TUPA BOL – MILENA AGUS

Sve je zapisivala u  malu crnu bilježnicu s crvenim rubom, a zatim ju je skrivala u ladicu za tajne skupa s omotnicama s novcem za hranu, lijekove, stanarinu.

Milena Agus – Tupa bol

Postoje kompromisi u životu koji se ne događaju zato da bi se dvije strane našle na pola puta – događaju se zato da bi se našli sami sa sobom na pola puta. Jer nas život natjera. I tada se svjesno odričemo nečeg u budućnosti, nečeg još neopipljivog, nečeg za što je budućnost još neizvjesna i maglovita, za nešto što je možda jednako važno, ali postoji cijena. A cijena je budućnost.

Baka je bila predana meni barem koliko je moj otac bio predan glazbi , a moja majka predana ocu.

Pripovjedačica ove priče je neimenovana, ali ni priča zato nije njena. Priča je bakina. A baka je bila sasvim osebujno biće, čije bogatstvo duha i nekonvencionalnost nisu mogli ni prepoznati ni cijeniti u mjestu u kojem je odrasla. A odrasla je u vrijeme prije drugog svjetskog rata, kad se od žena u globalu očekivalo samo da se udaju i odsele od kuće.

Baku su prosci iz nekog razloga ostavljali, obitelj nije trpjela njenu strast prema pisanju, njene čudne promjene ponašanja i ekscentričnu narav. A jedino što je zapravo htjela od života bilo je zaljubiti se. Ali baš zaljubiti. Htjela je da netko obori s nogu, htjela je strast i privlačnost, htjela je da joj se koža ugrije pod samim pogledom tog nekog… Kog nije uspjela sresti. A htjela je i pisati. Skrivala je svoju umjetničku dušu u bilježnici koju je opet skrivala pred sestrama i roditeljima.

O odbjeglim udvaračima, bunaru, kosi kao u šugavice, ožiljcima na rukama i javnim kućama baka je Veteranu govorila prve noći koju su zajedno proveli riskirajući da završe u paklu. A baka je govorila da je samo dvaput u životu s nekim doista razgovarala – s njim i sa mnom.

Sve dok je jednom, kad joj je već bilo 30, nisu udali za starijeg udovca koji se slučajno našao u Cagliariju. I baka se udala. Nije tu bilo neke ljubavi, ili je tako mislila. Ali bilo je drugih stvari. Slobode. Neke vrste partnerstva, iako je zazirala od bračnih dužnosti i držala se podalje. Neko vrijeme dok nije smislila drugi plan. Baka je možda bila malo ukočena, ali je bila strašno inteligentna, a poneke dijelove ćete možda čitati s rumenilom na obrazima.

Ali dobila je samo svoje mjesto za život i dobila je prijateljice. Imala je muža, pa je mogla biti poštovana. Živjeli su s malo toga, ali baka je bila zadovoljna. Žrtvovala je ono što najviše želi za puno stvari koje je malo manje željela.

No, nije mogla zadržati trudnoću i zbog toga će otputovati u toplice. I tamo će joj se napokon ispuniti želja za strašću, za slobodom i otpuštanjem kočnica, Tamo će biti Veteran.

Znate li  kako je to kad se živi s tupom boli? Kad pristaneš na nešto žrtvujući nešto drugo… Nije ista stvar ako žrtvuješ ono što nikad nisi imao. Kad je to nešto u magli nedorečenih želja, neispunjenih snova, nešto apstraktno, neiživljeno. Ali sasvim je drugo kad žrtvuješ nešto što je proživljeno, što možeš uhvatiti za ruku, kad ostavljaš svoj utjelovljeni san i vratiš se natrag svom životu, kakav je bio. I šutiš. TO je tupa bol.

Bio je najmršaviji  i najljepši muškarac kojeg je ikad vidjela, a ljubav koju je vodila s njim najintenzivnija i najduža.

A baka je bila majstor u kompromisima.

No, još netko ima vrlo bitnu ulogu u ovoj priči i mislim da mu nije dano dovoljno prostora – djed. Obratite pažnju na djeda. Pa recite da ljubav nije sila koja pokreće svemir 🙂

Baka je u sjećanju svoje unuke ostala žena puna života, žene koja živi za svoju unuku i sina. I kad polako počinje pričati bakinu priču, sad kad nje više nema, dobit ćete toliko mnogo u tako maloj knjizi.

Hrabrost i ludost i prihvaćanje. Težnju jedne žene samo da može biti ono što jest.I da joj se prizna pravo na njene želje. Potrebu da je vide. Takvu kakva je. I da nitko s tim nema problem. Dobit ćete čitav jedan unutarnji svemir i duboke likove. I djeda i sina i snahu.

Čitav svemir u 100 i nešto stranica.

Bilo je smijeha u ovoj knjizi, ali ponekad mi se stezalo srce. Kraj sam nekako predvidjela, ali kraj je jako bitan. Koliko malo treba čovjeku da pronađe svrhu?  I što je zapravo istina, a što je samo privid? I onda.. Ako dovoljno vjerujemo u taj privid, može li postati istina? Naša istina?

Ostavljam vas s ovom malom velikom knjigom. I idem vidjeti što je još Milena Agus napisala.

Sad kad se udajem, terasa je ponovno vrt, kao u bakino doba. Bršljan i petolisna lozica penju se po zidu u pozadini, a tu su i skupina crvenih pelargonija, ljubičastih i bijelih i ružičnjak i brnistra puna žutog cvijeća i kozokrvina i frezije, dalije i mirisni jasmini.

Kisi.

********************************************************************************

Milena Agus

Tupa bol

Profil knjiga

Prevela – Ana Badurina

USPAVANE LJEPOTICE – STEPHEN KING & OWEN KING

IMG_20190825_160355_964

Čak i s te udaljenosti, miris te bijele tvari bio je vrlo snažan i uznemiravao je time što se u njemu miješalo: u tom je mirisu bilo i krvi i tkiva, inteligencije i gladi, kao i elemenata duboke, duboke zemlje, jazbine svih jazbina. A što spava na tome velikom ležaju? Posve sigurno ne lisica, u to je bio uvjeren.
Stephen King & Owen King – Uspavane ljepotice

Ajde, napokon sam gotova s ovim 😀 I ovih 720 stranica vrijedi za 3 knjige, budući da sam je čitala 2 tjedna.

Nije kriva knjiga. Krivo je preseljenje u drugu državu, skakanje, namještanje, premještanje i umor.

No, bez obzira što sam je svako toliko morala napuštati i raditi nešto drugo, ili se onesvijestila od umora – cijelo to vrijeme mi je držala pažnju i zapravo sam jedva čekala svaki slobodni trenutak da joj se vratim.

King kao King, ne ide bez barem malo mistike i fantasy elemenata, ali za razliku od većine njegovih djela ( od kojih većinu nisam pročitala – mea culpa – ali hoću s vremenom 😀 ) – ovdje ima neusporedivo manje makljaže nego inače. ( Iako je ima, naravno – bez toga ne može 😛 )

Jednog dana, koji je počeo kao sasvim običan dan, počele su kružiti vijesti da se neke žene u staračkom domu negdje u Australiji nisu probudile. Nisu mrtve, samo spavaju. Ali se ne bude. Što je čudno. A čudno je i što im se oko glave stvorila neka vrsta kukuljice koja postaje sve deblja.

Što je to? Kakva je to zaraza? Virus? Masovna histerija?

Do trenutka kad Michaela Cotes, etablirana novinarka krene izvještavati o fenomenu koji pogađa samo žene, tzv virus je već dobio ime – Aurora. Stanje postaje alarmantno. Do tog trenutka jasno je već da žene ne smiju zaspati. Jer ako zaspu, neće se probuditi. Bolest pogađa sve, i male bebe i djecu i starice i žene u naponu snage.

Michaelina majka – Janice Coates – glavna je i odgovorna u ženskom zatvoru Dooling, u gradiću Dooling u Zapadnoj Virdžiniji.

Lila Norcross na čelu je policije. Njen suprug – Clint Norcross – zatvorski je psihijatar.

Virus je i u zatvoru počeo uzimati maha kad se odjednom odnekud pojavila Evie Black, polugola i bosa. Nitko je ne poznaje, ali ona poznaje sve. Ubila je 2 muškarca snagom superheroja, prate je noćni leptiri, a rane joj zacjeljuju neočekivanom brzinom. Lila ju je dopratila, Janice primila u zatvor, a Clint će u nadolazećim danima odigrati ključnu ulogu.

Većina žena će zaspati. Evie Black također, no ona se budi kao i prije. Neke će ostati budne, ali ne i uračunljive.

Neke od onih koje su zaspale odlaze u neko drugo, mjesto. Bolje? Pravednije? Tko o tome odlučuje? Jedna od njih je i Lila, šerifica koja je u nekom trenutku, nakon par dana nespavanja, nakon nekih napokon riješenih stvari sa suprugom i sinom – odlučila da je preumorna. I probudila se na drugom mjestu, s nekim drugim obavezama. U nekom drugom, a opet istom svijetu. Boljem? Ili samo mirnijem u početku? A stići će i druge žene. I Janice. I zatvorenice. Od kojih ćete svaku posebno upoznati.

Tko ili što je zapravo Evie? Ona koja tvrdi da je tek poslanica? Ona koja je možda, a možda i nije sve ovo izazvala? Što želi? I zašto?

Dužnosnik Wettermore zabilježio je dio njezina buncanja: Crna Anđelica uspela se iz korijenja i spustila s granja. Prsti su joj smrt, a kosa puna paučine, dok je san njezino kraljevstvo.

Možda se sama Priroda napokon pobunila protiv ljudi, protiv onoga što joj prijeti? Ili je Evie možda tek upozorenje? Test?

I kako će muškarci, koji ostaju bez žena, kćeri, majki, djevojaka – kako će se oni sa situacijom? Izazivanjem kaosa? Hoće li moći mirno sagledati opcije? I kako će se nositi s nezbježnim?

Svi oni imaju svoje male tajne, neke samo njima logične ideje i poneke nedovršene poslove.

Ali nekako će zaključiti da se sve više-manje vrti oko Evie… I što će onda? Hoće li je zaštititi? Uništiti? Iskoristiti? Ili će nas sve skupa na kraju iznenaditi? 🙂

Neke od tih žena istovremeno postoje u dva svijeta. No, ako prestaneš postojati u bilo kojem od njih, prestaneš u oba. Je li muškarcima olakotna okolnost što to ne znaju? Ili možda ipak ne?

Jednom davno živio je neki neobični i nepoznati zatvorski psihijatar koji se odijevao samo u crno, te je istrčao u noć i legao posred jednog traka međudržavne autoceste. Trailwaysov autobus dojurio je upravo tim trakom i riješio ga svih muka, pa su svi ostali živjeli sretno ili možda nisu, no to više nije bio problem tog čudnog i nepoznatog zatvorskog psihijatra. Svršetak.

Uspavane ljepotice je knjiga koja ima neke svoje sitne nedostatke – rat između spolova je dočaran s idejom i priznajem da ima svoju vlastitu logiku, ali većinom generalizira. No, budući da prikazuje jednu alternativnu stvarnost – meni je to bilo ok.

Druga stvar je ta što na kraju nisam dobila sve odgovore koje sam željela, ali to kod mene često završi s par neodgovorenih pitanja.

No kad se sve zbroji, ovo je jedan napet i intrigantan triler s mnoštvom likova i polako građenom napetošću. Ima i košmara i nadrealnih elemanata, a mene se nekim stvarima lako kupi.

Malo se zamisliš. O stoljećima ženske potlačenosti, o tome kakav bi svijet bio kad bi nadvladala ne rasa, nego spol. Bi li muškarci uništili ratovanjem i svađom i posljednju mogućnost spasa čovječanstva? Bi li žene bile bolje i dogovaranjem postigle više? No, kakav bi to bio svijet kad bi jedan spol i dalje bio potlačen? Jesu li muškarci zavrijedili milo za drago nakon stoljeća upravljanja svijetom, a da je jedini rezultat svega to što svijet polako ide kvragu?

Kako spriječiti propast? Je li ovo knjiga koja na neki uvrnuti način ponavlja opći potop?

I što bi se zapravo dogodilo kad bi SVE žene zaspale? Koja je poanta svega?

Što je Evie? Je li ona stvarno samo poslanik koji odrađuje nečiju zapovijed i ako je tome tako – čiju? Jesmo li mi samo igračka u rukama nekog moćnijeg i starijeg i što želi od nas? Kako se i zašto moramo – ponovno – iskupiti?

Zanimljiva je ovo knjiga 🙂 Možete je čitati kao triler i triler će biti . Ali, ako želite – možete o njoj promišljati i pronaći ćete više od jedne teme za raspravu. Svakako bi bila dobar izbor za neki book club.

A onda – i King je King. U suradnji ili bez. Uživala sam. Sviđa mi se. Preporuka 🙂 ❤

Nailaziš na razna stvorenja u dubini zemlje, daleko ispod ostataka planina koje su rudari uništili, stvorenja bez očiju koja su slobodnija nego što si ti ikada bila. Jer žive kako žele, Jeanette. Ispunjeni su u toj tami. Sve su ono što žele biti.

Kisi.

***********************************************************************************

Stephen King & Owen King

Uspavanje ljepotice

Znanje

Preveo: Damir Biličić

BEL CANTO – ANN PATCHETT

IMG_20190814_114905_201

G. Hosokawa joj se nasmiješio. vrtjelo mu se u glavi od prirodnosti njihova razgovora, iznenadne lakoće s kojom su se družili. Što bi bilo da Kato nije znao svirati glasovir?

Ann Patchett – Bel canto

Neću lagati. Većinom mi je bilo dosadno, nezanimljivo i bezveze.

Likovi su me živcirali. Sve je bilo presporo i razvučeno. Situacija nerealna.

I opet, da nije bila izbor za ovaj naš mini book club, mislim da bi ostala ostavljena nakon 50 stranica.

Ali… Drago mi je da nije. Ova priča nema sretan kraj, ali kraj je podignuo knjigu za 2 ocjene – jer je – realan. I na kraju sam tek počela razmišljati o tome što sam zapravo pročitala. Volim ovaj naš klubić. Natjera me da pročitam knjige koje inače možda nikad ne bi.

Situacija je krajnje osjetljiva – najslavnija operna pjevačica na svijetu – Roxane Coss – našla se zarobljena u kući potpredsjednika neke državice u Južnoj Americi, nakon što su na njezin privatni nastup za japanskog biznismena upali teroristi koji su namjeravali zarobiti predsjednika.

No, predsjednika nije bilo. Čovjek je odlučio da mu se neda ići jer je na programu sapunica. Nije da imam neki komentar na ovo. Ali ok.

Nakon što ne nađu predsjednika, otmičari su izgubljeni. I svi uzvanici su izgubljeni u novonastaloj situaciji uključujući i Roxane.

Roxane, kojoj se svi dive, čija karizma nadilazi granice realnog i čijim molbama čak ni opasni otmičari ne uspijevaju odoljeti.

Nakon što se pojavi predstavnik crvenog križa u ulozi pregovarača, generali puštaju žene, starce, djecu, bolesne i radnike. Ostavljaju samo one za koje im se čini da će imati neke koristi. I Roxane,  Gospodin Hosokawa, poslovni čovjek zbog kojeg je cijeli događaj i upriličen – također je tu. Njega su koncertom Roxane Coss htjeli udobrovoljiti i privoljeti na ulaganje u gospodarstvo. No, on to nikad nije imao u planu. Ali je oduvijek bio očaran Roxane, njenim glasom, njenom izvedbom.

Od trenutka kad postaje izgledno da se talačka kriza neće riješiti u par dana, svjedočimo transformaciji cijele situacije koja je započela puškama, upadom i zarobljavanjem ljudi u – nešto drugo.

Svi oni, i teroristi i zarobljenici, prisiljeni su živjeti zajedno. Teroristi, zato što su već napravili glupost, ali im ne pada na pamet odustati pa iz situacije pokušavaju nešto izvući, a zarobljeni jednostavno nemaju izbora.

Kad god bi Messner otišao, na kuću bi nalegla tuga koja je znala potrajati satima. Svi su bili vrlo tihi i nitko nije slušao dosadne poruke koje je policija odašiljala s druge strane zida. Beznadna situacija. Predajte se. Nećemo pregovarati.

I tu ću se dogoditi nešto posebno, nešto nadrealno, a ipak toliko prirodno. Svi oni, i “zločesti” i “dobri”, ispod vanjštine, ideala i htijenja – svi su samo ljudi. Ništa nije crno -bijelo. Neke priče počinju, neke će završiti. Do samog kraja, koji me bitno uzdrmao, nisam ni shvaćala što mi je autorica zapravo napravila polaganim pričanjem i opisivanjem likova, situacija, događaja, sitnih i manje sitnih problema, karaktera, osjećaja… Da, bilo mi je dosadno i ponekad čak bezveze, ali natjerala me da se povežem sa svakim od likova, suosjećam i shvaćam. Natjerala me da ni ne shvatim koliko su mi postali važni. Da ih sve vidim kao ljude, djecu, uhvaćene u situaciji, u njihovim moralnim dvojbama, težnjama, ciljevima… Sredstva da bi se ti ciljevi postigli bila su van svake sumnje neopravdana i opasna, postupci nepromišljeni, reakcije ishitrene. Ali ljudi su. Većina tek djeca. Nisu znali drugačije. Ili nisu dovoljno promislili. A neki su samo slijepo vjerovali. Što je također ljudski.

Natjerala me da dišem sa svakim od njih dok su u toj izoliranoj situaciji proživljavali svoje drame. A onda mi ih je oduzela.

Natjerala me natrag u realnost. Jer i ja sam se uljuljkala u tu neku paralelnu dimenziju gdje je sve lako, gdje nikom ne pada na pamet otići, gdje više ne postoje stražari i  zarobljenici, gdje život jednostavno teče…

I tad sam se zapitala – možda smo previše isključivi. Previše sitničavi, previše ponosni. Možda trebamo više obračati pažnju na ono što je bitno – na život – na ljude. I ti tzv teroristi su imali plemeniti cilj, iako su odabrali krivo sredstvo…  No, da li ih to opravdava? I možemo li, smijemo li gledati van okvira, i shvatiti da su i oni bili samo žrtve okolnosti?

Na neki čudan način bio je ljubomoran na Ishmaela, koji sjedi podno njezinih nogu. trebao je samo nekoliko centimetara pomaknuti ruku da joj dodirne gležanj.

 

Od tad cijelo vrijeme razmišljam o tome kako se ista situacija iz različitih očiju drugačije vidi. Ja sam vidjela ljude. Vlada vjerojatno prijetnju. Poneki vlastitu korist. Vjerojatno je bilo i onih koji su vidjeli prikrivanje interesa. No nitko nije vidio ljude. SVE ljude.

Ne opravdavam postupke i reakcije, ali razumijem. Razumijem i drugu stranu. No, što bi bilo kad bi, prije nego pošaljemo oružje – razgovarali?

Ne znam da li da vam preporučim Bel Canto – nije me izula iz cipela. Ali zbog tog kraja… Zbog njega je možda vrijedi pročitati još jednom.

Knjiga je ispirirana istinitim događajem kad su u Limi teroristi napali japansku ambasadu. Na tome je Ann gradila koncept za knjigu. Proguglati ako vas zanima 🙂

 

Kisi ❤

 

Ako ljudska duša može sanjati o meni, neka me se sjeća i nakon buđenja.

I posebno hvala mojoj dragoj Ani na fotkici 🙂 Ja sam vratila knjigu u knjižnicu i zaboravila fotkati ❤

¸*********************************************************************************

Ann Patchett

Bel Canto

Algoritam

 

 

 

 

 

 

 

OSLIKANI ČOVJEK – PETER V. BRETT (Ciklus o demonima)

IMG_20190807_104611_987

“Mala, mi smo ono što odaberemo biti”, rekla je. “Dopusti da ti drugi odrede vrijednost i već si izgubila, jer nitko ne želi da drugi vrijede više od njega samog.”

Peter V. Brett – Oslikani čovjek

Dan je siguran. Danju je kretanje slobodno. Osim ljudske opasnosti, ništa drugo ne prijeti iza ugla. Danju se normalno živi, kreće, radi. Danju se i putuje. NajsigurnIJe na one udaljenosti koje možete prijeći za danjeg svjetla.

Jer jednom kad se spusti noć, samo se Glasnici usude putovati. Zaštićeni simbolima. Jer noću izranjanju Demoni. Drveni, vodeni, zračni… Pojavljuju se iz tla, iz same Srži, materijaliziraju i napadaju da ubiju i žderu. Rane su većinom smrtonosne. Jedina zaštita su simboli koji povezani i naslikani ili urezani ili nacrtani, čak i štapom urezani o tlo – pružaju magijsku zaštitu. Demoni su načinjeni od magije, i magija je sredstvo zaštite.

Jedno je bilo riskirati život noću, noću nije imao što izgubiti, nikog tko će ga oplakivati. Ako umre, neće napuniti nijednu bočicu suzama.

Nekoliko stotina godina demoni haraju zemljom i pustoše ljudska sela. Gradovi su zaštićeniji, opasani zaštićenim bedemima.

No, nije uvijek bilo tako. Stoljećima prije nego su se demoni uzdigli drugi put – nije ih bilo. Poraženi u davnom ratu, u tišini i tajnosti čekali su povoljan trenutak. Čekali su da se ljudi opuste. Da obrane popuste. Da ih se zaboravi. I tad su ponovno napali.

No stari simboli su zaboravljeni, stara magija iščezla, stare ruševine skupljaju prašinu.  Izbavitelj još živi u sjećanjima mnogih, no sad je preobražen u mit koji ne prepoznaju ni kad im je pred nosom. Nitko ne zna sve, a znanje je raštrkano po svijetu i ono malo ljudi koji još pate, neke tajne ljubomorno čuvaju. Ostalo im je još ono malo magije i simbola kojih su se sjećali, da se zaštite bez pružanja otpora.

“Mitovi imaju moć.,” rekao je Rojer. “Ne odbacuj ih olako.”

I bilo bi tako još tko zna koliko stotina ili tisuća godina , da nije bilo troje djece koja se možda nikad ne bi susrela da nisu odlučila biti svoja.

Arlenu je umrla majka jer mu je otac kukavica. Kad su ga htjeli oženiti protiv njegove volje, pobjegao je. Od malih nogu crtao je znakove bez ikakvog predznanja bolje nego većina odraslih. Pobjegao je sam u noć – i preživio. Proći će godine prije nego mu se  put ukrsti s drugo dvoje junaka, ali odlučio je biti svoj.

Isto je napravila i Leesha. Odlučila je uzeti svoj život u svoje ruke i odbiti udati se za lokalnog nasilnika koji ju je uz to još i osramotio lažima. Pobjegla je u naukovanje babi Bruni, staroj travarici koja jako dobro zna što je dobila za šegrta.

Rojeru su demoni ubili roditelje. odgojio ga je alkoholizirani žongler, nekoć na glasu po izgledu i vještinama, ali sad samo još sjena nekadašnjeg čovjeka. I Rojer će morati bježati.

U trenutku kad im se priče spoje, iza njih su godine iskustva, znanja i volje da nešto promjene. Ali kakve priče! Stvarno sam uživala čitajući priču svakog od njih. Priču o hrabrosti, nepokolebljivosti, cijeni koju teška srca moraju platiti da bi slijedili svoj put. Nije dovoljno samo braniti se. Potrebno je i poduzimati.

 

Meni je ovo otkriće.  Nisam se do danas susrela s Brettom, nažalost, nekako mi pobjegao ispod radara, a sad mi je drago da sam ga otkrila.

Jer jaaako volim dobar fantasy. A ovo baš je dobar fantasy. I uz to je i mračan, a to tek volim. Na kraju nisam mogla stati čitati i stvarno me mučilo to što nemam u rukama odmah i nastavak – Ciklus o demonima se sastoji od 5 knjiga i nekoliko novela. Novele sam naručila, a drugu knjigu nestrpljivo čekam.  Načula sam da je sve dalje – sve bolje.

Privuklo me to što radnja stalno teče, što u likove dobivao kompletan uvid, likove koji su kompleksni i živi,  imala sam dojam da sam svakog od njih osobno upoznala. Mračna atmosfera, opasna putovanja, magija. Neka viša svrha i cijelo pleme koje je naravno nešto krivo shvatilo.  U dahu sadm došla do kraja knjige i želim još.

Roman je u isto vrijeme napet i nježan i tužan i sretan i borben i magičan. 550 strana u dan i pol. Uz Prdeka, 100 stvari za obavit, i mrtva umorna.

Jedva čekam nastavak!!!!!

Kisi ❤

 

************************************************************************************Peter V. Brett

Oslikani čovjek

Ciklus o demonima

Hangar7

Preveo – Igor Rendić

 

 

 

 

 

ONCE UPON A RIVER – DIANE SETTERFIELD

IMG_20190805_134126_205

The Swan was a very ancient inn, perhaps the most ancient of them all. It had been constructed of three parts: one was old, one was very old and one was older still.

Diane Setterfeld – One upon a river

The Swan,  drevna gostionica na obali Temze, mjesto je u kojem se pričaju priče. Neobične priče, svakodnevne priče, prastare priče, napuhane, smiješne, ozbiljne, strašne, lijepe, ružne, duge i kratke. Svejedno je, glavno je da tu priču znaš ispričati. Mnogo je gostionica uz obalu rijeke koja je Temza, ali to i nije. Svaka je posebna, jer svaka se bavi nečim drugim.

Ali samo u Swanu se pričaju priče. A rijeka je rijeka. Teče i nosi sa sobom. Poplavljuje, pročišćuje. Odnosi i donosi i nitko ne zna odakle počinje.

Rijeka je živa. I legende su žive. Mnogo starih predaja još živi u riječnim selima, u gostionicama i ponekim iskustvima.

Možete čuti priču o Quietly – ju, skelaru koji odnosi one kojima je kucnuo čas na drugu stranu… Ali izbavljuje one kojima još nije.  A ima i drugih priča. Joe će ih najbolje znati. Joe, ponajbolji pripovjedač otkad riječni ljudi pamte. I Margot, čija gostionica je stara koliko i ona sama , pa još mnogo puta toliko.

Something is going to happen.

I ova riječna priča započinje – pričom. Pričom u Swanu, koja je naglo utihnula kad je rijeka dovela na vrata teško ozlijeđenog čovjeka s mrtvom curicom. Koja je bila mrtva, a onda nije. Može to potvrditi Rita Sunday, mjesna medicinska sestra koja je jednako dobra kao i bilo koji doktor, ako ne i bolja. Bila je mrtva, a onda nije.

Djevojčici je oko 4 godine, ne govori i često zuri u rijeku, veseli se rijeci, čeka rijeku. Čija je? Tko je?

U jednom trenutku to je nepoznata curica koja je bila mrtva, a onda nije. No, do jutra, kad se iz Swana pronese glas i započne priča, ona je Anne – davno izgubljena sestra, Amelia, nestala kći, ali i Alice, unuka koja je prvo bila skrivana, a zatim se utopila u Temzi.

Something happens and then something else happens and then all sorts of other things happen, expected and unexpected, unusual and ordinary.

3 obitelji, 3 djevojčice, 3 zagonetne sudbine. Koja od njih je ovo dijete koje je bilo mrtvo, a onda opet nije? I kako će rijeka ispričati priču o nijemom djetetu koje je nađeno na obali, kako će satkati njenu sudbinu? I što će svaka od ovih obitelji naučiti o sebi dok se potajno nada da je djevojčica njihova… Što će naučiti o svijetu, jedni o drugima, o rijeci, o predajama, o snovima i nadi? I o porijeklu, genima i napretku medicine…

Toliko je u ovoj priči vode, njenih pritoka i tokova, bujanja i padanja i virova i vrtloga. toliko je divno ispričana.

Ova priča se čita polako. Polako se odmotava njena nit i polako sve svoje pritoke spaja u jedan tok. Ali toliko sam uživala, polako, dok se priča odmotavala i tekla, dok je voda vodila glavnu riječ. Dok su ljudske sudbine naoko nepovezanih ljudi polako postajale povezane i dok je u Swanu bilo priča.

Svaki lik je ovdje važan i dubok i smislen. Svakog treba upoznati, uz svakog ponovno pogledati komadiće priče iz drugog kuta. Svi će se oni sliti u istu priču jer pritoci upravo tome i teže. I na svakoga u ovoj priči treba obratiti pažnju.

There are stories that may be told aloud, and stories that must be told in whispers, and there are stories that are never told.

Ne mogu vam je prepričati, dovoljno sam rekla. Ali sam je čitala dok sam hodala po čisto rublje u perilicu, putem do sušilice, dok sam kuhala, kad bi odvela dijete u vrtić, pa se vratila i nisam htjela stati, opčinjena rijekom i pričom i svima koji su se našli dotaknuti djetetom koje je bilo mrtvo  – a onda nije.

Jer ima tu još mnogo toga. Ima porušenih nada i pronađenih snova, prihvaćanja neminovnog i prkošenja zloj sreći. Ustajanja za sebe i zagrljaja slabijih, dječjih nadanja i duboke tuge, natruha sreće i polomljenih iluzija. Ima života i ima smrti. Postoji tajnovitost rijeke i njena velikodušnost,  neke stare predaje oživjele i istinite, postoji odricanje i žrtva, i vjera i nada i ljubav.

At the Swan, summer turned to autumn and the rain did not cease. There were no more frowning conversations about the danger of a poor harvest, for it was now a certainty. No amount of sunshine could change anything.

I nakon svega, sve je to život , a i život nosi rijeka. Temza, koja to i nije, ili neka druga… Svaka nosi neku priču i nečije sudbine povezane pritocima.

Otvorite dušu, pročitajte knjigu. Vezat će vas, a onda pustiti. Jer, sigurno imate neku svoju rijeku koju valja slijediti.

Kisi.

Marilyn Monroe – Javni i tajni život – Charles Casillo

IMG_20190803_104448_984

Sva psihološka proturječja svojstvena Marylin bila su ondje:  poziranje bez odjeće, gizdava, prpošna seksualnost i potreba da se pokaže ozbiljnom glumicom. Sljedećih desetljeća takvo što postat će uobičajeno, ali 1962. se od 35-godišnje žene očekivalo dolično ponašanje, a nage scene u nj nisu spadale.

Charles Casillo – Marilyn Monroe  – Javni i tajni život

 

Marilyn Monroe je bila najslavnija glumica svijeta. Svijet je bio očaran njenom pojavom, ljepotom, ponašanjem… Malo manje glumom, ali i tu se počela dokazivati kao talent, a ne samo tijelo.

Sve što je snimila, postalo je hit.  Gdje god se pojavila, bila je senzacija. Ljudi su padali u nesvijest. Oni koji bi je uspjeli dotaknuti, bili su u ekstazi. Imala je sve.

Ahaha. Dobar vic.

Marilyn, ona prava, imenom Norma Jean, krila je strašne unutarnje demone koji su je naposljetku uništili. Bila je dijete koje nitko nije želio, ali su se svejedno njome loptali. Malo bi je dali u udomiteljstvo, pa je maknuli od ljudi na koje se taman navikla jer im je tako odgovaralo. Da je ostala kod nekih od tih ljudi, možda bi imala normalan život. Možda bi joj nježna dječja psiha ostala netaknuta, pa bi mogla podnijeti slavu i usamljenost.

S tim djetetom su radili što su htjeli, a da nitko nije uzimao u obzir moguće posljedice. Majka je nije željela, a i bila je psihički bolesna. Oca nikad nije upoznala, osim na fotografiji i  zato ga je cijeli život tražila u drugima. Uvijek se ponašala onako kako je mislila da se od nje očekuje, samo da bi negdje pripada, bila dio nečega, da bi bila manje sama.

Ali bila je sama. Od rođenja je zapravo bila sama i usamljena, i ono malo topline koje je u djetinjstvu uspjela dobiti, brzo bi joj bilo oduzeto. Zbunjivali su je različitim odgojem, premještanjem od jedne obitelji drugoj, a majka, skrbnica i ostali koji su zapravo trebali voditi brigu o njoj, ostavljali su je kako se kome sviđalo.

Izrasla je u prekrasnu djevojku poremećene psihe. Kao da su u njoj živjele dvije osobe. Kad su je otkrili, bila je u dvadesetima i radila na pakiranju padobrana. Prvi poslovi bili su modeling i statiranje, a kasnije je započela glumiti. I stvorena je Marylin. Prekrasna glumica zavodljivog glasa i stasa, platinaste kose i očaravajućeg osmijeha. Sve što je napravila, na platnu je funkcioniralo savršeno.

Ali u pozadini se odvijalo ono mračno. Njeni strahovi, pomanjkanje samopouzdanja, usamljenost, neodlučnost oko toga što zapravo želi doveli su do toga da je postala neuračunljiva, tužna, sklona depresiji, drogama… Ljudi su je ili iskorištavali ili nisu znali kako da joj pomognu.

Bezazlenost spojena sa seksualnošću sprečavala je svaki pokušaj osude. Rasla je poput divljeg cvijeta, nesvjesna svoje vrijednosti sve dok netko nije prepoznao nešto prekrasno u njoj. Njezino bezazleno shvaćanje seksa – što je uspješno prenijela na filmsko platno učinilo ju je pionirkom. Nevinost i humor pomiješani s erotikom postali su zaštitni znak Marylin Monroe. 

Afere, skandali, sve što prati slavu događalo joj se bez da je mogla puno utjecati, ali nije namjeravala puniti novinske stupce. Htjela je samo da je netko voli.

Umrla je premlada. Bilo da je nesretan slučaj, splet čudnih okolnosti, depresija ili netko drugi ima prste u tome – velika je tragedija što je prerano otišla. Nama. Ona je vjerojatno u tome vidjela izlaz…

Bila je prekrasna. Ali ne svojom krivnjom – i oštećena.

No, ja je i dalje volim. Pročitala sam puno o njoj i velik dio života je obavijen velom tajne. Ali tako to treba i biti, ne trebaju svi znati sve, pa čak i ako si javna osoba. Od ob+vog ostalog, što je u stvari prava istina? Nikad nećemo doznati. Ali filmove i slike i dalje možemo gledati.

Marilyn Monroe umrla je zoru feminizma i procvata pokreta za zaštitu građanskih prava. Živjela je u doba kad su ljudi bili kategorizirani, auloge točno određene i strogo nadzirane. Granice su se vrlo teško pomicale. Rano je u karijeri sebi morala pronaći  identitet i stvorila je jednu “sebe” omiljeniju od svojih najsmionijih snova, no taj je dio potisnuo ostale dijelove njezina bića.

Charles Casillo – Marilyn Monroe – Javni i tajni život

RIP Marilyn. Nadam se da ti je tamo negdje dobro, da nisi više sama ❤

****************************************************************************+

Charles Casillo

Marilyn Monroe – Javni i tajni život

Profil

Prevela – Branka Maričić

 

VRAŽJI OKOT – MARGARET ATWOOD

IMG_20190802_105042_077

Ona zaplotnjačka svinja, onaj izopačeni gad Tony ide Felixu na dušu. Najvećim dijelom, što jest, jest. Predbacio si je to, nejednom, svih ovih dvanaest godina. Previše prostora je dao Tonyu, nije ga nadgledao, nije mu se nadvirivao iznad podstavljenih ramena onog šminkerskog odijela na tanke prugice. Nije kužio štihvorte, a pohvatao bi ih svatko s pola mozga i dva uha. Još gore – u tom zlopakom društvenom alpinistu, tom makijavelističkom ulizici, on je vjerovao. Popušio je foru: Ma to ću ja, što da se ti gnjaviš, uvijek mogu uskočiti. Kapitalna budala – eto što je bio. 

Margaret atwood – Vražji okot

Još jedna knjiga iz Hogarth Shakespeare priče. Oluja ispričana isponova. Već tu me dobila.

Prvo – prijevod je zakon.

Drugo – tko nije pročitao Shakespeareovu Oluju, pravac knjižnica jer vam je ja ne namjeravam prepričavati, a i trebali ste to odavno apsolvirati. 😛

Treće – stvarno sam se dobro nasmijala.

A četvrto – svaka čast Atwood.

A sad – Oluja isponova i nije baš skroz smiješna i zabavna. Ponekad je mračna i tamna, prepuna boli i tuge. I tjeskobe i mračnih stanja izgubljenosti. Poraza. Izdaje.

Felix , umjetnički direktor  Festivala Makeshiweg otpušten je upravo uoči premijere Oluje, djela koje obožava i kojim je opsjednut. Nedavno je izgubio suprugu i malenu kćer – Mirandu.  Teško se nosi s gubitkom malene, pa je i postavljanje Oluje njegov način da je nekako pokuša oživjeti.

Nakon otkaza, koji je bio ružan i grub, ali i neosnovan i namješten, Felix će potražiti utočište daleko od svega i svih, u nekoj straćari bogu iza hozentregera, gdje jedva postoji struja, a kamoli internet.

S vremenom se snađe. A s vremenom se u njegovom umu oblikuje i osveta, pa uz malo sreće i puno pameti uspije skovati plan kojim će vratiti svima za svu nanesenu nepravdu…

Ne, previše je boli., još uvijek. NE razmišljaj o tom, kaže u sebi dok zakopčava gumbe na košulji. Drži to negdje daleko. Pretvaraj se da je sve to samo film.

Margaret Atwood – Vražji okot

Pronaći će u zatvoru mjesto nekakvog umjetničkog učitelja i stvoriti ekipicu koja je, osim na glumu i postavljanje Shakespearea, spremna i na štošta drugo.

U ovoj priči Felix je, naravno, Prospero – čarobnjak i pravi zakoniti milanski vojvoda. Ostatak ekipe ćete upoznati usput, ali moram priznati da je Atwood majstorski prepričala Oluju. A Oluja mi je jedna od dražih Shakespearovih djela.

Cijela knjiga je luda skroz. Od prevoditeljičinih upadica  i briljatno prevedenih fraza do Felixovih ludih planova i njihove izvedbe.

Ne kaže se uzalud da se osveta servira hladna. U ovom slučaju čekala je 12 godina. ali isplatilo se. Itekako se isplatilo.

Neću ulaziti u slojeve jer bi to značilo da ulazim u slojeve Shakespearovog uma, a mislim da za to nisam dovoljno potkovana znanjem, a i ova recenzija bi se odužila. No, jedno je sigurno – nikad Shakespeare nije samo drama ili samo komedija. Kod njega nije crno – bijelo, pa su zato i likovi vrlo slojeviti i njihovi postupci životni, bez obzira bili opravdani ili ne.

Oluja će na sreću, završiti sretno. Felix ne može vratiti Mirandu, ali će vratiti neke druge stvari i naučiti pustiti kćer koje više nema. I svi ostali mnogo će naučiti iz njegovih egzibicija. I na kraju, zašto Vražji okot?  Pa, i to je još jedan lik. Ispostavit će se- prilično bitan.

 Ne, Felixe, nije, odlučno kaže sam sebi. Prospero nije lud. Ariel postoji. Njega vide i čuju i drugi ljudi, ne samo Prospero. Čarolija je stvarna. Drži se toga.  Vjeruj tekstu.

No, može li se tekstu vjerovati? 

Margaret Atwood – Vražji okot

I zato vas opet tjeram da pročitate pravu Oluju ( iako je prepričana na kraju knjige, ali nije to baš to … )

Zaključak na kraju – Vražji okot je skroz luda, zabavna i lagana knjiga, ali u isto vrijeme vrlo slojevita, mračna i puna simbolike. Zabavit ćete se, o da. To je sigurno. Vjerojatno i cerekati na sav glas 😉  Postoji još niz drugih likova koji su također prilično zabavni, a mene su najviše zabavljali prepravljeni stihovi u Shakespeareovom stilu koji je izvodila skupina zatvorenika. Tekstove su pisali sami 😉 😀 No, ona nota dijaboličnosti, okrutnosti i osvete koja se proteže kroz čitavu priču – e, to mi je onaj detaljčić koji me zapravo kupio.

Uživajte!

Kisi.

*************************************************************************************

 

Margaret Atwood – Vražji okot

Hogarth

Profil

Prevela: Giga Gračan ( Bravo!) 😀

 

 

 

NIKAD ME NE OSTAVLJAJ – KAZUO ISHIGURO

Razmišljajući sad o tome, shvaćam da smo bili baš u dobi kad smo ponešto znali o sebi, o tome tko smo mi, po čemu se razlikujemo od naših skrbnika, od ljudi vani, ali još uvijek nismo razumjeli što to znači.

Kazuo Ishiguro – Nikad me ne ostavljaj

Hm. Iskreno, ni tjedan dana nakon pročitane knjige nisam sigurna što napisati. Popljuvala bih je…. a onda opet i ne.

Tema je dobra. Ideja me malo i plaši. Natjera te da se zapitaš koliko malo znaš o tome što znači biti čovjek. I koliko je važno uzimati u obzir svakog pojedinca, bez obzira odakle potječe i kako je stvoren…

No, ovo je drugi put da pokušavam s Ishigurom i jednostavno ne ide. Živcira me njegov način pisanja i ne mogu si pomoći. Ne volim njegove likove. Ne sjedaju mi. Prepatetični su i inertni.

A ova priča mi nikako ne drži vodu ( iako je to izmišljena stvarnost i ne trebam očekivati realizam od nje).

Priču priča sada 32-godišnja Kathy koja nakon godina službe kao njegovatelj kreće u drugi stadij svog života. I prepričava svoja sjećanja.

Uglavnom, Kathy, Ruth i Tommy žive u  Hailshamu – nekakvoj vrsti elitnog internata u Engleskoj. I otkad se sjećaju, nikad nisu imali drugi dom.  Školuju se i žive unutar zidina Hailshama, naizgled sretni i zadovoljni, no stalno do njih dolaze razne glasine da im njihovi učitelji ne otkrivaju sve. Stalno pričaju o nekakvoj njihovoj svrsi u životu, da zbog toga moraju paziti na sebe, da su posebni –  no nitko im ne otkriva o čemu se radi.

Već tu mi ne sjeda to do kraja – Prvo – nikad nisu imali tatu i mamu i to nikome izgleda ne fali, čak ni ne znaju da je to osnova obitelji, iako uče i seksualni odgoj i mnoge druge stvari.

A drugo – iako znaju da je nešto čudno sa cijelim tim sustavom – nitko se previše ne opterećuje.

Kasnije – Kathy i Tommy razmjenjuju informacije o nekim čudnim situacijama, ali na kraju od toga ne ispadne ništa bitno, jer i kad shvate da se u pozadini kotrlja nešto njima nepoznato, ne kopaju dublje i jednostavno se puste. Ok, odgajani su drugačije. Ali nema nekog bunta. Nema propitkivanja. Čudno.

Kad završe školovanje u Hailshamu, presele ih u nekakve domove gdje sreću klince iz drugih, sličnih škola i tamo provedu godinu – dvije – tak – za bezveze. Nikakve svrhe.

Čak ni kad doznaju što se od njih očekuje u daljnjem životu – to prihvaćaju i ne pitaju.

Nije to u ljudskoj prirodi i gotovo.

Neću vam otkriti o čemu se radi jer će možda netko htjeti pročitati, ali iskreno, da nisam išla čitati spojlere, možda ne bi ni ja shvatila jer nema nekog uvoda, samo odjednom počinje pisati o tome što su ta djeca  – kao da je to jasno od prve stranice.

Najviše me živcirala Kathy. Njena “najbolja” prijateljica Ruth tu curicu cijelu knjigu iskorištava na sve moguće načine, prijetvorna je i zla –  a ova stalno nalazi izgovore za njeno ponašanje. Pa i kad joj u par navrata vrati milo za drago, kasnije osjeća grižnju savjesti i pokušava popraviti nešto za što nije kriva.

U stvari svo troje mi je išlo na živce. I ti razgovori, kao da su svi malo slaboumni. I učiteljice, i sve to nešto tajnovito, a ništa do kraja razrađeno.

Sama ideja mi i nije loša, ali oprostite, mislim da se g. Ishiguro i ja nećemo slagati.

Cijelu knjigu sam imala osjećaj da sam u nekoj epizodi Zone sumraka – sve nešto čudno, na momente i bolesno, ali nitko izgleda nema poriv promijeniti, tražiti odgovore, skrenuti s puta, bilo što. A to ne volim.

Pretpostavljam da sam izgubila i Hailsham. Još uvijek se mogu čuti priče o nekom bivšem učeniku Hailshama koji ga pokušava pronaći, odnosno mjesto gdje se nekoć nalazio.

Kazuo ishiguro – Nikad me ne ostavljaj

Piše da je to dirljiv roman, prožet spoznajom o krhkosti naših života. I da slažem se. Samo se ne slažem da je dirljiv. Meni je samo išlo na živce to sve skupa i ne sviđa mi se. Iako bi se dalo o mnogočemu diskutirati.

Puno mi je tu praznog hoda, neobjašnjenih situacija, inercije, baš neka mučna atmosfera. Nije me uvjerilo.

Ali… Možda nekom drugom prilikom.

Ah, da – pogledala sam i film – to je bilo još i gore jer ni oni odnosi koji su u knjizi prilično jasni, u film nisu nikako preneseni.

Moguće je i da sam ja profulala ceo fudbal. Svejedno mi se ne sviđa. A možda samo imam averziju prema dotičnom gospodinu pa se ni ne trudim.

Kisi

 

JAPODININE MUKE – IVANA DELAČ

IMG_20190722_084957_900

Neka vide kako žene svih slojeva mogu stajati rame uz rame. Grofica koja upravlja tvornicom, izumiteljica, novinarka i urednica, te supruga i majka, jedna pored druge.

Ivana Delač – Japodinine muke

Japodina je zakon 😉

Ako volite Zagorku, Steampunk, početak XX st, sufražetkinje i začetak ideje da žene kao takve mogu sve što i muškarci, pa i voditi posao – ovo je roman za vas.

Osim što je Zagorka očito bila inspiracija pri pisanju Japodine, ono što me još više oduševilo je to što je roman napisan tako da jednostavno ne možete stati. Nema praznog hoda, sve se odigrava u kratkom roku, bez nepotrebnih pauza, svaka stranica je bitna. Pročitala sam ga brzo i cijelo vrijeme mi je držalo pažnju.

A volim i steampunk. I parne strojeve. I struju.

I sad vam nije jasno o čemu laprdam, jel 😀

Ok.

Grofica Japodina von Reinhardt je jedina nasljednica tvornice Reinhardt Karlovac, koja se bavi proizvodnjom dijelova za strojeve. Godina je 1904., u alternativnoj povijesti kad je normalno voziti se cepelinom i paročijama, a parni stroj je osnova razvoja strojeva.

Roditelji su joj umrli, ona se nije udala (što je već samo po sebi skandal i povod za neprimjerene poglede i šaputanja po Karlovcu). Kad su Karlovčani, a i šire shvatili da Japodina ne kani vođenje tvornice prepustiti nekom muškarcu, a još manje joj pada na pamet da se zbog toga uda, posao joj počinje propadati.

Malo tko želi surađivati sa ženom. Još manje će ih priznati da je sposobna za sve što i svaki muškarac jer to je nečuveno.

Japodina je u škripcu. Plaće kasne, njen dug lihvaru raste. Ako uskoro ne sklopi neki dobar posao  – radnici neće dobiti plaće, ona neće imati za koga izrađivati djelove, i njen život, kao i životi njenih radnika – otići će kvragu. Ako je prije toga ne sredi zelenaš kojem mora vratiti priličan dug.

Ne, Japodina von Reinhardt se ne predaje.

Ivana Delač – Japodinine muke

Zato će potrošiti i više novaca no što si može priuštiti da bi otišla u Zagreb na izložbu izuma, odlučna da sklopi bilo kakav posao koji bi joj pomogao da spasi tvornicu i sebe.

Taj odlazak u Zagreb promijenit će joj život. Na bolje ili na gore? Ovisi s koje strane gledate.

Vidjet će najnovije izume, upoznat će se sa strujom koju je Nikola Tesla upravo izumio, vozit će se u paročiji, cepelinu i pohoditi predstave i domjenke.

Sin vlasnika tvornice Bakrenija poklonit će joj svoju naklonost – no, s kojim ciljem? Zbog toga što je uistinu cijeni ili se tu krije nešto što ima veze s njegovim ocem, čovjekom zastarjelih nazora koji je direktni krivac za njenu tešku situaciju?

Upoznat će Mariannu Cindek  – novinarku i urednicu Zagrebačkog tjednika (što je skandalozno jer je žena i nosi hlače), Luciju Vetranovič, mladu i uspješnu izumiteljicu ( opet žena, cccc), obje sufražetkinje koje osim prijateljstva, Japodini nude i članstvo i pomoć u pokretu za ženska prava…

I naposljetku, pojavit će se tajanstveni Rus, s ponudom koju Japodina neće moći odbiti. Potreban joj je novac. Kad shvati što je potpisala, već je prekasno…

No, ona je vlasnica tvornice. Odgovorna za svoje radnike. Ne smije odustati, jer su igri mnogo gore stvari od gubitka novca, ali mora zaštiti svoje radnike i sebe. A ni novac koji je u igri nije malen…

Sufražetska solidarnost… Ni izdaleka ne razumiješ što to znači, zar ne? 

Ivana Delač – Japodinine muke

Hoće li joj to uspjeti? 🙂 I koliko je ta žena zapravo sposobna izboriti se za ono što joj  je važno?  Koliko naše odluke u ovom trenutku utječu na situaciju kasnije, i jesmo li svjesni toga? Ali opet – hoće li posljedice one nedonesene odluke biti još gore?

Teška pitanja. Teški odgovori….

Dotakla se Ivana Delač ovdje nekoliko tema o kojima bi se dalo raspravljati i roman je odličan. No, meni se ne raspravlja, ja sam stvarno uživala u priči. Prvo zato jer pokriva povijesno razdoblje kad se stvarno svašta događalo, industrijski razvitak je napredovao brzinom munje i  naravno da je bilo podrške, ali i protivljenja i skeptika. Pokretali su se radnički pokreti, prava žena su napokon bila tema rasprava u kružocima.

Likovi su ovdje vrlo stvarni. Od krvi i mesa, vješto okarakterizirani i vrlo zanimljivi.  Situacije u kojima se nalaze su kompleksne, intrigantne i nimalo banalne. A opet, vrlo je lagan i čita se brzo.

Moja preporuka svakako 🙂

Aha, da – postoji tamo i neki zmaj…. Ne sviđa mi se baš previše.

Kisi.

 

****************************************************************************

Ivana Delač

Japodinine muke

Hangar7

 

 

SEDAM MUŽEVA EVELYN HUGO – TAYLOR JENKINS REID

IMG_20190724_122709_955

Jedva sam čula vlastite misli od silne buke škljocanja fotoaparata i graje mnoštva. Ali, kao što sam već prije naučila, pravila sam se da sam iznutra posve mirna , kao da mi je pozicija tigra u zoološkom vrtu savršeno ugodna.

TJR – Sedam muževa Evelyn Hugo

 

Tko je ljubav života Evelyn Hugo?

Svašta sam lijepog čula o Evelyn još i prije nego je Vorto Palabra izdao njenu priču u hrvatskom prijevodu. No, nekako mi je došla pod ruku tek nedavno. I bila je sve što sam očekivala i mnogo toga što nisam.

Evelyn će sama za sebe reći da nije dobra osoba. Da je činila stvari kojima se ne ponosi i koje su vjerojatno za neke druge ljude imale grozne posljedice, no da zbog njih ne žali. Kaže da bi, kad bi mogla ponovno proživjeti život, opet napravila isto.

No, Evelyn Hugo je ponajprije jedno izuzetno biće. Žena koja je nekoć bila najsjanija zvijezda Hollywooda, jako dobro zna što je odricanje, što su kompromisi, i što je najvažnije od svega – što je nagon za preživljavanjem. Do svog zvjezdanog statusa uspinjala se kroz nemilosrdne uvjete, kroz ili uz zavist, ucjene, okrutnost i beskrupuloznost tog naizgled zvjezdanog svijeta. I koja nimalo ne žali za potezima koje je morala vući da bi u tom svijetu opstala. I njena karijera, ali i ona sama kao ono što zapravo jest.

Ne želim reći kako bi se šarmantne djevojke trebale sažalijevati nad ljepoticama. Samo želim reći da nije tako divno biti voljen zbog nečega što nije u tvojoj moći.

TJR – Sedam muževa Evelyn Hugo

 

Udavala se sedam puta. Nažalost, to je ono što javnost najviše i zanima – kada će napokon progovoriti o svojim brojnim brakovima, o muževima, o životu.

No sada, kad je mnogo godina uloga, slave, skandala i brakova iza nje, Evelyn je odlučila ispričati svoju priču. No, ne bilo kome. Evelyn svaki svoj potez promišljeno vuče. Sve što ona čini, čini s razlogom i svaki put je par koraka ispred. Zahvaljujući tome je uspjela preživjeti Hollywood. Zahvaljujući tome, preživjet će i svoju priču.

Ono što želi ispričati, ispričat će samo i jedino mladoj novinarki Monique Grant.  Ženi koja, nakon kraha vlastitog braka jedino još posao ima kao sidro koje je drži da se ne raspadne. I koja nema pojma u što će se zapravo uplesti kad joj Evelyn ponudi da objavi priču o njoj.

Na trenutak razmatraš je li to što radiš bezobzirno. Ali onda se sjetiš da će ovaj muškarac leći s tobom i razvesti se od tebe čim dobije ono što želi. Stoga, nitko tu nije svetac.

TJR – Sedam muževa Evelyn Hugo. 

No, zašto baš Monique? I Monique, kao i sve ostalo kad je Evelyn u pitanju, ima svoj razlog, kao što postoji razlog tome zašto je, nakon godina šutnje upravo sad odlučila objaviti ono što ima za reći.

A za reći ima mnogo. I stvari koje će ispričati nemaju baš mnogo veze s onim što javnost misli da se krije iza godina njene karijere, sedam muževa i gomile sjajnih haljina koje je odlučila dati na aukciju.

I tako to krene…

Priča koju će Evelyn ispričati jedinstvena je, preplavljena emocijama i okrutnošću tog blistavog svijeta. priča o jednoj karijeri, o uspjehu i padanju, o trnovitom putu prema onome što želiš. Na kraju, sve što je Evelyn željela je biti svoja. Biti to što jest. Bez krivih pogleda, osuda ili prenemaganja. A za to što je bila, trebale su proći godine i svijet se morao promijeniti. Morala je doći do posljednje faze svog života da bi mogla, ili smjela ispričati svoju priču.

Dakle, što je to što je Evelyn naumila podijeliti s Monique? I svijetom? Cijeli život Evelyn je pokretala ljubav, na ovaj ili onaj način… Pa tko je onda, od svih propalih veza ljubav njenog života? I zašto svi ti brakovi?

Puštaš da mu ruka okrzne gornji dio tvojih bedara, a onda ga odgurneš. Dva je ujutro i umorna si. Nedostaje ti ljubav tvog života. Želiš poći kući.

TJR – Sedam muževa Evelyn Hugo.

Molim vas, pročitajte Evelyn. Upoznat ćete ženu toliko drugačiju od većine knjiških likova, da će vas potpuno preuzeti. Pratit ćete je od skromnosti njezinog porijekla, preko trnja do zvijezda, usput voleći s njom, bojeći se s njom i za nju, polako je upoznajući.

Bila je prekrasna. I fizički i iznutra. Bila je beskrupulozna i nemilosrdna, radila je stvari za koje možda većina nas ne bi imala želudac. No, bila je sjajna. I sposobna, prizemljena. Fantastična.

A ono što je ispričala jedino može spadati u kakav film iz zlatnog doba Hollywooda. Čitajući , ja sam se tamo nalazila s njom.

Ipak, uz sve ono mnogo što je dobila, Evelyn je još i više izgubila. No, nije je to učinilo nimalo ranjivom, nimalo žrtvom. Evelyn je rođena da pobjeđuje. Pa čak i ako to uključuje samu smrt.

Pročitat ćete priču o ljubavi i prijateljstvu, usamljenosti i čežnji. O plivanju s morskim psima i kako ih preživjeti.  Priču o nježnosti i okrutnosti, o hladnoj proračunatosti i najnježnijim osjećajima. O Evelyn. O sebi 🙂

Nemam dovoljno riječi kojima bih mogla nahvaliti Evelyn, a u isto vrijeme se suzdržavam napisati previše jer vam baš ništa ne želim otkriti. Čak i ja, koja čitam kraj knjige i tražim od ljudi da mi prepričaju film, čak i ja mislim da je za sve bolje ako o Evelyn ne napišem ništa 🙂

Jer – morate to sami iskusiti.

 

Čitajte. A ja idem navaliti na sve što je TJR ikad napisala.

 

Kisi.

*************************************************************************************

Taylor Jenkons Reid

Sedam muževa Evelyn Hugo

Vorto Palabra

Prevela: Selma Muftić Pustički