#CREEPOCTOBER – PRIGODNA LITERATURA ZA LISTOPAD – KRAJ

Danas je 31.10., večeras je All Hallows Eve. Pa iako je to večer kojom se zapravo završava jedna godina i koja obilježava kraj žetvenog perioda i početak mirovanja, večer koja zapravo simbolizira onaj dio godine kad tama počinje vladati danima i večer u kojoj je zapravo veo između našeg i duhovnog svijeta najtanji – večer koja nema nikakve veze s vješticama, vampirima i ostalim demonskim i strašnim silama ( baš naprotiv), te su maske imale i imaju svoju funkciju – služe za tjeranje zločestih duhova.

Pronašla sam jedno dobro objašnjenje svega što Halloween predstavlja na ovom linku:

No zapravo, kad smo već svi u vješticama i vampirima, pa je vjerojatno takva i literatura za danas, imam još par prijedloga za one koji će se danas zavući na kauč s knjigom:

  1. NEIL GAIMAN – SVE

Pročitala sam dosta Gaimanovih knjiga i stvarno ne mogu nijednu izdvojiti a da je više ili manje prigodna za danas – sve su 🙂 Pa, ako volite Neilovo pisanje ( ja vooolim), – bilo koja. I dobru zabavu ❤

2. ALICE HOFFMAN – PRAVILA MAGIJE

174441

Izdavač – Profil

Meni čak i bolja od prethodnice, zapravo jedna divna priča s elementima nadnaravnog, ali priča o ljubavi i odanosti. Ako još niste, definitivno pročitajte 🙂

3. STEPHEN KING – SVE

967413ec-1c7d-41d1-83f9-aec3f466c484

Upravo je izašlo Groblje kućnih ljubimaca (Vorto Palabra). No, možete stvarno bilo što, jer – King je King 🙂

4. EMMA DONOGHUE – THE WONDER

9781509818402

The wonder možda je priča koja je jeziva i zato što je vjerojatno istinita. Slučajevi djevojčica koje ne jedu u tadašnjoj Irskoj nisu bili izolirani slučajevi. Ono što je opisano u The Wonder – moguća pozadina toga – ledi krv u žilama.

5. STACEY HALLS- THE FAMILIARS

71h4m38ZS1L

Ovo nije samo još jedna priča o vješticama. Ovo je priča o ženama i njihovom položaju i svemu što je dovodilo do progona vještica. O politici, o moći koju žene nisu imale da se zaštite. I zato je prigodno štivo za danas 🙂

5. ELIZABETH MACNEAL – TVORNICA LUTAKA

b9646490-f198-44ec-b84d-57ddbe70f3cf

Mračna, gotička priča u viktorijanskom Londonu. Treba li išta više reći? 🙂

Izdavač – Stilus

Dobru zabavu vam želim! 😀

KLUB P.S. VOLIM TE – CECELIA AHERN

Ako naciljaš mjesec i promašiš, još uvijek ćeš biti među zvijezdama.

I kad čitam i kad gledam filmove, lako me je zgroziti, šokirati i izbaciti iz takta. Lako me i razljutiti, raznježiti i nasmijati. No, nije me baš lako rasplakati. Otkad znam za sebe čitam, a otkad čitam, rasplakati me uspjelo možda ukupno 5 knjiga. Jedna od njih je i Klub P.S. Volim te.

Nisam znala što očekivati od nastavka knjige koja nas je još davno osvojila i koja me također uspjela rasplakati, nekih 10 godina ranije. I ja sam, kao i mnogo vas, bila skeptična prema nastavku i nekako sam napola očekivala fijasko.

No, moram reći da me Klub P.S. Volim te – iznenadila. Nije to nastavak priče o Holly, ako ste očekivali njene daljnje korake, možda novu ljubav, brak ili nešto treće. Da, ima svega toga, no ovo je ponajprije jedna mnogo zrelija, dublja i moćnija priča o žalovanju i tome kako se nositi s njim.

Prije sedam godina Gerry me poslao u novu pustolovinu, a sedam godina kasnije njegovi postupci tjeraju me dalje u nastavak te pustolovine. Život ima korijenje, ali ima ga i smrt.

Holly ima novu ljubav, posao i prijatelje, no zapravo se nije pomaknula s mjesta. Gerry je otišao prije 7 godina. 6 je prošlo otkako je primila njegovo zadnje pismo. Holly misli da je dobro, da je odbolovala, da je zakoračila prema naprijed. No, molba njene sestre da snimi podcast o tom, za nju duboko intimnom, privatnom i bolnom iskustvu – pokazat će joj da još uvijek stoji na mjestu… I da je Gerry još uvijek dio njene svakodnevnice unatoč tome što se uvjerila da ga je pustila. Nije. Holly se i dalje grčevito drži za ono što je bilo, i dalje stanuje u istoj kući, na zidovima vise iste slike. Pisma su još uvijek dio nje.

Na neki čudan način smrt je fizički prisutna; možemo je osjetiti kao da je ta osoba s nama u sobi. Te praznine koje ostavljaju naši voljeni, ta neprisutnost je sasvim opipljiva, pa mi se tako u nekim trenucima Gerry činio življim nego ljudi oko mene.

Taj podcast pokrenut će događaje s kojima će se Holly teško nositi. Zato što nije spremna pustiti. Zato što ne želi dijeliti. Zato što još žaluje i zato što ne može otpustiti. Jedna skupina ljudi koja boluje od terminalnih bolesti čula je njen podcast i traži pomoć da nekako olakšaju sebi i svojim najmilijima ono neminovno… No, Holly to prvo doživljava kao napad na nju samu, na sjećanja, na pisma koja su uvijek bila samo njena.

I dok će ipak s vremenom sama sebe uvući u cijelu tu priču, Holly počinje propitkivati cijelu tu tešku godinu – da, pisma su je izvukla iz one crne jame u koju je upala, pisma su je držala iznad vode, pisma su je vodila kroz tugu i bol, podigla je u svjetlo i olakšala joj gubitak – no, jesu li bila baš točno ono što je trebala? Je li Gerry imao još neke razloge kad ih je pisao? Je li to bilo i zbog njega? Je li bilo svako od njih savršeno ili je možda poneko trebalo biti drugačije? I kako će na kraju, ona pomoći nekome drugome kad nije u stanju pomoći ni samoj sebi?

Holly više nije ista Holly od prije 7 godina. Promijenila se i pita se da li bi se promijenila u istu Holly da je Gerry poživio i da li bi se i ova Holly sviđala Gerryju. Istovremeno, dok ponovno izvlači iz ormara duha mrtvog supruga, onaj koji je živ i koji se ne zna natjecati s nekim koga više nema, ostaje po strani. Čekajući da Holly ponovno pronađe put iz rupe u koju je upala. Ovaj put slobodna.

To je samo papir, ali zapravo nije. To su samo riječi, ali zapravo nisu. Mi smo ovdje samo nakratko, a papir će nas sve nadživjeti; on će vrištati, vikati, urlati, pjevati naše misli, osjećaje, jade i sve ono što u životu inače prolazi neizrečeno.

Mogla bih vam prepričati cijelu knjigu, ali to ne bi bilo fer. Mogla bih vam izvući citate kojih sam obilježila more, ali onda bi izvukla cijelu knjigu. No, nešto je u njoj što me natjeralo da proživim cijelo to iskustvo zajedno s Holly i duboko me dotaklo.

Meni ovo nije samo još jedan nastavak popularnog hita, ovo je zrela i ozbiljna knjiga o žalovanju. O tome kako svatko svoj gubitak nosi drugačije. I o tome da nije uvijek točno da si bolje s vremenom – vrijeme ima ogromnu moć, vrijeme može izliječiti rane, ali samo ako se hrabro s njima suočimo, ako ih priznamo da postoje. Žalovanje je proces, a ponekad taj proces traje godinama. I zato je krivo kad zbog okoline i prijatelja svoju tugu pometemo pod tepih – jer nakon određenog vremena moraš biti dobro. Jer se više nikome ne slušaju tvoje jadikovke, jer nije normalno da nakon toliko vremena još uvijek tuguješ. Jer se moraš izvući. Da – moramo se izvući jer u protivnom ona crna rupa prijeti da će nas progutati. U redu je tražiti pomoć. Nije u redu ne dozvoliti sebi da se proces ne dovrši, nije u redu ostati zarobljen. Čak i ako sam sebi ideš na živce.

Poznaje smrt. Smrt poznaje mene. Zašto me stalno prati?

Holly će u ovom romanu upoznati nekoliko divnih ljudi čije priče su me slomile. Svaki od njih, iako će se Holly isprva tome opirati – zavući će joj se pod kožu. I bez svakog od njih će na kraju ostati, ali postati će bogatija za iskustvo koje će joj pomoći da ponovno izgradi sebe. Da se oslobodi, da shvati da je u redu nastaviti život.

Da sam pametna, mogla bih jasno razmišljati, kroz bljuzgavicu i maglu, i znala bih točno što i kamo dalje, a ne bih čučala ovdje i osjećala se sasvim emotivno bespomoćnom, pred ovom tinejdžericom, a nisam joj u stanju pomoći ili savjetovati je u svezi s bilo čim. Pokušavam se sjetiti kakvog savjeta ili riječi nadahnuća, ali samo bespomoćno mlataram rukama po zraku. Previše sam zauzeta čišćenjem vlastitih krila da bih mogla pomoći ovoj mladoj ženi da poleti.

Cijeli ovaj roman je poruka. Iskustvo. Suočavanje s vlastitom smrtnošću. I tuđom. I na kraju, ono što je i najvažnije, to je putovanje koje svatko od nas prolazi sam – iako je svaka pomoć dobrodošla. No, kako sam ja to shvatila – oni koji su otišli žele da ih se pusti. A mi koji ostajemo – nama ostaje nada da rastanak nije konačan. Ali i shvaćanje da imamo dozvolu krenuti dalje. Dozvolu od samih sebe.

U njegovom zadnjem pismu pisalo je: Nemoj se bojati ponovnog zaljubljivanja.

Preporuka ❤

************************************************************************************

Izdavač: Profil knjiga

Cecelia Ahern

Klub P.S. Volim te

Prevela: Davorka Herceg Lockhart

ZNAM ZAŠTO PTICA U KAVEZU PJEVA – MAYA ANGELOU

Dečki? Ne, prije muškarci prekriveni grobnom prašinom i starošću bez ljepote i mudrosti. Samo ružne i pokvarene stare nakaze.

Maya Angelou je američka pjesnikinja, spisateljica, glumica, redateljica, borac za prava i još mnogo toga. Umrla je 2014 godine u dobi od 86 godina, ostavljajući za sobom čitav jedan život iskustava i inspiracije.

Sjećam se da sam mislila da bijelci nisu zaista stvarni.

Znam zašto ptica u kavezu pjeva prvi je od šest njenih autobiografskih romana, napisan prije 50 godina, ali meni je ovo bio tek prvi susret s njom. I sad mi je jasno zašto i kako je nadahnula mnoge u svom životu, kako je postala borac za građanska prava i otkud u njoj toliko snage da pruža utjehu drugima.

Zapljusnula sam lice vodom iz bunara i upotrijebila običan rupčić da ispušem nos. Kakvo god da se natjecanje vani održalo, znala sam da je Nana pobijedila.

Znam zašto ptica u kavezu pjeva opisuje Mayino djetinjstvo i ranu mladost, pokriva svega 17 godina njenog života, ali progovara o toliko mnogo toga, a sve je važno.

Mayu i nenog brata Baileya upoznajemo u trenutku kad su njoj tri godine, njemu četiri i putuju vlakom u Stamps (Arkansas) da bi živjeli sa svojom bakom, sestrom Henderson. Putuju sami. Njihovi roditelji su četverogodišnje dijete u pratnji trogodišnjeg djeteta strpali SAME u vlak! Jer su se rastali!

Probajte sad strpati četverogodišnjaka samog u vlak i to samo zato jer se ne želite brinuti za njega. Već mi je ovo bilo grozno. Nitko tad očito nije mario za dječje osjećaje. A najgore od svega mi je bilo što oni nisu ni razumjeli zašto su napušteni. Da ne spominjem da im je nakon toga trebalo četiri godine da se djece uopće i sjete, a pismo im nikad nisu napisali. Čak i tad je pošta stizala puno brže od četiri godine.

U sljedećih 14 godina Maya će svjedočiti rasizmu i predrasudama, bit će žrtva silovanja i patiti od posljedica, pokušati otkriti sebe u tom surovom svijetu u kojem joj oslonac nisu bili ni vlastiti roditelji. Iskreno, ne znam koji je gori, iako je majka čak i pokazala određenu dozu odgovornosti što otac nikada nije. Jedini stup nekakve sigurnosti je bila Nana Henderson, tako dugo dok tatica jednom nije odlučio djecu odvesti mami (pa je tu osmogodišnja Maya postala žrtvom nasilja), i drugi put dok Nana nije zaključila da su djeca valjda sigurnija s majkom.

Onda je odjednom nastupila bol. Provaljivanje koje je rastrgalo i sama osjetila. Čin silovanja osmogodišnjeg tijela stvar je popuštanja ušice igle jer deva ne popušta. Dijete popušta jer tijelo može popustiti, a um silovatelja ne može.

BIla su to grozna vremena. Pogotovo ako si crnac. Mi smo stvarno odvratna rasa. Ljudi u globalu, ali bijelci posebno. Ne znam što je to toliko superiorno u bijeloj boji kože da misliš da smiješ zlostavljati ljudsko biće i izlagati ga progonu, ignoriranju, predrasudama i tome da misli da je niže biće – sve zbog toga što ima drugačiju boju kože? I zaslužili smo da nam se to nabija na nos dok je svijeta i vijeka. Ne razumijem to. Pa onda ne čudi da nije razumjelo ni dijete. Ali Mayu, i nažalost sve druge mlade ljude – to je i obilježilo.

Mogu li joj sada reći? Strašan bol uvjeravao me da ne mogu. Mora da je ono što mi je učinio, i ono što sam mu dopustila da mi učini bilo jako loše kad je čak i Bog dopustio da me toliko boli.

Maya zapravo nije imala nikoga tko bi je razumio, tko bi je pogurnuo u smjeru u kojem treba ići, objasnio joj usput opasnosti i dao smjernice. Nani je bilo stalo, ali imala je i ona svoje muhe. Nitko tu djecu nije zagrlio, utješio. Postojala su pravila, bili su siti i na toplom i to je trebalo biti dovoljno. Maya je očajnički željela prijateljicu, nekoga s kim bi mogla dijeliti dane i misli, i kad ju je napokon našla, već se selila u Kaliforniju.

Moram priznati da mi se srce paralo na sve ono što je Maya prošla do svoje 17- te godine, ali još više zato jer je za više od pola bila uvjerena da je to normalno, a za drugih pola da je sama kriva jer je ona vjerojatno zgriješila.

Dok sam se gurala kroz Trgovinu pitala sam se je li spiker bio svjestan da s “dame i gospodo” oslovljava sve crnce na svijetu koji su se tog trena morili i preznojavali, zalijepljeni za radio i gospodarov glas.

Bila je crna, pa još k tome i djevojčica. I žeđala je za znanjem, bila među najboljima u školi samo da bi joj se suptilno dalo do znanja da može biti pralja. Ili sluškinja. No, ona je, samo iz inata, prvi posao našla u tramvaju. Imala je 15 i utuvila si je u glavu da će biti kondukterka. I bila je. Nakon milijun odbijenica, isto toliko otpravljanja, nakon što su joj govorili da to nije posao za nju. Postala je kondukterka i nije se nimalo zamarala time što će joj netko reći da ne može.

Prerano je odrasla, okolnosti su je natjerale na to. Sa 17 je rodila sina, a samo zato jer joj se nitko nije potrudio objasniti seksualni odgoj na vrijeme. Zbog hormonalnih i tjelesnih promjena u pubertetu, ona je mislila da nešto s njom nije u redu – da se pretvara u lezbijku! I to je bilo loše. Čak ni ne znam jel strašnije to što dijete nije razumjelo to što joj se događa ili što je mislila da se u lezbijku možeš pretvoriti ili to što bi to bilo nešto grozno. Takva su bila vremena. Nisu bila dobra.

Bilo je grozno biti crn i nemati kontrolu nad svojim životom. Bilo je okrutno biti mlad i već izvježban da mirno sjediš i slušaš optužbe na račun boje svoje kože, bez mogućnosti da se braniš. Svi bismo trebali biti mrtvi.

Čitajući ovo – sad u 2019- toj godini, neke stvari se čine banalnima, dok ne shvatiš koliko su vjerojatno i sad aktualne. No, tada – tada je to bilo izgleda – normalno. Bez obzira što nama danas to nije. Bez obzira što me šokiralo, iz stranice u stranicu prepuštanje te djece samima sebi u svim stvarima koje su bitne. Ali bitno da se sjedilo u crkvi svako malo.

Ovo je zapravo knjiga o odrastanju, ali i o povijesti. O vremenu za koje se nadam da je zauvijek minulo, iako znam da još uvijek živi. Ovo je knjiga upozorenja, jednako tako kao što je i oslobađajuća. Inspirativna je i bolna, ali je i snažna i istinita. Čitajući je, čitajući jedno iskustvo djevojčice u Arkansasu i Kaliforniji tih godina prije rata, i mi ćemo biti bogatiji za jedno iskustvo, ma kako teško i bolno bilo.

Snaga oplemenjena blagošću besprijekorna je osobina, isto kao i inteligencija potpomognuta nuždom, neiskvarena formalnim obrazovanjem.

Ali bilo je tu i smijeha i sreće i uzbuđenja, jednako kao i svega drugog, i zato ne mogu pisati o tome o čemu je zapravo ova knjiga – jer će svačije iskustvo biti intimni događaj i svatko će se uhvatiti za nešto drugo, neki drugi problem, neki drugi događaj.

Iako Maya bez svega toga vjerojatno ne bi bila ono što je bila, ipak mislim da djeca ne trebaju smatrati normalnim sve ono što su ona i njezin brat smatrali takvim. Zbog toga su vjerojatno današnja djeca pod staklenim zvonom. Nikako da u nečemu nađemo mjeru.

Ipak, ova knjiga je učitelj i podrška i jedna mučna, ali istovremeno divna priča o pronalaženju samoga sebe. O tome što znači biti svoj i kako otkrivati sebe u svijetu koji baš i ne pruža podršku. Priča je to i o ljubavi, iako baš ne onakvoj kakva mislite da bi trebala biti. No, prvenstveno o otkrivanju i traženju i putovanju prema sebi.

Jedva čekam pročitati sljedeću. Hvala Planetopiji što je prevela prvu. Divna knjiga.

Preporuka ❤

***

Izdavač – Planetopija

Prevela – Željka Gorički

Maya Angelou – Znam zašto ptica u kavezu pjeva

#CREEPOCTOBER – PRIGODNA LITERATURA ZA LISTOPAD – DIO DRUGI

Ako vam se ne sviđaju klasici, imam ja u rukavu asa i za modernu književnost. Ili asove 🙂 Nisu svi jezivi, neke mogu čitati i klinci. Ali ipak, sve ove knjige su mi drage i nadam se jednom ponovno čitati.

1. ANNE RICE – INTERVIEW S VAMPIROM

m_100051250

– i nastavci naravno. Knjigu o Lestatu i Louisu sam čitala nakon filma. I ako sam bila očarana filmom ( A nije krivnja samo na glumcima jer Cruisea nemrem smislit npr. Jesam netremice zurila u Antonia , Brada i Christiana, ali stvar je i u priči. Ozbiljno.) Dakle, bila sam očarana filmom, ali knjiga me potpuno obuzela. Tu je počela moja opsjednutost vampirima i do danas me nije baš skroz pustila. Rice je genijalka. Bar je bila prije ohoho godina, a Interview nisam već dugo čitala jer je nemoguće kupiti knjigu. Trenutno.

2. LAURA PURCELL – NIJEMI PRATITELJI; THE CORSET

The Corset mi je bolji. Ali Nijemi pratitelji ima više nadnaravnih scena i većina ih je stvarno ali stvaaarno creepy. Ovo je u stvari idealno štivo za Halloween, zapravo ne znam koju bi vam prije preporučila. Obje odlične. Obje gotički romani i obje creepy. Samo naprijed.

3. DEBORAH HARKNESS – ALL SOULS

preuzmi

Trilogija koja je podijelila mišljenja. Prvu svi hvale, drugu većina ne može smislit, treća je kao ok, al nekima super, dok nekima i ne.

Ja sam počela prvu i nisam razočarana. Seriju ću pogledat nakon knjiga, imam neki osjećaj da neću puno skužit bez toga. Ali vještice, vampiri, ovo, ono – kaj se mene tiče – može.

4. J.K. ROWLING – HARRY POTTER

preuzmi (1)

Mislim da objašnjenje nije potrebno 🙂

5. DIANE SETTERFIELD – TRINAESTA PRIČA

2426

Možda nije kao ove ostale, malo je drugačija, posebnija, možda i ljepša 🙂 Ali našla se u ovom društvu jer meni nekako odgovara po ozračju, temi, atmosferi… Preporučujem i Once upona a river, ali Trinaestu priču sam pročitala prvu. Ta knjiga baš ima ono nešto.

6. JELENA HRVOJ – ŠTORKA

C_iH6BAXkAAryTf

Mogla sam stavit i Durginu kuću, ali nije to to. Ako hoćete jezivi ugođaj, nešto prigodno uz svijeće, paučinu i bundeve, neki creepy story koji ide uz ugođaj – uzmite si Štorku. Ali na vlastitu odgovornost jer nemam ja veze s tim kaj vi ne možete zaspati baš mirno.

Buahahahahah.

Ima još 😛

VELIČANSTVENI BAZAR I BRAYANOVO ZLATO – PETER V. BRETT

“Glup, pa živ”, rekao je Curk. “Dostava grom štapića uvijek se dobro plaća jer ponekad dostavljač završi u komadima. Prestar sam za takve pizdarije.”

Dok nestrpljivo očekujem nastavak Oslikanog čovjeka, tj drugi dio Ciklusa o demonima, u međuvremenu sam nabavila malu knjižicu s dvije novele, par izbačenih scena, malim rječnikom krasijskog jezika i grimorijem simbola.

Radnjom, ove dvije novele su negdje između prvog i drugog dijela, pa je knjižica tako i nazvana – knjiga 1,5.

Oslikani čovjek mi je otkriće, stvarno sam uživala u cijeloj knjizi, a ova me knjižica još više razveselila jer je skratila čekanje do drugog nastavka. Priče u njoj – Brayanovo zlato i Veličanstveni bazar prate Arlena, prije nego je postao Oslikani čovjek, a nakon što je postao Glasnik.

Brayanovo zlato vodi ga na dug i opasan put, do Brayanove planine, a na brigu su mu povjerena čitava kola grom štapića od kojih baš svaki mora privesti cilju. Putem ga, naravno, čekaju nevolje. Neki dvolični ljudi, neki kukavice. Neki novi demoni. Arlen će se iz svih situacija izvući jači, brži, ali i pametniji. Iako je u ovoj noveli jedva dovoljno star da bude punoljetan – Arlen svaku situaciju koristi za učenje. I upravo to je jedna od osobina koje će ga voditi dalje , ali i spašavati u ključnim situacijama.

“Uvijek napadnu prozor. Isti demoni, svake noći. Stalno očekujem da će jedne noći odustati, ali nikako da nauče.”

U drugoj noveli – Veličanstveni bazar, susrećemo Arlena, sada malo starijeg i iskusnijeg, u potrazi za nestalim gradom Anoch Sunom u vrijeme kad tek naslućuje da bi u se u njemu mogao nalaziti ključ borbe protiv sržnika. I ovdje susrećemo mnoštvo likova, opasnih situacija, nove demone, nova učenja, nove simbole. Arlen iz scene u scenu sve više može i sve više zna.

Nije ubio onog demona kojeg je namjeravao, ali ipak je ubio jednog od njih, što je bilo više nego je itko koga je poznavao mogao reći za sebe. Arlen je pozdravio bol, jer bol je značila da je živ, a da nije trebao biti.

Ove dvije kratke priče same po sebi su pravo osvježenje, ali u knjizi – iako je mala – nalazi se još poslastica – dvije izbačene scene. U jednoj je glavni protagonist Leesha. Scena je izbačena da bi skratila broj stranica knjige, ali jasno mi je zašto je Brettu draga, jer i meni je odlična – prikazuje kako se Leesha pretvara u odlučnu i neustrašivu mladu ženu koja je spremna reagirati kad bi netko drugi podvio rep. Slaba sam na žene koje uzvraćaju udarac, ne mogu si pomoći .

“Dobro razmisli”, rekla je, “kad sutra budeš vrištao na zahodu. Dobro razmisli što će biti sljedeći put kad budem morala doći liječiti Brianne ili djecu zbog tebe. Kosti će ti vrištati a visuljak smežurati kao grožđica. Šepat ćeš prije tridesete.”

Druga scena je izbačena intervencijom urednice jer se nije uklapala u knjigu, ali samostalno djeluje sasvim dobro. Prati Arlena u dobi kad je još bio dječak, a obitelj cijela. Objašnjava donekle ono što će Arlen tek postati, kao da naglašava da mu je to bilo namijenjeno, da od svoje sudbine nije ni mogao pobjeći. A nije ni želio.

Riječnik krasijskog jezika i grimorij simbola samo upotpunjuju dojam i ova me knjižica baš oduševila. Posebno me oduševljava Brettovo pisanje, uz njega se osjećam kao da gledam one stare fantasy filmove, bez mnogo efekata, bez sjaja i fensi kostima – samo znoj, krv i suze. I neprijatelj kojeg treba pobijediti. A životi protagonista su svaki priča za sebe, a opet dio neke veće, moćnije priče.

Sad tek jedva čekam dalje 🙂

Ako još niste, svi ljubitelji fantasy žanra – prvo po Oslikanog čovjeka, a onda nabavite i obu malu knjižicu. Zasad 🙂

Preporuka.

Kisi ❤

#CREEPOCTOBER – PRIGODNA LITERATURA ZA LISTOPAD – KLASICI

Ako ste poput mene, jedva ste dočekali listopad, isto kao što ćete jedva dočekati prosinac, barem što se knjiga tiče. Doduše, kod mene je dojam pojačan, budući da se trenutno nalazim u zemlji koja je Halloween izmislila, a da ne pričam da su dućani prepuni prigodnih dekoracija još od početka rujna. Uživam, da 😀 Ko prase 😀

Popis creepy literature je svake godine sve duži, no postoje knjige kojima se uvijek rado vraćam, iako ponekad čekaju mjesecima ili godinama na ponovno čitanje.

No, njih je previše za jedan post, zato je ovo dio prvi. Buahahhahahhahahahahh!

Počinjemo s klasicima, a vi se zavalite na kauč i uživajte. Sigurna sam da nešto od ovog imate i na svojoj polici.

Fotke su preuzete s neta, jer nemam sve ove knjige sa sobom. Za sad će bit ok i ove “službene”.

1, BRAM STOKER – DRACULA

DRACULA_NASLOVNICA

The One & only. Što god mislili o g. Nemrtvom, još uvijek je živ. Doživio je bezbroj ekranizacija, preveden je u cijelom svijetu, reizdanja ima koliko hoćeš i još uvijek je popularan. Imale smo ga i mi za lektiru u našem malom bc. Savršeno paše uz Halloween raspoloženje, pa navalite tko nije. Meni se odavno uvukao pod kožu, ali ako vam g. Abraham nije po ćefu, možda vam doživljaj popravi njegov nasljednik, Mr….

2. DACRE STOKER – DRACULA NEMRTVI i DRACUL

Ok, ovo nisu klasici u klasičnom smislu, ali strpala sam ih tu jer se uklapaju temom i autorom i slijedom događaja i ne možete mi ništa osim buniti se u komentarima ( Nije da ću ih doživjet 😛 )

Dracula Nemrtvi prati daljnji razvoj događaja nakon završetka Dracule. Osim Dacrea, u pisanju ovoga sudjelovao je i Ian Holt.

Cijela ekipa osim jadnog Quincija je na okupu, cca 25 godina kasnije. Mina ne stari, podmladak je odrastao, Jonathan je čudan ko i uvijek, Van Helsing lud, a neprijatelj možda i nije neprijatelj. Odnosno, imaju posla s novim – groficom Bathory koja je dostojan nasljednik Dracule, ako ne i bolji. No, nije ni Dracula ono što ste mislili da jest…. Dalje vam neću reći – nabavite i pod dekicu 🙂

Dracul je priča o Bramu Stokeru. Ne biografija, već fikcija, ali sasvim lijepo zaokružuje čitavu priču. ( Još nisam pročitala, ali baš mjerkam)

3. MARY SHELLEY – FRANKENSTIEN

Bitmap

Ovo znate. Ima i film. Robert de Niro briljira. Priča je svima poznata – dr Frankenstien bi se malo igrao strujom i dokazivao svoje, a rezultat je jedno prilično uznemirujuće sklepano biće koje izgleda nije samo ljuštura, nego ima i osobnost. A to je već jako uznemirujuće.

Knjiga koja nosi mnoga pitanja. Meni vrlo draga knjiga. I prigodna. A uskoro i recenzija jer je, sasvim slučajno, Frankenstein listopadski izbor našeg malog knjižnog kluba ❤

4. ROBERT LOUIS STEVENSON – DR JEKILL & MR HYDE

jekill-615x1024

Pa ako ovo nije dovoljno creepy za listopad, ne znam što jest. Jedna medalja, dvije strane. Lik koji ide u dvije krajnosti, a jedna je grozna. I cijela priča je ko epizoda Zone sumraka, ali je savršeno štivo za trenutno jesensko ozračje i taman se uklapa.

5. EDGAR ALLAN POE – LIGEIA

edgar_Allan_poe

Ma ne mora biti Ligeia. Odaberite bilo što. Halloween je izmišljen zbog takvih kao što je Edgar Allan Poe. Njegovu Annabell Lee sam znala napamet, recitirala Gavrana na satovima književnosti, a pripovjetke gutala. Ako imate želju noćas probdjeti – čitajte Poa. Nesanica zagarantirana. Pogotovo ako ste sami kod kuće 😀

6. OSCAR WILDE – SLIKA DORIANA GRAYA

DORIAN_kora_nova_2017_241

I posljednje, ali ne i najgore – Dorian. Vječito mlad, vječito lijep, ali iskvaren i grešan do srži. Ali sve ima svoju cijenu. I onda nagrabusi jadna slika, ni kriva ni dužna, ali hej – netko mora. Dijabolično i uznemirujuće. Ima i film naravno. Za sve ovo, osim Dacre Stokera postoje ekranizacije, pa je ovo lako mogao biti i popis filmova – ali knjige su knjige 😉

Recimo da su mi ovo omiljeni klasici za ovo doba. No, nastavit će se….

THE CORSET – LAURA PURCELL

My sainted mother taught me the seven acts of corporeal mercy: to feed the hungry; refresh the thirsty; clothe the naked; shelter the traveller; comfort the sick; visit those imprisoned; and bury the dead.

Laura Purcell – The Corset

Uskoro nam Znanje donosi The Silent companions (Nijemi pratitelji) iste autorice, gotički roman koji me oduševio. ( Ali ja padam na takve priče 🙂 )

The Corset sam kupila čim je izašla. Potrajalo je dok nije došla na red, ali sad mi je legla ko budali šamar. Možda i zbog doba godine koje je taman za ovakve priče, a možda i zbog toga jer mi je ovo jedan od omiljenih žanrova, ali The corset je još bolja od The Silent companions.

Dorothea Truelove je bogata nasljednica koja je rano izgubila majku. Ona je lijepa i obrazovana, bogata i uspješna, no ima već 25 godina i još se nije udala. Postoji razlog zašto je tome tako…

People say hate is a waste emotion, a destructive force you can do nothing useful with. They’re wrong. I’ve gripped rage, i’ve wielded it like a weapon. But look at your face, miss. You’ve never hated one of your fellow creatures, have you?

Dorothea Truelove je zapravo mnogo više nego se vidi na prvi pogled. U kontekstu viktorijanskog doba, ona je čudna. Znanstvenica je, bavi se frenologijom, znanošću koja prem obliku glave pokušava objasniti čovjekovo ponašanje, predispozicije i karakter. Dorothea pokušava dokazati da se promjenom ponašanja i karaktera mijenja i oblik glave koji ‘e tada odgovarati novom karakteru. No, njen otac to smatra gubljenjem vremena i sramotom za ženski rod, jer ako se želi udati, trebala bi se baviti modom i sličnim gluparijama. Nije zadovoljan ni time što Dorothea često spominje majku, ljut zbog toga jer se preobratila na kršćanstvo. No, Dorothea čuva uspomenu na nju, njeguje sjećanje i još nije prestala žalovati. Još je progone slike majčine smrti u mukama, od bolesti koja nikad nije potvrđena, a mrtvozornikovo izvješće ne postoji. Zbog toga se drži majčinog popisa sedam činova milosti, od kojih je jedan posjećivanje zatvorenika.

Iako se njenom ocu to ni najmanje ne sviđa, Dorothea će početi posjećivati zatvorenice u Oakgate zatvoru. Tu će dobiti priliku proučavati frenologiju, utješiti one osuđene na smrt, pomoći tim ženama da se promijene…

No, ništa je neće pripremiti na Ruth Butterham. Ruth je šesnaestogodišnjakinja koja je ubila svoju gospodaricu – ženu kojoj je služila kao osobna služavka. No, Ruth je i talentirana švelja koja odbija u ruke primiti konac i iglu, iako je time godinama zarađivala za život. Ili preživljavanje, ovisi s koje strane gledate.

Ruth će Dorothei ispričati priču. Priču toliko strašnu i toliko jezivu, da čak i bez natprirodnih elemanata može proći kao horor. Priču o mučenju, o iskorištavanju, o potlačivanju onih koji si ne mogu pomoći jer nemaju izbora. O sudbini goroj od smrti, o stvarima koje je u svom mladom životu vidjela, proživjela i iskusila. Stvarima koje nitko ne bi trebao doživjeti. O nepravdi, o siromaštvu, o hladnoći i okrutnosti. O mučenju, o gubitku svojih najmilijih… O tuzi prevelikoj da bi je njeno mlado srce moglo probaviti. I o mržnji, dubokoj i hladnoj, mržnji zbog nemoći i bespomoćnosti, mržnji zbog nepravde i straha, zbog gubitka i zbog ljubavi.

Srce mi se paralo dok sam čitala Ruthinu priču, no u isto vrijeme su me prolazili trnci od jeze. Jer Ruth je tvrdila da ona jest ubojica. Da je ubila više puta. I da nisu sve te smrti bile namjerne, jer neko vrijeme nije bila svjesna svoje moći niti da ona odnosi živote. Ruth je ubijala na vrlo specifičan način – iglom i koncem. Tako što bi svoju nemoć, strah, slike koje nije mogla izbiti iz glave – pretočila u šavove. A šavovi su smrtonosni. U najboljem slučaju će onoga tko nosi neki  takav odjevni predmet otjerati u nestabilno stanje uma. U najgorem se umire u mukama. Ruth je svojoj posjetiteljici odlučila ispričati istinu – toliko strašnu i toliko jezivu da sam htjela zaklopiti knjigu u par navrata, ali nisam mogla. Progutala sam The Corset u jednom dahu.

Months? Lord, I beleive I would need years to untangle her soul to my satisfaction. When I think of Ruth, my mind is knotted and thick as tarred rope I found her picking, the very first day. “She does interest me, without a doubt. But I had hoped to meet with a child a little less… mad.”

Priča je to izdaji, o ljubavi i prijateljstvu, o samoći. O hladnoći. Okrutnosti. Ali i ono malo nade koju svi trebamo imati, o tračcima topline i o besmislu života na dnu.

Ruth će pričati, Dorothea slušati. No njena priča se ne poklapa s podacima koje joj priča frenologija i oblik glave. Ruth nema predispozicije za laganje. Ali ipak, njena priča ne može biti stvarnost… Je li luda? Možda je to bijeg od svega što je propatila. Ili njena znanost i nije tako točna? U trenutku kad Dorothea počne sumnjati u vlastito istraživanje, obratit će pažnju i na nelogičnosti u vlastitom životu, što će dovesti do pitanja – kako je njena majka zapravo umrla? I tko se krije iza njenih iznenadnih glavobolja, mučnina i slabosti? I na kraju – je li Ruth stvarno kriva za tolike smrti?

Sometimes you embrace anger, because… because it’s warm, when all around you turns cold.

Dorothea i Ruth – dvije djevojke iz različitih svjetova, koje se u drugačijim okolnostima nikad ne bi srele – na kraju će jedna drugoj biti spas. Jedna će ispričati svoju istinu, a druga napokon otkriti što se krije u njenoj.

A zašto korzet? Korzet ima jednu vrlo specifičnu ulogu u ovoj priči – ali morat ćete je otkriti sami.

It might have been the old corset, beneath my pillow. It might have been the rotting timber of my heart.

The Corset nije samo još jedan roman kojem je svrha utjerati vam strah u kosti. Smješten u viktorijansku Englesku ( moje omiljeno razdoblje), progovara i o odnosu prema ženama, o njihovom mjestu u društvu, o klasnim razlikama. O iskorištavanju sirotinje koju se većinom nije ni tretiralo kao ljude, već kao stoku. O strašnim smrtima u dužničkim zatvorima. O znanosti i njenom napretku. O pravu na dostojanstvo. Ali i slobodan izbor partnera, života, zanimanja. O opasnostima rađanja bez medicinske pomoći.

U jednu jezivu priču Laura Purcell je uplela čitav niz tema od kojih bi svaka bila dovoljna za višesatnu raspravu. U isto vrijeme se za ovaj roman jako dobro pripremila. Jer dok ćete zajedno s Dorotheom sumnjati u uzroke smrti koje Ruth priznaje kao svoje djelo, za svaku od njih zaista postoji znanstveno objašnjenje. No, ipak…. Je li nešto znanstveno objašnjivo samo zato što postoji prikladno objašnjenje?

Najviše me oduševilo što na kraju nisam imala neodgovorenih pitanja, a obično ih imam. I što The Corset ne gubi napetost cijelim svojim tijekom, a istovremeno je poput automobilske nesreće – ne sviđa ti se to što vidiš – ali ne možeš skrenuti pogled.

Ja vam The Corset od srca preporučujem. Slomit će vam srce. Više puta. Pokloniti nadu – onda kad treba. Shrvat će vas, zgaziti i onda ponovno dići samo da bi vas opet natjerao da plačete. No, na kraju – bit će ovo jedno posebno iskustvo. Jezivo.

Preporuka. Kisi ❤

MANSFIELD PARK – JANE AUSTEN

Njihova obitelj bila je izuzetno otmjena, sinovi veoma naočiti, kćerke nedvojbeno zgodne, a svi zajedno visoki i razvijeni za svoje godine, zbog čega su se izgledom razlikovali od svoje sestrične jednako napadno kao što su se zbog izobrazbe razlikovali ponašanjem, i nitko nikad ne bi pomislio da su djevojčice po godinama gotovo vršnjakinje.

Jane Austen – Mansfield Park

Što reći o Fanny Price? Priznajem da sam očekivala još jednu Elizabeth Bennet ili barem Emmu… Ali nisam to dobila. Prvu polovicu knjige sam ili umirala od dosade ili su mi svi išli na živce, a zapravo mislim da je problem bio u meni.

Ponekad mi se teško naviknuti na ponašanje i razmišljanja ljudi iz 19 st., pogotovo onih “boljeg” položaja, a ni Fanny definitivno nije junakinja koja će vas na prvu osvojiti. Plaha, nježna i povučena – neće vas zaokupiti niti ćete s napetim zanimanjem promatrati kako se, i u kakvu, djevojku razvija.

No, bit ćete itekako iznervirani gospođom Norris, gospođom Bertram, Bertramovim kćerima, a i većinom muških likova, glavni također uključen.

I već sam namjeravala prestati čitati. Dok mi nije sinulo da je ono što čitam zapravo prikaz društva u doba kad je Jane živjela, i da su se ljudi tada ponašali upravo tako. Mansfield Park nije ljubavna priča. No nijedan roman Jane Austen to nije, ili barem ne sasvim. Mansfield Park je prikaz jednog odrastanja, ali je ujedno i kritika tadašnjeg društva i to oprilično oštra kritika. Vrlo brzo dolaze do izražaja plitkost i licemjerje ondašnjeg plemstva, isprazno tralalakanje na večerama i posjetima, uvijek izvana pristojni, ali s druge strane svatko sa svojim željama, htijenjima i strmljenjima. Njihova spuštanja koja su obavijena uvijek naglašenom pristojnošću i onim kako se pristoji razgovarati u društvu i što se smije reći – počeli su me zabavljati.

No, s druge strane, to me ljutilo. Jer se ljudima jednostavno nije dovoljavalo da budu ljudi. Svaka, pa i najmanja mana se dovodila u pitanje, vječito se secirali svačiji karakteri, jednostavno ili si bio u kalupu ili su te izopćili.

Ja bih se morala drogirati da me tjeraju da vodim takve razgovore. I vjerojatno bih završila u ludari da moram glumatati vječitu čednost i paziti na svako slovo i svaki nagib glave.

Ushićenost ženske ljubavi premašuje čak i zanos životopisca. Za nju je već sam njegov rukopis, bez obzira što je priopćavao, bio blaženstvo.

Ali iako me Mansfield Park nije osvojio na prvu, do kraja knjige postao mi je drag. Ne kao Ponos i predrasude ili Emma, ali mislim da sam shvatila što je Jane htjela reći. (Što ne znači da se s time i slažem.)

Na početku romana srećemo tri sestre nižeg staleža, od kojih će se jedna odlično udati i postati gospođa Bertram, odseliti u Mansfield Park i postati poštovana i ugledna dama. Druga će se udati za svećenika kojem će gospodin Bertram isplaćivati prihode u svojoj župi i postati gospođa Norris – vječito škrto zabadalo i prenemagalo, dok zapravo zavidno i zločesto pokušava sve okrenuti u svoju korist, pa čak i kad se odluči na dobra djela. Jer će i ta dobra djela biti na račun nekog drugog, kao i svaka odgovornost koja bi je mogla dopasti.

Treća će se odmetnuti i udati za siromašnog pomorca iako ništa neće ići tome u prilog – i postati gospođa Price.

Godine će proći, Bertramovi će dobro živjeti sa svoje četvero djece, dok će gđa Norris – i dalje bez djece – parazitski živjeti na njihov račun.

Gđa Price će rađati dijete za djetetom sve do ih više neće moći uzdržavati. A tad će tražiti pomoć od sestara.

Dok će gđa Norris jako htjeti pomoći sestri tako da uzme najstariju kći pod svoje, odnosno smjestiti je kod Bertramovih, u njihovu kuću i na njihov račun, najstarijeg sina Williama će smjestiti u mornaricu.

I tako će malena osmogodišnja Fanny Price stići u kuću Bertramovih, gdje će uvijek biti podređena, tek malo bolja od sluškinje. Ali dobit će obrazovanje i steći naklonost sir Bertrama i mlađeg sina Edmunda, što će joj malo olakšati tugu i usamljenost. Sestre Bertram neće je maziti, a tetka Norris nimalo olakšati.

Uvijek plaha i povučena, nimalo vična društvu i raznim igricama, Fanny će sačuvati čisto srce i plemenitu narav te odrasti u krasnu djevojku, no previše pasivnu i tihu.

Dok je okolnosti ne natjeraju da djeluje i pobuni se protiv sudbine koja se svima čini kao dar s neba, ali samo Fanny zna koliko bi to bilo pogrešno. Fanny će prvi put u životu reći ne i odbiti prosca koji bi joj mogao osigurati cijeli život, pribaviti položaj, ugled i udobnost, a ona samo treba pristati.

Mislio sam da u tebi nema ni mrvice one svojeglavosti, umišljenosti i one težnej duhovnoj neovisnosti, koja je u današnje vrijeme veoma česta čak i kod mladih djevojaka, i upravo kod njih uvredljiva i odbojna preko svih granica. Ali sad si mi dokazala da možeš biti svojeglava i nerazumna, da možeš i hoćeš odlučivati sama, bez imalo obzira i poštovanja prema onima koji nedvojbeno imaju stanovito pravo da te upute što da učiniš….

No, Fanny nije glupa. Ona dobro zna što se krije iza gorljivosti udvaranja g. Crawforda, dobro zna što se krije iza ljupkosti njegove sestre. A povrh toga, njeno srce nije slobodno. Fanny ne može mnogo učiniti, ali može reći ne. Uz sve posljedice koje nosi njeno odbijanje, uz ponovno i ponovno uvjeravanje, pa čak i vrijeđanje i nametanje osjećaja krivnje od svog tetka i svog prosca. I usprkos njihovom upornom nagovaranju, da ne kažem prisiljavanju. Jer tako je to tad bilo. Ne smiješ imati svoje mišljenje, a kamoli odlučivati o svom životu – što mi je diglo tlak na miljardu.

I tu me dobila. Ona je žena koja je svojim položajem na dnu, bez uglednog imena, primanja ili kuće, ovisi o gostoprimstvu i naklonosti rodbine kojoj nije prirasla srcu ( osim tetka i bratića) , kojoj bi ova prosidba donijela sigurnost i položaj, ugled. Ali se nije željela prodati. I nije željela popustiti. Ona je žena koja se usudila o svom životu odlučiti sama.

Jasno mi je zašto je smatraju jednom od feminističkih junakinja, jer Fanny se od siromašne i nedostojne djevojke prometnula u inteligentnu i hrabru mladu ženu koja će doći do svog cilja samo snagom volje.

Iako vam za čitanja prvih pola romana Mansfield Park sigurno ne bih preporučila, kad osvjestite što zapravo čitate, Fanny bi vam se mogla uvući pod kožu. Nije ona čvrsta i odlučna kao jedna Elizabeth Bennet, i sigurno nije šarmantna i neodoljiva kao Emma ili Elinor – ali ima mnogo kvaliteta i uzmite je u obzir, jer možda njena čvrstoća i neodoljivost nisu vidljive na prvu – ali ondje su.

Neću Mansfield Park nahvaliti u nebesa. Ja prva mogu reći da me ubilo od dosade dok nisam okrenula priču. Ali ću vam reći da, ako joj date priliku – mogla bi vas iznenaditi 🙂

Kisi.

**********************************************************************************

Jane Austen – Mansfield Park

Mozaik knjiga

DJECA VREMENA – ADRIAN TCHAIKOVSKY

img_20190909_172019_1792852984170591690676.jpg

Kad su suze krenule, kad su mu se ramena počela neočekivano trzati i kad se nije mogao zaustaviti, bilo je kao da je dvije tisuće godina tuge preuzelo vlast nad njim i iskrenulo ga, kao da želi iscijediti sve što može iz njegova iscrpljena tijela.

Adran Tchaikovsky – Djeca vremena

Ponekad je tako dobro vratiti se nekom žanru koji voliš. Kad prođe neko vrijeme, a čitaš neke druge stvari ( ne manje dobre, samo drugačije), omiljeni žanrovi su čisti užitak. Ponovno čitanje starih, dragih knjiga omiljenog žanra je posebna kategorija. No, kad otkriješ nešto novo – to je potpuno drugačija vrsta oduševljenja. Tako je bilo s fantasy u Oslikanom čovjeku, tako je i sa SF – om u Djeci vremena. S paukovima ili bez.

Sad kaže Portiji da će sama budućnost njena naroda ovisiti o preciznom i brzom izvršenju Njene volje. Kaže joj da dolazi vrijeme velike opasnosti te da će je izbjeći samo slušajući što im Ona nalaže.

Djeca vremena su me provela kroz tisućljeća u vremenu u par skokova. Ostavila su me zatečenu vlastitom beznačajnošću, s poteškoćama u shvaćanju kako je cijeli jedan životni vijek tek treptaj u vremenu, kako se generacije izmjenjuju i evoluiraju kako bi opstala vrsta. I kako nam malo, toliko malo,  treba da se uništimo. I što nakon toga?

Hoćemo li stići prije toga, prije nego uništimo Zemlju, naš jedini dom – hoćemo li stići osvojiti svemir? I što ćemo, jednom kad nas bude samo toliko malo da bude jedva dovoljno da čovječanstvo ne postane kao da ga nikad nije ni bilo…

Pratit će vas ta pitanja kroz Djecu vremena.

Radnja počinje u našoj budućnosti, koja će kroz knjigu s vremenom postati daleka prošlost. Ljudska vrsta je u opasnosti od istrebljenja same sebe. Doktorica Avrana Kern, biće koje čini se, mari samo za vlastiti eksperiment, odavno se pozdravila sa Zemljom kakvu znamo, i sve uložila u eksperiment koji bi trebao uz pomoć nanovirusa, na terasiranom planetu, majmune uzdići do ljudske inteligencije. Ona sama bit će im boginja i promatrati novu civilizaciju koja se trebala razviti uz pomoć nanovirusa i majmunskog dnk.

Stoljeća koja moraju proći da nanovirus odradi svoje, odspavat će u zamrznuta u komori.

No, kad nešto pođe po zlu, Avrana će ostati zarobljena u šatlu, majmuni će nestati, virus ostati, ali umjesto onu vrstu koja je trebala biti subjektom eksperimenta, ali više ne postoji –  pokušat će unaprijediti sve ostalo što nađe na planetu. Budući da je dizajniran da od svih kralješnjaka može preobraziti samo majmune, virus će naći nešto bez kralježnice. Nešto maleno, s osam nogu i osam para očiju. Pauka.

Sve je više svjesna, i zbog toga jadna, da je se sad može bolje opisati riječima “vitalni sustav”, a ne “živo biće”. Nema više granice na kojoj stroj završava, a ona počinje.

Više od 2000 godina nakon toga, na taj isti planet naletjet će Gilgameš – svemirska arka koja nosi posljednje od ljudske vrste. Jer druge se arke nisu više javile, a Zemlje više nema.

No na planet se ne može, čuva ga satelit u kojem spava Avrana Kern.  Avrana koja neće dozvoliti da joj netko pokvari eksperiment. Avrana, koja možda više ni nije ljudsko biće i koja ne zna da se na planetu događa nešto čudesno, ali također i nešto što nije bilo u planu… Preko 2000 godina stara utvara u brodskom kompjutoru, preko 2000 godina stara ljuštura u komori i Eliza – brodsko računalo koje je možda i nešto više od toga –  suprotstavit će se ostatku čovječanstva koje očajnički treba mjesto za život… Što je zaprao ostalo u tom satelitu? I gdje prestaje Avrana, a počinje Eliza? Što je to doktorica zapravo izvela?

Što će se događati kroz stoljeća u kojima će ljudi spavati, pa se buditi,  u kojima će Ključna posada stalno biti na korak do ludila, u kojima će neki od njih i potpuno poludjeti? Usporedno s očajničkim pokušajima spašavanja ljudske vrste, pratit ćemo evoluciju jedne druge, slučajno odabrane i nama potpuno beznačajne vrste – paukova.

Bilo je to previše. Odavno je bilo previše. On, koji je prevodio ludost tisućljećima starog anđela čuvara. On, kojeg su bili oteli. On, koji je vidio tuđinski svijet prepun zemaljskih užasa. On se bio bojao. On je bio ljubio. On je bio upoznao čovjeka koji je htio postati Bog. On je vidio smrt.

Do kojeg i kakvog stupnja razvoja će pauci doći? Što će i kako naučiti putem, kroz generacije i tisućljeća koja su u svemiru tek treptaj u vremenu… Kakve uspone i padove će prolaziti obje vrste, same u svemiru i u borbi za opstanak , dok se konačno ne sretnu? Hoće li se istrijebiti? Hoće li pronaći način za suživot? Jer planet je samo jedan. A pauci su ipak stigli prvi.

Prvu put se susrećem s Tchaikovskym u Djeci vremena, ali mi je zadovoljstvo reći da nam stiže i nastavak ove svemirske odiseje i da se tome veoma veselim.

Zna se već da se inače ježim od paukova, no kontekst i uloga koje im je Tchaikovsky dao u ovom napetom sf romanu, u potpunosti je moje zgražanje prema njima potisnula u drugi plan. Ne vidiš, tj ne čitaš svaki dan kako se razvija neka vrsta. A razvijala se i preslično ljudskoj, uz ratove i religije i gradove i zajednice… Ali s jednom razlikom.

Jedna vrsta od koje bi, barem u ovom romanu, mogli i trebali mnogo naučiti. Jer, opcija da ćemo jednog dana uništiti sami sebe itekako je stvarna i moguća.  Možda nas ovakve priče jednom natjeraju da malo razmislimo o tome što si možemo napraviti ako se malo ne obuzdamo. U isto vrijeme, sama pomisao dokle je čovječanstvo sposobno intelektualno otići – pomalo zastrašuje.

No, jedna ili druga opcija sasvim su izvjesne i ne isključuju jedna drugu.

Jer Lain je sigurno umrla davno, davno. Je li ona na samom kraju pomislila na njega? Je li došla pogledati svog usnulog princa u ledenom spokoju lijesa, princa kojem nikad nije dopustila da joj se vrati? 

Općenito uvijek imam o mnogo toga za razmisliti kad čitam SF. Pa je tako i kod Djece vremena. Razmišljam o meni nepojmljivim stvarima – brzini svjetlosti, putovanju kroz vrijeme, o tome kako je kad se probudiš 2000 godina daleko od svega što poznaješ… Kakav je osjećaj živjeti u svemiru, ne muči li te klaustrofobija… Što ako jednom stvarno budemo trebali pobjeći? Kakvo to nasljeđe ostavljamo svojoj djeci?

S tim mislima, preporučujem Djecu vremena. Tchaikovsky je za roman dobio nagradu “Arthur C. Clarke”. I priznajem da se veselim svim ostalim njegovim djelima.

 

Kisi.

************************************************************************************

Adrian Tchaikovsky

Djeca vremena

Hangar7

Preveo: Igor Rendić

 

 

 

TUPA BOL – MILENA AGUS

Sve je zapisivala u  malu crnu bilježnicu s crvenim rubom, a zatim ju je skrivala u ladicu za tajne skupa s omotnicama s novcem za hranu, lijekove, stanarinu.

Milena Agus – Tupa bol

Postoje kompromisi u životu koji se ne događaju zato da bi se dvije strane našle na pola puta – događaju se zato da bi se našli sami sa sobom na pola puta. Jer nas život natjera. I tada se svjesno odričemo nečeg u budućnosti, nečeg još neopipljivog, nečeg za što je budućnost još neizvjesna i maglovita, za nešto što je možda jednako važno, ali postoji cijena. A cijena je budućnost.

Baka je bila predana meni barem koliko je moj otac bio predan glazbi , a moja majka predana ocu.

Pripovjedačica ove priče je neimenovana, ali ni priča zato nije njena. Priča je bakina. A baka je bila sasvim osebujno biće, čije bogatstvo duha i nekonvencionalnost nisu mogli ni prepoznati ni cijeniti u mjestu u kojem je odrasla. A odrasla je u vrijeme prije drugog svjetskog rata, kad se od žena u globalu očekivalo samo da se udaju i odsele od kuće.

Baku su prosci iz nekog razloga ostavljali, obitelj nije trpjela njenu strast prema pisanju, njene čudne promjene ponašanja i ekscentričnu narav. A jedino što je zapravo htjela od života bilo je zaljubiti se. Ali baš zaljubiti. Htjela je da netko obori s nogu, htjela je strast i privlačnost, htjela je da joj se koža ugrije pod samim pogledom tog nekog… Kog nije uspjela sresti. A htjela je i pisati. Skrivala je svoju umjetničku dušu u bilježnici koju je opet skrivala pred sestrama i roditeljima.

O odbjeglim udvaračima, bunaru, kosi kao u šugavice, ožiljcima na rukama i javnim kućama baka je Veteranu govorila prve noći koju su zajedno proveli riskirajući da završe u paklu. A baka je govorila da je samo dvaput u životu s nekim doista razgovarala – s njim i sa mnom.

Sve dok je jednom, kad joj je već bilo 30, nisu udali za starijeg udovca koji se slučajno našao u Cagliariju. I baka se udala. Nije tu bilo neke ljubavi, ili je tako mislila. Ali bilo je drugih stvari. Slobode. Neke vrste partnerstva, iako je zazirala od bračnih dužnosti i držala se podalje. Neko vrijeme dok nije smislila drugi plan. Baka je možda bila malo ukočena, ali je bila strašno inteligentna, a poneke dijelove ćete možda čitati s rumenilom na obrazima.

Ali dobila je samo svoje mjesto za život i dobila je prijateljice. Imala je muža, pa je mogla biti poštovana. Živjeli su s malo toga, ali baka je bila zadovoljna. Žrtvovala je ono što najviše želi za puno stvari koje je malo manje željela.

No, nije mogla zadržati trudnoću i zbog toga će otputovati u toplice. I tamo će joj se napokon ispuniti želja za strašću, za slobodom i otpuštanjem kočnica, Tamo će biti Veteran.

Znate li  kako je to kad se živi s tupom boli? Kad pristaneš na nešto žrtvujući nešto drugo… Nije ista stvar ako žrtvuješ ono što nikad nisi imao. Kad je to nešto u magli nedorečenih želja, neispunjenih snova, nešto apstraktno, neiživljeno. Ali sasvim je drugo kad žrtvuješ nešto što je proživljeno, što možeš uhvatiti za ruku, kad ostavljaš svoj utjelovljeni san i vratiš se natrag svom životu, kakav je bio. I šutiš. TO je tupa bol.

Bio je najmršaviji  i najljepši muškarac kojeg je ikad vidjela, a ljubav koju je vodila s njim najintenzivnija i najduža.

A baka je bila majstor u kompromisima.

No, još netko ima vrlo bitnu ulogu u ovoj priči i mislim da mu nije dano dovoljno prostora – djed. Obratite pažnju na djeda. Pa recite da ljubav nije sila koja pokreće svemir 🙂

Baka je u sjećanju svoje unuke ostala žena puna života, žene koja živi za svoju unuku i sina. I kad polako počinje pričati bakinu priču, sad kad nje više nema, dobit ćete toliko mnogo u tako maloj knjizi.

Hrabrost i ludost i prihvaćanje. Težnju jedne žene samo da može biti ono što jest.I da joj se prizna pravo na njene želje. Potrebu da je vide. Takvu kakva je. I da nitko s tim nema problem. Dobit ćete čitav jedan unutarnji svemir i duboke likove. I djeda i sina i snahu.

Čitav svemir u 100 i nešto stranica.

Bilo je smijeha u ovoj knjizi, ali ponekad mi se stezalo srce. Kraj sam nekako predvidjela, ali kraj je jako bitan. Koliko malo treba čovjeku da pronađe svrhu?  I što je zapravo istina, a što je samo privid? I onda.. Ako dovoljno vjerujemo u taj privid, može li postati istina? Naša istina?

Ostavljam vas s ovom malom velikom knjigom. I idem vidjeti što je još Milena Agus napisala.

Sad kad se udajem, terasa je ponovno vrt, kao u bakino doba. Bršljan i petolisna lozica penju se po zidu u pozadini, a tu su i skupina crvenih pelargonija, ljubičastih i bijelih i ružičnjak i brnistra puna žutog cvijeća i kozokrvina i frezije, dalije i mirisni jasmini.

Kisi.

********************************************************************************

Milena Agus

Tupa bol

Profil knjiga

Prevela – Ana Badurina