The HOUSE With Chicken Legs – Sophie Anderson

IMG_20190129_135928_847

My house has chicken legs.Two or three times a year, without warning, it stands up in the middle of the night and walks away from where we’ve been living. It might walk a hundred miles or it might walk a thousand, but where it lands is always the same. A lonely, bleak place at the edge of civilization.

Sophie Anderson – The house with chicken legs

 

Znam da ste svi čuli za Babu Jagu. Strašnu vješticu koja živi u kući s kokošjim nogama, pa ne znaš jel strašnija ona ili kuća. I jede djecu. I nikad ne znaš kad bi se mogla pojaviti, ali jao tebi ako si bio zločest. Ukratko.

No, možda je Baba Jaga nešto potpuno drugačije…. Sudeći po njenoj unuci, Baba je jedno divno, milo stvorenje koje, osim za svoju unuku brine i za mrtve. Baba Jaga je zapravo Vodič mrtvih kroz Vrata prema Zvijezdama. I radi to svaku večer nakon što upale svjetla na lubanjama ograde od kostiju. Ograde koja se svaku večer mora postaviti da bi žive držala podalje i mrtvima osvijetlila put. Baba voli to što radi, ali radi to i zato jer nije dobro da se mrtvi predugo zadržavaju na svijetu, u suprotnom izblijede i nestanu… I duše više ne postoje.

Zato je svaka Jaga Čuvar Vrata koje vode prema zvijezdama. Da bi još malo podržala mrtve u zadnjim trenucima, pogostila ih i saslušala, preuzela njihove priče i dodala njihova sjećanja svojem životu, te ih potom ispratila kroz Vrata.

house.png

A Kuća…. Kuća je naravno živa, svojom magijom štiti svoje ukućane, brine se za njih… Postoji zbog njih. Jage zauzvrat čuvaju Vrata i vode mrtve. Kuća je zato snažna i jaka, a Jage zaštićene i sigurne. I mrtvi zbrinuti.

Budući da su joj roditelji poginuli kad je bila mala, Marinka Jaga je sljedeći Čuvar u kući Babe Jage… Osim što ona to ne želi. Marinka obožava svoju baku i jako voli njihovu kuću. Mislim, kuća može hodati, stvoriti zid gdje treba i preurediti okoliš ili unutrašnjost ako treba, može se igrati, smije se, misli, diše i voli. Naravno da je obožava.

Ali Marinka želi biti slobodna odlučiti o svojoj sudbini. Ne želi voditi mrtve ni biti sljedeći Čuvar Vrata, čak i ako ne treba to biti prije nego navrši barem 100 godina.

Marinka bi radije vrijeme provodila sa živima. Očajnički treba prijatelja, nekoga živog i njezinih godina. Nekoga s kim bi dane provodila kao sva obična djeca, nekoga s kim bi išla u normalnu školu, razgovarala i družila se.

house2.png

Marinka želi pravo na izbor, ali taj izbor, čini se nije njen….

Ili možda jest?

Jednom kad joj vlastita tvrdoglavost i nerazumnost kao posljedicu ishodi to da joj baka nestane kroz Vrata, Marinka ostane sama. Kuća i ona su neutješne, ali se ne razumiju… A Marinka, na pragu puberteta, ponaša se u skladu sa svojim godinama.

Joooj, kako mi je išla na živce. Tvrdoglava, uporna i nedokazana, Marinka je prototip  teenagera u najgoroj fazi. I ponekad je upravo nepodnošljivo sebična i nevjerojatno glupa. Stvarno mi je išla na živce i moram to reći.

Ipak, Marinka je na putu prema vlastitoj zrelosti morala proći dalek put. I to većinom sama, uz povremenu pomoć sa strane, koju je uporno pokušavala iskoristiti za vlastitu tvrdoglavost, ne slušajući što joj se zapravo pokušava objasniti. Koliko uspješno je sazrela, što je putem doživjela, tko su Tatjana i Onekin i kakvu ulogu imaju u Marinkinom životu…

I napokon, tko ili što je zapravo Marinka Jaga, kakvo joj je porijeklo i kakva joj je uloga u daljnjem Jaga životu? Jer biti Jaga znači sudbinsku povezanost s kućom i Vratima. A posljedice neobavljenog posla mogu biti strašne…

Vidjet ćete kad Mitopeja izbaci hrvatsko izdanje, vjerujem čak i ljepše i divno prevedeno ( postoje u knjizi neki nazivi i izrazi koji meni nikako ne funkcioniraju na engleskom i s engleskim 😉 Otprilike ista stvar se događa u Zimskoj noći 😉 )

Sve što mogu reći je, unatoč tome što mi je Marinka išla na živce ( a mislim da je to bilo s razlogom), ovo je divna mala knjiga o sazrijevanju i odrastanju. O učenju na vlastitim pogreškama, o kajanju i opraštanju. O prihvaćanju promjena, o prijateljstvu i ljubavi. O povezanosti, o sigurnosti i odgovornosti. O slobodi, svojoj i tuđoj. O snalažljivosti, o obitelji, o prijateljstvu, o tajnama… O magiji u raznim oblicima. I čaroliji. O životu i smrti i sreći i suzama.

O tome što sve trebamo prihvatiti, a što odbaciti na putu prema zrelosti, i koje sve odgovornosti to sa sobom nosi. O tome da svatko na svom putu treba pomoć. I da ne možemo sve sami. Da nismo uvijek u pravu. I da nam nije neprijatelj svatko tko ima različito mišljenje, da ponekad postoje stvari veće od nas samih. Ponekad treba gledati širom otvorenim očima i proširiti obzor. Jer ponekad nema tko osim nas biti ono što želimo izbjeći.

Kuća s kokošjim nogama je avantura koju nećete lako zaboraviti, i nije bitno koliko vam je godina. Putovanje koje vam predstoji s Jagama je očaravajuće, definitivno prepuno iznenađenja i nipošto monotono. Pouke i lekcije kojih je ova mala knjiga prepuna – bit će vam na korist.

Ne znam hoće li vam se Marinka zavući pod kožu. Ali sigurna sam da Kuća hoće. Kao i Baba Jaga. Kao i Jack I Benji 🙂

Preporuka? O, da ❤

Kisi.

***********************************************************************************

Sophie Anderson

The House with chicken legs

Gdje kupiti trenutno – Bookdepository

Izlazi uskoro – Mitopeja

 

 

 

MOJA BAKA VAS POZDRAVLJA I KAŽE DA JOJ JE ŽAO – FREDRIK BACKMAN

img_20190123_074703_5025b15d.jpg

Kad imaš baku, to je kao da imaš cijelu vojsku. To je najveći privilegij unuka – znati da je netko na tvojoj strani, uvijek i bez obzira na sve. Čak i kad si u krivu. Zapravo, pogotovo tada.

Fredrik Backman – Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao

 

Bila jednom jedna baka…. I kao i sve bake, bila je superheroj. Pričala je priče, tješila, kuhala je najbolje na svijetu. Krojila haljinice, uspavljivala, liječila bolnu bušu… Učila životu i štitila od njega. Bila je dragost i bila je ljubav. Bila je baka. I umrla je kad sam imala 26 godina. Nisam bila dijete, ali svejedno nisam bila spremna i nisam očekivala. Iako sam znala da je bila bolesna.

Jer tako je to s bakama. One su stvorene da budu zauvijek tu, da preuzmu ulogu koja nadopunjuje mame i tate. Da skrivaju slatkiše u posebnoj kutijici, peku kolače i jure na biciklu izliječiti unuku koja se upravo stropoštala u koprive.

Ne očekuješ da bake mogu otići, čak ni kad već budu prabake.

bakica3

A pogotovo ne kad imaš 7. I kad imaš baku koja čuva šest kraljevstava i dvorac u Zemlji gotovo budnih. I kad se bori protiv cijelog svijeta da bi Elsa mogla imati nezaboravno djetinjstvo u stvarnosti, u našem svijetu – kad moraju biti skroz budne.

Baku koja s tobom priča na jeziku gotovo budnih, koja ima sve odgovore i zna sve trikove.

Ali Elsa ima 7, i Elsina Bakica je otišla. Ostavila je Elsi dvorac, obećanje i brigu o Zemlji gotovo budnih… Ostavila joj je i pregršt pisama koja se pojavljuju na neobičnim mjestima i kod neobičnih ljudi. Ima tu i Princeza i Vitezova, Vučjeg srca i Sjena.

I Elsa polako otkriva da iako Bakica više nije s njom, ima mnogo saveznika koji jesu. I koji će joj pomoći čuvati drovac. Što više pisama dobiva, to više konaca povezuje. I otkriva tko je Bakica zapravo bila, tko su ostali protagonisti Zemlje gotovo budnih i koje se sve nove priče skrivaju iza naoko običnih stanara jedne naoko obične zgrade u mašti jedne nimalo obične Bakice… Ili su one zapravo stvarne?

bakica

Teško je jednom djetetu izgubiti baku. Teško je izgubiti bilo koga, ali baku s kojom si posebno blizak – to je preteško. No, Elsina je Bakica lukava. Baka zna da mora otići i na briljantan način Elsu i nakon toga štiti, uči i privikava na činjenicu da je više nema…

Bakica je genijalna. Ova topla obiteljska priča zavući će vam se u srce i otopiti dušu. Rasplakat će vas, ne jednom – i isto toliko puta nasmijati. Baki ćete poželjeti čestitati na mašti bez granica, na hrabrosti kojom uči Elsu da nikada ne smije prestati biti to što je, na bezuvjetnoj ljubavi kojom obavija svoj unuku i na ustrajnosti da joj sve te stvari usadi u dušu. Čak i kad je više nema. Čak i kad, nakon svoje smrti nađe način da Elsi ispriča svoju priču. Nevjerojatan način. Način koji nikad neće zaboraviti…

Kad Elsa pod Bakičinim vodstvom krene u pustolovinu života, sa svojih gotovo 8 godina, definitivno ne zna što je čeka. A ne znate ni vi, zato pročitajte obavezno 🙂

Nikakvih spoilera, nikakvog opisa, ništa vam neću dati… Morate pročitati. Morate osjetiti. Morate povjerovati. Jedino tako će vam priča imati smisla, i jedino tako ćete moći shvatiti i Bakicu i Elsu. I Mamu i Georgea i Polovka i Britt-Marie. Vučje srce, volkonja i Maud. Lennarta, dječaka sa sindromom, tatu i Alfa… A ima ih još… I sve njihove priče koje otkrivate , jednu po jednu, na kraju se slože i sjednu upravo tamo gdje pripadaju.

bakica2

Predivna je ovo priča, ljudska i dirljiva, smiješna i tužna i fantastična i bolna i poučna. Stvarna koliko i izmišljena, teška koliko i lagana. Prekrasna. O ljubavi. O smrti. O povezanosti. O boli. O deset tisuća bajkovitih vječnosti.

Pročitati.

Kisi.

************************************************************************************

Fredrik Backman

Goodreads Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Moja baka vas pozdravlja i kaže da joj je žao

 

 

 

Još uvijek Alice – Lisa Genova

img_20190129_174359_731[1]

Čak i tada, prije više od godinu dana, neki su neuroni u njezinoj glavi – nedaleko od njezinih ušiju – umirali gušeći se, pretiho da bi ih ona mogla čuti. Netko bi mogao tvrditi da su se stvari razvijale u lošem smjeru toliko podmuklo da su i sami neuroni inicirali događaje koji će ih dovesti do njihova vlastitog razaranja. Ipak, neovisno o tome jeli se radilo o molekularnom ili o staničnom samoubojstvu, njezini je neuroni nisu uspjeli upozoriti na ono što se događa prije nego što su umrli.

Lisa Genova – Još uvijek Alice

 

Sve što znamo kao laici o Alzheimerovoj bolesti je to da su ljudi kad ostare senilni. Što uopće ne mora imati veze jedno s drugim jer demencija nije nužno povezana s ovom opakom bolešću. Moguće je da samo to što jest – demencija. Znamo i da ljudi zaboravljaju, da se gube u prostoru i da s vremenom žive u prošlosti jer se sadašnjosti ne sjećaju. Znamo da znaju odlutati, da sve teže prepoznaju ljude i svoju obitelj. I da najčešće život završe u nekom domu jer, ruku na srcu, ostatak obitelji ima svoje probleme. I jer život ide dalje. I jer zapravo, ne postojiš više, pa ti je vjerojatno svejedno gdje si – ionako nisi svjestan.

To je to što znamo. I to je to čega smo svjesni.

Ono što ne znamo je da, zapravo, ništa od toga ne odgovara istini. Ne znamo da ukoliko postoji genetska predispozicija, ovu opaku bolest možemo zaraditi usred života, u naponu snage i na vrhuncu karijere. Ne znamo da je osoba koja mora živjeti s ovakvom dijagnozom svjesna što joj se događa. Svjesna da se izgubila gdje nije trebala. U panici jer prepoznaje zgrade i detalje oko sebe, ali zapravo ne zna gdje je. Ne znamo da je svjesna svake izgubljene riječi i da je to kao da joj je netko magijom iščupao riječ iz sjećanja. Riječ koja je do maloprije bila tu. Ne znamo da, kad se čini da vas više ne prepoznaje i da nije ni svjesna gdje je, ona panično pretražuje onih nekoliko zdravih točaka svog uma nebi li se sjetila – jer zna da ste vi netko njoj bitan, netko koga ona poznaje, netko koga voli, i da je važno da vas prepozna, ali ne može. I da osjeća čitavu lepezu strahova, boli, nesigurnosti, ali i ljubav, radost ili nježnost –  a ne može ih izraziti jer riječi za to više ne postoje.

alice

Nismo svjesni u kakvom košmaru ti ljudi žive. Niti nas to vjerojatno zanima, čak ni ako nam je to netko u obitelji. Život ide dalje. Oni su samo smetnja. A ako i nisu, s vremenom su toga sve manje svjesni. Pitanje je u kojem trenutku smo ih zapravo izgubili.

Alice Howland je profesorica kognitivne psihologije sa specijalizacijom lingvistike na Sveučilištu Harvard.  Cijenjena je, uspješna i priznata u svojim istraživanjima, omiljena među studentima i vlastitom strukom. Pristupačna je, vesela i stručna.

Majka je troje djece i u sretnom braku s jednako tako uspješnim suprugom.

Alice voli to što radi. Od istraživanja za vlastite radove, knjige i stručna predavanja, do toga da stoji pred studentima i jednostavno predaje.

Alice ima 50 godina i tek je ušla u menopauzu. Kad zaboravi riječ usred predavanja i doslovno se izgubi 50 metara od kuće, pripiše to nuspojavama menopauze. U početku, kao i svi mi pokušava naći opravdanje za to što joj se događa, ali ona je profesorica kognitivne psihologije. Ona ne može negirati.

Strašna dijagnoza utječe na cijelu obitelj – troje uspješne djece i supruga, utječe na njenu poziciju na fakultetu, utječe na kvalitetan društveni život…

alice

Kroz priču Alice Howland učimo koliko je obitelj važna. Koliko je potpora ključna. Koliko bolesnici s ovakvom dijagnozom pate i koliko je nužno da, u trenucima kad su prisutni i suvisli – imaju nekoga tko će im pružiti ruku.

Ne mogu ni zamisliti kako je to kad doslovno gubiš razum, a toga si svjestan… Kad, zato jer više nisi sposoban sam brinuti o sebi, postaješ teret, a ni toga nisi zapravo svjestan. Kad te obitelj izgubi i prije nego što odeš. Kad je situacija takva da pomoći nema.

Alice će nam pokazati kako izgleda život jedne obitelji s dijagnozom poput ranog Alzheimera. Čega se sve moraju odreći. I pritom ne mislim na manjak slobodnog vremena ili novca zbog terapija. Mislim na one posebne rituale koje znate samo vi i članovi vaše obitelji. Mislim na one trenutke koji se godinama prepričavaju jer su nam bili smiješni/urnebesni/poučni. Mislim na sve one male stvari koje su se dotad uzimale zdravo za gotovo. I sve ono što smo izgubili s tom nekad najdražom osobom koja nam je bila potpora i oslonac.

Još uvijek Alice je priča o jednoj bolesti i jednoj obitelji. O jednoj karijeri, jednom životu i svemu što ima smisla. O ljubavi, podršci i neminovnom kraju.

alice2

Lisa Genova je Alzheimeru prišla kroz oči stručnjaka. Zbog toga mi je cijela priča bila pomalo hladna i neutralna, a povremeno sam imala osjećaj da čitam stručni priručnik umjesto prikaza borbe jedne obitelji.

I nije me previše dirnula za vrijeme čitanja. Nisam plakala, nisam zastajala, nisam sklapala oči ni postajala emotivna.

Sve to sam bila nakon, kad sam razmišljala o situaciji, kad sam s Alice skinula prizmu uspješne karijere i zamislila je kao običnu ženu koja nema diplomu iz kognitivnih znanosti, već neku drugu, nepovezanu sa stanjima mozga, ako je već ima. Kao ženu koja se ne snalazi, koja ne zna s čim se nosi. Koja nema pojma što je čeka. Koja doslovno drhti u sebi drhti od straha. I tu se slomilo…

Jer što učiniti kad se ne možeš izraziti, što kad ne znaš naći put kući? Kako pomoći sebi i bližnjima? Kakve su opcije, kakve prognoze?

Ima jedna scena gdje je Alice poželjela da umjesto Alzheimera ima rak. Nisam sigurna da nije bila u pravu.

Što se čitanja tiče, preporučujem je, ali i ne, ovisi o tome što tražite. Možda ćete plakati, možda ne. Možda pronaći emocije, možda ne. Ali svakako ćete nakon pročitanog – razmišljati. Iako odgovora na pitanja nema.

Kisi.

*************************************************************************************

Lisa Genova

Goodreads: Još uvijek Alice

Nakladnik: Ljevak

Gdje kupiti: Još jednom Alice

Sanjar Strange – Laini Taylor

img_20190128_152222_351[1]

 

Tko bi poljubio djevojku koja jede moljce?

Ne jedem ih, svađala se sama sa sobom.

Usne ti imaju okus po soli i čađi.

Prestani razmišljati o ljubljenju

Laini Taylor – Sanjar Strange

 

Postoje neke knjige za koje čuješ, usput. Ponekad od drugih blogera, ponekad od teta u knjižnici, ili prijateljica ima baš nešto za preporučit… I uzmeš to sve u obzir, ponekad čak i kupiš/naručiš ili posudiš knjigu, i onda ona stoji na polici… Jer ima još takvih preporučenih knjiga koje čekaju red, a ti nemaš vremena i polako čitaš jednu po jednu, istovremeno svjesna svake od onih koje na polici i dalje čekaju. Pa ponekad poželiš da jednim klikom možeš utočiti sav taj tekst u sebe, da poput magije, možeš u sekundi imati iskustvo pročitanog… Dok sve te naslovnice i dalje mame…

I onda se ponekad neka knjiga sama pobrine za to da se progura na vrh to read liste. Ponekad domaći nakladnik objavi prijevod knjige koja je dugo na polici i doda joj takvu naslovnicu da si danima dosadna u inbox dok je ne dobiješ na recenziju – a onda nema više čekanja.

I kreneš. I staneš. Jer shvatiš da ovo nije samo još neka knjiga koju treba pročitati. Jer zapravo shvatiš – da nekako moraš produžiti to vrijeme koje čitajući provodiš u nekom drugom svijetu… Jer ovo nije samo još jedna knjiga, ovo je čudo 🙂

Laini Taylor je u svojoj mašti uspjela stvoriti svijet koji je toliko divno pretočila u riječi da imate osjećaj kako hodate ulicama Neviđenog grada, slijedite Laszla po knjižnici, jašete na spektralu… I sanjate. Sanjate s Laszlom, sanjate o Laszlu, upijate znanje i pokušavate dokučiti čudne misterije kojih je Laszlo itekako svjestan, ali ih još ne zna objasniti… Vidite promjene izraza lica, boje i oblike. Vidite cijeli jedan grad,, a još niste ni stigli tamo…

Laini je majstorica pripovijedanja, i toliko mi je drago što sam otkrila još jednu autoricu koja odmah ide na spisak omiljenih ❤

A o čemu se radi? Da je Sanjar fantasy, to vjerujem već znate. Čak ni tema nije toliko nova, jer sam se i ranije sretala s gradovima koji su izgubili ime, glavnim junacima koji nisu što se čini i cijelim magičnim svjetovima koji imaju neke svoje zakonitosti…

Ali ovdje se ne radi samo o magiji. Radi se upotrebi te magije koja je dana samo nekima, samo posebnima, onima koji nisu s ovog svijeta. I koji su zbog te magije svemogući, nepobjedivi, bogovi.

Ili nisu? U kojem trenutku nečija tiranija prestane zastrašivati potencijalne žrtve? U kojem trenutku prijeđete granicu i žrtva uzme stvar u svoje ruke? Jer granica postoji. I tanja je i bliža nego smo svjesni. I onda opet – koliko nam je osvete dozvoljeno i koliko toga možemo opravdati nekim smislenim razlogom? Koliko nas mogu promijeniti i iznutra polako ubijati djela koja su nam učinjena, a zbog kojih smo mi učinili ostalo?

Bi li postojala mržnja kad bi svi mogli imati informacije iz svih izvora? Kad bi mogli uroniti u tuđe misli, kad bi se mogli vratiti u prošlost, kad bi mogli pojmiti koliko je toga učinjeno na štetu budućih generacija zbog osvete za djela prošlih?

strange

Postoji jedan grad, ne znamo mu ime. Neka drugačija, porobljujuća magija izbrisala ga je iz sjećanja i postojanja, i zauvijek ga promijenila u nešto što ostavlja gorak okus u ustima. U Plač. I ostao je Plač, koliko god mu pokušali promijeniti ime u nešto drugo.

Laslo Strange je siroče u Zosmi. Kad je imao 5 godina osjetio je to nasilno oduzimanje imena iz njegovog sjećanja, gradu kojeg nikad nije vidio, ali kojem se divio i želio otkriti njegove tajne.  Laszlo je kao i sva siročad živio u opatiji, gdje nikom nije bilo važno je li uopće živ, gdje se život svodio na puko postojanje, na preživljavanje i jad.

Sve dok jednog dana nije dospio u knjižnicu. I nikad se više nije vratio.

Neviđeni grad je izgubio svoje znanje. Ali je živio s prijetnjom koje se godinama nije mogao osloboditi. Delegacija ratnika je zato krenula u ostatak svijeta pronaći ljude, mislioce, znanstvenike, alkemičare, poznavatelje priča. Sve koji bi možda mogli skinuti prijetnju iz Plača. I košmare iz njihovih snova.

I tako se Laszlu ostvario san. Vidjet će Neviđeni grad. Vidjet će njegove tajne. Možda pomoći u njegovoj poteškoći.

Laslo je sanjar i to je njegov dar. No, ni približno nije svjestan koliko je bitan i koliko moćan taj njegov dar. Ni kakva ga to bezimena sila od vremena dojenčeta vuče u grad koji nikad nije vidio, osim u pričama i legendama stare knjižnice u Zosmi…

strange2

A sigurno nije bio spreman na to što će vidjeti u gradu za kojim toliko čezne, ni koliko je bio blizu u svojim istraživanjima priča i legendi…

Što je Laszlo i kako njegov sanjarski dar može pomoći gradu koji je nekad bio sjajan i blještav?  Može li krivnja biti na nečijim rukama iako taj nije svjestan svog porijekla, a još manje onog što se dogodilo u nekom drugom vremenu, prije nego uopće postaneš svjestan sebe? Može li mržnja uzeti u obzir sve okolnosti ili slijepo napada samo na osnovu nehotične i nesvjesne pripadnosti nekom određenom porijeklu?

Bi li ljudi mogli oprostiti nevinoj generaciji grijehe njihovih otaca, ili u njima ne možemo vidjeti ništa drugo nego prijetnju, uvijek i u svakom slučaju? Onakvu prijetnju kakva se nasljeđuje generacijama, koju sigurno imaš jer ti je zapisana u genetskom kodu i zbog tog naslijeđenog gena, moraš biti isto što i tvoji preci…

Možemo li otpustiti vlastitu žrtvu i ponos i inat i mržnju i osvetu dovoljno dugo da shvatimo da postoji i drugi način?

Je li izdaja uvijek samo i sključivo izdaja i je li nasilje uvijek prouzročeno zlom? Mogu li se naše traume rješavati ljubavlju, otpuštanjem i prihvaćanjem istine?

Neke od odgovora dobit ćete u Sanjaru. Za neka se nadam da će biti odgovorena u Muzi košmara.

strange3

Ono što znam je da će Laini sigurno ostati među mojim omiljenim piscima i da će njezin svijet sigurno često stanovati u mom umu.

Posebnu zahvalu i pohvalu moram dati Jeleni Pataki, koja je divno prevela Strangea. Nažalost, moram izreći i kritiku lekturi koja je na previše mjesta u ovoj knjizi zakazala. Što je za ovakvu knjigu, silna šteta. Nadam se da će na nastavak bolje paziti.

Od sveg srca vam preporučujem fantastičan svijet Sanjara Strangea, želim vam da se izgubite u njemu. Da zapitkujete i propitkujete i tražite pravdu, istovremeno da shvaćate i prihvaćate  i da ostanete na svojoj strani. Jer istina nikad nije samo jedna i priča često ima i dublje korijenje. Nisu sve zlice samo zlice, niti je dobrica uvijek samo to.

Oprez vam želim 🙂 A ponekad i intuiciju.

Kisi.

******************************************************************************

Laini Taylor

Sanjar Strange Goodreads

Izdavač – Vorto Palabra

Prijevod  – Jelena Pataki

Gdje kupiti: Vorto Palabra

 

Proroci fjorda Vječnost – Kim Leine

img_20190113_130355_8711.jpg

 

                            Čovjek se rađa slobodan, a posvuda je u okovima!

Da, znam, svi su izvadili ovu rečenicu, koja čak nije ni Leinova nego Rousseauova.

Možda zato jer se iz cijele knjige nema što drugo izdvojiti. U Medvedgradu sam mogla cijelu knjigu prepisati u citate, toliko sam toga označila, ali ovdje skoro ništa.

Zapravo, kad sam zaklopila korice i pokušavala sabrati misli – samo sam se pitala wtf sam ja to sad pročitala…

Nemojte me krivo shvatiti – Proroci fjorda Vječnost je maestralan roman. Stvarno. Najozbiljnije. Preporučila bih svakom da ga pročita jer je – izvrstan. (Doduše, treba vam i dobar želudac…)

Ali. Ne sjećam se kad sam zadnji put toliko ne voljela glavnog lika. Mortena sam svaku drugu stranicu htjela pogodit u glavu ključevima. Zapravo sam se stalno morala podsjećati da je godina u romanu 1790 i neka, a ne 2019 (mada bi i danas našli ovakvih primjeraka ljudske populacije). No, čak i u kontekstu tog vremena, Morten je po meni nedoraslo derište koje ni sa svojih 26 godina, ni 32, ni 38, a mislim da ni kasnije ne zna što bi sam sa sobom.

Prvo krene u Kopenhangen studirati teologiju po želji oca, dok mu je stvarna strast medicina. I umjesto da pronađe način kako studirati ono što želi, on dangubi po Kopenhagenu, završava napokon taj svoj studij s jedva dovoljnim prolazom i odbija sva ponuđena namještenja jer se njemu neda. Onda se zaljubi, a možda i ne. Zaprosi curu, pa se predomisli. Ode u kurvanje, pa mrzi sam sebe. Ali bitno da je “dobar” kršćanin, jer – ovo i ono.

proroci

I onda, kad napokon napravi dovoljno sranja, zbriše biti svećenik – na Grenlandu!!! Jer tamo je super. Tamo će bit duhovni vođa. Počne već na brodu – o slučaju dječaka na tom brodu kojeg su svi iskorištavali za razne pobude i da je to skroz ok svima, bolje da ne počinjem. A ono što se na Grenlandu događa ne mogu opisati drukčije nego potpuni moralni i etički, kršćanski i u svakom drugom smislu – pad. Nema toga što se na Grenlandu nije dogodilo, a da ne spada u duboku prljavštinu, samo dno  ljudskog roda. Ubojstvo i samoubojstvo, pobačaj, incest, sekte, nametanje gluposti bijelog čovjeka domorodačkim plemenima, opijanje, pohlepa… You name it. Što god možete zamisliti, tamo se dogodilo. Bizarna lječenja ozbiljnih bolesti. Još bizarniji opisi tih istih bolesti. Dječje smrti.

I oko toga se nitko ne uzrujava, osim kad žele napakostiti nekome, pa imaju materijala za ucjenjivanje npr.

A nakon svih sranja koje su napravili jedni drugima, oni i dalje vjeruju da će ih spasiti – pokrštavanje i ispovijed. Morten je i dalje izgubljen. Nakon svih odvratnosti koje je napravio on drugima ili drugi njemu, kad shvati da je pretjerao – opet će zbrisat natrag na čvrsto tlo u Dansku. Ali ni tamo ne valja. Pa onda ajde natrag.

proroci2

Nevjerojatno mi je to što svatko od njih u romanu upropasti ili dokrajči barem jedan život. Ali nitko se zbog toga ne uzrujava.

Imala sam osjećaj da su maloumni. Svi oni. I opet sam se morala podsjetiti da je sve to u kontekstu 18 st i daleko od svjetonazora suvremenog čovjeka. (Nadam se)

Svejedno me ljutilo. Znači da smo tad ili bili toliko glupi da nam je sve to bilo normalno ili smo živjeli dobro ispranog mozga. Moj mozak ne može prihvatiti da itko normalan može tako živjeti i misliti da je to u redu.

A ovo, da je čovjek u okovima… To je nešto što Morgena Falcka muči čitavo vrijeme. Život se prema van živi po tim nekim pravilima koja su prema poimanju današnjeg vremena prilično debilna. Međutim svi i svatko krše ta pravila u svim prilikama koje im se pružaju. I imaju 1000 izgovora za to. I NITKO se zbog toga ne uzrujava previše.

proroci3

Morten Flack je stopostotni antijunak koje ćete htjeti prvom prilikom baciti s mosta. Ali nećete htjeti zatvoriti knjigu. Ovo je ko prometna nesreća. Gledaš i ne vjeruješ i buljiš u te užase, ali ne možeš skrenuti pogled. Ne ide. I onda se zgražaš prepričavajući to drugima, i strašno ti je to gledati, ali i dalje buljiš u to.

Takav je i Fjord. Izvuče ono najgore iz društva. Nisam mogla stati, okretala sam stranicu za stranicom očiju razrogačenih –  ponekad od gađenja, ponekad šoka i nevjerice, ponekad od zatečenosti.  No drago mi je da sam Fjord pročitala. Jer je on zapravo briljatno napisan roman o moralnom padu čovjeka. Ili bolje – cijelog društva.

Jer je i upozorenje da ponekad treba slušati sebe i krenuti putem koji nas vuče, umjesto povinovati se nečijim tuđim planovima jer… ovo i ono. I razotkrivanje ljudskog roda u svoj njegovoj prijetvornosti. Razgolićenje svih naših izgovora i prikrivanja istine koja je sve samo ne čista i sveta. I nimalo kršćanska, kad ni samo kršćanstvo nikada nije bilo kršćansko u onom smislu u kojem se pretvara da jest. Ne znam samo pokušava li uvjeriti sebe ili nas…

Ovo je prikaz nas samih, onakvih kakvi stvarno jesmo. Postaje li grijeh grijehom samo ako netko zna za njega ili ako ne postoji dovoljno prikladan izgovor? Je li, u protivnom, sve dopušteno? I je li spašavanje vlastite glave dovoljan razlog za proglasiti se dobrim kršćaninom, samo što ste morali npr. ubiti nekog? Ali taj netko je vjerojatno samo nekrštena duša, pa se to smije.

Mogla bih ja ovako do sutra. Samo što bi vam malo toga bilo jasno. Zato pročitajte Proroci fjorda Vječnost. Ako ništa, da saznate zašto se tako zove. Ovo nije lijep roman. U nijednom segmentu, na nijednoj stranici, nijednoj riječi. Prepun je hladnoće, ružnoće i degutantnih prizora. Prepun gadosti i sirovosti i na kraju – ljudskosti.

Nije nikakvo ljubavno pismo, kao što možete pročitati na coveru. Zapravo, ljubavi ima jako malo, možete je pronaći u tragovima, ako jako dobro pazite.

Ali imat ćete osjećaj da ste upravo prešli daleko i naporno putovanje i da ste se vratili s uvidom u prošlost i upozorenjem za budućnost.

Eto. Mislila sam da neću imati što napisati. Napisala sam premalo. I ne znam je li vam išta od ovoga uspjelo prenijeti djelić propadanja i raspadanja ljudi i društva u Prorocima, ali svejedno pročitajte knjigu.

Kisi.

**********************************************************************************+

Kim Leine

Goodreads: Proroci fjorda Vječnost

Izdavač: Hena.com

Gdje kupiti: Proroci fjorda Vječnost

 

 

 

MEDVEDGRAD – Fredrik Backman

img_20190111_135327_2691.jpg

 

Jedne kasne večeri potkraj ožujka jedna je mlada osoba uzela dvocijevku, otišla u šumu, prislonila pušku nekome na čelo i povukla okidač. 

Ova priča govori o tome kako je do toga došlo.

Fredrik Backman – Medvegrad

 

Ne možemo zaštititi svoju djecu.

Fredrik Backman – Medvedgrad

 

Razmišljam već 2 dana o ovoj recenziji i još uvijek ne znam odakle da počnem. Od malog grada usred ničega u kojem svak svakoga zna i gdje si nitko i ništa ako ne igraš, rukovodiš, predsjedaš ili nisi sponzor ili navijač hokeja ili član njegove obitelji?

Od dječjih trauma i malih prijateljstava koja su se čuvala do tinejdžerske dobi jer su ponekoj djeci jedina utjeha i podrška bile tuđe obitelji i tuđa djeca?

Od mama i tata koji svatko na svoj način pokušavaju zaštititi svoju djecu, čak i ako se to na prvi pogled ne čini tako…

Od slomljenih duša i lošeg odgoja koji na kraju dovede do kršenje ljudskih prava?

Od nemoći i frustiranosti zbog te nemoći jer je politika jača?

Ne znam. Medvedgrad je mali gradić. Smješten je usred ničega i već 20 godina živi u nadi da će ponoviti uspjeh kad su igrali finale u hokeju. ( Puno ja u ovoj priči nalazim od naše države.)

medvedgrad.jpg

Medvegrad živi za hokej. Medvegrad živi od hokeja. Medvedgrad živi od nade da će, postignu li ovaj put uspjeh, kad je pred njima utakmica polufinala juniorske ekipe, moći opet biti netko i nešto.

Medvedgrad ne voli istinu. Istina ga boli i sprečava u ostvarenju cilja.

Medvedgrad ne zna reći “žao mi je” ili “hvala”. Umjesto toga te pozovu na kavu.

Medvedgrad kad ne treba, ne čuje i ne vidi.

Medvedgrad ne dozvoljava da imaš karijeru ako si žena, jer – hej – tko će se posvetiti djeci i kući dok su muškarci udubljeni u hokej?

Ali Medvegrad- na kraju- naravno kad se već dogodi sranje- možda ne zna razliku između ispravnog i pogrešnog, ali razlikuje dobro i zlo. Ali tek onda kad se sranje već dogodilo.

medvedgrad2.jpg

Plakala sam. Ja ne plačem često nad knjigama, ali na Medvedgrad sam plakala. Ljutila sam se i htjela da padaju glave. Zato što, na kraju svega, na kraju svih krajeva, nikada ljudski život, a pogotovo dječja duša ne smije biti ispod politike i ambicioznih ciljeva. Zato što je strašno misliti da se možeš izvući s nekom gadosti samo zato jer si na drugom polju koristan. Jer ti je tata netko. Jer se tebi to dozvoljava.

Zato što je još strašnije biti žrtva koju se pretvori u krivca. Kakvu to poruku daje svijetu? Svima nama?

medvedgrad3

Ne znam vam reći više, osim da morate pročitati Medvedgrad. Način pisanja je izuzetan. Ne postoji rečenica koja je suvišna. Ne postoji rečenica koju bi se eventualno moglo maknuti. Ne postoji dio koji treba izbjeći. A priča koja se smjestila unutar priče o hokeju je jeziva, moćna i resetirat će vam mozak.

Kad bih vam izvadila iz Medvedgrada svaki citat koji sam obilježila, prepisala bih vam  cijelu knjigu.

Nijedna dosad napisana recenzija neće vam približiti što je u ovom romanu sve važno niti će vam objasniti o čemu se zapravo radi. Isto tako, to neće uspjeti ni moja.

Svatko tko je barem jednom bio na utakmici Medveščaka u danima EBEL-a, Ledene dvorane i Brloga – moći će se poistovjetiti s pričom.

Svatko tko je u lijepoj našoj doživio neki oblik štete izazvane višim interesima, poistovjetit će se s pričom.

Svaka majka znat će o čemu je riječ, svaki otac bit će bijesan.

Svaka žena bit će ljuta i poželjeti da padaju glave.

Sve prijateljice će imati potrebu zagrliti se i ne puštati, a pogotovo ako imaju 15 godina.

Svi muški čopori preispitat će vlastite prioritete.

Pročitajte Medvedgrad. Medvedgrad će vas naučiti.

medvedgrad4.jpg

To je samo igra. Koja ljudima može promijeniti živote.

Fredrik Backman – Medvedgrad

Genijalno.

Kisi.

 

************************************************************************************

Fredrik Backman

Goodreads Medvedgrad

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Medvedgrad 

THE SNOW CHILD – EOWYN IVEY

img_20190107_133954_807[1]

 

No warm blood in me doth glow, water in my veins doth flow<

Yet I’ll laugh and sing and play by frosty night and frosty day – 

Little daughter of the Snow

But whenever I do know that you love me little, then

I shall melt away again. Back into the sky I’ll go – 

Little daughter of the Snow

 

The little daughter of the Snow

 

Postoji priča, ruska bajka, o djetetu zvanom Sneguročka. U kojoj dvoje staraca žive u svojoj kućici na rubu šume. Sretno, osim jedne male – velike tuge. Ne mogu imati dijete. Zato, nakon dugogodišnje neispunjene želje, jedne hladne snježne večeri naprave dijete od snijega. Djevojčica oživi i biva im utjeha. Ali ona nije obična djevojčica. Dolazi s prvim snijegom i odlazi s prvim znacima proljeća. Ona je dijete zime i snijega i ne podnosi toplinu, ne može preživjeti na suncu.  Priča uvijek počinje isto, ali svaka njena verzija završava s tugom. Snježno dijete se igra previše blizu vatri i otopi. Ili prekasno krene, kad je proljeće već stiglo. Ili, u nekim verzijama, zaljubi se i odabere smrtni život.

U najtradicionalnijoj verziji , djevojčica se izgubi u šumi i sretne medvjeda. Medvjed ponudi pomoć, ali dijete se boji i odbije. Nakon toga sretne vuka. I vuk ponudi pomoć, ali i njega odbije. Kad napokon sretne crvenog lisca, prihvati pomoć i lisac je odvede do kućice gdje je zabrinuti čekaju starac i starica. U zamjenu za pomoć, lisac traži jednu od kokoši. Ali oni su bili siromašni i to im se činilo previše, pa su lisca pokušali prevariti tako što su u vreću stavili psa. Pas je izletio iz vreće, uhvatio lisca i ubio ga.

Snježna djevojčica se rastužila. Poručila je da odlazi jer više vole kokoš nego nju, napustila ih i vratila se svom Mraznom ocu…

dnow child

Postoji i knjiga. Plava knjiga s plavim koricama, predivnim ilustracijama i pisana na ruskom. Knjiga koja nosi priču koju je Mabel davno slušala u krilu svog oca. Priču koju Mabel ne zna pročitati, ali još pamti dijelove i razumije ilustracije. Priču koja je previše nevjerojatna da bi bila stvarna.

A ipak, evo je pred njenim očima.

Mabel i Jack su se kasno upoznali. Već su prešli tridesetu kad su se vjenčali i bližili se četrdesetoj kad su napokon osjetili radost stvaranja novog života. Kad su sebi dopustili tračak nade. Nade koja je prebrzo ugasnula. Nade koja nije ni stigla postati plamen. U tim ranim godinama 20-tog stoljeća, pitanja i zapitkivanja su bila previše za Mabel. Za nju, koja se tako kasno odlučila za udaju, dijete je bilo sama njena svrha, njena radost, razlog za život. Gledati druge žene kako ponosno nose trudnoću, gledati tuđe bebe kako se zadovoljno hihoću u naručju, slušati topot nožica koje nikad neće pripadati njoj… I vječna zapitkivanja….

Preselili su se na Aljasku. Kupili zemljište. Aljaska je bila dovoljno daleko od srušenih nada i krhotina ljubavi za to prerano otišlo djetešce, dovoljno daleko od boli koja ju je stalno pratila, dovoljno surova da smrzne sve ostatke jednog slomljenog života. Dovoljno hladna i puna obećanja, da možda ipak, postoji tračak nade za njih dvoje. Da možda imaju snage za neki novi početak.

Bit će farmeri. Priroda je ovdje surova i nemilosrdna i stvari nisu ni blizu kakvima su ih očekivali. Mali gradić nije ono na što su navikli. Te prve godine, malo toga im ide od ruke. Nemaju novaca. Nemaju hrane. Osuđeni jedno na drugo, jer miljama daleko nema nikog drugog, umjesto da pronađu utjehu i budu oslonac jedno drugom – obavija ih tišina i svakoga njegova tuga i strah.

Sve do jedne snježne večeri. Prvog snijega te prve godine u vlastitoj kolibi. Kad su ponovno bili zaigrana djeca. Kad su ponovno osjetili tračak sreće. Te su večeri napravili snjegovića. Djevojčicu. Jack joj je napravio lice. Mabel joj je stavila svoj crveni šal i rukavice…

Ujutro snježne djevojčice više nije bilo. Samo tragovi malih stopa koji su vodili od njega, ali ne i onih koji su vodili u suprotnom smjeru… Uskoro su primjetili malenu djevojčicu koja ih promatra iz stabala. Djevojčicu u plavom kaputiću, s crvenim šalom i rukavicama. S kosom boje snijega i injem na trepavicama. Plavim očima u kojima se ogledalo smrznuto jezero. I crvenim liscem za petama.

dnow child2

Faina.

Tako se zvala djevojčica koja je godinama dolazila s prvim snijegom i odlazila s prvim znacima proljeća. Djevojčica tajanstvena i nevjerojatna i koja im je vratila vjeru u život. Djevojčica koja dolazi i odlazi kad njoj odgovara. Koju nitko nikad nije vidio osim njih. Djevojčica koja nekako poznaje divljinu bolje od ikoga, kao da je od nje rođena. Djevojčica zbog koje su im ljeta duga i prazna, a zime kratke i pune iščekivanja… Djevojčica koja im nosi radost i strah.

Ali koju su oboje pokušali prihvatiti kao ono što jest, jer drugog načina nije ni bilo. Djevojčica o kojoj toliko malo znaju da čak i ono što doznaju ljubomorno čuvaju za sebe, misleći da ovaj drugi nebi shvatio. Djevojčica koja ih je toliko toga naučila.

Ali Mabel je gledala ilustracije u plavoj knjizi. I Mabel zna da nemaju puno vremena, čak ni uz sve mjere opreza, sve sulude pokušaje da se spriječi neminovno…

Mogu li Mabel i Jack zadržati taj neočekivani dar koji su dobili u trenutku kad nade više nije bilo? Što je Faina? Odakle je došla? Kamo stalno odlazi? I zašto to dijete u plavom kaputu nikad ne ostaje? Sve do jednog ljeta….

 

dnow child3

 

Ne mogu vam opisati niti zbrojiti sve emocije koje su me prožimale dok sam čitala The snow child. Ne mogu ih ni sažeti u nekakve suvisle riječi, jer u isto vrijeme mi se duša stezala od boli i širila od radosti. U isto vrijeme sam bila slobodna i sputana, u isto vrijeme živa i slomljena. Toliko je toga o čemu ova priča govori da je to nemoguće objasniti u ovako malo prostora, niti postoje riječi koje bi vjerno mogle dočarati sve što bih vam htjela reći.

O ljubavi prema djetetu. O hrabrosti da se počne ispočetka kad je sve protiv vas. O čarobnoj moći prijateljske ljubavi. O slobodi. O žrtvi. O sudbini. O preživljavanju. O važnosti komunikacije. O tome da, koliko god pokušavali nekoga zaštititi, na sve dostupne načine, ne možete ga zaštititi od njega samog. Čak ni ako možete vidjeti ishod. Vaše su odluke samo vaše. I moje samo moje. Da su otvorena vrata ponekad jedino što možete učiniti. Kalupi služe da bi se razbili. Ponekad ljubav nije dovoljna. A ponekad je i previše. Život ide dalje. I za svaki čudesan poklon života ne trebamo uvijek znati sve o njemu. Znati prihvatiti nečije “ne”. I shvatiti onda kad se ono pretvori u “da”. Čak i na vlastitu štetu. Čak i na štetu onog drugog. U nekim odlukama je sva svrha života.

Neoprostivo je ptici odrezati krila. I očekivati od snijega da preživi na suncu.

Ne znam vam bolje objasniti što se sve i u koliko slojeva krije u snijegu i ledu Aljaske u The Snow child. Toliko toga neizrecivog i divnog, a toliko toga strašnog i slomljenog…

Ali ako još uvijek birate knjigu koju bi čitali sad, kad je vani sivo i hladno i kad još uvijek čekamo nekakve prve naznake snijega, kad se budi nada u toplini doma i kad vam je dekica najbolji prijatelj – neka ovo bude ta knjiga. ( Uz Zimsku noć 🙂 ).

A onda želim pričati s vama. Želim znati što vas je sve dotaklo u kristalnoj ljepoti planina i šuma, jeste li zagrlili Mabel i Jacka i kamo ste sve dospjeli prateći Fainu u njenim snježnim lutanjima…

Želim znati koliko vas je dotakla surovost života i toplina ljubavi u maloj kolibi usred snijega. I koliko je u vama ostalo od sjete koja je stalni pratitelj jedne nevjerojatne priče…

Više od ovog vam ne mogu dati, iako bih htjela. Ali znam da ovu priču svatko mora proživjeti sam ❤

Pročitati.

Jednom bih rado čula i Faininu stranu priče 🙂

Kisi ❤

***************************************************************************

 

Eowen Ivey

The snow child

NASLJEDNICA VATRE – SARAH J. MAAS

 

IMG_20190102_122709_890[1]

Niste ništa više od obične kukavice, rekla joj je Nehemia.

Te su riječi odzvanjale kamenim zidovima.

Kukavica, kukavica, kukavica.

Slijedile su je i cijelim putem preko oceana.

 

Sarah J. Maas – Nasljednica vatre

 

Ufff. Toliko toga se događa u Nasljednici vatre da ni sama ne znam otkud da počnem.

Radnja je vrtoglava i brza i odvija se na nekoliko strana, dodani su novi likovi i novi momenti, a Celaena je iritantna ez južual.

Priča se nastavlja na mjestu gdje je stala Kruna ponoći. Celaena je u Wendlynu, odlučna da neće izvršiti kraljevu zapovijed. Progonjena je krivnjom zbog Nehemijine smrti i traži način kako spasiti Chaola od kraljeve osvete za njen neposluh.

Celaena je zapravo Aelin Ashryver Galathynius, nasljedica prijestolja Terrasena, porijeklom iz krvne linije Fae naroda, rođena iz saveza dviju moćnih loza koje u sebi nose vatru i vodu.

Tražeći informacije o ključevima sudbine, sreće Maeve, svoju tetu, jednu od 3 Fae kraljice, koja joj uskraćuje bilo kakvu informaciju dok ne ovlada moćima koje posjeduje. Trenirat će je Rowan, Fae princ i ratnik, Maevin nećak koji je uz Maeve vezan krvnom zakletvom.

Njih dvoje se ne podnose jer djeluju prema vlastitoj slici jedno o drugome. Ali to se mijenja i što više uče jedno o drugome, lakše će se razumjeti. Shvatit će da je nužno spustiti štitove i priznati istinu o sebi. Jer će se tek tada moći povezati i pomoći jedno drugome.

U ovom nastavku će se napokon objasniti okolnosti smrti Aelininih roditelja, razloge njene krivnje i odbijanja vlastitog nasljeđa. Aelin je mnogo više nego što je svjesna, ali i mnogo više nego neki drugi očekuju…

Priča Rowana i Aelin me prilično nervirala na početku i priznajem da samimala potrebu opaliti ih po glavi. Radnja mi je napeta i čekam da vidim kud to sve vodi, a njih dvoje kvare doživljaj. No, prisiljeni djelovati zajedno i družiti se, naći će način kako surađivati.

Aelin je moćna. Moćnija nego sluti. Ali je li dovoljno moćna da se obračuna s prijetnjom koja je stigla iz Adarlana? Može li Rowan zaštititi nju i polu Fae koji su u opasnosti?

nasljednica-vatre-1.jpg

Druga linija priče prati Chaola koji spletom okolnosti postaje saveznik Aedionu  – Aelininom rođaku i najboljem prijatelju iz djetinjstva, sad generalu kraljeve vojske, poznatom po svireposti i krvoločnosti. Ali Chaol mora zaštititi Doriana u kojem je magija sve snažnija dok je on bezuspješno pokušava suzbiti. Ni Dorian, ni Aedion nisu ono što se na prvi pogled čini. Savezništvo njih trojice nužno je da bi uspjeti zaštititi Aelin. I oni će morati odbaciti maske.

Chaol će morati prihvatiti ljude onakvima kakvi jesu. Voljeti sve njihove karakteristike, sve ono što oni jesu, a ne isključivo prihvaćati samo svoju sliku o njima. Aedion će morati naučiti vjerovati ljudima oko sebe, a Dorian samog sebe prihvatiti .

Hoće li njih trojica uspjeti izbjeći zamku koja im se sprema? Koliko i što će svaki od njih žrtvovati za svoj narod, za Aelin, za magiju, jedan drugoga?

***

Treća linija prati vještice koje se u ovom nastavku tek uključuju u priču. Iako se čini da je njihova priča zasebna, ipak je sve zajedno itekako povezano. Vještičji klanovi od davnina ratuju  – Željezni zubi sa Crochan vješticama. Žutonoge, Crnokljunašice i Plavokrvne jedne s drugima.

Manon je nasljednica klana Crnokljunašica. Bez majke koja je umrla na porodu, odgojila ju je baka, učeći je da se vještice rađaju bez srca i duše. Da nisu u mogućnosti osjetiti sućut, ljubav i milost. Manonina baka je živi primjer okrutnosti i sadizma. Sudjelujući u kraljevim opakim planovima, vještice će dobiti priliku ponovno letjeti – na zmajevima.

U procesu treniranja zmajeva, Manon će otkriti da je sposobna osjećati. Kako veza nje i Abraxosa – zmaja kojeg je odabrala i koji je odabrao nju – jača iz dana u dan, Manon postaje svjesna da okrutnost i bezdušnost ne vodi ničemu.

Njena priča tek počinje. A imam osjećaj da će biti itekako bitna za nastavak. Volimo Manon 😉

nasljednica vatre 3

 

Ovo mi je najbolji dio do sada, unatoč Aelin i Rowanu i tome da su me nervirali dobar dio knjige… No, narasli su zajedno i uspjeli biti manje iritantni.

Svi protagonisti Nasljednice vatre otkrivaju i uče prihvatiti sebe i druge. Neki kroz procesuiranje davnih trauma, neki kroz prihvaćanje drugih kakvi jesu, neki kroz ponovno proživljavanje sjećanja. Neki će prihvatiti da unatoč osjećajima, postoje razlozi zbog kojih ne mogu biti zajedno.

Magija se vraća, čini se da je zlu odzvonilo. Svi će morati napraviti određenu žrtvu za veće dobro. I svi su povezani i ujedinjeni u jednom cilju – iako neki još nisu svjesni – djelovati za dobrobit sviju.

Obratite pažnju na Maeve. Imam osjećaj da kralj nije jedini bad guy u ovoj priči.

Ima još bitnih momenata u Nasljednici, ali ja nikad ne otkrivam previše. Neke stvari će vas iznenaditi, neke neće. Na neka pitanja dobit ćete odgovore, ali pojavit će se nova.

Neki likovi će vas izluđivati da bi na kraju otkrili kako je sve bilo s razlogom. Ali ako vam se sviđa serijal, ovaj nastavak će vam biti prilično uzbudljiv 😉

I brzo se čita.

Paaaaaaa… U očekivanju čevrtog dijela, ovaj vam svakako preporučujem. Ima puno Fae ljudi 😀

E, da – i pišem Aelin umjesto Celaena jer ovo redovito krivo napišem.

Kisi.

*********************************************************************************

O Sarah J. Maas

Goodreads ocjena: Nasljednica vatre

Izdavač: Fokus na hit

Gdje kupiti: Nasljednica vatre

 

 

MOGLA BI SE ZVATI LEDA – MARKO GREGUR

IMG_20181226_124707_6711.jpg

Svašta će ti se događati u životu i nemoj dopustiti da početak bude taj koji će te odrediti. Nedaj da te odredi žena s druge strane vrata, koja će te gledati kroz prozorčić. Nemoj misliti na to kako je sve moglo biti drugačije.

Marko Gregur – Mogla bi se zvati Leda

Ne znam kakva vam je situacija doma. Jeste li u braku. Kakvom braku. Živite li s ljubavi svog života ili ste se zadovoljili s vezom koja odgovara svima, ali u kojoj nema strasti. Imate li dijete. Jeste li željeli to dijete. Kako ste ga dobili. Jeste li od onih koji su uspjeli nekom djetetu spasiti djetinjstvo posvajanjem. Ako jeste, a živite u RH – čestitam. To je ravno dobitku na lotu. Ili čak i manje vjerojatno od toga.

Možda ste udomitelji. Nadam se da ste dobri, jer ta djeca jako pate. Ako jeste, izgleda da ste također povlaštena manjina.

Ponavljam, ne znam u kakvoj ste situaciji. Ali probajte se staviti u cipele mladog para koji očajnički želi dijete. Zamislite sve bolne situacije, sve čega se odriču dok se polako ruši san za snom. Prvo o prirodnoj trudnoći, onda o umjetnoj oplodnji. Nakon toga posvajanju, pa udomljavanju. Djeteta nema.

Ali ponekad ima nade i vjerovanja. Iako sve češće potopljenih snova i razočaranja. U sebe. U sustav. U ljubav nikad ne. Iako bi zbog te ljubavi mogla propasti jedna veza. Što ako jedan može imati dijete, a drugi ne? Što onda? Hoće li jedan žrtvovati svoju sreću za sreću onog drugog? Hoće li to biti sreća ako su jedno bez drugog? Hoće li to biti sreća ako imaju jedno drugo, ali nemaju dijete?

Razmišljala sam dugo o svemu tome. O Ledi, djevojčici koja ne dolazi. O ljubavi i kompromisima. Može li dijete biti kompromis? I što kad institucije u lijepoj našoj taj kompromis sasjeku u korijenu? Što kad imaš očekivanja, kad imaš kriterije, kad znaš da ne možeš pristati na sve, jesi li zato loš čovjek? Jesi li loš ako ne želiš da dijete ima manu? Bolest, deformaciju, drugu boju kože? Jesi li loš?

leda3

Iskreno, mislim da svatko za svoje dijete želi sve najbolje, ali i da nije u redu biti isključiv. Ako se odlučiš na posvajanje – ljubav je ljubav. A djeci koja su starija, koja su bolesna, koja su već ionako odbačena i koja su sama izgubila svaku nadu… Mislim da je njima ljubav najpotrebnija.

Leda me žalostila i ljutila. Srce mi se paralo dok sam čitala o pokušajima trudnoće, o tome što im je sve prolazilo kroz glavu, o strahovima i nadama, o prekinutim snovima, o tuzi.

Marko Gregur piše svojoj maloj budućoj djevojčici. Piše o svojim planovima, o svijetu koji je čeka, o ljubavi koju imaju za nju.

Leda

Piše o svom djetinjstvu u Koprivnici, koje je i moje djetinjstvo… Ja sam iz Varaždina, ali to su iste ulice tadašnjih dana, iste kuće, ista djeca, iste igre, isto razdoblje. Mogla sam vidjeti sebe u njegovim pričama. I znam o čemu piše. Znam i zašto piše.

I dok se njih dvoje bore za proširenje obitelji, u isto vrijeme me ljuti administracija u hrvata, razni postupci, pregledi, papiri, razgovori, a sve uzalud.

Ljuti me i to što misle da se dijete bira ko u dućanu – kad ne želiš kupiti kekse jer je kutija oštećena. Ti keksi su isto fini ko i oni s lijepom kutijom. Kad ne želiš kupiti majicu jer je od prošle godine, starija kolekcija. Ta majica je jednako lijepa, bila od prošle sezone ili ne. Dijete nije roba. Ljubav nije isključiva. Želiš dijete ili ne. Odakle ti pravo birati, kad to ionako prirodnom trudnoćom ne možeš.

Ovo je moje razmišljanje.

Leda je jedan od onih romana koje brzo pročitaš, ali teško zaboraviš. Roman koji otvara pitanja, koji pokazuje propuste, koji poziva na odgovornost… Roman koji te vrati u djetinjstvo, kad je sve bilo jednostavnije, kad se sjetiš kakva smo obitelj bili u neka druga vremena…

leda2

Leda je roman koji trebate pročitati samo zato da vas natjera da razmislite o nekim stvarima. Da ponovno propitate neke odgovore. Da se zamislite nad sobom i sustavom… Možda i da netko nekad pokrene nekakve promjene… Barem oni koji možda ovdje ostaju.

 

Kisi

*****************************************************************

Marko Gregur

Mogla bi se zvati Leda

Hena.com

THE SILENT COMPANIONS – LAURA PURCELL

IMG_20181223_223831_087.jpg

Back again to the same three options. Say nothing and be presumed guilty. Destination: the gallows. Say nothing, and, by some miracle, be acquitted. Destination: the cold, sharp world outside, no medicine to help her forget.

Only one choice remained – the truth.But what was that?

Laura Purcell – The silent companions

 

The Silent companions. Gotički horor.

Možda da prvo objasnim što zapravo tražim u hororima i zašto uvijek imam primjedbu na svaki razvikani i skupi “horor” koji sam gledala u zadnjih ohoho godina.

Na stranu to što ne volim makljaže, teksaške masakre motornom pilom, razne debilne Jasone i ostale bedastoće – to bi možda i moglo proći pod stvar ukusa. Isto kao i 896-ti nastavak tog istog Jasona u kojem je potpuno isti scenarij i svi mogući horor klišeji ikad izmišljeni.

To što volim horore poput Crimson Peaka npr, isto je stvar ukusa. Po meni se strah i jeza grade atmosferom, glazbom i misterijem. I pričom, DOBROM pričom.

The Silent companions je DOBRA priča.

A ono što, opet po mom ukusu, čini dobru priču je nekoliko stvari. Prvo, mislim da ne tražim previše ako želim da ima glavu i rep. Ili, u prijevodu – želim da nakon odgledanih 2 sata ili pročitanih 300 stranica nemam neodgovorenih pitanja. Pogotovo ako je jedno od tih pitanja – zašto?

A drugo – mlataranje pilom po selu nije horor. I gotovo.

Zato mi je The silent companions pravo osvježenje. Priča koja ima smisla, koja postepeno gradi jezu i nikad ne otkriva previše odjednom.

Elsie Bainbridge upoznajemo bolnici, točnije u bolnici za psihičke bolesnike. Koža joj je prepuna ožiljaka od opeklina, sjećanje isprekidano. Govor je izgubila. Ne želi umrijeti, ali želi ostati zaključana u sobi u bolnici, osjetila omamljenih i ušutkanih lijekovima za smirenje i spavanje. Tako se osjeća sigurno.

THE-SILENT-COMPANIONS-1.jpg

Liječnik pak misli da joj treba pomoći da se vrati, da počne govoriti, da se spere ljaga s njezina imena… Ali zašto? Što je učinila?

Elsie shvaća da je jedini način da ju zauvijek zatvore u zidove bolnice taj da im ispriča istinu. Istinu toliko jezivu i toliko groznu da joj vjerojatno nitko neće povjerovati, ali bi je zato mogli proglasiti ludom i ostaviti na miru. Pa Elsie počinje pisati istinu.

Istinu koja počinje smrću Elsienog supruga. Bili su samo kratko vrijeme u braku, a Elsie je netom otkrila da je trudna, kad je Rupert otišao srediti poslove i pripremiti seosko imanje The Bridge za njezin dolazak. Ubrzo umire tajanstvenom smrću. Elsie putuje na sprovod i preuzeti kuću i poslove. Društvo joj je rođaka njenog supruga, Sarah Bainbridge,  i brat Jolyon koji se za kratko vrijeme vraća u London…

Elsie nalazi kuću u groznom stanju. Noću se čuju razna škripanja, šištanja i siktanja koja navodno dolaze iz tavanske prostorije u koju se ne može ući.

Ali Elsie je odlučna. Elsie će dovesti u red i kuću i okućnicu, otvoriti vrata tavanske prostorije i obračunati se s onim što god šišti noćima.

No, neće pronaći nikakve mačke, golubove ni sličnu zvjerad. Pronaći će dnevnik Anne Bainbridge, pretkinje Sarah koja je živjela u istoj kući 200 godina ranije. Pronaći će i tihog pratioca u obliku djevojčice s ružom, drvenu lutku u prirodnoj veličini, toliko vjerno oslikanu da ju je jezivo gledati.

Čini se i da kuća nema iste planove kao Elsie. Postoje prostorije koje su namještene i predivne u jednom trenutku, u drugom oronule, stare i prašnjave. Neke se više ne mogu pronaći. Rane koje su djevojke zadobile kad su pokušale iznijeti drvenu lutku s tavana ni nakon više mjeseci ne zacjeljuju. Elsiena trudnoća napreduje, čudni događaji se redaju, pratioca ima sve više, a množe se sami od sebe. Šištanje i siktanje se nastavlja. Dnevnik otkriva jezovitu istinu.

Dnevnik će objasniti porijeklo pratioca. Ali i otkriti još neke stravične događaje koji su se odvili tih davnih dana i zbog kojih loza Bainbridge nikad nije mirno spavala…

Zlo u toj kući ima svoje planove. One koji joj stanu na put umiru. A Elsie i djevojke su stjerane u kut…

THE-SILENT-COMPANIONS2.jpg

Što kuća želi? Što se dogodilo prije 200 godina i kako je Anne Bainbridge kriva za čudna događanja unutar zidova? Što je to previše željela i kako je to dobila? I tko sve i koliko dugo već plaća cijenu za želju njezinog srca?

Može li se Elsie spasiti? Ili kuća zapravo želi nekog drugog, nekog mlađeg i podatnijeg…

U duševnoj bolnici liječnik ima svoje metode, svoja objašnjenja. Racionalna. Logična. Osim što ništa nije kako se čini….

 

Čitala sam Bibliovcinu recenziju i  rekla je da je doživjela dvije noći isprekidanog sna i trzanja na svaki šum. Moram priznati da ja nemam takvu reakciju, ali horori su između ostalog moj žanr i najviše uživam u ovakvim, polagano građenim, jezivim i logičnim (ako su vam događanja s onu stranu razuma logična 😉 ) pričama.

Ali ježila sam se od strave kod čitanja, vidjela sam kuću i njene pratioce, 200 godina ranije i u Elsieno doba, vidjela sam svaki otisak dlana na prozoru, svakog pratioca, svaku haljinu i užasnuti izraz lica. Laura Purcell me pripovjedanjem  prebacila u The Bridge,  riječima je uspjela sav taj užas i teror učiniti stvarnim. Bilo je kao da sam stvarno bila s njima…

Na kraju nije ostalo neodgovoreno puno pitanja. Znala sam kako i zašto, koliko dugo i gdje. Znala sam uzrok i posljedicu, razumjela odakle dolazi zlo i osjetila svu bespomoćnost u pokušajima Elsie i ostalih djevojaka da se spase. Elsie je nakon svih strahota ostala živa, ali je li pobijedila?

Ima u toj priči još mnogo toga između redaka, ne radi se o samo još jednoj jezivoj priči bez mozga. Isprepliću se međuljudski odnosi tadašnjeg doba s odnošenjem prema ženama, njihovom mjestu u društvu i stvarima koje nebi smjele činiti. Zlostavljanja u djetinjstvu koje se nikad nije procesuiralo i na koje se gledalo kao da je to normalno… Odnosa sluškinja i gospodara, nezakonite djece, razbaštinjenih rođaka… Ako maknemo prizmu horora, o ovom romanu bi i bez toga moglo raspravljati.

Da, preporuka 🙂 Ako nakon ovakvih stvari možete mirno spavati 🙂

Kisi.

++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++++

Laura Purcell

Goodreads> The silent companions