THE GIRL WHO SPEAKS BEAR – SOPHIE ANDERSON

Anya frowned as she tried to remember what she’d heard about curses. “I beleive with curses,” she said finally, “there’s allways a choice.”

Mitopeja je nedavno izbacila Kućicu. Odnosno Kuću na kokošjim nogama, u predivnom izdanju koje svijetli u mraku, ako ste ga uspjeli uloviti. Mene je Kućica odavno kupila, iako me Marinka prilično živcirala. Zato sam jedva dočekala hrvatsko izdanje, a imam i lijepe vijesti – Mitopeja će vam u nekom trenutku proizvesti i hrvatsko izdanje The girl who speaks bear 🙂 Točnije – najesen 🙂

Recenzija za Kućicu je tu: House with chicken legs

Sophie i dalje piše YA, u stvari to su više knjige za uzrast od 12 godina, ali hej – imam i ja 12. Plus kusur.

Ostaje vjerna pričama koje se temelje na mitovima, legendama i čaroliji. Pa tako i ovdje postoji junakinja koja nije baš sasvim obična. Uopće nije obična.

Yanka živi sa svojom Mamočkom u selu pokraj Snježne šume. Zbog svoje visine i krupnog stasa svi je zovu Yanka Medvjedica. Sa svojih 12 godina već je najveća i najjača u selu. No, iako Yanka ima najboljeg prijatelja Sašu, i iako je u selu svi više manje vole – ipak oduvijek osjeća kao da tu ne pripada.

The ship sailed to the Northern sea, from The Calm East to The Stormy West, collecting fish and kelp and crabs. And slowly the bear-boy became part of the crew. He learned how to help and be helped, how to depend on others and have others to depend on him, and how to be strong on his own but even stronger as part of a group.

Što i nije čudno, jer Mamočka nije Yankina majka. Pronašla ju je kod medvjeđe špilje kad je Yanka imala jedva 2 godine. Dijete je bilo samo i skoro golo, ali sretno i nasmijano. I došljapkalo joj je ravno u zagrljaj, gdje je pristajalo kao da je za njega rođeno.

I remember the bear who raised me. nuzzling my face into her warm belly. Huge furry limbs shielding me from the biting snow. I remember the deep rumbles of her snores through the silent winter, and clouds of steamy breeath smelling of berries and pine nuts.

Mamočka ju je odnijela sa sobom i otad su samo njih dvije. Mamočka je travarica, iscjeliteljica. Nema te bolesti koju ne može izliječiti. Osim Yankine čežnje da dozna istinu o vlastitom porijeklu, a na koju joj ona nažalost ne može dati odgovore.

Rado viđen gost u njihovom malom kućanstvu je i Anatolij, čovjek koji živi u šumi i brine se za šumu, a kad ih povremeno posjeti, pun je fantastičnih i nevjerojatnih priča za koje tvrdi da su dijelom istina. Priče o princezi Nastasji i njenoj posljednjoj strijeli, o caru i carici Medvjedima i njihovom sinu koji je odabrao biti čovjek, o strašnom zmaju Smeyu koji čuva Drvo lipe, o Kući na kokošjim nogama, Plavoj planini i Medvjeđoj špilji i još mnogo toga.

Once upon a time a great warrior cam to the Snow forest. Her name was the Princess Nastasya.

Yanka je potpuno općinjena njegovim pričama, a i Mamočka, iako se pravi da nije. No, ima tu još nešto. Nešto u što Yanka ne može uprijeti prstom, ali sigurna je da sve te priče imaju neke veze s njenim porijeklom. I s tim što razumije govor životinja. I s tim što čuje kako je Snježna šuma sve intenzivnije zove….

Jednog dana, Yanka se probudi s medvjeđim nogama umjesto ljudskih. Iako joj Mamočka pokušava pomoći travama i čajevima, pomadama i lijekovima, i na kraju odluči odvesti je liječniku – Yanka je sigurna da se odgovor na njeno stanje i njena pitanja nalazi u šumi.

I tako počne još jedna pustolovina u kojoj mlada djevojka pronalazi svoj put….

Sophie Anderson stvara junakinje koje vam se čine pomalo naivne i ponekad vam idu na živce. Ili su prenaivne ili pretvrdoglave ili nedokazane ili idu glavom bez obzira ili su jednostavno pain in the ass – I Yanka me ponekad nervirala – ali uzmite u obzir da su to curice od 12 godina. Njima je dužnost ponašati nerazumno. One su tek na putu sazrijevanja i to baš u ovim knjigama. Koliko god taj put izgleda magičan i nevjerojatan 🙂 Do kraja knjige se obično pretvore iz djevojčica u mlade žene, a sve što im se dogodilo na putu pretvorilo ih je u ono što jesu. Ponekad moraju prihvatiti vlastito naslijeđe. Ponekad moraju shvatiti i da mogu uzeti najbolje od oba svijeta.

Ja volim Sophie. Njene priče su mi baš osvježenje. Kratke su, šarmantne i ostave dobar osjećaj 🙂 I lijepo izgledaju. I ne moraš jako naprezati mozak, a nisu glupe.

A ono.. . Od mene preporuka ❤

KIRKA – MADELINE MILLER

Hoćete mi reći kakvi su smrtnici?

Bilo je to djetinjasto pitanje, ali on je ozbiljno kimnuo. “Nema jedinstvenog odgovora. Svaki je drukčiji. Zajednička im je jedino smrt. Poznaješ li tu riječ? “

“Poznajem”, odgovorila sam. “Ali je ne razumijem.”

Kirka je bila zločesta čarobnica s otoka Eeje koja je ljude pretvarala u svinje. Pogotovo one koji bi joj se zamjerili, a takvih je bilo mnogo.

Odisej je bilo junak i miljenik bogova, mudrac koji je prekaljen mnogim bitkama i blagoslovljen naklonošću Olimpa, uspio pobjeći s Kirkinog otoka.

Penelopa je bila vjerna žena koja je 20 godina čekala Odiseja da se vrati i ponovno budu obitelj.

Ali… Je li doista bilo baš tako? 🙂

Kirka o kojoj piše Madelline Miller je daleko više od toga, a priča ispričana njenim glasom postaje slojevita i mračna. Upoznat ćemo jednu novu Kirku, čarobnicu i nimfu koja je možda obdarena nekim moćima, ali do trenutka kad ih je postala svjesna – bila je samo još jedno dijete boga Sunca i nimfe, i to dijete koje nije imalo ni izgled, ni talent, ni moći.

Uvijek negdje na margini pažnje, skupljajući mrvice obiteljske naklonosti, Kirka je živjela u nadi da će je jednom obasjati svjetlo očeve ljubavi. Majka je ionako nikad nije previše voljela.

Poželjela sam je uhvatiti za ramena. Što god radila, željela sam joj reći, ne budi odveć sretna. Spržit će te zbog toga. Nisam ništa rekla. Pustila sam je neka pleše.

Ali bogovi su gori od male djece. Besmrtnici koji nikada ne mogu umrijeti, nezainteresirani za bilo što osim za vlastitu zabavu, nesposobni za bilo kakve dublje osjećaje – brinu se samo za to da im dani budu ispunjeni zabavom i da se ne dosa]uju, potpuno neosjetljivi na osjećaje drugih ili još gore – nesvjesni da oni uopće postoje. Ili strahuju od osvete nekog drugog boga koji iz vlastite sebičnosti prijeti iz sjene.

Prvo su bili Titani. Onda su došli Olimpljani sa Zeusom na čelu, ali neki od Titana su opstali i pristali živjeti u miru. Nakon što su stoljećima vladali, sada su ( svojom voljom) u situaciji da se moraju bojati Olimpa.

Jedan od preostalih Titana je i Helej – bog sunca. Kad ga Perza, nimfa koja mu je zapela za oko ucijeni brakom u zamjenu za krevet – on pristane.

Uskoro im se rodi Kirka, no ona će, u odnosu na ostalo troje djece, zauvijek biti negdje u zapećku. Kirka nije lijepa. Nema moći. Zapravo je od nikakve koristi i stoljećima se nada mrvicama obiteljske ljubavi, sve dok je, nakon što se otkriju njezine izvadnredne sposobnosti – vlastiti otac ne protjera na usamljeni otok.

Kirka je čarobnica, s moćima i sposobnostima potpuno različitim od onih božanskih, a da bi stvar bila gora – usudila ih se i iskoristiti za vlastitu korist. Vještica, ako baš hoćete.

Do tog trenutka, osim što pratimo Kirkine dvojbe i usamljenost, želju za priznavanjem da postoji i tugu zbog obiteljskog odbacivanja, knjiga je pomalo dosadnjikava – spora, lijena…

Moj brat ozbiljno je kimnuo, ali ugledala sam smiješak u njegovim očima. Umijem zamračiti samo nebo. Samo me pokušajte nadzirati.

No, ostavši sama na otoku, Kirka će shvatiti njegov potencijal. Svoj potencijal. Nije slučajno dobra s biljkama i travama. Njene sposobnosti možda nisu božanske u klasičnom smislu, ali jesu nemjerljive i neprocjenjive. I Kirka će svoj potencijal dovesti do vrhunca. Postat će prijetnja bogovima, suprotstaviti se Hermesu, prkositi Ateni, pridobiti Odiseja. Naučit će se boriti i obraniti, kad joj nitko neće htjeti pomoći – učinit će to sama.

Naposljetku će i vlastitom ocu pokazati gdje mu je mjesto. Otkrit će tko je i što je Odisej i da stvari nikad nisu ceno-bijele.

Stvorit će Skilu, a onda je naposljetku i pokoriti.

Reći ću vam što Čarobnjaštvo nije: ono nije božanska moć koja se ortvaruje mišlju i treptajem oka.

Ali na kraju – na kraju će shvatiti besmislenost besmrtnosti i postati ono što je oduvijek htjela – samo žena. Majka i prijateljica. Netko tko voli i tko je voljen.

Kirka će upoznati Dedala, Arijadnu, Medeju, Odiseja, Telemaha i Penelopu, sva ona imena koja srećete u mitovima. I svatko od njih dotaknut će je na svoj način. Pogotovo Odisej. Ali ni Odisej nije ono što mislite.

A bogovi… Bogovi su itekako naučili tko je i što je Kirka.

O čemu je ova knjiga? O ženskoj snazi, o preživljavanju, o prijateljstvu i ljubavi, o usamljenosti i očaju… O svemu pomalo, ali ponajviše je priča o ženi koja je, kad je ostala sama – shvatila da je sva stoljeća koja je živjela bila jednako sama – ali da to više ne mora biti. Shvatila je da može birati svoje izbore i birala je. Možda ne uvijek dobro i možda ne uvijek za opće dobro, ali bili su njeni.

Naučila je da samo o njoj ovisi kako će provesti svoje dane i koliko njih. I na kraju, postala je upravo ono čega su se bojali – žena s moćima koje su opasne jer su neistražene, jer ih ne razumiju. Žena koja će se usuditi upotrijebiti ih, bez obzira na koliko otoka je zatočili. Žena kojoj možete prijetiti i naređivati, ali izbor će na kraju biti njen.

Volim kako Madeleine Miller piše – pitko, tečno, gotovo poetično. Ahilejeva pjesma me oborila s nogu. Kirka malo manje, ali sve su to nijanse. Njena Kirka je junakinja, a ne zlikovac. I priča joj sasvim smisleno zvuči.

Misao je glasila: cijeli moj dotadašnji život bio je tmina i dubina, ali ja nisam dio te mrkle vode – ja sam biće u njoj.

Pretvarala je muškarce u svinje. Je li to zbilja bilo bez razloga? 🙂

Pročitajte Kirku 😉

Kisi ❤

Dedal nije dugo poživio nakon sinove smrti. Udovi su mu posivjeli i oslabjeli, sva njegova snaga pretvorila se u dim. Nisam imala pravo zvati ga svojim, znala sam to. Ali u usamljeničkome životu postoje rijetki trenuci kad se druga duša prikloni vašoj, kao što zvijezde jedanput godišnje okrznu Zemlju. Takvo je zviježđe on bio meni.

***********************************************************************************

Madeline Miller – Kirka

Prevela – Patricija Horvat

Profil knjiga

NOS4A2 – JOE HILL

Božićna je Zemlja stvarna, no nije ju lako pronaći. Nije dostupna niti jednom cestom ovog svijeta, ali postoje ceste koje nećeš naći ni na jednoj karti. Ona je izvan tvog svijeta , a istovremeno svega koji kilometar od Denvera. A također je i u mojoj glavi.

Za one koji, kao i ja, uživaju u uvrnutim, jezivim i pomalo uznemirujućim pričama, a pogotovo onima koje znaju natjerati čovjeka da preispita sam sebe – Nosferatu je roman za vas.

Ako volite Kinga, ali ponekad vam ide na živce njegova zakučastost i to što povremeno skrene s tračnica – probajte g. Hilla.

Probajte NOS4A2. Iako na koricama piše upozorenje – Čitajte s upaljenim svjetlom i djecom zaključanom u ormar – nije mi bila toliko jeziva da moram paliti sva svjetla u stanu. Obično se na taj način sredim s pričama o duhovima. No, ali nije zato manje creepy, Zapravo je poprilično creepy.

I poprilično te natjera da se zamisliš i to da se dooobro zamisliš.

Fizički svijet… Ali i naš osobni svijet u glavi, svijet misli. Taj je stvaran koliko i naš svijet, samo je unutra. Svatko ima unutarnji krajolik.

Postoji ta neka Božićna Zemlja u kojoj caruje i direktoruje i svašta nešto šefuje određeni Charlie Manx. Koji usput ima i prilično impresivan automobil – Rolls Royce Utvaru iz 1938. Jedini automobil koji vozi u Božićnu zemlju. Jedini način da stigneš u Božićnu zemlju, gdje je svaki dan Božić, gdje se svaki dan jedu slatkiši i pjevaju Božićne pjesme, gdje su snjegovići i tobogani i vožnje i vječita zima i golemo božićno drvce s darovima- je da ispuniš 2 uvjeta – moraš biti dijete i mora te tamo odvesti Charlie Manx u svojoj Utvari. Sva djeca vole Utvaru i sva djeca žele u Božićnu zemlju. Ali samo posebna stvarno mogu i stići tamo, samo ona koju vrijedi spasiti od njihovih obitelji.

A onda, tu je i Victoria McQueen , djevojčica koja također ima vozilo za prelaženje granica stvarnosti u neku drugu stvarnost. Vic McQueen ima bicikl. Jarko plavi Raleigh Tuff Burner banana žutih felgi i debelih guma. Raleigh koji može prizvati most do izgubljenih stvari. A gubilo se mnogo toga tih dana – Narukvice… Pingvini od samta… Čak i kućni ljubimci. Vic ih je nekako svaki put uspjela vratiti.

A onda je jednog dana Chris McQueen jednostavno otišao drugoj ženi. Vic McQueeen je izgubila oslonac koji je držao ionako krhke privide normalnog života. Krivila je mamu. Bila je problematična tinejdžerica bez blagog pojma kako se nositi s vlastitim životom, osim odjuriti na Raleighu što dalje, iako ga je odavno prerasla. I nekako je, u napadu bunta prema svima i svakome, završila u Kući Djeda Nožićnjaka- Charlieja Manxa glavom i bradom. I nekako izvukla živu glavu- što je nešto što nije uspjelo nijednom djetetu do tada- jer sva ostala djeca su u Božićnoj zemlji. Živa i zdrava. I sretna. Ili možda ipak ne?

Vic je uspjela pobjeći, to je neporecivo. Charlie je završio u komi i leži u bolnici. No, je li Vic baš sve ostavila za sobom? Što se to dogodilo u Kući Djeda Nožićnjaka i kakve posljedice trpi ova prerano odrasla djevojka? Imala je sreće i srela dobrog čovjeka. Rodila je sina. No prošlost i ono što se dogodilo to kobnog dana i dalje je proganja. Božićna zemlja je uvijek tu, iza ugla. Djeca žele da im se vrati Charlie. Jedino Vic čuje njihove glasove kroz telefonske žice i čuje zvonjavu koje nitko drugi nije svjestan. Sve dok više ne može izdržati.

Manje od jednog djeteta u milijun smjelo je ući u Božićnu Zemlju, to je bilo dopušteno samo klincima kojima je potrebno. Tamo je bilo nemoguće biti nesretan, tamo gdje je svako jutro božićno, a svaka večer badnja, gdje su suze protuzakonite, a djeca lete poput anđela.

Godine su prošle i Wayne je postao veliki dječak, no još uvijek dovoljno mlad da bi mogao ući u Božićnu zemlju. Charlie se probudio iz kome. Utvara opet vozi. A Wayne napokon shvaća zašto ga je majka ostavila kod oca i što je to pošlo u krivo u njihovoj priči.

Jer Vic voli sina više od svega. Ali ne može se brinuti za njega dok joj prijetnja visi nad vratom. Vic mora riješiti još neke stvari iz prošlosti, ali onda shvati da je Charlie opet u pohodu. No ovaj put ulog je prevelik da ne bi prihvatila izazov. Wayne.

Završnica Nosferatu je kao luda vožnja u vlaku smrti. Divlja i neobuzdana, ali adrenalinska i potpuno preuzimajuća borba na život i smrt. Ulozi kod obje strane su sve što imaju jer na kocki je opstanak. Na kocki je postojanje u ovom svijetu, ovoj ili onoj stvarnosti, a ono što jednog pokreće, drugome će biti razlog i sredstvo za osvetu.
Victoria, siguran sam da ćeš pokušati, rekao je. Ali jesi li se ikad zapitala što ćeš učiniti kad nas napokon dostigneš, a on ne bude htio poći s tobom?

Hoće li Charlie i ovog puta biti lukaviji? Hoće li moći obećati više nego majka može dati? Hoće li Vic vratiti vjeru da i dalje može prelaziti svjetove? I što kad se upetljaju policija i federalci, a Wayne više nije u ovoj stvarnosti?

Moram priznati jednu stvar. Duuugo nisam pročitala ovako dobar horor triler. A dobar je iz više razloga – Sva moja pitanja su odgovorena kroz priču, nisam imala problema s praćenjem radnje ni pokušavanjem shvaćanja produkta nečijeg spetljanog mozga, radnja teče glatko, a ono što je ponekad i sporo – zanimljivo je i drži pažnju. Sve ima zašto i zato i svi odnosi imaju svrhu. A meni najvažnija stvar – kraj – ima smisla i drži vodu.

Neiskvarenost nije baš toliko super, znaš. Neiskvarena djeca trgaju muhama krila jer ne znaju da je to loše.

Sve što tražim od dobrog horora u ovoj je knjizi. Moždaje mrvicu jezivije u ekranizaciji, ali nisam ni tražila da mi se ledi krv u žilama. Definitivno jedna od dražih knjiga pročitanih u prošloj godini, i otkriće novog autora na popisu omiljenih. Svakako ću potražiti još njegovih djela Držim fige da dobijemo i prijevod i da su ovako dobre kao NOS4A2.

A zašto Nosferatu? Ah, pa ne mogu vam sve otkriti 😀 Kao ni što je zapravo Charlie Manx 😉 Trk po knjigu!

Odoh gledat seriju.

Štogod da su ta djeca postala, štogod da im je učinio, bilo je to kako bi bila sigurna, kako bi spriječio da ih svijet zgazi. Svim je svojim srcem vjerovao da je dobar. Kao i svako istinsko čudovište.

Kisi.

************************************************************************************

Joe Hill – NOS4A2

preveo – Igor Rendić

Hangar7

PRIČA ZAVRŠAVA S NAMA – COLLEEN HOOVER

Vjerujem da sad već svima izlazi na uši kad objašnjavam da ne volim ljubiće baš pretjerano. Ne sve, ali većinu. Al kad mi netko napiše dobar ljubić, objavim to na sva zvona. Ne volim ih jer mi idu na živce nerealne situacije, drame i sudbinske ljubavi koje većinom rezultiraju time da ona ili on budu povrijeđeni, pa ih boli, pa se pomire, pa drame, pa se opet pomire i na kraju me samo boli glava i bljuje mi se.

Ali rekli su mi da ovo nije običan ljubić. Da je u pitanju teška tema. Da nije samo ljimunada i ljubakanje, nego je puno ozbiljnija priča.

Naravno da sam prvo pročitala autoričin tekst u kojem priča da je roman napisan na temelju iskustava njene majke, koja je proživjela zlostavljanje u braku i mama je čak dala svoj pristanak za to.

Mislila sam da je preda mnom teška tema, doduše zapakirana u ljubavni roman, ali kako je svi hvale, vjerojatno dobro obrađena. Nisam uvijek sretna kad imam pred sobom takve ozbiljne teme, ali slažem se da takve knjige treba pročitati, da ih treba doživjeti.

I onda dobijem ovo.

Prvo i osnovno, ovo je neozbiljno. Obrada teme je toliko loša da čak mislim da ju je izmislila. Dragi moji, zlostavljanje u braku i nasilje u obitelji NE izgleda tak. NI blizu. Ne tvrdim da znam iz prve ruke, ali vidjela sam na par bliskih primjera.

Nijedna žena koja doživi bilo kakvu vrstu nasilja se ne ponaša kao ove dvije kokoši u romanu.

I sad dalje nemojte čitati jer ima spoilera, ali bez njih jednostavno ne ide:

Počinje čak ok. Moglo bi proći pod zabavan roman za isključiti mozak da se nije probalo prodati pod obradu teške teme od koje se napravila sprdnja, a ne obrada.

Lilly Bloom upoznajemo u trenutku kad joj je umro otac i da bi se ispuhala, popne se na krov zgrade u kojoj doduše ne živi, ali gle, zgrada ima krov. Tamo upoznaje bogatog neurokirurga Rylea (Neurokirurga! Hej!) kojem je životni cilj biti najbolji u onom što radi, koji prezire brak i veze i sve što želi je jednonoćni seks jer smatra da više od toga predstavlja gnjavažu. Što je ok. No Lilly ne može pristati na to, jer s 23 godine već zna da to mora nekud vodit. Nema labavo. S 23 godine inače povjeruješ da lik neće vezu, to ti je razlog za zabrinutost. Ozbiljna si, zrela. Joj daj.

Priča koja se razmotava paralelno s ovom je ona iz Lillyne prošlosti kad je gledala kako joj otac zlostavlja mamu. Scene zlostavljanja su vjerojatno brutalne, ali opisane su – mlako. Tj ne scene, nego reakcije na njih. Nisam tu osjetila ni bijes ni tugu ni uznemirenost, trebalo je ih biti, ali sve je više manje – mlako. Zanimljivo je da je odnekud zaključila da stari neće mlatnuti i nju. Dok je jednom ipak ne mlatne, pa mora lagati u bolnici. Da priča bude nevjerojatnija, Lilly čita svoje stare dnevnike u kojima opisuje vezu s mladim beskućnikom Atlasom koji se useli u susjednu napuštenu kuću bez struje i grijanja, pa kad ga Lilly skuži, nosi mu hranu i deke i kod nje se tušira dok nema roditelja doma, gledaju tv, ovo, ono… Polako se zaljubljuju… ( Beskućnik? Onak, stvarno? )

Beskućnik je jer su ga starci izbacili van, tj mama. Mama naravno ima novog dečka. Dublje od toga ne znamo jer nam se ne objašnjava. No uglavnom, Lilly mu je spasila život, oni su si povezani, on ide u vojsku jer nema love ni mogućnosti za nekaj drugo dok mu ne uleti neki stric u Bostonu, pa Mr Perfect ipak ode.

Ušulja joj se su sobu za rođendan, pa ga stari prebije dok ga nađe s njom u krevetu.

Naravno, obje, i mama i Lilly lažu da su pale kad ih se šiva na hitnoj. Stari je gradonačelnik, ofkors. Treba mu pazit na karijeru.

Atlasa nakon prebijanja nema više, čovjek ispario.

Lilly ošla studirat, stari umro, mama odradila sprovod.

lilly naleti na Rylea.

Nakon te večeri, u kojoj se nije dogodilo ništ, (a bilo bi se da ga nisu zvali u bolnicu jer ni ova baš nije jako protiv one night stand) – nisu se vidjeli 6 mjeseci ili kolko. Lilly je kupila prostor za cvjećarnicu jer je odlučila pokrenuti vlastit biznis. To kad završiš faks, s 23 godine, imaš taman dovoljno iskustva i ušteđevine od tolko godina kaj si radila nakon faksa da si pokreneš biznis, jel.

No, uglavnom, stoji u praznom prostoru, još punom smeća i upada joj cura koja pita da li još traži zaposlenika. Jer je vani oglas. Koji btw nije za cvjećarnicu. Cura je naravno neurokirurgova sestra koja nema pojma tko je Lilly, a ima para na bacanje i dosadno joj je u životu, pa bi baš tak radila malo za neku random osobu kojoj je upala u prostor. Liily si sasvim prikladno odmah nakon upoznavanja sredi gležanj, tak da Allysa mora zvati brata doktora koji je baš sad tu u pubu prek puta s njenim mužem. Onak, dajte.

I onda ju on nemere zaboravit, pa u 3 dana od neću vezu ni brak dođe do toga da se oće ženit i klince i sve jer to tak inače ide. U 5 min se predomisliš oko stvari koja je inače bila tak jako bitna da 6 mjeseci nisu mogli prejti prek toga. Naravno da se lik pozove na večeru u novi restoran di se Lilly treba naći sa svojom mamom i naravno da je u restoranu Atlas! Točno onda kad ova ima prvi spoj s Ryanom i upoznaje ga s mamom! TOČNO baš u tom restoranu je lik btw i gazda.

Lilly nije našel prije nego TOČNO na taj dan! Daj, fak of. Btw našel ju je i prije , ali je bila s nekim likom,( moš mislit s 19 godina na faksu), i nije joj imal kaj ponudit, pa je otišel. Jer nekome ko ima 19 trebaš nudit stabilnost valjda. Sjećam se da me više manje zanimalo kak se smije i kaj ima u gaćama.

Ryan ima i mali problemčić. S vremena na vrijeme malo podivlja, pa se posle pravi da se ne sjeća. Obično mu pod rukom završi Lilly. Prince Charming Atlas joj zato uvali broj mobitela da ga može nazvat ako kaj bude. Lilly se zamozavarava i taj dio mi je jedini realan.

Allysa živi na cijelom katu jedne zgrade i sad joj je najbolja prijateljica.

Uglavnom, prvi put ju odalami jer si je pijan spekel ruku, drugi put ju baci niz štenge jer nađe Atlasov broj u mobitelu, a treći jer ima magnetić koji joj je dal Atlas kad je bila klinka. No, onda ju proba i silovati, pa ona ipak odluči da je dosta i stera ga van.

Inače zlostavljači nakon toga mirno pokupe svoje prnje pa odu na 3 meseca u Cambridge na specijalizaciju, pa je tak otišel i on. I nijednom se ne jave jer joj “daju prostora”.

Aha, da, naravno, otišla je k Atlasu. Zaključila da ne može ni k mami ni k Allysi, jer bi ju tam našel, pa je otišla ka Atlasu. (Prince Charming, ne). Jer nema nikog drugog, Ok. Prije toga, dok se jedva vuče jer krvari i treba šivanje, misli na to kak nesme u bolnicu di Ryle radi jer bi mu to uništilo karijeru. To je inače glavna briga dok si polusvjestan i krvav u nečijem autu.

Onda kad se već tak mudro sakrije kod Atlasa da ju muž ne nađe, drugi dan ode naravno u cvjećarnu. Ah…

I vrhunac!

Usput dok su ju obrađivali nakon kaj je pretučena joj otkriju i da je naravno trudna (šteta kaj nemam tu smajlije koji umiru od smeha). Naravno da je Atlas s njom, pa on jedini zna. I to 16 tjedana, ahahhaha. Jer ti ne skužiš 4 mjeseca da si trudan sam po sebi, pa je to šok. Ali dobro. Onda pošto je ovaj u Cambridgeu, a ona celo vreme kod njegove sestre, obači se u široko pa skriva, kao. Jer se to ne skuži. Onda tek uopće ispriča sestri kakav joj je brat.

Onda prvo hoće ipak njemu reći da je trudna, pa čeka dok se on ne vrati i misli da niko nebu skužil, a već je 5 i pol mjeseci prošlo. Ni njena mama nije skužila. Vlastita MAMA da ne skuži da si trudna skoro 6 mjeseci ( opet mi fale smajliji).

Onda se ovaj ranije vrne doma, pa se nekaj razgovaraju, pa ga opet izbaci van, onda ga dozove natrag jer je ipak to njegovo dijete, ali nije odlučila kaj bu s njih dva, i onda mu odluči saopćiti da hoće razvod NA PORODU! Tj nakon kaj rodi. Odmah nakon. Inače takve stvari saopćavaš na porodu, pogotovo kad si onakva nikakva. I zlostavljači inače to mirno prihvate. Svi su si sretni da se mogu suočit s posljedicama i neposlušnom ženom.

Ovaj samo kimne jer zna kaj je napravil. ALI! Odnekud izvede blistavi zaključak da ak je takav prema njoj, ne bude prema bebi, pa se ipak može družit s bebom. Vidi se da voli bebu. Problem s bijesom ima samo kad je Lilly pokraj. Ali djetetu nebu ništ napravil. Sad skrolajte gore di sam rekla da joj je stari i nju mlatnul.

Onak, majko mila, koje sranje. Ovo je ozbiljna tema. Nije zaslužila ovakvo neozbiljno sprdanje u formi ljubića. Aha, da – ofkors Atlas ostane u igri.

Zlostavljanje i nasilje u obitelji je daleko gore i ozbiljnije od ovih praznoglavih likova gore. Ima daleko gadnije posljedice i daleko ozbiljnije simptome ( Ima ih i tu, ali su banalizirani). Te žene nemaju bogate prijateljice na pomoći, vlastite nekretnine ni novac, a nerijetko su same s djetetom. Nemaju podršku obitelji ni razumnu mamu vrata do. Nemaju blisku osobu, nemaju sredstva za život i zapele su u začaranom krugu opstanka. I zlostavljači nisu dragi i poduzetni doktori koji znaju da imaju problem, pa prihvate da h se ostavlja jer su si dozvolili previše. To su ljudi koji kontroliraju, manipuliraju, straše i proganjaju. A žrtve su uvjerene u bezizlaznost vlastitog položaja.

Dakle, da – knjiga mi se nije svidjela. Jaaaako mi se nije svidjela. Čak sam joj smanjila ocjenu na dva. Likovi su plošni. Crno-bijelog je previše. A tolko nevjerojatnih podudarnosti koje su se dogodile bas onda kad (ne)treba nisam vidla otkad je Gospa igrala rukomet za Hrvatsku.

A tragedija je u tome da je možda mogla biti i zabavna da nije imala potrebu prodavati se ko ozbiljan roman.

Opet nema citata jer nemam živaca.

Kisi.