvi i tkiva, inteligencije i gladi, kao i elemenata duboke, duboke zemlje, jazbine svih jazbina. A što spava na tome velikom ležaju? Posve sigurno ne lisica, u to je bio uvjeren.
Stephen King & Owen King – Uspavane ljepotice

Ajde, napokon sam gotova s ovim 😀 I ovih 720 stranica vrijedi za 3 knjige, budući da sam je čitala 2 tjedna.

Nije kriva knjiga. Krivo je preseljenje u drugu državu, skakanje, namještanje, premještanje i umor.

No, bez obzira što sam je svako toliko morala napuštati i raditi nešto drugo, ili se onesvijestila od umora – cijelo to vrijeme mi je držala pažnju i zapravo sam jedva čekala svaki slobodni trenutak da joj se vratim.

King kao King, ne ide bez barem malo mistike i fantasy elemenata, ali za razliku od većine njegovih djela ( od kojih većinu nisam pročitala – mea culpa – ali hoću s vremenom 😀 ) – ovdje ima neusporedivo manje makljaže nego inače. ( Iako je ima, naravno – bez toga ne može 😛 )

Jednog dana, koji je počeo kao sasvim običan dan, počele su kružiti vijesti da se neke žene u staračkom domu negdje u Australiji nisu probudile. Nisu mrtve, samo spavaju. Ali se ne bude. Što je čudno. A čudno je i što im se oko glave stvorila neka vrsta kukuljice koja postaje sve deblja.

Što je to? Kakva je to zaraza? Virus? Masovna histerija?

Do trenutka kad Michaela Cotes, etablirana novinarka krene izvještavati o fenomenu koji pogađa samo žene, tzv virus je već dobio ime – Aurora. Stanje postaje alarmantno. Do tog trenutka jasno je već da žene ne smiju zaspati. Jer ako zaspu, neće se probuditi. Bolest pogađa sve, i male bebe i djecu i starice i žene u naponu snage.

Michaelina majka – Janice Coates – glavna je i odgovorna u ženskom zatvoru Dooling, u gradiću Dooling u Zapadnoj Virdžiniji.

Lila Norcross na čelu je policije. Njen suprug – Clint Norcross – zatvorski je psihijatar.

Virus je i u zatvoru počeo uzimati maha kad se odjednom odnekud pojavila Evie Black, polugola i bosa. Nitko je ne poznaje, ali ona poznaje sve. Ubila je 2 muškarca snagom superheroja, prate je noćni leptiri, a rane joj zacjeljuju neočekivanom brzinom. Lila ju je dopratila, Janice primila u zatvor, a Clint će u nadolazećim danima odigrati ključnu ulogu.

Većina žena će zaspati. Evie Black također, no ona se budi kao i prije. Neke će ostati budne, ali ne i uračunljive.

Neke od onih koje su zaspale odlaze u neko drugo, mjesto. Bolje? Pravednije? Tko o tome odlučuje? Jedna od njih je i Lila, šerifica koja je u nekom trenutku, nakon par dana nespavanja, nakon nekih napokon riješenih stvari sa suprugom i sinom – odlučila da je preumorna. I probudila se na drugom mjestu, s nekim drugim obavezama. U nekom drugom, a opet istom svijetu. Boljem? Ili samo mirnijem u početku? A stići će i druge žene. I Janice. I zatvorenice. Od kojih ćete svaku posebno upoznati.

Tko ili što je zapravo Evie? Ona koja tvrdi da je tek poslanica? Ona koja je možda, a možda i nije sve ovo izazvala? Što želi? I zašto?

Dužnosnik Wettermore zabilježio je dio njezina buncanja: Crna Anđelica uspela se iz korijenja i spustila s granja. Prsti su joj smrt, a kosa puna paučine, dok je san njezino kraljevstvo.

Možda se sama Priroda napokon pobunila protiv ljudi, protiv onoga što joj prijeti? Ili je Evie možda tek upozorenje? Test?

I kako će muškarci, koji ostaju bez žena, kćeri, majki, djevojaka – kako će se oni sa situacijom? Izazivanjem kaosa? Hoće li moći mirno sagledati opcije? I kako će se nositi s nezbježnim?

Svi oni imaju svoje male tajne, neke samo njima logične ideje i poneke nedovršene poslove.

Ali nekako će zaključiti da se sve više-manje vrti oko Evie… I što će onda? Hoće li je zaštititi? Uništiti? Iskoristiti? Ili će nas sve skupa na kraju iznenaditi? 🙂

Neke od tih žena istovremeno postoje u dva svijeta. No, ako prestaneš postojati u bilo kojem od njih, prestaneš u oba. Je li muškarcima olakotna okolnost što to ne znaju? Ili možda ipak ne?

Jednom davno živio je neki neobični i nepoznati zatvorski psihijatar koji se odijevao samo u crno, te je istrčao u noć i legao posred jednog traka međudržavne autoceste. Trailwaysov autobus dojurio je upravo tim trakom i riješio ga svih muka, pa su svi ostali živjeli sretno ili možda nisu, no to više nije bio problem tog čudnog i nepoznatog zatvorskog psihijatra. Svršetak.

Uspavane ljepotice je knjiga koja ima neke svoje sitne nedostatke – rat između spolova je dočaran s idejom i priznajem da ima svoju vlastitu logiku, ali većinom generalizira. No, budući da prikazuje jednu alternativnu stvarnost – meni je to bilo ok.

Druga stvar je ta što na kraju nisam dobila sve odgovore koje sam željela, ali to kod mene često završi s par neodgovorenih pitanja.

No kad se sve zbroji, ovo je jedan napet i intrigantan triler s mnoštvom likova i polako građenom napetošću. Ima i košmara i nadrealnih elemanata, a mene se nekim stvarima lako kupi.

Malo se zamisliš. O stoljećima ženske potlačenosti, o tome kakav bi svijet bio kad bi nadvladala ne rasa, nego spol. Bi li muškarci uništili ratovanjem i svađom i posljednju mogućnost spasa čovječanstva? Bi li žene bile bolje i dogovaranjem postigle više? No, kakav bi to bio svijet kad bi jedan spol i dalje bio potlačen? Jesu li muškarci zavrijedili milo za drago nakon stoljeća upravljanja svijetom, a da je jedini rezultat svega to što svijet polako ide kvragu?

Kako spriječiti propast? Je li ovo knjiga koja na neki uvrnuti način ponavlja opći potop?

I što bi se zapravo dogodilo kad bi SVE žene zaspale? Koja je poanta svega?

Što je Evie? Je li ona stvarno samo poslanik koji odrađuje nečiju zapovijed i ako je tome tako – čiju? Jesmo li mi samo igračka u rukama nekog moćnijeg i starijeg i što želi od nas? Kako se i zašto moramo – ponovno – iskupiti?

Zanimljiva je ovo knjiga 🙂 Možete je čitati kao triler i triler će biti . Ali, ako želite – možete o njoj promišljati i pronaći ćete više od jedne teme za raspravu. Svakako bi bila dobar izbor za neki book club.

A onda – i King je King. U suradnji ili bez. Uživala sam. Sviđa mi se. Preporuka 🙂 ❤

Nailaziš na razna stvorenja u dubini zemlje, daleko ispod ostataka planina koje su rudari uništili, stvorenja bez očiju koja su slobodnija nego što si ti ikada bila. Jer žive kako žele, Jeanette. Ispunjeni su u toj tami. Sve su ono što žele biti.

Kisi.

***********************************************************************************

Stephen King & Owen King

Uspavanje ljepotice

Znanje

Preveo: Damir Biličić

OSLIKANI ČOVJEK – PETER V. BRETT (Ciklus o demonima)

IMG_20190807_104611_987

“Mala, mi smo ono što odaberemo biti”, rekla je. “Dopusti da ti drugi odrede vrijednost i već si izgubila, jer nitko ne želi da drugi vrijede više od njega samog.”

Dan je siguran. Kretanje je slobodno, a osim ljudske opasnosti, ništa drugo ne prijeti iza ugla. Danju se normalno živi, kreće, radi. Danju se i putuje. Najsigurnije na one udaljenosti koje možete prijeći prije sumraka.

Jer jednom kad se spusti noć, samo se Glasnici usude putovati, uvijek zaštićeni simbolima. Jer noću izranjanju Demoni. Drveni, vodeni, zračni… Pojavljuju se iz tla, iz same Srži, materijaliziraju i napadaju da ubijaju i žderu. Rane zadane sržničkom rukom su većinom smrtonosne. Jedina zaštita su simboli koji povezani i naslikani ili urezani ili nacrtani, čak i štapom o tlo – pružaju magijsku zaštitu. Demoni su načinjeni od magije, i magija je sredstvo zaštite.

Jedno je bilo riskirati život noću, noću nije imao što izgubiti, nikog tko će ga oplakivati. Ako umre, neće napuniti nijednu bočicu suzama.

Nekoliko stotina godina demoni već haraju zemljom i pustoše ljudska sela. Gradovi su zaštićeniji, opasani su bedemima oslikanim simbolima.

No, nije uvijek bilo tako. Stoljećima prije nego su se demoni uzdigli drugi put – nije ih bilo. Poraženi u davnom ratu, u tišini i tajnosti čekali su povoljan trenutak. Čekali su da se ljudi opuste. Da obrane popuste. Da ih se zaboravi. I tad su ponovno napali.

No stari simboli sad su zaboravljeni, stara magija iščezla, stare ruševine skupljaju prašinu. Izbavitelj još živi u sjećanjima mnogih, preobražen u mit koji ne prepoznaju ni kad im je pred nosom. Nitko ne zna sve, a znanje je raštrkano po svijetu i ono malo ljudi koji još pamte, neke tajne ljubomorno čuvaju. Ostalo im je još ono malo magije i simbola kojih su se sjećali, da bi se zaštitili bez pružanja otpora.

“Mitovi imaju moć.,” rekao je Rojer. “Ne odbacuj ih olako.”

I bilo bi tako još tko zna koliko stotina ili tisuća godina, da nije bilo troje djece koja se možda nikad ne bi ni susrela da nisu odlučila biti svoja.

Arlenu je umrla majka jer mu je otac kukavica. Kad su ga htjeli oženiti protiv njegove volje, pobjegao je. Od malih nogu crtao je znakove bez ikakvog predznanja bolje nego većina odraslih i pobjegao je u noć, sam samcat- i preživio. Proći će godine prije nego mu se put ukrsti s ostalo dvoje, nije znao što ga čeka, ali odlučio je biti svoj.

Isto je napravila i Leesha. Odlučila je uzeti svoj život u svoje ruke i odbiti udati se za lokalnog nasilnika koji ju je uz to još i osramotio lažima. Pobjegla je u naukovanje babi Bruni, staroj travarici koja jako dobro zna što je dobila za šegrta.

Rojeru su demoni ubili roditelje. odgojio ga je alkoholizirani žongler, nekoć na glasu po izgledu i vještinama, ali sad samo još sjena nekadašnjeg čovjeka. I Rojer će morati bježati.

U trenutku kad im se priče spoje, iza njih su godine iskustva, znanja i volje da nešto promijene.

Ali kakve su to priče! Zbilja sam uživala čitajući priču svakog od njih. Priču o hrabrosti, nepokolebljivosti, cijeni koju teška srca moraju platiti da bi slijedili svoj put. Nije dovoljno samo braniti se. Potrebno je i poduzimati.

Meni je ovo ogromno otkriće. Nisam se do danas susrela s Brettom, nažalost, nekako mi pobjegao ispod radara, ali sad sam oduševljena što sam ga otkrila.

Jer jaaako volim dobar fantasy. A ovo baš je dobar fantasy. I uz to je i mračan, a to tek volim. Na kraju nisam mogla prestati čitati, a jedino što me mučilo je to što nemam u rukama odmah i nastavak.

Ciklus o demonima se sastoji od 5 knjiga i nekoliko novela. Novele sam naručila, a drugu knjigu nestrpljivo čekam. Načula sam da je sve dalje – sve bolje.

Privuklo me to što radnja stalno teče, što u likove dobivamo kompletan uvid, likove koji su kompleksni i živi, imala sam dojam da sam svakog od njih osobno upoznala. Mračna atmosfera, opasna putovanja, magija. Neka viša svrha i cijelo pleme koje je naravno nešto krivo shvatilo. U dahu sadm došla do kraja knjige i želim još.

Roman je u isto vrijeme i napet i nježan i tužan i sretan i borben i magičan. 550 strana u dan i pol. Uz Prdeka, 100 stvari za obavit, i mrtva umorna.

Jedva čekam nastavak!!!!!

Kisi ❤

************************************************************************************Peter V. Brett

Oslikani čovjek

Ciklus o demonima

Hangar7

Preveo – Igor Rendić

VILENJAČKA KRV – ANDRZEJ SAPKOWSKI

IMG_20190718_100617_359

Elaine blath, Feainneweddinnewe, elaine blathdd

Dearme aen a’cáelme tedd

Eigean evelienn deireá

Que’n esse, va en esseáth

Feainnewedd, elaine blath!

Cvjetić, uspavanka i popularna vilenjačka dječja brojalica

Andrzej Sapkowski – Vilenjačka krv

I sad počinje priča. Nakon Želje i Mača, obje u formi pripovjedaka o životu i porijeklu Geralta, o Maču, o Yennefer, Maslačku, Calanthe i nizu drugih protagonista, priča kreće od Ciri.

Sudbina Vješca koji u sudbinu ne vjeruje. Ili ipak? 🙂  Vilenjačka krv se više bavi Ciri i njenim odrastanjem, treningom, naobrazbom. Manje Geraltom, Maslačkom i Yennefer, a i Triss Marigold je prisutna samo dio knjige.

I dalje mi je zabavno. Fali mi malo više Maslačka i malo više štriga i vampira i raznih magičnih bića okolo, i malo mi fali akcije, no Vilenjačka krv i nije zamišljena kao akcija.

Ipak, nemir se širi zemljom, odmetnički vilenjaci okupljaju se u šumi i napadaju sve što mogu, a Nilfgaard je i dalje prijetnja.

Ciri traže svi mogući sudionici priče koji mogu imati bilo kakve koristi od nje – jer Ciri je unuka svoje bake, nasljednica trona Cintre i još nešto. Nešto ni ona sama još ne shvaća. Ali zna Triss. A zna i Yennefer.  Iako su je Geralt i ekipa pokušali obučavati kao vješticu, iako ne može napraviti ni sasvim jednostavan znak Ard, Ciri je nešto posve drugo… I ne mogu se oteti dojmu da je njena sudbina mnogo složenija, a priča mnogo veća od ovog što smo u prvom dijelu dobili u mrvicama. I zato je dobro da je imala Triss koja je neukim Vješcima u Kaer Morhenu isprašila tur 😀 I tu sam se stvarno dobro nasmijala 😀

“Stari, imaš dva izlaza”, rekla je Triss, navlačeći rukavice. “Ili ćeš se priviknuti na magiju, ili ću te prodati seljacima za oranje.”

Andrzej Sapkowski-Vilenjačka krv

Geralt i dalje štiti, Yennefer i dalje pomaže. Majka Nenneke tu je za sigurnost i prikrivanje. A Ciri se razvija, Ciri jača. Ciri postaje – što? Doznat ćemo, s vremenom. U međuvremenu uhode i tragači su sve bliže. I Yennefer mora djelovati…

Vilenjačka krv je malo sporija i laganija od prve dvije knjige, zapravo je uvod u radnju. Nema puno akcije, ni obrata ni prevrata, ali svejedno, meni je ovo baš gušt čitati i jedva čekam dalje.

Čega se oni boje, pomislila je. Scoia’tael? Pa čega se imaju bojati? Ja se vilenjaka ne bojim. Nisam im ništa učinila.

Vilenjaci. Vjeverice. Scoia’tael.

Andrzej Sapkowski – Vilenjačka krv

Fasciniraju me ti neki drugi svjetovi, magija u zraku i priče koje se stvaraju. Ali zapravo, što se Geralta iz Rivije tiče – mene je u ovom serijalu iznova osvajao humor. Nema ga često u bespućima fantasy svjetova, a ovdje je to potpuno prirodno.  Ali oprez – ovo nije komedija.

Jaaaaako se veselim sljedećem nastavku 😀 Jaaako se veselim ovoj priči 🙂 Jako mi je zabavna i taj svijet mi je neodoljiv. iako mi u ovom dijelu jako fali Maslačak.

No, ja vam Sagu o Vješcu stvarno preporučujem od srca. Čak sam i igricu igrala. Ali previše je zarazna, pa nemam kad prosjedit po par sati dok ne završim – zato pročitajte knjige 😉

Volim ❤

Kisi ❤

***************************************************************************

Vilenjačka krv

Andrzej Sapkowski

Egmont

Puls- čitaj najbolje

Preveo – Mladen Martić