ZVIJEZDE MEĐU NAMA – SANJA SRDIĆ JUNGIĆ

IMG_20190402_204801_010

– Ali… sad više nisi dječak koji treba priznanje drugih da je uspio u životu.

– Ne, ali ne mogu više biti ni prosječan.

– A što fali prosječnosti?

-Ništa. Ali ja sam to prerastao.

Sanja Srdić Jungić – Zvijezde među nama

 

Dobro. Mislim da smo odavno svi shvatili da Zlatka ne voli ljubiće. Toliko puta je to naglasila da je već naporna. I onda opali peticu na Goodreads za Zvijezde među nama. I sad, tko je tu lud, jel? 😀 Aha.

Pa, gledajte. Nije da ja ne volim ljubiće i chick-lit kao takav. Volim. Ako naletim na kakav dobar, jako sam sretna jer mogu čitati lagano štivo bez da okrećem očima i pizdim. Otprilike imam isti problem kao i s trilerima – puno bolje mi to funkcionira kao film. Samo kod triler knjiga nemam potrebu gađati likove oštrim predmetima.

U stvari hoću reći da su knjige većinom loše napisane. Meni. Načitala sam se ja ljubića s kioska u nedostatku drugih stvari kad sam bila klinka – ali i tad sam preskakala dijelove.  Ježim se od sladunjavih dijaloga, cmoljenja, mačo gluposti, toga da su likovi maltene retardirani, svi pate… Onda se zaljube u krivu/krivog pa imamo pola romana o tome kak su nesretni… A scene seksa –  majko mila. Plus namješteni prizori, naivni zapleti i sve to skupa u paketu jednako katastrofa.

Možemo se sad posvađat, ali eto, kod mene to funkcionira po tom principu. Zato bježim od žanra, s ponekom iznimkom.

I onda se dogodi Sanja i Zvijezde među nama. Roman koji je chick -lit kakav treba i biti. A to znači da je zabavan, napet, uzbudljiv i ima glavu i rep. Dijalozi teku, humora napretek, nema praznog hoda, nema nepotrebnog otezanja i meni je bila baš page turner.

No, ono što me zapravo kupilo – budući da je ovo ipak ljubavna priča – Nora, junakinja romana je djevojka koja, osim što ima soli u glavi i neki cilj u životu, ima i samopouzdanje, usudi se reći što misli i na kraju krajeva nema problem s tim da se izdere na svoju jedinu ljubav ako misli da idu u krivom smjeru. A još je i brza na jeziku i sa smislom za humor. HUMOR!!! Ajde, nađite mi još koju takvu (uglavnom sve pate u tišini i cmolje dok se druga strana ne osvijesti i pokajnički dopuže natrag.)

A o čemu se radi? Pa o ljubavi, naravno 😛  Ili ljubavnom trokutu. Ili zapravo jednoj djevojci koja je odlučila malo predahnuti od svih nakupljenih sranja u životu, pa ode u Dubrovnik malo biti statist u filmu koji se upravo snima. Tematika je baš ono što voli, statiranje je također nešto što je veseli i nada se da će se usput na temelju iskustva izboriti za neku drugu poziciju.

Naravno da sretne dečka koji joj se svidi. Naravno da onda sretne još jednog. Taj je zapravo opali štitom po glavi na snimanju scene – pa tko bi mu odolio 😉 (Mislim da su se na taj način nekad otimale vikinške žene, negdje sam čitala 😛 ) I naravno da postoji i bivši koji je stalno negdje blizu. Problem je jedino što je onaj u kojeg se ozbiljno zateleba, onaj koji joj zatrese tlo pod nogama –  sasvim slučajno poznati holivudski glumac. I to onaj koji joj je tiha patnja iz tinejđerskih dana i koji usput vuče sa sobom sve što poznati holivudski glumci inače vuku sa sobom. Moraš paziti na ponašanje u javnosti, izbjegavanje paparazza, serviranje medijima ono što im se želi servirati, jedna priča je za javnost, druga za privatnost… Sve to treba i izdržati.  A to je ona tamna strana slave…

Lucas…

Nora? – pitao je glasom punim nade.

Odjebi – rekla je ledenim tonom i izašla iz kupaonice.

Sanja Srdić Jungić – Zvijezde među nama

A kako će se sa svim tim nositi Nora? Pa, recimo da njoj neke stvari baš ne sjedaju… Odluka je na kraju samo njena. Za ostalo, pročitajte Zvijezde među nama – stvarno je rijetko kvalitetan roman tog žanra. Ja sam zbilja uživala. Puno sam se hihotala. I nijednom nisam okrenula očima 🙂

Imam samo jednu zamjerku – ja bih ga pustila da se još malo muči. :*

Ej, i dala sam joj 5 😀 ❤

Preporučujem!

Kisi ❤

***********************************************************************************

 

 

ČOVJEK ZVAN OVE – FREDRIK BACKMAN

img_20190401_131627_765.jpg

On je bio čovjek koji je vidio crno ili bijelo. A ona je bila boja. Sve boje koje je on imao.

Fredrik Backman – Čovjek zvan Ove

 

Vjerujem da svako susjedstvo ima svog Ove-a. Barem izvana. U svakom kvartu, svakoj ulici, čak i svakoj zgradi postoji netko tko nema pametnijeg posla nego zagorčavati nam život suludim pravilima, raznoraznim odlukama, beskonačnim objašnjavanjima o načinu na koji se nešto radi. Možda ste krivo parkirali. Možda se ne češljate na pravu stranu. Možda su vam djeca nemoguća ili jednostavno na pogrešan način popravljate prozor.

Uvijek su tu. Baš kao da im se smisao života sastoji u tome da vama zagorčaju život.

No, međutim…. Jeste li se ikada zapitali što o svemu tome misli druga strana? Zašto se ponaša tako kako se ponaša? Što je to u glavi te osobe da mora slijepo slijediti vlastita pravila, što je proživjela, gdje je boli, kako se osjeća? Što ako, s njene/njegove strane gledišta postoji savršena logika u njihovim postupcima i što ako im je jako teško nositi se s promjenama ili izlascima iz sigurne zone?

Vjerojatno bi otkrili da se samo boje gubitka kontrole, rutine… Svrhe. Svoje svrhe u ovom svijetu koji je za njih vjerojatno zastrašujuć i nerazumljiv. Ako ne postoje pravila. Njihova pravila.

No, znači li to da su takvi ljudi u pravilu samo zločesti i da vam žele napakostiti? Zapravo je sasvim moguće da su strašno usamljeni i prestrašeni. I da su samo ljudi. Nerijetko i s velikim srcem.

Ove je namrgođeni starac koji se strogo drži vlastite rutine i pravila. I koji naravno svima dodijava i nameće ta svoja pravila o ponašanju, o životu, o svemu zapravo. Svadljiv je i uvijek u pravu. Ne voli nikog, pa ni ljudi ne vole njega. Inatljiv. Neprilagođen. I krut.

No, je li to doista tako? Ipak je ovo napisao Backman. Za čije osebujne likove smo već navikli da nikad nisu ono što se na prvi pogled čini… Pa je i Čovjek zvan Ove zapravo topla ljudska priča o jednoj usamljenoj duši koja je nedavno izgubila jedino biće na svijetu koje je voljela. Sonju. Svoju suprugu i najboljeg prijatelja. Smisao života. Onu koja je njegovom životu dodavala boje.

Jer Ove je zapravo bio sretan dok nije izgubio roditelje, a nakon što je tata umro, više nije bio sretan. Dok nije upoznao nju… Ona je bila njegov kamen oslonac, njegova srodna duša, iako su bili različiti da različitiji ne mogu biti. Iako su svi mislili da je ona predobra za njega. Iako su ih čudno gledali. Ali Sonja je znala tko je on. Znala je da je čovjek poput njega neće iznevjeriti. On je bio crno i bijelo. Ona je bila boja.

A Ove je otkad zna za sebe ono što jest. Šutljiv. Pošten. Marljiv. I stvari u njegovom svijetu funkcioniraju na principu potrebe i praktičnosti. I on sam funkcionira na takav način. Ako postoji znak za zabranu parkiranja u ulici, tad se u ulici ne smije parkirati. I to je to. Iznimke ne postoje. Pravila vrijede za sve i svakoga i u svakoj mogućoj situaciji. Tako Ove funkcionira. Tako je njegov svijet uređen.

Možda je zajednička tuga zbog djece koja nikad nisu stigla tu dvojicu muškaraca zapravo trebala zbližiti. Ali tuga je tu vrlo nepouzdana. Kada je ljudi ne dijele, postoji velika mogućnost da će ih razdvojiti.

Fredrik Backman – Čovjek zvan Ove

Zapravo trebate pročitati knjigu, jer vas Backman tako lako premjesti u Ove-ovu glavu, približi njegov mentalni sklop, natjera da shvatite taj način funkcioniranja. Kod financijskih pitanja i kod automobila, parkirnih aparata i bolnica. Znakova i zabrana. Sve ima svoje zato i sasvim je logično. I što se Ove-a tiče, njemu je sasvim dobro u svom uređenom svijetu. Koji tek povremeno prodrmaju potresi izvana.

Kao nesreća.

Kao to što je Sonja otišla.

Kao novi susjedi koji će svojom različitošću uzdrmati njegov svijet iz temelja…

Smrt je čudna stvar. Neki ljudi sav svoj vijek prožive kao da je nema, ali sve u životu podrede upravo njoj.

Fredrik Backman – Čovjek zvan Ove

 

Obožavam Backmana. Otkad sam ga otkrila, njegove knjige su uvijek pri samom vrhu pročitanih, a ni Ove nije iznimka. Taj čudni starac mi se već na prvoj stranici uvukao pod kožu. Njegove urnebesne zabrane i sulude reakcije su me nasmijavale naglas, ali u isto vrijeme njegova priča – priča o tome tko je Ove, i zašto je – rasplakala me u nekoliko navrata.

Jer i Ove je samo ljudsko biće, čovjek koji je živio onako kako je znao. Onako kako mu je savjest mogla biti čista. Onako kako je mogao kad se morao nositi s gubitkom. Onako kako je znao kad je postalo teško. I polako, ni ne primjetivši, u jednom trenutku je otvorio srce nekim ljudima… I to je imalo posljedice.  Zbog toga će Sonja će još mrvicu pričekati tamo gdje je otišla.

Ljudi su oduvijek govorili da je Ove ogorčen. Ali on, dovraga, nije bio ogorčen. Jednostavno nije po cijele dane hodao sveposvud s osmijehom na licu.

Fredrik Backman – Čovjek zvan Ove

Da, Ove je jedan prilično osebujan lik 🙂 A ovo je priča o životu samom. O ljubavi kao takvoj. O prijateljstvu i o podršci. Gubicima. Dobicima. Nenadanim susretima. Slučajnim susjedima 🙂  Novopronađenim starim prijateljima. O svijetu. I prihvaćanju. Glupim svađama. Bezrazložnom inatu. Opraštanju.

I o tome da se čovjeka ne sudi na prvu prema onome što trenutno vidiš… Tako propuštamo mnogo toga, onaj sav skriveni svijet koji možda objašnjava zašto je netko to što jest. One sve velike stvari s kojima se netko mora nositi, a da se unutarnja borba malokad primijeti ili se za nju zna.

Nije baš sve crno i bijelo. Ponekad je potrebno dodati boje… i znati se nositi s njima.

Backmana uvijek preporučujem. Ali Ove-a morate upoznati. Život će vam biti prazniji ako ga propustite 🙂

Kisi.

************************************************************************************

Fredrik Backman

Čovjek zvan Ove

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Čovjek zvan Ove

OLUJNA SESTRA – LUCINDA RILEY

IMG_20190329_092403_343

Nakon gotovo tri sata, kada se zrakoplov počeo spuštati u Zračnu luku Ženeva, srce mi je stalo tući toliko brzo da sam jedva disala. Išla sam kući, što je u meni obično budilo sreću i uzbuđenje jer me osoba koju sam voljela najviše na svijetu ondje dočekivala raširenih ruku želeći mi dobrodošlicu u naš čarobni svijet. No ovoga sam puta znala da neće biti ondje da me dočeka. Niti ikada više.

Lucinda Riley – Olujna sestra

Drugi dio serijala Sedam sestara vodi nas na sjever, u hladnu Norvešku i prati Ally u otkrivanju svoje priče.

Druga sestra Plejada, Alkiona, od milja zvana Ally, strastvena je jedriličarka. U trenutku Pa Saltove smrti uživa u novopronađenoj ljubavi i priprema se za sljedeću utrku. Kad dozna za tatinu smrt, shrvana je, između ostalog, jer shvati da je zapravo nehotice prisustvovala njegovom morskom sprovodu.

Kao i sve sestre, i ona je dobila omotnicu s njegovim oproštajnim pismom, nekoliko tragova o svom porijeklu, koordinate mjesta na kojem je rođena i rečenicu sa sfere.

Ally je zapravo, nakon što joj se napokon sve u životu posložilo – sve to u kratkom roku izgubila. Izgubljena i tužna, izlaz vidi u tome da se nečim zaokupi, pa joj se istraživanje priče odakle potječe čini savršenim u tom trenutku.

Ally kreće putem svoje druge ljubavi – glazbe.  Odmalena ima dar za sviranje koji možda i nije slučajan…  A put je vodi tragom slavnog skladatelja Edvarda Griega, talentirane pjevačice Anne Landvik i svirača i skladatelja Jensa Halvorsena. Od prvih tragova, preko novih saznanja i novih ljudi koje upoznaje, Ally polako otpliće klupko svog genetskog nasljeđa, saznaje i uči stvari o sebi i napokon neki djelići slagalice sjedaju na svoje mjesto.

Ally će pronaći samu sebe i mnogo više od toga. Maja je u prvoj knjizi pronašla svoju prošlost, no Ally će pronaći i sadašnjost. Kako i kojim vezama će njena obiteljska linija pronaći spone s obitelji u kojoj je odrasla, kako će neki novi životi povezati one kojih više nema, i što će Ally sve naučiti putem…

Zato što nas je, cherie, povijest učinila žrtvenim jarcima. Ljudi se oduvijek boje drugačijih, a mi smo stoljećima primoravani napuštati dom za domom. Svaki u koji stignemo, u kojem se skrasimo i postanemo uspješni. Držimo se zajedno jer su nas tako naučili. Tako smo preživjeli.

Lucinda Riley – Olujna sestra

To je na vama da tek doznate. Drugi dio epske avanture o sedam sestara donosi neke nove podatke, neke nove pothvate. I dok otkrivamo Norvešku prije 120 godina, taj neki drugačiji svijet s drugačijim poimanjem života i ljubavi, dok nas neke stvari ljute i brinu, a druge se polako otkrivaju – uhvatit ćemo se upleteni u ovu zamršenu priču.

Priča o tome da je Grieg izbavio Annu iz kandži zlobne Frau Schneider narednih se dana proširila Leipzigom, i to prilično uljepšana. I dok ju je utjecajni mentor provodio najvišim društvenim i glazbenim gradskim krugovima, svi su im srdačno otvarali vrata.

Lucinda Riley – Olujna sestra

Prije nego vam preporučim Olujnu sestru, moram napomenuti da mi se ne sviđa kako Riley piše. S prvom knjigom sam mislila da imam problem s prijevodom, ali sam nabavila original i moram reći da je Jelena Pataki knjige odlično prevela i da je zapravo stil pisanja taj s kojim imam problem.  Dijalozi su malo previše ukočeni, neprirodni i sa zadrškom, previše pridjeva (nepotrebnih, na taj način smo pisali sastavke u školi), a neke scene kao da su isječak iz kazališne predstave, a ne topli obiteljski odnosi.

U obje knjige mi je to strašno smetalo u dijelu koji svaka sestra priča za sebe, tj u dijelovima koji se događaju u sadašnjem vremenu i u prvom licu.

Ali u trenutku kad se priča preseli u pretprošlo stoljeće, stil pisanja mi začudo više ne smeta, u to razdoblje kao da nekako – paše. No, svejedno mi je dugo trebalo u obje knjige da se naviknem na stil i da ga prestanem primjećivati. Što baš i nije išlo jer svaki put kad bi se radnja vratila natrag u danas – imala sam poriv ispravljati tekst i vikati da se danas tako ne govori i da je komunikacija drugačija. Previše objašnjavanja i nepotrebnih podataka…

Npr: “Nakon što sam im dala kreditnu karticu i dobila zaporku za internet, dizalom sam se uspela do svoje sobe”. – Pa koga briga?  – Otišla sam u sobu. Točka.

I moram reći da, budući da ne volim limunade, u ovom nastavku je meni premalo povijesti, a mrvicu previše cmoljenja.

Također, neke stvari su apsolutno nerazumljive i nevjerojatne, iako ostavljam mogućnost objašnjenja u ostalim nastavcima i/ili na samom kraju: ( Ako ste čitali prvu knjigu, u drugoj ostaju isti problemi) –

  • Sve sestre imaju otprilike 30-tak godina i ne znaju ime i prezime vlastitog oca? Mislim, moraš se prijavit u školu ili negdje tokom života, treba ti tatino ime. Ili?
  • Cure pričaju okolo svoju priču i to kak ne znaju neke stvari o tati ili poslovima ili nekim stvarima, i to je svima normalno.
  • Umru 2 milijardera u isto vrijeme i o jednom se piše, a o drugom ni slova. To nije čudno?
  • I to je sasvim normalno da umreš na taj način da se prije pobrineš da nikog nema u blizini, bez svjedoka, ali zato odvjetnik sve zna?

Hm…

Ne znam….

 

No, što je – tu je. Ovo je samo moj osoban dojam i nikako nije razlog da ne pročitate knjigu jer se isplati koliko zbog nastavka priče, toliko i zbog opisa svijeta i društva u nekom drugom dobu. Priča je stvarno krasna sama po sebi, tim više što su neka mjesta, događaji, pa i likovi –  stvarni, samo smješteni u neki drugi kontekst.

Istraživat ćete s Ally jednu ljubavnu priču iz drugog vremena, načine na koje se tada žena mogla ili morala izboriti za sebe, djelić glazbene povijesti Norveške i pratiti krvnu liniju Holvorstovih do danas… Usput slušati predivne skladbe i biti dio umjetničkog društva 19 st.

Iz tog razloga se veselim i nastavcima – jako mi se sviđa ta ideja da se povezuje prošlost i sadašnjost, a pogotovo jer me stvarno zanima tajna koja obavija tu čudnu obitelj…

Da, preporučujem je, iako imam zamjerke. No, međutim, sama priča je izrazito zanimljiva i stvarno me zanima što je sa svakom od sestara, gdje je sedma i hoće li moja pitanja biti odgovorena 🙂

Kisi.

*************************************************************************************

Lucinda Riley

Goodreads ocjena: Olujna sestra

Prijevod: Jelena Pataki

Izdavač: Egmont

 

 

 

 

UBITI PTICU RUGALICU – HARPER LEE

IMG_20190326_111847_049

Pucaj u šojke koliko god hoćeš ako ih uspiješ pogoditi, ali upamti, sramota je ubiti pticu rugalicu… One ne čine ništa, osim što nam pjevaju.

Harper Lee – Ubiti pticu rugalicu

 

Da nije malog knjižnog kluba koje činimo nas tri – Ana, Tamara i ja, možda nikad ne bih pročitala ovaj klasik. Ne zato jer nisam to željela, nego jer je ovih dana, tj ovih godina toliko novih knjiga na tržištu, da neke starije prolaze ispod radara… Iako to nisu zaslužile.

Zato mi je baš drago što je ovomjesečna knjiga za lektiru baš ova, knjiga o jednom djetinjstvu, o jednom odrastanju, o toleranciji, o ljubavi i ljudskosti.

30-te su godine prošlog stoljeća. Američki jug. Scout ima 8 godina, njen brat Jem 12. I žive za topla ljeta u malenom gradiću Maycomb, gdje se svi znaju i tajne se teško skrivaju.

Ljeta su krasna, ljeti dolazi Dill, prijatelj iz drugog kraja, koji praznike provodi u Maycombu kod tete Rachel, susjede u kući pokraj.

Ljeta su puna igre, pustolovina i misterija. Jedna od najvećih je susjed Boo Radley, kojeg nikad nisu vidjeli uživo, ali uz kojeg se naravno vežu mnoga nagađanja, a dječja mašta je bez granica.

Scout i Jem odrastaju bez majke. No, tu prazninu prilično uspješno nadomješta Calpurnia, crna služavka koja je s njima već godinama, a i otac im, iako stariji od ostalih očeva istodobne djece, ima značajnu ulogu u oblikovanju njihovog mišljenja i zapravo ih stalno potiče da upotrebljavaju mozak…

Te večeri nismo otišli dočekati Atticusa kad se vraćao s posla. Vukli smo se po kuhinji dok nas Calpurnia nije izbacila. Calpurnia kao da je, zahvaljujući nekakvu sustavu vudu-magije, znala točno što se dogodilo. Nije baš bila dobra kad je riječ o utjesi, ali dala je Jemu vruć biskvit s maslacem koji je on prepolovio i podijelio sa mnom. Imao je okus poput pamuka.

Harper Lee – Ubiti pticu rugalicu

Zato su Scout i Jem malo drugačija djeca, možda mrvicu odraslija i malo svjesnija nekih stvari. Ali isto tako, djeca su samo djeca i strah je uvijek strah.

Stvari teku uobičajenim tokom. Klincima je Boo Radley glavna preokupacija i zapravo se cijelo ljeto bave otkrivanjem njegove tajne, ako tajna uopće postoji.

No, stvari počinju biti ružne. Atticus, njihov otac, je odvjetnik. I dogodi se zločin. Tom Robinson optužen je za silovanje, Atticus dobiva njegov slučaj. Ne bi to bilo ništa neuobičajeno da okolnosti tog slučaja nisu u najmanju ruku jezive. Jezive iz perspektive nas, koji u 2019 godini kad pokušamo sagledati mentalitet društva na početku prošlog stoljeća na američkom jugu. ne možemo pojmiti takvo poimanje stvari. Jezive su i jer još i danas postoje djelići svemira gdje ljudi ne razmišljaju.

Tom Robinson je crnac. Navodno silovana žrtva je bjelkinja. Atticus je obilježen. Samim time i njegova djeca, jer ljudi ne razumiju. Ljudi ne vide. Ljudi su, da oprostite, glupi.

Zato što više ne bih mogao tražiti da me slušate. Scout, takva je priroda odvjetničkog posla – svaki odvjetnik u životu dobije barem jedan slučaj koji utječe na njegov osobni život. A izgleda da je ovo za mene takav slučaj. Možda ćeš u školi čuti ružne stvari o meni, ali, molim te, učini mi nešto: drži glavu visoko i ne diži šake. Što god ti netko rekao, ne dopusti da te uzruja. Pokušaj se za promjenu boriti glavom… Pametna je iako se opire učenju.

Harper Lee – Ubiti pticu rugalicu

Jednostavno nemam adekvatne riječi kojom bih opisala koliko ne razumijem taj mozak koji sudi na temelju različitosti, koji dijeli na temelju boje kože ili stanja tijela. Ne razumijem čak ni u duhu tog vremena.

Tom Robinson, prema zakonima kakvi su danas na snazi, ne bi doživio drugi dan suđenja kao osuđenik. Prema njegovom fizičkom stanju, u trenutku bi bilo jasno da on ne može napasti, a kamoli silovati, drugi dokazi možda ne bi ni bili potrebni. No, iako je Atticus, osim fizičkog nedostatka imao druge argumente, Tom je svejedno osuđen, jer se vjerovalo riječima oca i kćeri – samo zato jer su bijelci. Što je dovelo do još veće tragedije.

Harper ovdje ide u dalje u krajnost, opisujući obitelji jednih i drugih. Sledila sam se kad sa shvatila koliko ljudi u svom strahu od različitosti mogu biti odvratni. I kad ti je obitelj dno dna, kad se zna da si smeće, kad ti djeca ne idu u školu jer “ništa im se ne može, oni su iz te obitelji”, kad su paraziti i alkoholičari, kad zlostavljaju vlastitu djecu… I tad imaju veći kredibilitet – jer im je koža bijela. Pa kom to može biti normalno?!?

Scout ima samo 8 godina. I Scout je mudrija i suosjećajnija od većine građana u tom nazovi gradiću. Scout zna što je ispravno. Scout ne dijeli.

Ali i ona osuđuje. Možda ne prema rasi ili prema drugačijem stilu života, ali i ona je naučila svoju lekciju.

Nije iskreno, ali nekim ljudima pomaže. Među nama, Miss Finch, nisam baš od pića, ali oni nikad, nikad ne bi shvatili da živim tako kako živim jer tako želim živjeti.

Harper Lee – Ubiti pricu rugalicu

Ubiti pticu rugalicu je roman prepun slojeva. Analize ljudske psihe.  To je roman o moralu, o dostojanstvu i ljudskim pravima, o tome da smo svi ispod kože krvavi. Roman je to i o odgoju, prijateljstvu i ljubavi. O plemenitim aspektima ljudskog ponašanja, o tome koliko duboko može biti korijenje onoga što usadimo u svoje dijete. I ono dobro i ono loše.

O tome da je pogrešno odbacivati nekoga samo zato jer ne izgledate isto. Ili se ne ponašate isto. O tome koliko je duboka tuga. I koliko jako ranjava okrutnost.

I o tome da ljudski rod ima još toga za naučiti. Koliko god bili veliki koraci kojima napredujemo, istine je da ih ima još toliko mnogo za prijeći. A sve da bi se uzdigli iz blata u koje smo se sami uvalili.

Uznemirujuća je i činjenica da je knjiga koja opisuje događaje prije skoro stotinu godina, aktualna i danas. I da još uvijek nismo pobijedili predrasude, strah i osudu. Koliko je do odgoja, okolnosti i društva, toliko je i do pojedinca samog.

Ovo je priča o jednom ljetu i jednom djetinjstvu. O obitelji i podršci. O snovima i nadama. I o strahu i teroru od čovjeka samog.  O toliko mnogo života, izgubljenih i iskorištavanih. O stvarima koje nijedno ljudsko biće ne smije doživjeti. O tome da su nam djeca najbolji učitelji.

Postoji čitava plejada osebujnih likova u Ubiti pticu rugalicu… I svi do jednoga su zaslužili da na njih obratite pozornost. Jer svatko od njih je ovdje da bi nas nečemu naučio. Ili na nešto podsjetio. Na nešto možda upozorio.

 

Mnogo bih toga mogla napisati o ovom romanu, ali ne nalazim riječi. Ne dovoljno oštre kojima bih mogla izraziti upozorenje koje nosi Ubiti pticu rugalicu. Ne dovoljno jasne da bih vam mogla prenijeti poruku kako sam je ja doživjela. Ne dovoljno tužne da vam dočaram težinu tjeskobe koja mi je stisla srce.

I zato jednostavno stajem i samo ostavljam preporuku. Znam da će je svatko doživjeti na svoj način, ali vjerujem i da će svima na rubu svijesti ostati iste temeljne poruke.

Volimo se. I poštujmo.

Kisi.

*************************************************************************************

Harper Lee

Ubiti pticu Rugalicu

Prijevod: Ljiljana Ščurić

Izdavač: Šareni dućan

Gdje kupiti: Ubiti pticu rugalicu

ALIAS GRACE – MARGARET ATWOOD

IMG_20190320_121957_997

Žele me vidjeti zato što sam slavna zločinka. Ili su barem tako napisali. Kad sam to prvi put vidjela, iznenadila sam se, jer obično kažu slavna pjevačica ili slavna glumica, ali što se slavi kad je posrijedi ubojstvo? Ipak, zločinka je jaka riječ kad ti je pripišu. Ima u sebi nekakav zadah, ta riječ – slatkast i težak, poput uvela cvijeća u vazi.

Margaret Atwood – Alias Grace

Godina je 1843. Grace Marks je osuđena na doživotnu kaznu zatvora zbog sudjelovanja u  ubojstvu svojeg poslodavca i domaćice. Ima samo 16 godina. Grace tvrdi da se ubojstva ne sjeća. Neki misle da je kriva, neki da je nedužna. Neki da je krvožedna zavodnica, drugi da je žrtva okolnosti. Neki da je demon, neki drugi da je samo dijete. Što i jest.

16 godina je početkom 19 st možda i značilo djevojku za udaju, možda su tada sa 16 bile zrelije nego danas, ali svejedno je dijete.

Pročitavši knjigu, zahvalna sam Margaret Atwood što je pokušala napisati njenu priču. Priču djevojčice koja je u svojih 16 godina proživjela 3 života. Djevojčice koja je izgubila majku, a oca zapravo nikad nije ni imala – jer to što se nazivalo ocem nije bilo ni blizu roditeljskoj figuri kakvu bi djeca trebala imati. Braću i sestre godinama nije vidjela, niti znala gdje su – zapravo je bila sama na svijetu. I borila se.

Pronalazeći poslove sluškinje od kuće do kuće, a bila je dobra u tome što je radila, došla je i do namještenja kod g. Kinneara, svog posljednjeg poslodavca.

Tada je rekao nešto najneobičnije. Rekao je: ti si jedna od nas. Zatim je naprtio zavežljaj, uzeo štap i otišao; a ja sam ostala pitajući se što je htio reći. No, kad sam promozgala o svemu, zaključila sam kako je mislio da sam i ja bez doma, lutalica poput drugih pokućara i onih koji rade na sajmovima, jer mi ništa drugo nije palo na um.

Margaret Atwood – Alias Grace

Što je dovelo do ubojstva i tko je zapravo kriv, možda nikad nećemo saznati. Metode istrage, osim slabih materijalnih dokaza, tad su se više manje svodile na rekla-kazala i tko ima boljeg odvjetnika i kome je javnost naklonjena. A izbjegla je smrtnu kaznu samo zahvaljujući odvjetniku i svojoj mladosti.

Grace Marks je ipak nakon gotovo 30 godina pomilovana i puštena. Navodno se i udala. Nakon toga, za nju se više nije čulo.

Grace Marks, ubojstvo, suđenje ( koje je tada odjeknulo u javnosti i bilo prilično kontroverzno), kazna, dani u kaznionici – sve su to stvarni događaji. Čak i sumnja i nikad stvarno dokazana krivica što se tiče Grace.

Nikad ne gledajte iza sebe, rekao je trgovac poljodjeljskim potrepštinama. Zašto, rekla sam. Znala sam da nije pristojno razgovarati s nepoznatim muškarcima, ali bilo je to vrlo teško kad smo bili nabijeni jedno na drugo. Zato što je prošlost prošlost, rekao je, kajanje je uzaludno, što je bilo, bilo je.

Margaret Atwood – Alias Grace

Međutim, Margaret Atwood je na temelju njenog slučaja ispričala priču jednog vremena. Priču koja nije samo Graceina već priča društva. Priča o odnosima među staležima, među spolovima, roditelja i djece. Priča o zlostavljanju, o podčinjavanju, ali i snazi i hrabrosti. Priča je to o počecima istraživanja ljudske psihe, o začecima nekih metoda liječenja, o razvoju znanosti na području neurologije… I o novim pravcima religije, o spiritualizmu i hipnozi, ali i o praznovjerju, nepravdi i naznakama feminizma.

Priča o jednoj ženi i jednom vremenu, o tome što je i kako dovelo do određenih događaja, te o snazi i želji za preživljavanjem jedne djevojčice koja, dok se pretvara u djevojku završi u kaznionici, iako možda nevina.

Čak i ako je kriva – možemo li suditi bez da znamo razloge, utjecaje, okolnosti? Koliko je teško 16-godišnjakinju zastrašiti i natjerati na sudioništvo? Ako je samo zla, ako je stvarno demon – bi li se toliko jako borila kroz život, da sačuva dobar glas, da sačuva čednost i bi li čekala do određenog trenutka da počini zločin ili bi to učinila i ranije?

Grace Marks je stvarno izuzetan lik. Inteligentna, snalažljiva i vrijedna, ona je zapravo samo djevojka kojoj je u jednom trenutku, ne vlastitom voljom, prekinuta nit kojom je namjeravala krenuti.

Pred sam san, pomislila sam: kao da nisam nikada postojala, jer od mene nije ostalo ni traga, nisam ostavila nikakve znakove. Stoga me ne mogu slijediti. Gotovo kao da sam nevina. A tada sam zaspala.

Margaret Atwood – Alias Grace

Grace cijelu svoju priču veze poplune. Uzorke. Imena uzoraka su imena poglavlja. A kroz poplune, Grace zapravo veze svoju priču, priču koja tek na kraju dobije smisao.

Moram priznati da sam Margaret Atwood malo i izbjegavala. Sluškinjinu priču sam gledala kao film prije koju godinu i bilo mi je mučno. Jednostavno se nisam mogla prisiliti pročitati knjigu ( Naravno da jednog dana hoću, kad bude vrijeme), tako da je Alias Grace zapravo moj prvi susret s njom.

I iako sam čitala kako je Grace njena najprihvaćenija i najbolja knjiga, sad zapravo samo želim još…

I evo, dok ovo pišem, usput gledam seriju. Zapravo sam opčinjena Grace. Njenom mirnoćom, prihvaćanjem same sebe, hrabrošću, nagonom za preživljavanjem. Inteligencijom i snalažljivošću. Njom samom. I cijelom tom čudnom i nevjerojatnom pričom…

I na kraju – što je zapravo istina? 🙂 Nikad nećemo saznati. Ni Alias Grace ne daje konkretan odgovor, a i sama Margaret je napisala:

Naravno, ja sam pretočila povijesne događaje u prozno djelo ( kao i mnogi izvjestitelji u ovom slučaju, koji su tvrdili da pišu povijest). Nisam promijenila ni jednu poznatu činjenicu, premda su pisani dokazi vrlo proturječni, pa se mali broj činjenica može smatrati nedvosmisleno “poznatima”. Je li Grace muzla kravu ili brala vlasac kad je Nancy pogođena sjekirom? Zašto je na Kinnearovu tijelu bila McDermottova košulja, i od koga ju je McDermott kupio – od nekakva pokućara ili od prijatelja iz vojske? Odakle zakrvavljena knjiga ili časopis u Nancynu krevetu? Koji je Kenneth MacKenzie – od nekoliko odvjetnika istoga imena – bio onaj pravi? Kad sam dvojila, nastojala sam izabrati najvjerojatniju mogućnost, a gdje je to bilo izvedivo, uzimala sam u obzir sve mogućnosti. Ako sam u službenim podacima našla samo aluzije i očite praznine, uzela sam sebi slobodu da izmišljam.

 

Margaret Atwood – Alias Grace – Pogovor

 

No to ne znači da nije pogodila istinu… Napokon, u svijetlu onog vremena, čak i službeni podaci nisu nešto na što se možemo osloniti. Povijest se stalno prepravlja. I neke priče znaju samo oni kojih se to tiče.

Ali ostaje upozorenje i činjenica da se iz ove i svih takvih priča može i treba izvući pouka. Za javnost, za sadašnjost, za našu budućnost. Kakva je, i koja je – možda je to za svakog osobno da procijeni.  A možda i za društvo u cjelini.

Na mene je Alias Grace ostavila jak dojam. I hrpu pitanja. Za razmišljanje cijeli niz tema. I zato je od srca preporučujem.

Kisi.

***********************************************************************************

Margaret Atwood

Alias Grace

Prijevod s engleskog: Nedeljka Paravić

Izdavač: Lumen

Gdje kupiti: Alias Grace

 

POČETNA NIT – VLADIMIRA BECIĆ

IMG_20190304_104710_053

Stoga samo kimne glavom dok je djevojčica hitala u pravcu kuhinje iz koje je šalica krenula na svoj posljednji put. Krojeći svoju priču. Pripovijedajući je Magdi. Koja ju je slušala. I Martinu koji ju je pamtio. Jer nikad nisi mogao znati kad će ti koja priča zatrebati. Jer čak i ona najnebitnija mijenja nečiju praznu crtu.

Puni je. Lomi je. Prekida je.

Vladimira Becić – Početna nit

Priznajem da za Vladimiru Becić do prije 2 tjedna nisam znala. Iako žena ima objavljen roman Orsia u izdanju Algoritma i to fantasy roman, a ja ko kreten – nikad čula. (Oprosti, Vladimira <3)

I onda me Jelena Hrvoj zamolila da pročitam Početnu nit, jer je to napisala njezina prijateljica i meni bi se moglo svidjeti.

I znate što. Svidjelo mi se. Jako 🙂 Početna nit je roman u pričama baziran na stvarnim događajima dokumentiranim u staroj periodici i povijesnim izvorima.

Ali ne bilo kakav roman. I ne bilo kakvim pričama… Pričama o Ukletom selu, pričama koje ispredaju jedna Tkalja i jedan Sudac. Ona ispreda priče koje uljepšava i dodaje smisao, priče kojima izmišlja krajeve i dodaje boje koje se njoj sviđaju, priče koje postaju dio sela. Njenog sela. Sela kojem i u kojem Magda tka priče kakve želi. Neprave priče, rekao bi Martin. Jer on traži stvarne priče, one mračne i neuljepšane, zlokobne, tužne i strašne i pomalo mistične. Ponekad te priče plešu na rubu dopuštenog, jer i tu postoje zakoni i granice.

Jer priče nisu slike. One se ne smiju zadržavati isključivo unutar svog okvira. Jer onda se ne vide. A ako se ne vide, onda ni ne žive. 

A mrtve priče nikog ne vesele.

Dapače.

Mrtve priče nose smrt.

A Magda je željela živjeti.

Vladimira Becić – Početna nit

Priče su temeljene na likovima iz povijesti, velikašima i svećenicima… Čak su i mjesta stvarna.

Ali nije u ovom romanu povijesni temelj ono što je mene dotaklo. Već mistika i borba i vječno traganje. I svjesnost da možda nismo mi ti koji odlučujemo o tkanju svog života, barem ne sami i vjerojatno ne u potpunosti.

Martin i Magda niti su živi niti mrtvi, ali u tom nekom međusvijetu svatko od njih ima svoju ulogu. Magda je Tkalja… Martin je nešto drugo.  Magda skuplja stvari, ljude, trenutke, sve što može utkati u svoju priču. Sve iz čega stvara svoj svijet, da bi preživjela. Ono što ih je dovelo jedno drugom, ono što ih veže i što im olakšava samotne dane, ono čega jedno od njih nije niti svjesno – moglo bi biti i ono što će ih dovesti kraju puta… Osim ako jedno od njih nije spremno na žrtvu.

Iz dana u dan živio je s djevojčicom koja mu je nudila svoje priče, pokušavajući ga učiniti sretnim. Ne shvaćajući da njegova sreća ne ovisi o njoj. Nego o tome hoće li ili ne naći način da ispravi ono što joj je učinio.

Vladimira Becić – Početna nit

Ljubav je ta koja se proteže kroz sve priče u Početnoj niti. Ljubav sestre i brata kojima je usamljenost toliko nepodnošljiva da jedno drugom kriju tajne, samo da ih ne bi razdvojile. Ljubav koja krije tajnu, toliko tužnu da se jedino iskupljenjem mogla priznati…

I Magda i Martin će u lovu na priče Ukletog sela otkrivati jedno drugom djeliće sebe, svaki na svoj način. I sebi samima. Uz te priče, a u svakoj postoji djelić istine koji služi kao osnova sadržaju koji oboje nadograđuju, vezat će se sve jače jedno uz drugo. I kad se svijet oko njih počne mijenjati, kad se početna nit nađe u opasnosti, a Magdina potka prijeti nestajanjem… Bit će potrebna ljubav. Ili žrtva. Ili oboje jer na kraju – to je ionako ista stvar.

Što su Martin i Magda? I zašto su? I kakve to tajne kriju? I što se dogodi kad shvate da se svijet mijenja, ali ne po njihovim pravilima?

Onog trena kad je čula riječi koje je izgovorio, znala je zašto. Zašto se osjeća toliko nelagodno. Martin se obraćao nekom koga ona nije mogla vidjeti. Niti čuti. Baš kao na rivi. Ali ga je osjećala jako dobro. I znala je tko je. Što je.

Vladimira Becić – Početna nit

Odavno nisam pročitala nešto tako kratko (jer Početna nit ima samo 145 stranica), a toliko moćno i toliko tužno. I stvarno i mistično i istinito i izmišljeno. Onakvo štivo koje kad čitate, uronite u onu neku izmaglicu kad odjednom nestaje koprena između sna i jave, a ono čega se sjećate kad završite s knjigom nisu događaji, već atmosfera, emocije, odnosi.

I priče. Priče koje jesu. Koje su mogle biti. I one koje će tek nastati.

Ove su priče iz Dugog sela i okolice. Vjerujem da postoje još milijuni niti iz svih ostalih krajeva Hrvatske, starih dvoraca, povijesnih bitaka, velikaških obitelji, presušenih zdenaca naših baka i djedova ili jednostavno napuštenih seoskih kućica koje kriju priče- samo ih treba osjetiti. I ispričati. A onda bi bilo dobro i zapisati.

Hvala, Vladimira 🙂 Uživala sam. U svemu. Od načina pisanja, priča koje teku i svakom stranicom otkrivaju sve više, u ideji samoj, u njenoj izvedbi, u djelićima povijesti, u detaljima, u elementima s onu stranu stvarnosti. I nadam se još kojem tvojem romanu… Uskoro.

Od srca moja preporuka. Ima i kod nas stvarno genijalnih autora.

Kisi.

**********************************************************************

Vladimira Becić

 

29 SEKUNDI – T.M. LOGAN

IMG_20190306_190611_996

Pravila su bila jednostavna. Ne ostaj nasamo s njim ako to ikako možeš izbjeći. Ne daj mu nikakva povoda da pomisli kako odobravaš ono što radi. Ne ulazi s njim u dizala ili u taksije. Budi na oprezu kad se nađete zajedno daleko od ureda, pogotovo na konferencijama ili u hotelima. I ponajprije  – a to je pravilo bilo najvažnije i morala ga je imati na umu bez prestanka – pogotovo se drži pravila ako je nešto popio. Trijezan je bio gad, ali pijan je bio mnogo, mnogo gori.

Večeras je bio pijan.

T.M. Logan – 29 sekundi

Već sam negdje i pričala i pisala da ne volim baš čitati trilere i krimiće. Gledati obožavam, zato. Nekako mi u knjizi ili nisu dovoljno uvjerljivi ili su preopširni ili … Zapravo, često nađem neku zamjerku, definitivno nismo na istoj valnoj duljini (a možda, jer ih rijetko čitam – ne naletim na one zbilja dobre) Agatha Christie je izuzeta iz navedenog jer… je to Agatha Christie.

29 sekundi nije iznimka, iako spada u bolje trilere koje sam pročitala ( i opet moram naglasiti da mi raspon za usporedbu nije velik). I njega bi radije gledala 🙂

Nemojte me krivo shvatiti. Radnja je dobra. Zbilja dobra. Ideja odlična. Ali izvedba je možda mrvicu naivna za moj ukus.

Razlog? Pa – sad već svi znate tko je Sarah i kakve probleme ima. Znate da je polusamohrana majka ( polu zato jer zapravo ne znamo što je s tim njenim mužem kojeg tjednima nema ni misli li ikad više biti u životu svoje djece ili ne), šef je uznemirava na poslu i zagorčava život do te mjere da je ucjenjuje napredovanjem u poslu ako odbije njegove gnjusne zahtjeve, uz popratno uništavanje karijere i života općenito. Sarah nekako pliva u tome svemu do točke kad više ne može.

Negdje usred svega toga, slučajno spasi život djevojčici koja je trebala biti žrtva otmice, a sasvim slučajno djevojčica je kći ruskog poslovnog čovjeka koji je isto sasvim slučajno neka žešća faca podzemlja. I kao takav, želi Sarah vratiti dug na jedini način koji zna – nudi joj riješiti je jedne osobe koja joj smeta u životu. Bez posljedica, bez tragova. Uz rok od 72 sata za odgovor, uz uvjet da ako prihvati ponudu, nema natrag.

I onda ona ima moralne dileme. Preko 100 stranica. Kad napokon ipak nazove broj i izgovori ime, onda ima grižnju savjesti. A da bi stvar bila gora – ono bez komplikacija, bez dokaza i bez posljedica – e to malo krene u krivo. ( Onaj tko je mislio da će sve proći glatko – čestitam  – vrlo ste optimistični. I ja sam mislila da bi puno bolja opcija bila kad nebi baš sve bilo kliše. Čak sam se nadala da će otići u drugom smjeru. A način na koji je došlo do komplikacija… A dajte, molim vas. Taj dio mi je ipak malo previše.)

I onda se radnja nakon početnog otezanja raspetlja prilično brzo i prilično naglo, pa iako ode u smjeru koji na kraju nisam baš očekivala – svejedno mi je bilo malo prenaglo i nedovoljno razrađeno. Uvjerena sam da bi film popravio stvar.

Iako i ovaj roman, ako imamo vremena i ako nam se da zamarati se s nekim stvarima – daje materijala za razmišljanje, sumnjam da bi se ikom nakon pročitanog dalo razmišljati o bilo čemu. Obično trileri daju tu neku nit vodilju koja se dotiče problema u stvarnom svijetu – u ovom slučaju zlostavljanje na poslu i zaštićenost zlostavljača jer je on bitan za tvrtku – zapravo se problema samo površinski dotaknu, pa nemamo poriv ni motivaciju za neke ozbiljnije rasprave. Sretni smo da je završilo i da je pravda (recimo) zadovoljena na ovaj ili onaj način.

S druge strane, baš je taman ako tražite nekakvo lagano štivo za zabavu, koje se brzo čita i nije dosadno.

U životu uvijek imaš tri opcije, Sarah.

Prva opcija je očita: odustani i zbriši.

Druga je teža: vjeruj u sustav.

Treća je najteža – ostani i bori se.

T.M. Logan – 29 sekundi

Stvarno nije dosadno. Da je to moglo i bolje, moglo je, ali čitala sam i lošijih, pa 29 sekundi mogu definitivno preporučiti. Ne mogu reći da me baš izulo iz cipela, ali za neku večer s laganom knjigom, sasvim je solidan. Napeto je, brzo je, zanimljivo… I neće vam biti naporno.

A sad, kad bi bili u situaciji iz 29 sekundi… Koje ime bi vam prvo palo na pamet? I bi li dvojili kod prihvaćanja ponude? Svi znamo odgovor, jel? 🙂 😉

Kisi.

**********************************************************************************

T.M. Logan

Goodreads – 29 sekundi

Izdavač – Stilus

Prijevod s engleskog – Ira Martinović

 

Saga o vješcu – Andrzej Sapkowski

IMG_20190213_121052_128

Pričali su mi o vješcima. Upamtio sam da vješci otimaju malenu djecu koju onda hrane čarobnim biljem. Ona koja prežive i sama postaju vješcima, čarobnjaci su nadljudskih sposobnosti. Podučavaju ih ubijanju, iskorjenjuju im sve ljudske osjećaje i nagone. Pretvaraju ih u čudovišta koja trebaju ubijati druga čudovišta. Čuo sam da je zadnji tren da netko počne hvatati vješce. Jer čudovišta je sve manje, a vještaca sve više.

Andrzej Sapkowski – Saga o vješcu – Posljednja želja

 

POSLJEDNJA ŽELJA – PRVI DIO

MAČ SUDBINE – DRUGI DIO

 

Kad je izašla Posljednja želja, recenzije i najave i opisi i osvrti su bili prepuni igrice koja je napravljena prema ovim knjigama. Nije me se dojmilo. Igrice ne igram, niti imam vremena niti me nešto privlače, pa za 90% njih nisam nikad ni čula. Eto, priznajem.

Ali privuklo me naravno. Ima magije. Fantasy na nivou. Vještac. Štrige, čarobnice, čudovišta, zmajevi. Naravno da me privuklo. Pa sam brzo otrčala i kupila Posljednju želju i od onda je stajala na polici jer je kod mene stalno neki poremećaj redoslijeda. Ali onda je izdan Mač sudbine i ne mogu sad čitati drugu ako nisam prvu.

Na kraju sam praktički u dan i još malo pročitala obje knjige i ostala oduševljena.

Obožavam!!!!

Obje knjige su zapravo zbirke priča koje se nadovezuju jedna na drugu, a romani kreću od trećeg nastavka.

Dok je Posljednja želja prepuna akcije i likova koje smo svi već susreli, ali pod drugim imenom i s drugačijom pričom, Mač sudbine je manje akcijski, a više karakterizacijski.

Posljednja želja obiluje bajkama. Sve su vam već odavno znane, ali u onom nevinom (recimo) obliku koji se priča kroz generacije, prepričava djeci i objavljuje u knjigama. Verzije u kojima sudjeluje Geralt mnogo su mračnije, opasnije i uzbudljivije. A Vještac sam po sebi opasan, nedokučiv i zastrašujuć.  Uživala sam u svakoj stranici, u Geraltovim izborima, moralnom kodeksu i avanturama, likovima s kojim se susreće, a posebno me se dojmila Dana Meabdh – Poljska Djeva ( Slaba sam na drevnu religiju i bića povezana s prirodom)

Na poljanu je stupila Lille.

Više to nije bilo mršavo seosko djevojče u prostoj haljinici. Preko travnate poljane hodala je – ne, nije hodala- klizila je prema njima Kraljica, blistava, zlatokosa, plamenooka, očaravajuća Kraljica Polja, urešena vijencima cvijeća, klasja, stručaka bilja. Slijeva joj je na ukočenim nogama tapkalo lane, zdesna šuštao veliki jež.

Andrzej Sapkowski – Saga o vješcu – Posljednja želja

U Posljednjoj želji dobivamo neke naznake Geraltovog porijekla, načina na koji je postao Vješcem, njegovih sposobnosti, ljubavi prema Yennefer.

Mač sudbine mnogo stvari objašnjava. Nije potpuno bez akcije, ali zapravo se bazira na pričama koje otkrivaju priče iza priča. Geraltovo porijeklo. Yennefer i njenu tragičnost. Neke priče nadovezuju se na one iz Posljednje želje i nastavljaju dalje. Sudbina. Ponovni susreti koji nikako nisu samo slučajnosti. Geralt i njegova borba sa samim sobom.

A najviše mi se svidio Maslačak. Trubadur koji svojim smislom za humor, okretnošću i snalažljivošću, a najviše svojom odanošću Geraltu jednostavno osvoji čitatelja. Maslačak je zapravo pravo osvježenje. On je taj koji donosi dašak vedrine i olakšava Geraltu teške dane, kojih je – mnogo.  Njihovi dijalozi su ono što ponekad održava radnju da ne postane previše mračna…

A Geralt? Geralt više ne vjeruje u sudbinu. Ne vjeruje više da su neke stvari morale biti kakve jesu i da kakav god put izabereš, on vodi na isto mjesto, istu točku, istom cilju. I dok, ne vjerujući u sudbinu, usput izbjegavajući ono što i sam zna da je neminovno, kakav god put da izabere, ide joj ususret. I ako skrene, ta ista sudbina će doći njemu.

Ništavilo za ništavilo, govori prikaza Eitheinim glasom. Ništavilo i pustoš, koja je u tebi, osvajaču svijeta, koji ne umiješ čak ni zadobiti voljenu ženu. Koji odlaziš i bježiš, imajući sudbinu nadohvat ruke. Mač sudbine ima dvije oštrice. Jedna si ti. A što je druga, Bijeli vuče?

Andrzej Sapkowski – Saga o vješcu – Mač sudbine

Mač sudbine ima dvije oštrice. Jedna si ti.

Moram reći da sam očekivala dobar fantasy roman i od jednog i od drugog dijela, i dobila sam ga. Ali ono što nisam očekivala je način na koji je sve kod Vješca opisano –  pomalo mračno i na trenutke beznadno, a opet neodoljivo i čarobno, glavni lik koji i nije super junak iako obdaren nebrojenim vještinama i majstor magije, nego samo netko tko je nekad bio čovjek i tko bi najradije opet bio samo to. Netko tko žali zbog izbora drugih, ali više ne može natrag. Netko tko iz ovoga što ima pokušava izvući najbolje što može.

I čudovišta i štrige, vampirice i zmajevi, vodeni ljudi i čarobnice – ništa nije crno/bijelo. Svi u sebi nose polaritet i dualnost, i nijedno biće nije opisano kao dobro ili zlo, iako su neki morali biti uništeni. Pa i Geralt sam, vječito u borbi između dobra zla, želja i morala, sudbine i sebe.

I to je sva bit ovoga. 

Ja ništa ne uzimam. Ja samo hvatam za ruku. Zato da nitko tada ne bude sam. Sam u magli… Doviđenja, Geralte iz Rivije. Jednom.

Andrzej Sapkowski – Saga o vješcu – Mač sudbine

 

Uživala sam u čitanju i jedva čekam treći dio. Vještac me osvojio na prvu, toliko da mislim da idem tražit tu igricu, samo da vidim kakva je. Nema toga što bih mogla napisati o Vješcu, a da bude negativno. Likovi su mi se zavukli pod kožu, radnja je odlična i dinamična, prijevod sjajan. Geralta možda nebi izabrala za životnog suputnika, ali mu se divim izdaleka… Maslačak, s druge strane, je totalno moj tip 😉

Jedino se nadam u sljedećim nastavcima ponovno sresti Drijade. Mislim da i one nose jednu jako zanimljivu priču 🙂

Naravno, preporuka 😀

Kisi :*

*************************************************************************************

Andrzej Sapkowski

Goodreads Posljednja želja

Goodreads Mač sudbine

Izdavač – Egmont

Prijevod – Mladen Martić

Gdje kupiti: Egmont

Manji smo boemi – Eimear McBride

IMG_20190215_100516_385

Oriba me onda. Od glave do pete. Između prstiju. Sve. Kad završi posegne Nema ručnika. Sranje! Pa me umota u svoj bademantl i, bokserica natopljenih do proziranja, polako me s noge na nogu odvede u svoju sobu. Istrlja mi kožu do mirisa plijesni pohabanog ručnika. Nema fena oprosti. Ne smeta, umotat ću je. Evo, popij čaj dok je vruć a onda lezi. Kakva mi čarolija dolija u toj neopranoj plahti. Smijao bi se da to kažem ali kad jest. Odspavaj sad malo ali ja stišćem toliko da mora izvući ruku da oslobodi prste Spavaj, moram proći kroz tekst.

Eimear McBride – Manji smo boemi

 

Piše na poleđini da ovo nije običan ljubavni roman. I nije. Ali je najbolji ljubavni roman koji sam ikad pročitala, a ne čitam ljubiće baš.

Privukle su me recenzije kolegica koje su ovaj roman proglasile najboljim ikad, dale 5 zvjezdica na Goodreads i onda počele pričati o čudnom načinu pisanja, uznemirujućem sadržaju i neizdrživim emocijama.

Očekujete scene seksa, jelda? Aha…

Ima ih, naravno. I to ih ima često i traju dugo. Međutim, daleko su te scene od onog što očekujete. Nema tu 50 nijansi svega i svačega. Ovo nije taj roman. Scene seksa su ovdje izmjena emocija u najčišćem obliku, iscjeljivanje ranjene duše. Istraživanje nekog novog svijeta. Ne  –  “uznemirujući sadržaj” koji se spominje u recenzijama nije seks.

Ona je. Nemoj plakati kvragu on će Misliš da ja ne razumijem? Ja znam se o zabavi. Zabavljaš i zabavljaš sve dok zabava nije jedino što postoji, dok više nije zabavno, dok nije sve postalo sranje i ne vjeruješ što si učinio, pogledaj me, je li to što želiš? Ja gledam i        mislim      da ću povratiti. Ah jebemti!

Eimear McBride – Manji smo boemi

Da, Manji smo boemi je roman pisan na neobičan način… Interpunkcija gotovo ne postoji, rečenice nemaju kraj, a ponekad se i neke riječi pojavljuju na mjestima gdje prema gramatici, pravopisu i svim pravilima ne pripadaju. Ponekad je usred rečenice druga, pisana manjim fontom i potpuno nerazumljiva. Postoje ogromni razmaci između riječi , a ponekad je praznina i po nekoliko redova… I sad ste zbunjeni, jel?

Nemojte odustati. Roman je pisan onako kako mi razmišljamo. A ne razmišljamo u rečenicama. Ponekad ni u riječima nego slikama, sjećanjima, zvukom… I način pisanja, jednom kad zaboravimo na “pravila” potpuno je prirodan. A treba vam ta prilagodba jer odustati od Manji smo boemi bila bi greška.

Zato što… Priča o 18 godišnjoj djevojci i 20 godina starijem glumcu možda podsjeća na Posljednji tango u Parizu, ali nije ni blizu slična. Ljubavna priča između to dvoje ljudi samo je posljedica svega onoga što se događalo prije, za vrijeme i nakon njihove veze. Ovo je priča o ranjivosti duša, o uništenom djetinjstvu i o tome koliko hrabrosti je potrebno za skupiti komadiće razbijenog i nastaviti sa životom. Ili njegovim prividom, barem.

Onda smo odvratni u podzemnoj. Ljubimo se cijelim putem do Belsize Parka. Apsolutno ne doživljavamo gospođe sa psom. Nešto što ne želiš gledati, slože se one glasno. Oh, ali raditi bi ŽELJELE, uzdahnem ja. On se smije Pst, fufice jedna! i ljubi me još

Eimear McBride – Manji smo boemi

O tome kako možeš imati 18 ili 38 i biti jednako ranjen. O tome koliko je malo bitna razlika u godinama kad se pronađe ljubav, i koliko je puno samo imati nekoga tko je spreman slušati. O tome što se dogodi kad se prepoznaju dva ranjena srca i kako jedno liječi drugo.

O odrastanju i sazrijevanju. Seksualnom, emocionalnom i duhovnom. O osobnim žrtvama, strahu i nježnosti.

Ne mogu se prisiliti prepričati priče glavnih likova jer to je možda nešto najgore i najteže što sam pročitala, nešto što nitko nikad nije zaslužio. Postoji nešto u načinu na koji je pisano što vam ne dozvoljava da kroz to prođete neokrznuti. I zato mi je trebalo 4 dana da počnem uopće pisati nešto o boemima. Jer se sve ono što vidiš i osjetiš čitajući teško možeš opisati riječima…

Strop mi pod prstima. Što li sam što sam napravila? Zašto sam ga natjerala da izabere vlastito društvo povrh moga? Nekoć sam mislila da muškarac koji izgleda poput njega nikad neće htjeti nekoga poput mene. Sad ga vrijeđam najviše što mogu jer je to što jest. Spustim prst. Prelazim mu niz duga leđa. On otvori oči. Gledamo se,onda Što se zbiva Eli? pita Znam da nešto jest ali nisam siguran što i           doista sam loš u ovome pa             Nije ništa, kažem Samo se ja ponašam kao kučka.

Eimear McBride – Manji smo boemi

Ne, ovo nije limunada. I nije priča o neshvaćenoj ljubavi ni o potresima koje između dvoje ljudi izaziva kemija. Ovo je priča o iscjeljivanju i razumijevanju i boli. O teroru, toliko strašnom, dugotrajnom i dubokom da ga ne znam objasniti, nečem što se ne može ničim opravdati…

Ovo je priča o usponima i padovima, i to ne onim ljubavnim. O tome što je čovjek sve u stanju učiniti sam sebi kad je prepušten sam sebi. I koliko je snage u nama kad se možemo dignuti nakon što smo dotakli dno. Ponovno. I ponovno.

Rastavilo me na dijelove, a kad sam se ponovno uspjela sastaviti, još sam jedino mogla zuriti u zid. Ponekad su neke priče potresne do te mjere da nakon njih ne čitaš, ne razmišljaš i ne živiš. Poluvegetiraš još neko vrijeme jer ti se zavuku u podsvijest i tamo stanuju dok se s vremenom, ili nekom drugom knjigom ne umire. Ali ostaju zauvijek na popisu  – ponovno pročitati, morati kupiti i svima preporučiti.

Mislim da je Ana napisala da roman ne može preporučiti jer misli da nije za svakoga. I ja isto mislim. Ali isto tako mislim da mu treba dati priliku – jer ako vam legne – ovo će biti najbolji roman koji ćete pročitati. Sasvim sigurno mu se i vraćati.

I moram spomenuti prevoditeljicu. Vjerujem da je bilo teško, zahtjevno i da se ponekad činilo nemoguće. Ali ono što je uspjelo Andi Bukvić Pažin, – prevesti ovakav roman, prevesti nečije misli, uspjeti u tome da sve i na hrvatskom ima smisla, da ima dubinu, natjera te da se prepustiš i samo budeš… Mislim da je malo tko sposoban za to.

Zato joj posebno  – hvala 🙂

Pročitajte Boeme. Barem pokušajte. Dugujete si to 🙂

Kisi.

*************************************************************************************

Eimear McBride

Goodreads – Manji smo boemi

Izdavač- Fraktura

Gdje kupiti – Manji smo boemi

 

 

 

 

 

NA KRIŽANJU ČETIRIJU CESTA – Tommi Kinnunen

IMG_20190209_220434_516

Kunem se u Boga i njegova sveta evanđelja da ću pomoći pri porodu svakoj ženi koja mi se obrati. PA bila ona visokog ili niskog roda, bogata ili siromašna, noću ili danju.

PRISEGA PRIMALJE 1890.

Na križanju četiriju cesta – Tommi Kinnunen

 

Na križanju četiriju cesta stoji kuća. Nije to više ona ista, koja priča priču od početka, već nova i visoka, ali sudbine u njoj su i dalje povezane. Svjedok je ta kuća promjenama, dubokim i korjenitim. Promjenama svojih ukućana i promjenama društva… Smjeni generacija i napredovanju znanosti… Svjedok je mijenama Finske prije i nakon rata. Promjeni u svijesti i uzdizanju iz zgarišta.

A prije nje, bila je na istom mjestu ona prva kuća koja je rasla u širinu. Kuća s kojom i počinje ova priča. Kuća koja je vidjela osvit prošlog stoljeća i u kojoj je sigurnost doma našla žena pomalo napredna za vrijeme u kojem je živjela. Žena koja je sama sebi dovoljna, koja je sposobna i pametna, koja se uzdržava, živi i skrbi za svoje dijete – sama. Jer ne želi da joj se naređuje i ne želi biti ničija sluškinja.

Muškarci su je poslušali bez prigovora. Rađanje je jedna od onih stvari na ovome svijetu čijim tijekom vladaju samo žene.

Tommi Kinnunen – Na križanju četiriju cesta

Nije omiljena, ali je potrebna. I toga je itekako svjesna. U vrijeme loše medicine, loše cestovne povezanosti, u vrijeme bez automobila, adekvatne medicinske skrbi i još uvijek prisutnog raznoraznog praznovjerja – Maria je bila primalja. A primalja je u ono doba spašavala živote kad nitko nije. Samo… ova  je bila drugačija. Bila je bez dlake na jeziku, naučila je da je nitko neće zaštititi ako se ne zaštiti sama, pa je bez zadrške govorila u lice ono što je mislila.  Na taj je način odgajala i kćer. Htjela je da djevojčica bude neovisna.

Ali Lahja je bila drugačija. Ona je bila odlučna u namjeri da može imati sve. I zanat i dijete i muža. Možda jer nije imala tatu, Lahja je čeznula za zaštitom muškarca – samo što se njena čežnja nije ostvarila na način koji je to Lahja htjela. Ili predviđala. Ili uopće pomislila.

Na Križanju četiriju cesta počinje smrću. Istom tom smrću će i završiti. A između? Između se razvila duboko emotivna, snažna priča o tri generacije ljudi i njihovim sudbinama. Od Marije, preko Lahje i Onnija do njihove djece i snahe Kaarin.  Svi oni nose svoje terete, svoju krivnju i žaljenje, svoje snove, potrebe i čežnje. Neki slobodnije, neki ispod slojeva društvenih normi i pravila ponašanja. Neki duboko nesretni, neki pomireni sa sudbinom, a neki buntovni i nemirni.

Sve njihove priče isprepliću se u kući koja stoji na križanju četiriju cesta. I nijedna nije kao ostale, a svaka je teška i svaka je emotivna.

Roman ovakvog kalibra ne čitate lagano, s napetošću ili entuzijazmom. Čitate ga polako, s nekom prikrivenom tugom i težinom u duši. Kad shvatite da ponekad nema nikakvog razloga da ljudi trpe stanje u kojem su se zatekli – osim pritiska i kontrole okoline. Kad, izvana promatrajući obje strane iste priče, shvatite da su se mnogi jadi mogli izbjeći, samo da su dvije strane razgovarale. Da se možda reklo naglas. Da se odgovorilo na bijes, na tugu, na nijemo prihvaćanje i polako mirenje…

Da su strahote rata u nekim trenucima bile manje zlo od osobnih spoznaja o samome sebi. I od priznanja. Ali one duboke tuge se prvo trebaju priznati samome sebi, pred cijelim svijetom, a tek onda možda onome drugome. A to nitko nije naučio.  I svatko je u tom svijetu, kroz godine i desetljeća – zapravo na kraju živio sam – očajnički vapeći za ljubavlju, za društvom, za priznavanjem, za postojanjem samim.

Bol zaplahuje poput namreškanog mora.Hvata i odvlači. otopina iz bočice slijeva se u žilu i preplavljuje bol i muku. Tijelo razumije da to žarenje dere, ali ja ne.

Tommi Ninnunen – Na križanju četiriju cesta

Čak i Finska sama, društvo i država i mentalitet i atmosfera – kroz cijelo jedno stoljeće ogledala se u sudbinama i životima svih tih duša na križanju četiriju cesta.

Žalila sam za svakom otišlom dušom u ovom romanu, jer su otišle kako su i živjele, u samoći, neshvaćeno, nepomireno. Izmučene.  A oni koji su ostajali čak nisu bili u stanju podijeliti ni tugu.

U bolničkoj sobi Johannes me drži za jednu ruku, a Kaarina za drugu. Četrdeset je godina ta žena živjela sa mnom u istoj kući, ali ja još nisam s njom na ti.

Tommi kinnunen – Na križanju četiriju cesta

Ovo ćete čitati s melankolijom, tugom i strepnjom, a ponekad će vas naglo stegnuti oko srca. Kad shvatite koliko se snova žrtvovalo uzaludno, koliko se života potratilo neshvaćeno, koliko je malo potrebno da budeš svoj. Koliko je važan otvoreni um i koliko su strašni ubojice predrasude i samoća. Ubojice snova i želja, nada i budućnosti.

Iako nije laka ni tema ni priča, čita se lagano i bez najave budi čitavu lepezu emocija.

Jer svaka ova priča nosi poruku i nadu, a istovremeno i mučninu i jad. I svaka ova priča je učitelj i lekcija, samo ih je teško shvatiti kroz zatvoreni um i izmučene duše.

Moja velika preporuka, jer stil pripovijedanja je takav da nosi iz jedne godine u drugu, iz razdoblja u razdoblje, i dok nam se pred očima mijenjaju lica, dok kroz nečije tuđe oči gledamo onaj lik od prije, kao da usporedno s njima dišemo i plačemo. I svaku sam emociju osjetila sama, iako one nikad nisu bile pred drugima podastrte. I svaku borbu, i svaku žalost. I težinu budućnosti.

Kisi.

 

 

Kisi.

*********************************************************************************

Tommi Kinnunen

Na križanju četiriju cesta – Goodreads

Izdavač: Hena com

Gdje kupiti – Na križanju četiriju cesta