KNJIGA O GROBLJU – NEIL GAIMAN

IMG_20181222_182823_342[1]

Postani praznina, postani prašina, postani san, postani vjetar

Postani noć, postani tmina, postani želja, postani misao,

Odšuljaj se i otkliži, nevidljiv pređi svaku među,

ponad, ispod, usred i između.

Neil Gaiman, Knjiga o groblju

Moram reći da što više čitam Gaimana, to mi je draži 🙂 Znam da smo različitih ukusa i vjerojatno postoje oni kojima Giaman ne sjeda, ali… Ova vam je knjigica pravi šećer.

Ovo je baš onaj bajkoviti fantasy kakav sam voljela čitati kao mala, ima onu neku magičnu notu priča kakve mi je nekad pričala baka… Ispričana je jednostavno, bez puno kompliciranja i taman toliko je ljupka da mi se odmah zavukla pod kožu.

Ne znam kako je nisam prije otkrila. Pružila mi je toliko toga lijepog ❤

I oduševila me samim time što su gotovo svi njeni junaci – pa… nisu ljudi. Ili su duhovi, ili vampiri, vukodlaci, gulovi, majstorski red… Ili pak Smrt sama. Gospa na Sivcu.

Jedne noći mala beba je ispuzala kroz vrata kuće i otpuzala na groblje. Nesvjesna da je upravo izbjegla vlastitu smrt, ne sjećajući se tragedije koje je zadesila njenu obitelj. Otpuzala je na groblje i groblje je pružilo zaštitu.

20181222_183015_0001[1]

Od tog dana beba je rasla u sigurnom zagrljaju posvojenih roditelja duhova, g. i gđe Owens. Beba je bila dječak. Dječaka su nazvali Nitko Owens, skraćeno Nit.

Tajanstveni Silas, biće ni živo ni mrtvo, ali potpuno predano tom malom dječaku, postao mu je skrbnik. Jer mrtvi ne trebaju hranu, a zaštita groblja prestaje izvan ulaznih vrata…

Silas se srećom kreće izvan vrata i između svjetova. Štiti i stražari. Pazi na Nita. Svijet pokušava učiniti sigurnim.

Nit će u sigurnom društvu svoje obitelji duhova i ostalih bića s one strane – rasti, učiti, igrati se, steći prijatelje, usvojiti običaje.

Voljeti i smijati se, družiti, razgovarati.  Postati mladić.

Ali ono što je naudilo njegovoj obitelji, još ga traži. Još ga pokušava poslati u zemlju duhova, jer jednom je postojalo proročanstvo….

 

 

Uživala sam, stvarno. Uživala u Nitovom odrastanju, u mudrostima čitave galerije odavno umrlih likova čiji duhovi i dalje žive na groblju. U Nitovoj prijateljici Lizi, spaljenoj jer je bila vještica i pokopanoj na neposvećenoj zemlji na groblju bezimenih… Uživala sam u Silasovim lekcijama i onima gospođice Lupescu , pustolovinama u Gullhaimu, u makabrinu – tom čudnom plesu živih i mrtvih, u Nitovim prijateljstvima i naučenim sposobnostima.

Doduše srce mi se paralo kad je kao beba ostao bez obitelji.

Stvarno me ugodno iznenadilo i to što je u tako malu knjigu ( jedva 250 str), stalo cijelo jedno djetinjstvo, tuga i radost, ljubav i okrutnost.  Pokušaj preživljavanja jednog društva na umoru, zbog koje je trebalo stradati dijete. Zbog djeteta je stradala obitelj. Nemojte mi reći da u ovome ne vidite paralelu s današnjim vladama, sustavima, igrama moći.

Volim Gaimana. posebno volim ovakve kratke, naoko dječje romane. Nije dječji. Itekako je za odrasle.

Svim srcem preporuka.

Kisi.

**********************************************************************************

O Neil Gaiman

Goodreads ocjena: Knjiga o groblju

Gdje kupiti:  Superknjižara

Izdavač: Algoritam

Sedam sestara- Lucinda Riley

 

 

IMG_20181217_122429_8551.jpg

Ljubav ne poznaje granice;

Za nju ne postoje kontinenti

Ona vidi tek zvijezde.

 

Lucinda Riley – Sedam sestara

Smatraju li se roditeljima ljudi čije gene nosite ili oni koji su vas odgojili? Je li jača krvna veza ili ona koja vas veže s ljudima koji se brinu za vas? I da li vas određuje vaše porijeklo, bez obzira što ga niste svjesni… Znate li ipak negdje duboko u sebi na koju stranu krenuti u određivanju vlastite budućnosti?

6 posvojenih djevojčica živjelo je na raskošnom luksuznom imanju zvanom Atlantida na  otoku u Švicarskoj. Živjele su s ocem i dadiljom koja im je cijeli život bila poput majke. Djevojčice su redom posvajanja dobivale imena prema Plejadama, sedam sestara iz grčke mitologije. Plejade su bile kćeri Atlasa i Plejone, koje progoni lovac Orion.  Zeus ih je pretvorio prvo u golubice, a zatim u zvijezde… Vidimo ih dan danas kao zviježđe na nebu.

No, djevojke sedmu sestru nisu dobile. Pa Salt je rekao da je nikad nije našao.

6 sestara se ponovno okupilo na Atlantidi nakon očeve smrti…

I sve su shvatile da ga usprkos svoj ljubavi i sigurnosti kojom su bile okružene, nikada zapravo nisu upoznale. Ali da je on itekako znao sve o njima. Čini se i da je uvijek bio par koraka ispred njih, gotovo kao da ih je cijelog života i nakon njega vodio u smjeru kojem trebaju ići…

Pa Salt je umro, ali ostat će u prvoj knjizi i dalje nepoznanica. Isto kao i sedma sestra. A svaka sestra će nakon njegove smrti dobiti koordinate mjesta svojeg rođenja, očevo pismo i neki znak raspoznavanja ukoliko budu željele pronaći svoje korijene.

Prva knjiga je Majina priča.

sedamsestara2

Maja, najstarija sestra, koja je živjela usamljen život iz straha da ne bude ponovno povrijeđena, ona koja je jedina ostala s ocem na Atlantidi dok su ostale sestre lutale svijetom, ona koja se povukla u samu sebe i krila tajnu –  Maja će pronaći priču svog porijekla u Rio de Janeiru. Priču koja je toliko nevjerojatna, raskošna i bolna, u isto vrijeme životna i predivna i toliko puna ljubavi… Priča koja nadahnjuje i rastužuje, liječi neke rane i zatvara neka pitanja.  Maja će otkrivajući svoje pravo porijeklo naučiti otpustiti i oprostiti. Oprostiti sebi. Svijetu. Obitelji.

Otkrit će i djeliće povijesti u priči svoje obitelji, o tome kako je njezina prošlost povezana s Kristom Iskupiteljem, ogromnim kipom Isusa na brdu Corcovado u Rio de Janeiru. Otkrit će koliko i što je njegova gradnja značila za njezine pretke i koliko je ljubav kumovala nekim davnim događajima… Otkrit će da ponekad nije potrebno otkrivati obiteljske veze suvremenim metodama, jer srce zna i prepoznaje. I da genetika čini svoje.

Otkrit će i da u svakoj priči postoji jednak udio boli, tuge, razočaranja. Ali da nas sve to određuje na putu prema naprijed i da je sve to sastavni dio života. Ipak, neće otkriti cijelu priču niti mislim da će se to dogoditi s bilo kojom sestrom, sve do kraja serijala.

Ovo je vrlo intrigantno napisan serijal, prepun simbolike i slojeva. Isprepliću se prošlost, sadašnjost i budućnost, pronalaze stare tajne i davno zakopana obećanja… Upoznat ćemo i predivni Rio i raskošan Pariz, uspoređujući ih kao 2 različita svijeta i dvije potpuno suprotne stranice u sudbinama protagonista.

sedam sestara

Lutat ćete Monparnassom u jednom trenutku, a već u drugom pokoravati se pomalo krutim pravilima života u  Casa de Orquideas u Riu dvadesetih godina prošlog stoljeća… A onda isto to gotovo 100 godina kasnije. Zaljubit ćete se i srce će vam biti slomljeno. Osjećat ćete teret odgovornosti prema tradiciji i obitelji, u isto vrijeme ljuti na cijeli taj poredak i krutost tadašnjeg mentalnog sklopa… Ali razumjet ćete. I poistovjetit ćete se.

Sviđa mi se ova ideja. Sviđa mi se priča u priči ispričana tako da vas zarobi stranicu za stranicom. Sviđa mi se povezivanje prošlosti i sadašnjosti. Sviđa mi se toplina i emocije s kojima je ova knjiga napisana. A najviše mi se zapravo sviđa onaj simbolični i misteriozni dio. (Ako kliknete na Lucindinu stranicu naći ćete anagrame i objašnjenja nekih imena iz ove priče)

Sviđa mi se to što Sedam sestara ne mogu nikako gurnuti u neki određeni žanr jer pripada mnogima i nijednom. I na kraju, stvarno mi se sviđa što je netko napokon upakirao ljubić u nešto nevjerojatno eterično, predivno i raskošno i ja sam ga pročitala ne trepnuvši.

Sviđa mi se još i to što je predivno napisan, što sam stvarno uživala. Putovala sam od Atlantide do Ria i onda do Pariza, bila sam u favelama i siromaškim stanovima Monparnassa, promatrala umjetnike koji su stvorili Krista Iskupitelja, svjedočila jednoj ljubavi i jednoj tragediji. Plakala sam, nekad od tuge, nekad od ganuća, smijala se i navijala za predivne junakinje romana. Da, junakinje. Iako su pokretači i donosioci odluka u cijeloj priči većinom muškarci – oni koji kuju planove o određuju ženama što i kako jer još je uvijek bilo takvo doba –  junakinje Sedam sestara su sve redom žene.

I to kakve žene! Umjetnice, predvodnice, zaštitnice. Sve redom jake i sve redom pomalo tragične. Ali predivne i stvarne i vjerne sebi…

A tko su sedam sestara, tko im je bio otac i kakva je to još priča koja ih je sve spojila… Nadam se da ćemo saznati uskoro 🙂

Ptičica mi je  šapnula da uskoro očekujemo Ally, drugu sestru 🙂

Preporuka ogromna, do neba i natrag.

I na kraju da se poslužim riječima prevoditeljice Jelene Pataki:  “Pročitajte sve, do zadnje stranice – a onda probajte ostati samo na prvom nastavku .”

Vjerujte mi, mislim da je to nemoguće 🙂

 

Kisi.

*****************************************************************************

Lucinda Riley

Goodreads ocjena: Sedam sestara

Prijevod: Jelena Pataki

Izdavač: Egmont

 

DURGINA KUĆA – JELENA HRVOJ

 

img_20181212_125749_1401.jpg

Čitatelj nikad nebi mogao pomisliti da će u knjizi domaće autorice, gotovo početnice, koja iza sebe ima objavljen tek jedan, tematski također mračan roman “Štorka”, pronaći takvu snagu izražavanja negativnosti i zla kakvu pronalazimo tek u djelima daleko poznatijih autora novije švedske ili američke književne scene. To je još samo jedan dokaz da starost pisca ne mora definirati i kvalitetu njegova stvaranja.

Sanja Smolec, književnica – U predgovoru Durgine kuće

 

 

Nisam ni sama sigurna u koji žanr bi strpala Durginu kuću. Na poleđini su je svrstali u horor, ali ono što od horora ona i ima je činjenica da je sve ovo moglo biti stvarno. I da vjerojatno i jest stvarno, samo s drugim imenima, u drugom mjestu i drugo vrijeme. Ili sad, tu preko puta, a vi niste svjesni.

Svrstavaju i u psihološki triler. I je otprilike to. I psihološki i triler i još puno više. Ili gore. Ovisi s koje strane gledate.

Ako nemate želudac za gledanje horora, ako skrivate pogled na scene nasilja kod filmova ili imate problem s bilo kojom vrstom oštećene psihe, nemojte ovo čitati.

Ni ja ne gledam krv na platnu, ali tu sam uspjela nekako ostati vani, kao promatrač koji gleda eksperiment, pa sam prošla kroz priču bez kasnijih noćnih mora. Nadam se. Nije stvar u tome da bi imala noćne more od prizora koje vidim kad čitam,  nego od činjenice da je sve što pročitate – moguće.

Durgina kuća je prikaz sociopatskog ponašanja, načina na koji se poremećaji psihe javljaju pod utjecajem manipulativne i mentalno jače nestabilne osobe u predadolescentskoj dobi. Prikaz što ste sve u stanju učiniti za mrvicu sklonosti osobe koja sve što radi, radi s namjerom da vas iskoristi. Zato jer vas je tata ostavio. Zato jer ste s 12 godina prisiljeni brinuti sami o sebi jer ne znate što se dogodilo roditeljima. Zato jer ste izmanipulirani do krajnjih granica, i kad toga postanete svjesni, već ste zaglibili do vrata.

Priča se vrti oko 3 djevojčice koje će u napuštenom zabavnom parku osnovati neku vrstu sestrinstva pod nazivom Durgina kuća. Na mjestu koje je i samo bilo poprište strašne nesreće, mjestu koje godinama svi izbjegavaju, one će pronaći neku vrstu uvrnute sigurnosti. Svaka od njih bježi od vlastite nesređene obiteljske situacije i ono što im nedostaje kod kuće, tražit će jedna u drugoj. Ali stvari se mogu prelako oteti kontroli. Izmanipulirane izopačenim dominantnim umom jedne od njih, ostale dvije su u stanju napraviti neizrecivo zlo, pod izlikom otpuštanja psihičke boli, pod izgovorom osvete ili odštete za sve ono što su morale proći…

durga1

Radnja se proteže u 3 vremenska razdoblja, a zlo se provlači generacijama. Ludilo, psihički poremećaji, izopačeni umovi – produkt su koliko genetike, toliko i okolnosti koje dopuštaju oštećenoj ličnosti da probije i pokaže svoje pravo ja.

Jedna od djevojaka dijete je rastavljenih roditelja. Mama polako, ali sigurno postaje alkoholičarka. A alkoholizam obično ide u paketu s raznim drugim oblicima poremećene psihe i adekvatnog ponašanja. A tata? Tata je otišao i nije ga briga…

Druga odrasta zamjerajući roditeljima koji su je ostavili. Živi s bakom koju nagriza demencija, i o kojoj se odjednom mora brinuti. Ne zna kako su mama i tata zapravo umrli ni što se dogodilo prije 10 godina kad ih je izgubila…

Treća je čisti psihopat i čini se da je jednostavno takva. Ima normalan dom, tatu i mamu, sigurnost i obitelj. Savršen život. Možda i malo presavršen. Obratite malo pažnju na njenu mamu.

Kako i zašto će se uplesti u događaj koji će ih zauvijek obilježiti, koliko daleko je ljudska psiha u stanju otići u krivo i koliko treba da se izgubi mjerilo za dobro i zlo?

Nisam psihijatar ni psiholog niti baratam stručnim pojmovima i literaturom. Ne znam razliku između raznih dijagnoza. Ali prepoznajem poremećenost. Sad. Kad je srednja daleko iza mene, kad nemam potrebu dokazivanja vršnjacima, kad znam da su neke stvari koje smo izvodili iz ove perspektive prilično blesave. Ali da sam s 12 upala u ovakav scenarij, sa sličnom pozadinom priče… Ne znam. I ponavljam, ovo sve je realno moguće.

durga2

Roman sam pročitala u dahu. Poput automobilske nesreće je, grozno, ali ipak buljiš. Odličan je, kompleksan, napet, slojevit, svaka stranica vuče da kreneš na sljedeću. I onda iznenađujući i maestralan kraj.

Ono što iznenađuje je kad čitate opise svih tih poremećenih i bolesnih stvari, svega što je jedno ljudsko biće u stanju napraviti drugome… za neke od njih vam se protivno svim uvriježenim vjerovanjima javlja  – samilost. Suosjećanje. Čak i razumijevanje. Ne odobravaš, ne shvaćaš, ne pozdravljaš, ne želiš – ali razumiješ.  Imaš osjećaj da si u epizodi Zone sumraka, ali razumiješ. A vjerujte, i to je isto dosta jezivo.

Otkad sam otkrila Jelenu u romanu Dedivinacija – nacija psihoze, pokupovala sam sve njene knjige. Piše brutalno dobro, bez ublažavanja, bez zadrške, pogađa u sridu. Uzdrma te i ostavi zabezeknutog. Uz to, piše brzo i bez praznog hoda, njene knjige čitaju se u dahu.

Durgina kuća je štivo koje vam mogu mirne duše preporučiti jer je od mene zaslužilo čistu peticu. Ipak, ne mogu vam reći da ćete se opustiti i uživati i definitivno nije za one slabijeg želuca.

Roman je brutalan je. Sirov. Jeziv. I odličan.

Kisi

*****************************************************

O Jelena Hrvoj

Goodreads ocjena: Durgina kuća

Ostale recenzije: Čitanje sa stilom 

Aleksandra Martinović

Knjige koje oduzimaju dah

Gdje kupiti:  Jelena Hrvoj

 

 

 

 

KRUNA PONOĆI – SARAH J. MAAS

IMG_20181203_103409_057[1]Od kamenih vrata sudbine                                                                                         demoni su stvorili tri                                                                                               kamena koja su bogovi zabranili                                                                                jer su ih se jako bojali.                                                                                                  U tuzi, on sakri jedan u krunu                                                                                    nje koju je toliko volio                                                                                                 da je čuva tamo gdje spava                                                                                        unutar zvjezdane sobe.                                                                                          Drugi je skriven                                                                                                          u planini od vatre,                                                                                                        gdje su muškarci zabranjeni                                                                                  unatoč silnoj im želji.                                                                                            Gdje se treći nalazi                                                                                                      nikada neće biti rečeno,                                                                                             ni glasom ni jezikom                                                                                                     ni količinom zlata.

Sarah J. Maas – Kruna ponoći

 

Sarah je sazrela. Vidi se to po zrelijem načinu pisanja, složenijoj radnji i likovima, vođenju čitatelja kroz priču. Nema više onih djetinjastih ispada, priča je ozbiljnija i intrigantnija, meni daleko zanimljivija nego u Prijestolju od stakla. Naslućujemo da se iza prvotne slike Caleane kao slomljene djevojčice koja je morala brzo odrasti i koja je više nošena bijesom nego razumom – krije mnogo, mnogo više. A i u samoj priči općenito se krije više nego nam je Sarah u ovom, drugom nastavku dala.

Da, i Caleana je odrasla. Postavši kraljevim borcem dužna je ispunjavati svoju stranu ugovora da bi jednom napokon postala stvarno slobodna. A to nažalost uključuje još ubijanja. Svaki kraljev zadatak je jedno ime koje treba nestati. Svaki papirić zapečaćuje nekome sudbinu. I svaki put Cealena donese dokaz i skrene pogled.

Sve dok se na papiriću ne nađe Archerovo ime. Ime koje Caleana poznaje, djelić njene prošlosti. I kako kralj svaki put ima isti izgovor – pobunjenici, prijetnja kruni, izdaja – ovaj put će Celaena poželjeti istražiti, uvjeriti se, pronaći kakve se to spletke odvijaju unutar i van dvora.

Ljubavnog trokuta više nema, čini se da je Caleana izabrala. I on je izabrao nju. Sve dok ih ne rastavi nešto veće, nešto ozbiljnije i dok svoje prste ne uplete sudbina. I magija.

Kralj je u svojoj okrutnosti i žeđi za moći prije 10 godina zabranio magiju i ona je nestala…

Osim što nije. Kakav god skriveni izvor moći je kralju omogućio osvajanja, okrutnost i širenje teritorija, kakva god sila ga je promijenila u ovo što je danas – nije mogla ubiti magiju. Onu drevnu, staru magiju naroda koji je bio tu odavno. Čijem rodu pripada prva Adarlanska kraljica. I čija krv teče još nekim krvnim lozama koje u svom stablu imaju istog pretka…

KRUNA PONOĆI3

 

Kraljica Elena je također izabrala Caleanu za zadatak. Drugačiji, opasniji i mnogo teži zadatak od onih koje obavlja za kralja.  Mora otkriti gdje se krije izvor kraljeve moći, mora pokušati zaštititi sebe i sebi drage ljude od opake sile koja i dalje obitava u dvorcu. A želi otkriti i tko stoji iza tzv pokreta otpora koji se oslanja na Aelin Galathynius, prijestolonasljednicu Terrasena koja bi trebala biti mrtva…

KRUNA PONOĆI2

Elena ju je izabrala zbog njenih sposobnosti, ali i nečega drugog, nečega važnijeg. Nečega što može donijeti prevagu.

Caleana počinje shvaćati koliko je opasna i razorna kraljeva moć i traži način da joj stane na kraj. Usput dobiva neočekivanog saveznika. Na njega nije računala, ali ni on nije računao s otkrićem što se zapravo nalazi u njegovoj krvi…

I Nehemia. Kako je sa svim povezana Nehemia? Je li princeza izdajnik ili saveznik? Želi li Caleanu zaštititi ili joj namjerno daje pogrešne informacije da je navede na krivi trag?

KRUNA PONOĆI

Kruna ponoći je nastavak koji će sve likove natjerati na promjenu. Neki će otkriti da su mnogo više nego su mislili, neke će gubitak natjerati na odrastanje. Neki će pak morati iz temelja preispitati svoja uvjerenja i zapitati se kome i zašto služe. Nekima će se srušiti svijet. Neki neće biti uopće svjesni što im se sprema.

Ali jedno vam mogu obećati. Knjigu nećete ispuštati iz ruku jer ništa nije kako se čini i nitko nije to što jest. Isprepliću se drevne legende, kraljevi i kraljice, krvna loza koja je navodno nestala i tko zna kakvi suludi planovi kralja koji je daleko opasniji nego je itko mogao pretpostaviti.

 

Iskreno, ljubavna priča u ovom nastavku je sporedna, pa ako ste očekivali nešto spektakularno, ne radi se ovdje o tome. Ali se radi o povjerenju i odanosti. A uz sve napetosti, peripetije, opasnosti i intrige, ovdje ljubić stvarno nije potreban jer… Priča ima sve ostalo. A ono što mi je posebno drago – ima mnogo više  mistike i magije nego u Prijestolju od stakla i sve to daje romanu neki novu dozu napetosti. A ne nedostaje ni zapleta ni obrata ni živopisnih likova koji samo pridonose hiptnotičkom čitanju kao da ne postoji vanjski svijet…

 

Na kraju sam samo htjela odmah čitati dalje. Iako, moram priznati, u prvom nastavku sam oprostila Sarah pomalo tinejdžerski napisan roman jer kad ga je pisala, bila je upravo to. Ali u  ovom nastavku –  Caleana mi je u par navrata propisno digla tlak. Dijelom jer je na trenutke samo ljuto, tvrdoglavo i nedokazano tinejdžersko derište, a dijelom jer neki put napravi takav kliše od pogreške da mi je došlo da joj opalim šamar.

Sorry, morala sam.

No, bez obzira na to, stvarno sam uživala. Fantasy je moj žanr, pa je to i razumljivo, ali ovo je stvarno, stvaaarno napeta i zanimljiva priča. Nevjerojatno je maštovita, a svijet koji Sarah stvara i proširuje jednostavno tjera na čitanje i stvara želju za još.

Ako progledate kroz prste Caleani koja izgleda još nije baš skroz odrasla – ovaj serijal bit će vam prilično drag ❤ Jedva čekam dalje.

Preporuka 😀

P.S. Više nisam #teamChaol jer mi s tim cmakanjem idu na živce 😛

Kisi ❤

*********************************************************************************

O Sarah J. Maas

Goodreads ocjena: Kruna ponoći

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Kruna ponoći

SNJEŽNA SESTRA – MAJA LUNDE

20181202_130027[1]

Sad ću ti ispričati o Hedvigi. O tome kako mi je postala najbolja prijateljica i kako sam je izgubio. I o mojoj sestri Juni koje nema, ali je svejedno uz mene.

****

Juni, moja sestra… Svake je godine bila s nama na Badnjak. Al ove će godine njeno mjesto za stolom biti prazno. Jer Juni je mrtva. Mrtva i sahranjena na groblju. I zato možda i nije bilo tako čudno što sam se toga poslijepodneva, dok sam plivao naprijed-natrag po bazenu. pitao kako će Božić sada izgledati.

Maja Lunde – Snježna sestra

 

Kad izgubimo nekoga bliskog, uvijek ostane osjećaj tuposti, praznine i očaja. Ostane tuga, golema i strašna, ali cijelim svojim bićem zgrabimo je u zagrljaj i bojimo se pustiti. Jer bol znači da je taj netko bio stvaran. Tuga znači da smo voljeli.

Teško je pustiti tugu. Teško je odreći se suputnice gubitka i bola jer to znači da smo izdali nekoga koga više nema. To znači da sjećanje počinje blijedjeti. To znači da kad nestane bol, nestao je i taj netko naš. A mi se želimo sjećati. Želimo ostati s tugom jer je ona opipljiva. Jer je dio nekoga voljenog još tu. Tuga nam je najbolji prijatelj.

Samo što onda više ne živimo, a trebali bi. I potiskujemo sretne trenutke, jer boljelo bi. Nismo svjesni da zapravo, tek kad dozvolimo sjećanju da bude sretno, taj netko naš i dalje živi.

snježna sestra 3

Božić je. Skoro. Ostalo je samo par dana do Badnjaka, a na Badnjak je Kristianov rođendan. I svake godine u njegovoj kući sve je okićeno i mnogo prije Božića. Na Badnjak je njegov poseban dan. Ali ne i ove godine. Ove godine njegove najstarije sestre više nema, a mama i tata su zaboravili živjeti. Ispunjavaju osnovne obaveze i brinu se za Kristiana i malu Augustu, ali bez radosti, bez žara i bez sjaja u oku.

6 je dana prije Božića, a nema ni adventskog svijećnjaka, nema ljubičastih svijeća, nema ukrasa… i nema Juni. Juni je umrla ljetos.

Na drugom kraju grada jedan starac čuva ključeve kuće u kojoj ne živi jer ga podsjeća na nekoga davno izgubljenog.

A jedna djevojčica u crvenom kaputu živi u vili Prozorčića i očajnički treba prijatelja.

Ovo je božićna priča, pa kako u svakoj božićnoj priči i treba biti – nakon sve boli, tuge i gubitaka –  ovo troje će moći pomoći jedno drugome.

SNJEŽNASESTRA1

 

Kristianu nedostaje sestra, ali najviše od svega nedostaju mu roditelji. Onakvi kakvi trebaju biti, ne trenutne kopije i ljušture ljudi kakvi su nekad bili i ne sjena obitelji kakvu je još nedavno imao…

 

Stari Henrik traži svoj mir tako što će pronaći mir za voljenu osobu.

A Hedviga, djevojčica u crvenom kaputu koja je voljela klizati… Ona će pronaći prijatelja i zaštitu.

Ali na koji način? I kako su svi likovi u ovoj priči zapravo povezani…. To vam neću reći. Ljepota ove priče je da to otkrijete sami.

Priča je toliko neopisivo lijepa da ja to ne znam vjerno prenijeti niti mogu dočarati svu čaroliju emocija i svu težinu tuge s kojom se nose i tata i mama i sestra i brat… Tugu iz koje će napokon procvjetati ljepota i zbog koje će ponovno pronaći razlog za život.

Zbog jednog dječaka, zbog starčevog talenta, zbog ulaštenog adventskog svjećnjaka, jedne male djevojčice koja je zaslužila Božić i jedne velike koja se uvijek smijala, ali je prerano otišla…

Tko je snježna sestra i kakvu priču nosi?  Kako će Kristian spasiti sreću svoje obitelji i što mu i koliko znači Hedviga, djevojčica u crvenom kaputu? Kakvu tajnu krije ta tajanstvena djevojčica zaraznog osmijeha i blistavih očiju? Očiju koje ponekad, samo ponekad, neobjašnjivo ugasnu…

Prepustite se kad budete čitali ovu prekrasnu priču. Osluškujte srce i otpustite emocije. Dozvolite Hedvigi da vam se zavuče pod kožu, Kristianu da vas prodrma, a Henriku da napokon nađe svoj mir…

snježnasestra2

Snježna sestra je priča o obitelji, o gubitku i ponovnom pronalasku, o smrti i životu, o ljubavi i prijateljstvu. Nisam zaluđena nekakvim božićnim čarolijama i čudima, ali volim atmosferu tih dana i toplinu i zagrljaje… I ovakve atmosferične, divne priče. A budući da se radnja događa u vrijeme adventa, onda je ovo i pravo vrijeme za pročitati jednu – baš ovu – Snježnu sestru.

Snježna sestra ne osvaja samo svojom čarobnom pričom, osvaja izgledom, koricama, predivnim ilustracijama Lise Alsato. Po meni  – sve to je čini savršenim božićnim darom. I za djecu i za odrasle, pogotovo ovakve ko ja, koji padaju na pomalo bajkovite elemente u pričama, na Charlesa Dickensa, na čaroliju iscjeljenja kad je to potrebno.

Toliko mi je drago da sam je kupila. Isprva me privukla prekrasnom naslovnicom, a onda me osvojila i pričom. Sigurno ću je ponovno pročitati. A onda ponovno. I ponovno… A onda, jednog dana – Prdeku.  I on jednog dana svome. Neke se knjige prenose s koljena na koljeno, voljela bih da to bude slučaj s ovom.

Od mene čista petica. I neizmjerno hvala, Maja Lunde na emocijama s kojima si Snježnu sestru napisala.

Preporučujem. Svima, svima…

Kisi.

*******************************************************************

Maja Lunde

Goodreads: Snježna sestra

Prijevod s norveškog: Željka Černok

Izdavač: Ljevak

 

NE BAŠ SAVRŠENA MAMA – SARAH TURNER

IMG_20181129_140046_630[1]Kada sam se nekoć zamišljala s djecom, mislim da sam zamišljala svoj postojeći život bez djece s dvoje malih ljudi dodanih Photoshopom: šarmantni čovječuljci s kovrčama i nasmiješenim, marmeladom uprljanim ustima. Nije stvar u tome da nisam imala blage veze – znala sam da roditeljstvo podrazumijeva određene prolagodbe ( manje sna, a više pelena, manje ispijanja dum dum votke, a više guranja kolica). No, izuzev porodiljnog dopusta, neizbježnog dodira s tuđim šmrkljima/bljuvotinom/govnima i navodno obavezne kupnje dječje hodalice opremljene plastičnim telefonom, jednostacvno nisam predvidjela da će mi se život pretjerano promjeniti.

Nisam predvidjela uragan.

Sarah Turner – Ne baš savršena mama

 

>3 Ovo nije priručnik za roditelje. Ovo je stvaran život >3

Knjiga je urnebesna! 😀

I sve postojeće i buduće mame bi je trebale pročitati 😉 Osim možda onih cvjetičastih, po glavi lupljenih mama koje se ponašaju ko da su sekta, pa nedaj bože da ti klinac hoda bos po stanu ili pojede smoki s poda – takvima je dijete neprikosnoveno božanstvo i ona će se u potpunosti žrtvovati i podrediti samo njemu i nema kukaš ni ispizdiš na živce. To je zabranjeno. ( Ima takvih. Doduše, ne znam jel konzumiraju kakve droge ili hodaju psihijatrima pa neće priznat, al nekaj tu ne štima.)

Dakle, ovo je za nas, koje se ne sramimo priznati da s vremena na vrijeme ( čitaj svakih 10 min) popizdimo i imamo potrebu pobacati sve igračke kroz prozor van, naprašiti malog šupka po guzi i zvati mamu da ju pitamo jel se možemo preseliti natrag k njoj i praviti se da još nemamo podmladak.

Zašto je to za nas? Zato da shvatimo da je u redu reći da ti je svega pun kufer i djetinjasto i cendravo vikati da hoćeš natrag svoj stari život. U redu je biti luda od nespavanja kad su bebe, živčana od konstantnog potezanja rukav i praćenja doslovno u wc kad su već malo veći i kolutanje očima na 4598- mi put maaaamaaaaaa u 10 minuta.

I ok je to da ti se neda izvući iz pidžame ni oprat zube. I to da se praviš da spavaš ujutro u nadi da ovaj put mooooožda ostane tiho još pol sata jer je vani još mrak u ranu zoru i vikend je.

I ne moraš biti manekenka 2 sata nakon poroda i naslikavati se u rodilištu s frizurom i šminkom. ( Iskreno, dobim plikove od takvih. U rodilištu mi nije padalo na pamet izvući mobitel u rađaoni, nisam znala di sam, a ne da još i naslikavam.)

mama1

I ne, ono na fotkama na fejsu nije stvarnost. To su samo lijepe fotke. Minutu prije toga klinci su bili posvukud osim u kadru, a minutu nakon vjerojatno jednom nogom u blatu s guzicom na podu. I to je normalno. I to je ok.

I ne, ne treba imati slom živaca svaki put kad vam klinac skače po lokvama jer te savršene mame sa strane poprijeko gledaju. To je normalno. I mi smo skakali po lokvama i blatu. Svi to rade.

Niti kad klinac ima ispad na igralištu ili dućanu. NITKO nema mirnu i divnu dječicu u svakom trenutku pred svakim i na svakom mjestu, osim ako ih ne drogiraju.

Isto je normalno željeti pobjeći od svih i svega i u miru se naroljati u subotu navečer s tim da te u nedjelju niko ništ ne pita i ne treba. ( Znam da toga nema više ili jako rijetko, ali gle – to ne znači da mi to ne fali.)

U redu je i zbrisati u ured i osjećati se ko da si na godišnjem. I plakati od muke jer te tijelo više ne sluša. I biti neka druga ja, a opet ona ista.

A najjače od svega – kad dođem doma, ugledam stan u rasulu ( onaj mali koji baca bombe po stanovima i radi nered je opet u pohodu izgleda), igračke su posvukud, suđe 3 dana nije oprano, tepih treba usisat, prozori su zmazani i kupaonica izgleda ko da je rat, a petak je navečer i jednostavno mi se neda ni postojati, a kamoli čistiti… E, vidiš – na to poludim. Točno 30 sekundi. Onda si skuham čaj/kavu/vruću čokoladu/otvorim vino, upalim tv ili uzmem knjigu i nakon kaj Prdalo zaspi – isključim se. Sav taj nered bit će tu i ujutro. Nemrem.

mama2

Ali naravno – uz sva gubljenja živaca i dizanja tlakova, još jednih pokakanih gaća danas, rasula od igračaka i nepojedenih ručkova – sve mi volimo svojeg prdaća najviše na svijetu i zapravo se osjećamo ko da nikad nije ni bilo drugačije. Iako se jako dobro sjećamo života prije i uspoređujemo prije i poslije. Uvijek na kraju izaberemo poslije. Kad ona mala glavica spava i ne luduje po stanu. Kad te ručice zagrle. Kad ti kaže da te voli najviše na svijetu, jako do najvišeg svemira. Kad napravi srčeko od papira samo za tebe. I kad ga tete u vrtiću hvale. I kad ga tičerica hvali i teta u dućanu.

mama3

I onda zaboravim da sam prije 3 sekunde razmišljala kak da zbrišem u nepoznato i čitam knjigu u nekoj sobi u hotelu bez signala 😀

A sve vam ovo pišem jer je i Sarah sve to napisala u svojoj knjizi. Sve ovo i još malo više i malo teže i malo gore i malo ljepše i nježnije. Sve one “čari” majčinstva koje ne nalazite u priručnicima za odgoj ni blogovima ni knjigama. Napisala je sve ono lijepo i sve ono naporno i frustrirajuće i sve je to istina. Svaka medalja ima dvije strane, a  o onoj napornoj i teškoj malo tko piše jer bi sve to trebalo valjda ignorirati dok ti živci stvarno ne popucaju.

Napisala je i da su joj podrška bile mame. Ne one mame koje trpe sranja jer misle da je to za dobrobit djeteta, pa u nekom trenutku prošvikaju, a u međuvremenu vam sole pamet. Tražila je mame slične sebi 🙂 Kojima može priznati da joj je dosta, popiti kavu, izjadati se i ići dalje. Podrška čini čuda 🙂

mama4

Hvala, Sarah 🙂 Trebalo bi biti više ovakvih knjiga i priča iz života 🙂 Vjerujem da bi nam bilo puno lakše kad bi se napokon mogle ispsovati bez da nas sa strane čudno gledaju i viču da smo nemajke 😀

Knjigu od srca preporučujem, brzo se čita, lako prolaze stranice, zabavna je i istinita. I dobro sam se nasmijala 🙂

Kisi

************************************************************************

O Sarah Turner

Goodreads ocjena – Ne baš savršena mama

Prijevod: Jelena Pataki 

Izdavač – Egmont

Gdje kupiti: Prodajna mjesta

SMRTONOSNI STROJEVI -PHILIP REEVE

 

IMG_20181122_205829_152[1]Bilo je tmurno, vjetrovito proljetno popodne, i grad London je isušenim dnom negdašnjeg Sjevernog mora lovio mali rudarski grad.

U boljim vremenima, London se nije zamarao tako beznačajnom lovinom. Pokretni je velegrad svoje dane nekoć provodio loveći veće gradove jureći na sjever sve do Ledenih prostranstava i na jug sve do obala Mediterana. Međutim, u posljednje je vrijeme bilo kakav ulov bio sve rjeđa pojava i neki su gradovi gladno počeli mjerkati i London. On se sada već 10 godina skrivao od njih, pritajivši se u vlažnom i brdovitom zapadnom okrugu koji je Ceh povjesničara nazivao nekadašnjim Britanskim otokom. Već deset godina nije poje ništa osim sićušnih ratarskih gradova i nepokretnih naselja u tim vlažnim brdima. Međutim, konačno je došao trenutak kad je Gradonačelnik odlučio vratiti svoj grad preko kopnenog mosta u Veliko lovište.

Čvrsto tlo je Ničija zemlja. Gradovi su na kotačima i hrane se jedan drugim. Cehovi su opet svrhoviti i moćni. Naša sadašnjost je tisućljećima daleko, a onaj rat od kojeg strahujemo danas, u ovoj knjizi je davna prošlost i trajao je sat vremena.

Atmosfera je apokaliptična. Stvarnost siva i mehanička. Naša tehnologija izgubljena, neka druga razvijena iako ne i naprednija. A ljudska vrsta opet nije naučila.

Naš namještaj, komadi računala, kosti, posuđe i strojevi sada su samo artefakti, djelići povijesti iz kojih nova civilizacija pokušava sastaviti cjelinu.

Ono što je uništilo civilizaciju kakvu znamo  – oružje je u ljudskim rukama. Jer znanost je takva, možeš je upotrijebiti za svašta. I naravno, uvijek u ono što je krivo, svaki put za novo uništenje.

Katherine Valentine kći je direktora ceha povjesničara, najvažnijeg čovjeka Londona nakon Gradonačelnika. London je sada pokretni grad u budućnosti, a smatra se da se gradovi nikada ne smiju prestati kretati, jer kretanje je život. Problem je jedino što nemaju više koga jesti.

Na granici postoji Zid i gradovi koji se ne kreću. Gradovi koji i dalje čvrsto stoje na tlu. Što se smatra protuprorodnim. Ali pokretni gradovi se kreću praznim lovištima i lovine je sve manje… Prostor iza Zida je moguće novo lovište za izgladnjele gradove koji su na izmaku energije i goriva. Problem je jedino što nijedan pokretni grad ne može probiti Zid.

Katherine je uvjerena da joj je otac divan čovjek, njen najbolji prijatelj, učitelj, njen oslonac. Sve dok se iz prošlosti ne pojavi ime koje mu utjera strah u kosti. Hester Shaw. Djevojka koja nebi trebala biti živa. Koja je trebala nestati. Djevojka koja zna mračnu  tajnu g. Valentinea i koja je gonjena svojom osobnom osvetom i zbog toga veoma opasna.

smrtonosni strojevi1

Mladi cehovski naučnik Tom Natsworthy također misli kako je direktor njegovog ceha divan, mudar i pošten. Thaddeus Valentine mu je uzor, još otkako mu je kao dječaku uručio nagradu za vizionarske ideje.

No, kad London napokon nakon mnogo vremena dograbi jedan manji gradić kao plijen, Thaddeus Valentine će shvatiti da nije nedodirljiv, a Katherine i Tom, svaki na svojoj strani gledati kako se odmotava klupko tajni i opasnih namjera, a njihova dotadašnja uvjerenja padaju u vodu…

Tko je Hester Shaw? Kakav je zapravo Thaddeus Valentine? I u kakvoj je to opasnoj sprezi s gradonačelnikom Londona, čovjekom koji vodi grad već 20 godina, ali kojeg goni opasna ambicija koje nitko nije svjestan…

Smrtonosni strojevi2

Jednim dijelom distopija, drugim dijelom SF s elementima steampunka, Smrtonosni strojevi prvi je nastavak Kronika gladnih gradova. Iskreno, mnogo je elemenata ovog romana koji bi me možda i natjerali na razmišljanje o ljudskoj prirodi i pravim opasnostima koje vrebaju kad se nemoralni i/ili gladni moći dočepaju vlasti.

Ali nisam razmišljala o ničem. Iako priča nosi poruku, i sasvim sigurno more upozorenja i nama u sadašnjosti i nama u budućnosti, ovo mi je bila više manje razbibriga i nije me toliko uvukla u priču kao neki drugi romani.

No daleko od toga da mi nije zanimljivo, jest i to jako – zapravo jedva čekam nastavke 🙂 Samo sam možda mrvicu razočarana. Ideja je jako dobra. Atmosfera prikazana odlično. Osjećala sam prljavštinu i smrad nižih slojeva, vidjela ružnoću i ježila se od potencijala ideja poluludih znanstvenika žednih eksperimentiranja. Ali se ipak na kraju opet sve svodi na same old, same old – jedan moćnik tiranske naravi gladan posjedovanja i žedan vlasti i priznanja koji ne preza pred uništavanjem svega i svakoga tko mu stoji na putu. Junak ili junaci koji to pokušavaju spriječiti. Apokaliptičan svijet uništen ratovima. Čudan poredak tisućlječima nakon zadnjeg rata. Neodrživ mir i neodrživ poredak.

Budimo realni, svega toga je već bilo 😉

Unatoč tome – ja bi ovo ipak preporučila. Priča je zabavna i zanimljiva, nisam čitala na engleskom nastavke, ali se nadam da postaje bolja. Otprilike mi je između 3 i 4 – na Goodreadsu sam ostavila 4.

Pričekat ću ipak da Stilus izda nastavke 😉

Ali pročitajte, zanimljivo je 🙂

A ide i film 😉

Kisi.

received_2185901684993873[1]

 

*******************************************************************************

O Philip Reeve

Goodreads ocjena: Smrtonosni strojevi

Izdavač: Stilus knjiga

 

 

Besmrtnici – Chloe Benjamin

IMG_20181117_172408_192[1]

Njih četvero vijuga ulicama četvrti u kojoj žive: Varya, najstarija; Daniel, jedanaestogodišnjak; Klara, devetogodišnjakinja; i Simon, sedmogodišnjak. Daniel ide prvi. Povede ih ulicom Clinton do Ulice Delancey pa skrene ulijevo na križanju s Ulicom Forsyth. Koračaju vanjskim rubom Parka Sare D, Roosevelt držeći se hlada krošanja. Noću se u parku skupljaju izgrednici, ali ovoga utorka ujutro tu je samo nekoliko hrpica mladih koji spavaju, obraza pritisnutih na travu, odmarajući se nakon prosvjeda u kojima su sudjelovali preko vikenda.

Chloe Benjamin – Besmrtnici

Uskoro, kad budem sumirala pročitane knjige u 2018, Besmrtnici će zauzeti mjesto u prvih 10.

Priča je to koja te ostavi s podosta materijala za promišljanje. Neka od pitanja koje su mi pala na pamet čitajući ovu knjigu, prilično su jeziva. Neka su neobjašnjiva, neka nedokučiva, neka su vjerojatno van dometa našeg shvaćanja. Za poneka je bolje ne razbijati glavu jer sam imala osjećaj da će mi mozak zakuhati pokušavajući staviti stvari u logične okvire.

Priča je prilično jednostavna. Četvero djece iz puke dosade jednog ljeta odluči posjetiti vidovnjakinju. Čuli su da žena može vidjeti datum smrti. Išli su provjeriti. Iz dosade, znatiželje, hira. U trenutku kad su se počeli bojati, već je bilo kasno. Žena im je dala po što su došli.

Dalje pratimo njihove priče dok se mijenjaju iz djece u adolescente, a iz adolescenata u odrasle ljude, i ne možemo ne zapitati se koliko ih je to proročanstvo zapravo odredilo? Koliko je utjecalo na njihove odluke, karaktere, strahove? Bi li isto postupali u životu da nikad nisu saznali datum smrti, iako se činilo da u njega ne vjeruju? Bi li namjerno ili nenamjerno odabrali neki drugi put? I bi li taj put vodio istom cilju, istom završetku, na isti datum? Može li se izbjeći sudbina? Ili je sudbina bila to da ih znanje o datumu završetka života odvede tom završetku? Jesu li svojim postupcima svjesno ili nesvjesno ispunjavali proročanstvo baš zato jer su znali za njega?

Žena je rekla što je rekla.  I svako od četvero djece Gold će umrijeti. Ali kada? I kako? I kad najmlađe dijete završi svoj život tako što će se praktički sam dovesti do kraja, a sve kao posljedica vjerovanja da nema puno vremena – kako će to utjecati na ostalo troje? Simonova smrt je bila posljedica spleta okolnosti i odluka koje je sam donio. Na temelju proročanstva koje mu je dano kao djetetu.

Besmrtnici2

Pitanje je bi li se dogodilo isto da nikad nisu doznali datume. Možda bi se njihov život odvijao drugačijim tokom, ali bi ga završili na isti dan, samo na drugačiji način?  Ili možda, da im u podsvijesti nije titralo zlokobno proročanstvo, možda bi umrli u neko drugo vrijeme, živeći neki drugi, proročanstvom neopterećen život…  Koliko nam životima zapravo upravljaju usput stečena vjerovanja? Je li nečija osobna tuga manje vrijedna jer je tuđa objektivno opravdanija i teža? Svaka smrt oblikuje neku drugu, utječe na neku drugu, prati neki drugi život kao teret ili sjećanje ili upozorenje.

Iako se čini da je ovo roman o smrti, o gubitku, o tuzi i onim nepojmljivim, strašnim i nedokučivim stvarima kad se ljudi bore s gubitkom – on to zapravo nije. Ovo je priča o životu. O povezanosti, ljubavi i jezivoj borbi s gubitkom vlastitog bića. Upravo to se dogodi kad izgubiš nekoga svog. A djeca Gold, osim što su živjela sa stalnim alarmom u glavi o datumu od kojeg su se ježili, ali su ga odlučili ignorirati sve dok im nebi pokucao na vrata – borili su se i s vlastitim gubitkom – jedan po jedan su odlazili, jedan po jedan nosili sa sobom dio onoga koji je ostao.

Svaki od njih četvero nosi svoju, uvijek dijelom bolnu i tragičnu priču, ali priču koja uz sve strahove i borbe nosi sa sobom toliko života da ova knjiga ne može biti samo o smrti. Ona slavi život, na jedan pomalo pomaknut i bizaran način, ali mislim da je ispunila svoju svrhu.

Besmrtnici 1

Iako sam se vezala uz svaku tu priču i svako dijete obitelji Gold posebno, čitajući još jedan lik mi je posebno prirastao srcu – Gertie Gold – njihova majka. Žena koja se cijeli život stoički nosila s osobnom ranom i traumom, a onda i s traumama i gubicima vlastite djece. Žena koja, iako pripada generaciji nekog drugog vremena, za koju se ponekad misli da je pomalo neprilagođena napretku i psihološkim dramama kroz koje prolaze njena djeca – ta žena je uspjela preživjeti. I ne samo to – u poodmakloj dobi, kad je već za očekivati da se netko brine za nju – ona se i dalje brine za one koji su još ostali. Ostaje stup obitelji, djeci koja su još tu, iako otuđena i daleka. Djeci kojoj je, dok su bježala od sudbine – najviše nedostajala obitelj.

Besmrtnici 3

Bit će mi žao ako ovo ne pročitate. Toliko životnu , duboku i emocijama nabijenu knjigu jednostavno moram preporučiti. Ja sam je doživjela kao neku vrstu upozorenja na više razina – knjiga je slojevita i mislim da bi ponovnim čitanjem otkrila još neke…

Trebamo  za početak živjeti život umjesto da kao roboti trčimo za zaradom, za mir u kući, pokušavamo preživjeti na način koji netko drugi propisuje kao “normalan” ili “prihvatljiv”. Zapitajte se kome to zapravo ide u korist.

Druga, i meni najjača opomena  – držite se obitelji i obitelj bi se trebala držati vas. Pri tom mislim na prihvaćanje tuđih odluka, snova i puteva. Bez osude i bez predbacivanja. Nismo roboti. Svatko nosi svoje nade i snove i u redu je pustiti ih da žive. Obitelj bi trebala uvijek biti tu za one koji se vraćaju, za ljubav i podršku, za zajedništvo. Umjesto osude i zamjeranja. Možda bi tada svi izrasli u stabilnije ljude.

Mogla bih još pisati, ali stajem. Preporučujem ovo svim srcem.

Kisi.

 

*****

O Chloe Benjamin

Goodreads ocjena: Besmrtnici

Ostale recenzije: Knjiški zmaj

Gdje kupiti:  Besmrtnici

Izdavač: Profil knjiga

 

 

 

ESEŠKA ZMIJA – SARAH PERRY

 

IMG_20181109_105745_384[1]

Garret se često prisjećao prvog susreta s Corom Seaborne, iako tom sjećanju, iskreno govoreći, ne bi trebalo baš previše vjerovati jer su ga uvelike obojili događaji koji su uslijedili poslije. Pojavila se baš u tom tenutku, kao da ju je netko pozvao i zastala na pragu da promotri svog posjetitelja. Onda je prošla sagom, supruga poljubila u čelo i kad je stala iza njegovog naslonjača, ispružila ruku. “Čula sam od Charlesa Ambrosea kako ne želi ni jednog drugog liječnika. Pokazao mi je vaš članak o životu Ignaza Semmelweisa: ako ste skalpelom vješti kao perom, čeka nas vječni život.” Neusiljeno laskanje bilo je neodoljivo pa se Garrett na to mogao tek nasmijati i nad ponuđenu ruku nakloniti. Imala je dubok glas, ali nije govorila tiho. Isprva je pomislio kako govori nomadskim naglaskom koji je uobičajeno obilježje ljudi koji ni u jednoj zemlji nisu dugo živjeli, ali je posrijedi je u stvari bila lagana govorna mana s kojom se borila tako što bi neke suglasnike isticala u izgovoru. Bila je odjevena u sivu i jednostavnu odjeću, ali materijal njene suknje sjao se poput golubinjeg vrata. Bila je visoka, ali ne i vitka: i oči su joj bile sive.

Sarah Perry – Eseška zmija

 

Eseška zmija nije brza knjiga. I možda je nećete pročitati u dahu. Razlog što se sporo čita nije taj koji mislite – nije ni dosadna ni zamorna ni naporna, baš naprotiv…

Eseška zmija je očaravajuća kronika jednog vremena, jedne godine u okviru viktorijanskog razdoblja u Engleskoj… Duboko poučna, na momente mračna, ali u cijelosti ispričana bez šminke, dočaravajući sliku društva s kraja 19. st.

Priča je to o isječku iz života jedne žene, njenom statusu u društvu, slobodi mišljenja i ponašanja, o prihvaćanju, o neuljepšanoj borbi sa samim sobom i borbi s vjetrenjačama, kod kojih se ipak ponekad osvoje neke male bitke….

eseška zmija

Postoji toliko toga o čemu bih mogla pisati kad se osvrnem na Esešku zmiju. O toliko toga progovara. Ovo je knjiga koja nema neki klasičan zaplet, neće vas držati u neizvjesnosti, neće vam lupati srce ni ubrzati se bilo, nećete gristi nokte.

Umjesto toga promatrat ćete udovicu koja nakon godina zanemarivanja i zlostavljanja, smrću supruga postaje slobodna. U duši slobodna. Slobodna da bude svoja. Slobodna da bude inteligentna, slobodna da prihvati svoje ja. I upravo to radi.

Nakon smrti supruga, protivno normama društva i nametnutim obrascima ponašanja, Cora Seaborne osjeća samo olakšanje. Supruga je možda i voljela, u onim početnim trenucima udvaranja, premlada da shvati i prepozna što se nalazi pred njom. Nakon toga, samo je trpjela.

eseška zmija2

Tračak nade vratio se s rođenjem sina, ali maleni je bio posebno dijete, čak bih rekla s elementima autizma i još ponekog poremećaja, a u to vrijeme s tim se medicina nije znala nositi. Zbog neshvaćanja i nedostatka potrebnog znanja kako se približiti takvom djetetu, Cora pati jer misli da ju i on odbacuje. Svejedno, majka je majka, i ljubav je ljubav.

No, nije Francis totalno van svijeta, on funkcionira i komunicira, ali ponekad ima svoje rituale i teško se prepušta emocijama. Osim toga, on je vrlo bistar, izuzetan dječak. Samo, te neke njegove mušice nisu u okvirima prihvaćenog ponašanja.

Nakon razdoblja korote, koje joj ionako teško pada jer tugu ne osjeća, Cora s družbenicom Marthom i sinom seli u Essex – željna šume, prirode, slobode… Željna proučavanja i učenja, bavi se prirodosovljem i traži fosile i amonite po obalama, a krenula je i tragom Eseške zmije, stvorenja koje godinama plaši stanovnike i u čijem znaku je gotovo svaka loša stvar koja se dogodi malom mjestu u koje je došla.

Tu će upoznati mjesnog vikara i njegovu suprugu čije će joj društvo i prijateljstvo  donijeti ljubav, sazrijevanje i razumijevanje, a možda i popuniti neke praznine koje su godinama čekale svoje vrijeme… Povezanost između svih protagonista ove priče, jednom kad se svi nađu na okupu, nepovratno će izmjeniti i njih kao ono što su bili i njihove živote. Na bolje, rekla bih.

eseška zmija3

Tko je Cora Seaborne? Cora je predivna, slobodna, nesputana duša, koja se pobunila protiv zadanih normi, protiv nametnutog načina života, protiv podjela spolova, protiv kalupa. I to divno radi. Cora šeta šumama, raščupane kose, neuredno obučena, divlja, neobuzdana i tek kad zaboravi i zaniječe svoju ženstvenost, postaje žena kakva jest.

Cora je bunt protiv zastarjelih i neodrživih dogmi, protiv svega  što zatire dušu, protiv nametanja tuđih uvjerenja.

O Cori bih mogla pisati danima. Ništa manje vrijedni likovi nisu ni vikar William, njegova supruga Stella, Martha i mali Francis…. I svi ostali koji se pojavljuju o ovoj priči, kao da je Sarah namjerno isplela slagalicu u kojoj svatko ima svoje posebno mjesto, i kad nekog nebi bilo, cijela slika se ruši.

Ovo je roman o toliko tema. O religiji i znanosti i njihovom preklapanju, o prihvaćanju napretka, o medicini i ljudima koji su morali rušiti stereotipe i uvriježene teze da bi postigli taj napredak, o izuzetnim dušama koje su se borile za bolje društvo, o siromaštvu i bogatstvu i ogromnom jazu u tadašnjem pogledu na jedne i druge, o vjeri i njenim oblicima… O praznovjerju i zdravom razumu. Ponajmanje o zmiji kao takvoj.

Ovo je knjiga za gušt. Uživala sam u svakoj stranici. Zaljubila se u svakog lika. Promatrala ih, divila se i čudila, smješila se gledajući kako rastu i mijenjaju se, sazrijevaju, prihvaćaju, vole.

Isto tako u opisima i dočaravanjima boja, zvukova, neke magične treperavosti koja obavija cijelu priču.

Možda je ljubav najveća od svih lekcija Eseške zmije. Ljubav koja – kad je neuzvraćena ne dovodi do rušenja nego gradnje, ljubav koja – kad je strpljiva donosi dar uzvraćene naklonosti, ljubav koja – kad nenametljivo podupire sa strane donosi prijateljstvo i zahvalu, a može i sačuvati život… Svaka vrsta koja može postojati, opisana je Eseškoj zmiji. Majčinska, prijateljska, ljubavnička, ona po dužnosti.

A zmija? Pa zmija je možda tu, a možda i nije. Možda i nije zmija. Ali sigurno nas je sve nečem naučila.

Sarah je sve te momente opisala toliko ljupko da se ponekad činilo da čitam lirsku pjesmu. Priča teče i vodi, gotovo da osjećaš kako ti se tijelo opušta dok na kauču čitaš i čitaš… S vremena na vrijeme staneš da promisliš, i onda dalje….

Toliko slojeva je ovdje obuhvaćeno, toliko bitnih tema, toliko društvenih problema, toliko ljudskih sudbina, izbora, osjećaja…  Kad bi ovo bila knjiga za book club, rasprava bi mogla trajati danima.

S ovim stajem jer bih mogla napisati esej. Predivan roman. Definitivno pročitati.

Kisi.

*****

O Sarah Perry

Goodreads ocjena: Eseška zmija

Ostale recenzije: Knjiški zmaj

Život knjigoholičarke

Gdje kupiti:  Eseška zmija

Izdavač: Profil knjiga

 

Biti ili ne biti – Grinč

d99ac79f-1fe4-49ef-9444-a894671cf958
Mislim da ove godine nebum Grinč. Još uvijek me nije ulovilo kaj je totalno čudno jer inače u ovo doba godine već šizim (ima neki post iz 2014 di je to zorno objašnjeno, ak baš oćete, mogu ga iskopat). I ne samo to da me nije ulovilo nego planiram opet haračit po Lidlu jer je u katalogu svašta. Točnije, u četvrtak, da mi se asortiman ne rasproda. Onaj božićni. Isto i po drugim dućanima. Nejdem pokupovat baš sve jer me ufatilo prošle godine pa sam okitila celi stan sa svim mogućim na temu Rudolfa kaj sam našla i sad mi fale neke lampice još.
U ovih 10 godina kolko živimo skup, u Božić smo uložili:
– 1 umjetni bor ( ne zato jer smo ekološki osvješteni nego jer nam se neda čistit.)
– 5-6 paketa kuglica koje se ne pašu s ničim osim srebrnih i plavih
– zbog Prdeka još neke zvjezdice i sitne stvarčice s Rudolfom
– stakleni vrh koji je pukel
– plastična crvena zvezda za vrh umjesto staklenog koji je pukel
– zbog Prdeka ogromnu snjegović lampicu u koju ide svijećica
– zbog Prdeka filcani Rudolf adventski kalendar
– zbog Prdeka naljepnice za staklo koje još nisam skinula s prozora
– a prošle godine sam i hazbntu složila pivski adventski kalendar i sad nemam pojma kaj da napravim ove godine jer mi se više ne ganja pive okolo, a lik ne čita i ne šminka se, pa nebrem to
2 godine opće nismo imali bor iz razloga spomenutih u postu iz 2014.
Sad me isto malo već primilo. Najviše zbog Prdeka jer sad već kuži i oću da mu je veselje.
Pa smo tak neki dan ušli U Muller. Dete je bilo na rođendanu, ja sam trebala rukavice za čistiti, a hazbnt je trebal nemam pojma kaj. Završili smo prvo na igračkama, a onda na blagajni s lego adventskim kalendarom, nekoliko slikovnica i knjiga, šampanjskom flašom punom čokoladica i nismo detetu kupili poklon samo zato jer se nismo mogli dogovoriti kaj mali točno hoće. Po rukavice sam se vraćala.
Al u duši sam još uvijek Grinč, pa nije baš sve po p.s – u.
Kolače ne pečem. Eventualno par nekakvih keksića ako se meni i Prdeku prtlja s tijestom. Ako imamo kakve goste, ima u pekarama ono spakirano s kolačima, pa odem po to. Ili ak znam kakvu tetu da peče kolaće. Ionak to kod mene završi u smeću jer ih niko nikad ne pojede. Klipiće da. To i napravimo, pa još eventualno neke štrukle ako nam se da. Zato kuhano vino imamo svaki dan na rasporedu.
Adventski vjenčić? Imam. 4 svijeće na tanjuru. Prošle godine sam si čak dala truda i s vrućim ljepilom pokeljila nekakve gluposti na vijenac od šiba, natrpala svijeće i to je bilo to. Svijeće nikad ne upalim. Zato kurim na šanku sve ostale koje imam.
Božićne stolnjake, nadstolnjake i ostale ukrase – imam – komada jedan i taj ima rupu. ( Možda je ipak sad već i čas da si kupim neki bez rupe. )
A Rudolf nam je tema jer svi imaju snjegoviće, dedove Mrazove,sanjke- ovo -ono… Rudolf je stalno zapostavljen. Ima crveni nos od alkohola i krivuda dok vozi sanjke jer je non stop nacugani i pjeva si pjesmice i baš si je sav božićni. I zato imamo Rudolfa.
Božićne filmove, recimo – e to gledam. Tak me opere kojih 2-3 tjedna dok ne dođem sebi ili se predoziram. Taman za godinu dana apstinencije. Onaj punč božićni isto konzumiram.
Jedino se grozim onih lampica kaj sviraju. Negde ima i članak o tome da od toga ponoriš. Imam traume još otkad sam radila na štandu za par Božića i naslušala se toga da mi i sad ide na živce.
Ali…
Volim miris cimeta i topline i kuhanog vina i čokolade i volim onu atmosferu u gradu kad su svi dobre volje. I volim te boje – zelenu i crvenu, zlatnu, srebrnu i sve nijanse plave. I volim ljude tad, volim sjedenja u birtijama na toplom uz vruću čokoladu i volim poklone. Baš one male, od srca poklone. I još volim mamine kolače i ručak za Božić i kad su Prdeku okice ko špekule na Božićno jutro. I volim nas, malo toplije i nježnije nego inače.
Izgleda da se ovih dana zapravo ne mogu odlučiti između Grinča i neGrinča. Vidjet ćemo uskoro ❤
Kisi.