Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život – Marie Kondo ( ili kako sam napokon napravila red u stanu i u uredu)

IMG_20180801_105628_632Pročitala sam napokon tu famoznu Čaroliju pospremanja. Imam pik na tu knjižicu otkad je izašla, ali sam stalno slušala komentare da žena nije baš sva svoja, da ljubi pod u kući, zahtijeva da bacaš knjige… Pa sam većinom odustajala.  Ali očito sam sad bila u fazi kad sam to trebala pročitati jer već neko vrijeme spremam i čistim i bacam… Da, i knjige.

Marie savjetuje da se u pospremanje krene po kategorijama, a ne po prostorijama. Isto tako i da se prvo riješiš svega što “ne budi radost”, pa onda uhvatiš u koštac sa sortiranjem otpada i bacanjem. Tu je nisam baš poslušala, jer – imamo mali stan. Nemam kud prvo natrpati sve stvari iz ormara ili polica pa se onda pitati jel to budi radost ili ne.

Isto tako, savjetuje da se svakoj stvari posvetiš i pokušaš odrediti da li je to “radost” kategorija, ili ne. Ajmo bit realni: nemam ja vremena za to. Za većinu stvari nisam baš sigurna. Kod nas ionako ne postoji stručnjak tipa Marie koji bi nas usmjeravao – znači – imaš knjigu, pa se snađi. Osim toga, svi više manje imamo poslove, klince i 800 obaveza i nemam cijeli vikend da bi radila samo to, ili 3 sata za jednu ladicu. Zato i bacam stvari van iz stana već skoro 2 mjeseca.

I išla sam prostoriju po prostoriju i rješavala se smeća čim bi zakrčilo hodnik.

spark-joy

Ono što mi se stvarno svidjelo od njenog koncepta je zahvalnost. Zahvali svakoj stvari na svrsi koju je ispunila i pošalji dalje. Marie kaže da će se u tom slučaju sve te stvari nekako vratiti u nekom drugom obliku koji nam treba. Odnosno, bit svega je razmjena energije.

Ne, ne izuvam se iste sekunde kad uđem u stan, ne padam na tepih i ne kontempliram i ne zahvaljujem stanu što me čuva od kiše, hladnoće, vrućine i podržava ( mada bi možda i trebala, energija se uvijek vrati), jer… Nemam 10 min za to, obično se izuvam u hodu, vičem Prdeku da je mama doma, a dok se malo s njim pomazim već treba neku stotu stvar obavit. Ali jesam zahvalila u mislima stvarima koje sam bacila. Stvarno. Nisam luda i to mi sigurno neće naškodit.

Odjeće sam se rješila po principu:

  • za kad bum smršavila – van
  • za po doma ( stare –  ružne –  ofucane) – van
  • nemam pojma da to uopće imam – većinom van, osim ako nisam navukla na sebe i zaključila da je skroz ok
  • izašlo iz mode – van
  • nemam pojma zakaj sam to ikad kupila – van
  • dobila sam, ali ne sviđa mi se – van
  • to bi bilo super na nekom drugom – van

Ostalo ono kaj nosim jer mi se sviđa, dobro se osjećam, nije mi premalo i fakat nosim. I par stvari za uspomenu jer su mi drage. Sad mi je sinulo i da ima previše majica za teretanu, a pol ih čeka da smršavim. Pa je i to kategorija za van.

Prdekove stvari su izbačene van jedino u slučaju da su dobivene i više ne liče na ništ, u protivnom idu na sajam u prodaju.

Gospon muž je isto pobacal sve kaj više nije za pojavit se u javnosti.

I onda sam ostatak narolala u kutije i ladice. Dobila na prostoru. Preselila u ormare sve kaj se dalo – slike, albume, pribor za điđe, kozmetiku, još malo pa i usisavač ide isto u ormar.

Čarape… Eh, nakon kaj je propisno ispljuvala frkanje čarapa u kuglu i ja sam to čitala šokirana jer sam mislila kak je to baš super…. A ništ, na kraju sam ih odfrkala, složila po njenom i posložila u kutije. Sad vidim kaj nosim i pregledno je.

A nakon toga sam sredila dnevnu i kuhinju, osim Prdekovih igračka. Na to se bacam drugom prilikom. Kupaona je trenutno na redu, tu malo imam problema sa slaganjem… Ali budem ja i to.

I u pravu je žena da treba zahvaliti. Sve je to u nekom trenutku nečem služilo i sad ide dalje. I nebi vjerovali kolko smeća imate. Da idem sad opet radit ispočetka, garant bi našla još. A postoji i hrpa “Nisam sigurna” koja se iz dana u dan smanjuje. To je ona za koju ne znam jel “spark joy” kategorija ili ne.

1486449813-most-peaceful-destinations-in-india_700x350

Sve u svemu…

Rezultati:

  1. Iz našeg malo stana od 50-tak m2 izbacila sam cca 20 vreća smeća. Onih velikih od 120 L. 10 je bilo samo odjeće. Stare, za po doma, za smršaviti, za nemam pojma kaj. Prostor diše. Najozbiljnije.
  2. Svu odjeću sam složila na način koji Marie slaže svoju ilitiga rolanjem. I da , stvarno je urednije, preglednije, pametnije, ne gužva se i ima više prostora.
  3. Sve male kućanske aparate sam stavila u ormariće. Prije toga sam izbacila iz kuhinje hrpu suđa koje ne koristim i bila šokirana količinom izbačenog.
  4. Hodnik je uredan. Ne strše i vise razne jakne, torbice, kape, trenirke… Nema. Sve je u ormarima.
  5. Knjige su posložene, a nekih sam se stvarno rješila. Postoji kategorija – “Pročitala sam i nisam oduševljena”. Ne vidim razlog da to stoji na policama, znam da drugi put čitat neću, a uzima mi prostor i vjerojatno energiju.
  6. Znam točno di su mi stvari, sve je u ormarima i uvijek imam kaj za obuć 😉
  7. Lakše je čišćenje
  8. Prozori su mi i dalje zmazani jer još nisam došla do toga
  9. Nisam baš sve radila prema knjizi, nekih stvari se još nisam ni takla, ali stvar funkcionira
  10. Kozmetiku nisam bacila. Sve ćem ja to potrošit 😉
  11. Ne sjećam se uopće stvari koje sam bacila – očito mi ne trebaju
  12.  Ima cijelo poglavlje o čarapama 😉

 

I na kraju ostaje dobar osjećaj. Sredila sam po njenom i gaće i čarape i vješalice i torbe. Ima smisla. I već više od mjesec dana nije nered. U svakom slučaju, knjižicu preporučam jer ako ništa drugo – vjerujem da će vas potaknuti na promjene 🙂

Ovih dana nabacim i slikice da vidite kak to doma izgleda 🙂

Kisi.

*************************************************************************************

O Marie Kondo 

Goodreads ocjena:Čarolija pospremanja koja će vam promjeniti život

Ostale recenzije:  Organizirajte se                                                                                                                                       Bibliovca                                                                                                                                                   Čitaj me

Gdje kupiti: Mozaik knjiga

S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu – Gail Honeyman

IMG_20180727_110301_104“Hugely original, a funny and sad tale of a survivor who tackles the challenges of emotional reconnection with grave courage. Unmissable”

Sunday Express

Gospođica Oliphant ima 30 godina. Radi već 9 godina na istom radnom mjestu, u istoj tvrtci, svaki dan u isto vrijeme dolazi na posao, na ručak, u isto vrijeme odlazi s posla. Ima i svoju omiljenu trgovinu gdje kupuje pizzu i piće. Voli čitati, gledati dokumentarce i svaki dan u isto vrijeme odlazi na spavanje. Njeno izražavanje otkriva dobru izobrazbu, a ponašanje fine manire. Njena odjeća i cipele su dosadni i prilično ružnjikavi, ali praktični. Svake srijede telefonski razgovara s majkom. Eleanor Oliphant vodi dosadan, monoton, siguran život. U kojem je sve u apsolutno najboljem redu. Eleanor je u redu.

Osim što nije.

 

Petkom nakon posla kupuje 2 boce votke da bi preživjela vikend. Na radnom mjestu vrlo malo komunicira s kolegama. Preko vikenda ne prozbori nijednu riječ s drugim ljudskim bićem. Provede ga najčešće spavajući, misli utopljenih u alkoholu. U životu nije osjetila topao ljudski dodir. Srijeda i razgovori s majkom su mučni. Otkrivaju svašta, ali ne i normalan, topao odnos majke i kćeri. Da, mama je mama, ali s ovom nešto opasno nije u redu. Zbog nečeg što je mama učinila kad je Eleanor bila mala, ona je sad u zatvoru, a Eleanor emocionalno hendikepirana i prestrašena. Votka služi da joj uspomene ne isplivaju na površinu. Eleanor samo misli da je u redu.

Eleanor

U nekom trenutku Eleanor je pomislila je da bi se njenoj majci svidjelo kad bi se udala. Čak je našla i potencijalnog supruga. Sad samo treba njega nekako obavjestiti da je on taj… I mama bi sigurno bila zadovoljna. Naravno, kad bi budući Eleanorin suprug odgovarao kriterijima. Bez mane.

I onda… Negdje usput, uz projekt istraživanja svog budućeg supruga koji joj neko vrijeme okupira svu pažnju, Eleanor je pokrenula kotačiće života. Isto tako usput, doslovno nesvjesno, upala je u jedno nenajavljeno prijateljstvo i nekoliko prilično dobrih društvenih događaja u kojima je iznova otkrivala sebe i sasvim nehotice uspostavila nekoliko lijepih odnosa. Nesvjesno i ne znajući, djelujući iz neke samo njoj shvatljive logike i dobrog srca, Eleanor se polako otvara, njena nutrina izlazi na površinu i otkriva što sve i do koje mjere s njom nije u redu…

eleanor2

Ovo je priča o usamljenosti. O ljudskoj hrabrosti. O nježnom prijateljstvu i ljubavi koja liječi. O mentalnim problemima i traumama. O životu.

Eleanor je jedna topla, ali usamljena i prestrašena tužna dušica koja je na svoja pleća stavila preteški teret. Imala je sreću u zadnji čas naletjeti na nekoga tko joj je i ne znajući taj teret pomogao nositi.  A što s onima koji cijeli život ostanu sami, noseći se s problemima, mislima i traumama čiji teret nitko ne treba nositi sam?

Davno sam naučila ne osuđivati ljude koji nam se svima čine “čudni”, “neuklopljeni”, “jadni”. Svi oni imaju neku svoju priču, a neke su toliko teške da im je mjesto kod stručnjaka, a ne na ulici s bocom alkohola.

Eleanor je u redu. Sad stvarno je. Imala je sreće.

I iako vam se možda čini malo teška i mračna, ova knjiga to zapravo uopće nije. Na bezbroj mjesta me nasmijala i podigla, a na drugih bezbroj dirnula i rasplakala. I dok sam kroz stranice upoznavala Eleanor, dok sam gledala kako se nosi sama sa sobom, dok me vodila kroz svoju priču i sve stanice koje je morala proći da bi si dopustila da bude svoja, shvatila sam da svi mi zapravo nosimo u sebi jednu Eleanor. Jednu malu uplašenu Eleanor i onu jednu veliku koja pokušava zatomiti ovu malu. A zapravo, ono što trebamo je zagrliti tu malu verziju sebe, utopliti je i ohrabriti, obrisati suze i reći da će sve biti u redu. Jer, hoće.

Topla preporuka. Jedna od onih knjiga nakon koje imate o čemu razmišljati 🙂

Kisi

 

*************************************************************************************

O Gail Honeyman

Goodreads ocjena: Eleanor Oliphant is completely fine

Ostale recenzije: Čitaj knjigu                                                                                                                                             Bibliovca                                                                                                                                                  Najbolje knjige

Gdje kupiti: Znanje

*************************************************************************************

 

Ariana Franklin – Gospodarica smrti

20180615_110125

” I još je nešto novo. Umjesto drevnog, zamršenog, naslijeđenog zakona prema kojem svaki barun ili velikaš ili gospodar zamka može izreći kaznu svojim prijestupnicima, objesiti ih ovisno o vlastitu nahođenju, Henrik II Engleskoj je podario sustav koji je uređen i jedinstven te se provodi u cijelom kraljevstvu. Zove se Opći zakon.”

Engleska, Cambridge. 1171 godina. Jedno dijete ubijeno, troje nestalo. Bijesni građani za zločine optužuju Židove. Iz neznanja i straha zbog toga će stradati jedna nevina obitelj.

Henrik II nastoji stati na kraj posvemašnjem ludilu (više iz straha za svoju riznicu nego ljudske živote) i pronaći pravog ubojicu…

I tako zadatak dobiva Simon Napuljski – Židov poznat po svojim detektivskim vještinama. A u njegovoj pratnji stiže Adelia Aguilar, doktorica za mrtve. Žena. Liječnica. Neudana. U dvanaestom stoljeću. I jedan Saracen. Sve to u kršćanskoj Engleskoj. U doba kad svaki član te male grupe nosi glavu u torbi.

Ovo nije samo krimić. Ovo je vjerno predočena slika neukosti i gluposti ljudskih umova srednjeg vijeka. Oprostite mi, ali ne znam kako bih drugačije nazvala procjenjivanje ljudskog bića prema tome kojoj vjeri i rasi pripada, a još manje kad to radiš bez mozga, zato jer su ti rekli. Pa su Židovi pokvareni, zli i lažljivi, ali svejedno se od njih novac posuđuje kako tko stigne. Saracen je bezbožnik, heretik i vjerojatno će završiti u paklu, ali ako netko razglasi da je i liječnik, onda je red čekanja do preksutra jer, gle čuda – relikvije svetaca i molitve ne pomažu protiv bakterija, virusa i prijeloma.

Ovo je i triler. I to prilično dobar. I povijesna kronika. I feministički manifest. I lekcija o ravnopravnosti. Studija patologije ljudskog uma. Opis početaka razvoja medicine i forenzike.

 

“Rowley je pognuo golemu glavu kao da čeka goruću žeravicu. – Hakim me nije krivio. Ni riječ nije rekao, čak ni poslije kada smo našli… ono što smo našli. Ubayd mu je sve objasnio, rekao je starcu da nisam kriv, ali ovih posljednjih godina ja dobro znam tko je krivac. Vidite, bili su moja odgovornost. Moji taoci.”

 

Također je i upozorenje na opasnost. Onakvu kakva prijeti kod netolerancije i slijepog vjerovanja da je samo tvoja istina prava. Takva istina zbog nedostatka zdravog razuma ubija djecu.

Razdoblje srednjeg vijeka je temeljito istraženo, radnja napeta i zanimljiva, likovi uvjerljivi i razrađeni.

Ipak, ovo vam ne preporučujem ako imate dijete. Posebno ne preporučujem ako je još maleno. Prije nego sam postala mama, nisam na ovakve teme reagirala emotivno na toliko načina. Sa zgražanjem i ljutnjom da, ali ne i s užasom i suzama. Ne u tolikoj mjeri.  Ako među vama ima vizualnih tipova, posebno onih koji prožive scenu kao njen dio, možda da ovakvo štivo ostavite za neke kasnije godine. Gospodarica smrti je na trenutke mučna za čitanje.

Fascinantna je, naravno, također. Posebno opisi rane forenzike i otkrivanja tragova u vremenu bez tehnologije, bez priručnika koji su tek trebali biti napisani, bez pomoći vlasti i/ili čuvara zakona.

Dva su svijeta suprotstavljena u ovom romanu. Dvije razine svijesti koje su toliko različite da se ponekad čini da ne mogu postojati u isto vrijeme, a opet… Prisiljene su surađivati u obostranom interesu i prevazići nametnuta vjerovanja.

Jedan od njih – svijet srednjovjekovne Engleske –  pod čvrstom je čizmom crkvenih učenja, tj svega onoga što se tadašnjoj neukoj masi nametalo kao crkveni nauk. Ispod toga se obično nalazilo leglo spletki, laži i prevara. To je također svijet koji ženu predstavlja kao drugotnu,  koji joj ne priznaje drugu ulogu osim supruge ili redovnice. Svijet koji napredak znanosti opisuje kao vražje djelo.

Ipak, i u tom svijetu, čak i u tom vremenu, postoje oni koji vide širu sliku, oni koji su spremni za veće dobro napustiti nametnuta mišljenja i dopustiti sebi širinu razumijevanja i prihvaćanja, uporabu vlastitog uma. Oni koji su u stanju odbaciti predrasude.

Postoji i protuteža zatvorenosti i neukosti engleskog puka – Italija – Salerno. Svijet iz kojeg dolazi Adelia, svijet je napretka, svijet znanosti, postignuća, istraživanja. Nije bez predrasuda, ali one su prevaziđene u korist razvoja i znanja. Svijet u kojem nije nimalo čudno što je žena liječnica, neudana, obrazovana. Žena koja ima svoje mjesto na akademskoj ljestvici, čija otkrića se priznaju i nagrađuju.

 

“Nikada još nije odbila napraviti obdukcijski oregled, pa neće odbiti ni sada. Zato je i došla. Gordinus je rekao: ” Ne šaljem te na ovaj zadatak sa Simonom Napuljskim zato što si jedina liječnica za mrtve koja govori engleski, već zato što si najbolja.” Odvratila je: “Znam to, ali ne želim ići.”

Ali, morala je. Tako je zapovjedio kralj Sicilije.”

 

Iz takvog okruženja Adelia dolazi u zemlju gdje ne smije pokazati što je, da je školovana, da posjeduje inteligenciju i ima vlastito mišljenje. Ipak, izdajući se za liječnikovu pomoćnicu, zajedno sa Simonom Napuljskim dolazi pomoći rješiti slučaj ubijene djece. Ako ste ikad gledali Navy CSI, ona bi bila nešto poput Abby 🙂 Posebno pomno mora skrivati da je liječnica za mrtve. Žena patolog forenzičar u dvanaestom stoljeću – to je nezamislivo, ali je zato itekako izgledna optužba za vještičarenje, ako glas o tome što radi dođe do krivih ušiju.

Nekoliko ljudi ipak zna zašto je ta mala čudna skupina došla u Cambridge.

Gvardijana Goeffreya Adelia je kupila svojom prvom ikad izvedenom operacijom, kojom mu je spasila život. On je također jedan među nekolicinom duša koji znaju tko i što je ona. Zna to i Gyltha, gvardijanova ljubavnica i domaćica, žena koja se izborila za rijetku povlasticu – da se brine sama za sebe. Tu je i Ulf, Gylthin ( i gvardijanov) unuk, dijete koje pokazuje zavidnu razinu inteligencije i postaje nezamjenjiva pomoć Adelijinoj istrazi. Kao i Gyltha. Inteligencija običnog puka čini se daleko korisnija nego sva praznovjerja plemićkog staleža.

 

“Dopuštenje da obavi tako osjetljivu obdukciju u nazadnom engleskom gradu u kojem bi, otkriju li je, mogla biti i kamenovana, već je samo po sebi bilo pravo čudo za koje se Simon Napuljski morao žestoko pomučiti. Gvardijan ga se nećkao dati, zgrožen činjenicom da je žena spremna prihvatiti taj posao i plašeći se posljedica dozna li se da je tuđinka zabadala nos i prčkala po sirotim leševima.”

 

Hoće li to Ulfa dovesti u opasnost? I što ako Adelia ne uspije posložiti kockice na vrijeme? Tko je djecoubojica i iz kakvih bolesnih pobuda pomračenog uma djeluje?

Adelia će na ovom putovanju otkriti sebe. Potvrditi se. Pristati na neke žrtve, druge odbiti. Ali na kraju, kad je pravda zadovoljena, kad su glasovi utišani, kad se raspadne kula od karata koju su mnogi gradili, ostaje svoja. I zato vjerujem da će se mnoge od vas pronaću u nekom aspektu Adelijinog lika.

 

“Sjedeći u ovoj sobi navrh kule, krivila je tu negdašnju sebe za najobičniju, glupu neukost. “Nisi imala pojma. Nisi znala za ovo divljanje koje te tjera da izgubiš zdrav razum i moć rasuđivanja. Ali moraš rasuđivati, ženo, rasuđuj.”

 

Feministica u meni je na trenutke mrzila srednjovjekovno zatiranje ženske ravnopravnosti, nijekanje inteligencije i doslovno gaženje svega što žena može biti osim supruge, majke i sluškinje. Međutim, u cijeloj priči svjedočimo onome čemu svako živo biće teži – da bude ono što jest. Žena ili muškarac, liječnica ili svećenik ili lovac na jegulje, nebitno, koliko god teško – pouka je uvijek ista- ne odustaj.

Iako ova knjiga nije nova, meni je u ruke došla tek sad. Nerado priznajem, u zadnjih par godina malo sam zapostavila knjige.  Zato sad pokušavam nadoknadit, što znači da ću Eleanor Oliphant npr. vjerojatno pročitati cca 2022, a u međuvremenu bi moglo biti još ovakvih zaostataka i knjiga koje nitko ne čita jer nisu razvikane 🙂

Neću joj dati peticu jer joj još fali malo onog nečeg, ali svakako bi je preporučila. To je meni štivo za plažu. Ionako rijetko čitam ljubiće.

I da, priznajem, privukla me naslovnica 🙂

*************************************************************************************

Goodreads ocjena: Gospodarica smrti

Ostale recenzije: Imaginarij                                                                                                                                                Mačak u knjigama

Gdje kupiti: Mozaik knjiga

 

 

*****

  • Adelia Aguilar je glavni lik još nekoliko romana. Nakon prvog slučaja, Adelia u službi engleskog kralj nastavlja biti dio kriminalističkih istraga, što će vjerujem razveseliti sve ljubitelje ovakvih mozgalica
  • Ariana Franklin je pseudonim brianske autorice Diane Norman. Kao bivša novinarka, Diana je napisala nekoliko priznatih biografskih i povijesnih romana.

Katherine Arden – Medvjed i Slavuj

IMG_20180510_111313_151

” Uđi, Vasja”, reče Morozko. “Hladno je.”

 

Još nikad nisam napisala recenziju knjige. Poneke osvrte s vremena na vrijeme. Bilješku samoj sebi ponekad. Kratke zabilješke na papiriću koje sam ostavljala unutar stranica, ali to ne baš često.

Nisam ni pisac ni književni kritičar, nemam namjeru raščlanjivati ni proučavati nečiji književni izraz, ne želim ulaziti u te neke sfere koje nisu moja domena. Ali sam upravo pročitala knjigu koja me nakon dugo vremena ostavila bez teksta. I nakon posljednje stranice, kad sam zaklopila korice, i dalje sam bila ko u polusnu. Samo me pravodobno nađena informacija da se radi o trilogiji spasila od one neke tuge koja te prožme kad zaklopiš knjigu, kad znaš da je gotovo i moraš natrag u stvarnost. Jedva čekam nastavak. Naručila bi ga na engleskom, ali se suzdržavam jer je hrvatski prijevod toliko dobar da nema smisla.

Kao klinka, dobila sam od tate Uralske bajke Petra Preradovića Bažova. Još ih imam. Knjiga je stara. Jaaako stara. Izdana je 1947, i sad razmišljam kome da je dam da je spasi jer se počela raspadati. Uz nju sam ušla u svijet mitova i legendi uralskog folklora. Nije povezana puno s Medvjedom i Slavujem, drukčija je to magija, ali sjećam se istog tog osjećaja ushićenosti i iščekivanja, kad čitaš i više nisi tu u stvarnom vremenu, dio si tog fantastičnog svijeta pradavnih bića u doba kad su ljudi štovali, vjerovali i održavali na životu demone, bogove, čuvare šume i zaštitnike kućnih ognjišta, kad je čarolija bila opipljiva…

puskin

 

Morozko, Mraz, Karačun, Mrazni đavao, biće koje nosi još mnoga imena, jednako je kralj zime i Smrt sama. Iako sad tek nešto više od sjene kraj ognjišta ljudi gdje je nekoć bio gost, još je jednako stvaran. Nositelj pradavnih moći, rođen iz potrebe ljudi, ponekad zaštitnik, a ponekad Smrt. Zna to i Marina Ivanovna,udana za Pjotra Vladimiroviča, gospodara hladne Lesnaje Zemlje na sjeveru Rusije. Dogovoreni brakovi su način da se ženu ponekad “spasi” od nje same, ponekad je se riješi kad postane opasnost ili smetnja, a ponekad političko rješenje državnog pitanja. Razlozi za brak su mnogi, ali ljubav nije na listi prioriteta. Ipak, u ovom braku ljubavi ne nedostaje. Pjotr i Marina voljeli su se, održavali domaćinstvo, zajedno odgajali djecu koju su duboko voljeli, zajedno se nosili s hladnim zimskim noćima.

Kad je od Avdotje Mihailovne – svoje stare dadilje koja je zajedno s njom sada odgajala i njezinu djecu – zatražila skasku o Mrazu, Morozku, kralju zime, Marina je znala da je trudna. Znala je i da nosi djevojčicu, čedo koje je priželjkivala, djevušku kakva joj je mati bila. Znala je da je mora donijeti na svijet, a znala je i cijenu koju mora platiti. Shvatila je te večeri to i stara Dunja. Dunja je istinski voljela Marinu, pa  ju je isprva pokušala nagovoriti da se djeteta riješi za dobrobit ostalo četvero djece, ali Marina je odlučila. Ni Pjotr, ni Dunja tu nisu mogli ništa.

Jedne hladne večeri na izmaku godine, svijet je ugledala Vasilisa Petrovna. Njena majka je dočekala da je vidi i izdahnula. Dunja je nakon njene smrti davala sve od sebe da djeci zamjeni majku. I dalje je pripovjedala o Žar ptici, o babi Jagi, o Ivanu i sivom vuku, Finistu, jasnom sokolu … Obitelj je funkcionirala.

Ali Vasja je divlji, neukrotiv duh. Zelenih prodornih očiju, u kojima oni koji znaju ponešto o magiji vide natruhe njenog porijekla, iako ona sama ne zna odakle potječe jer niti je upoznala svoju majku, a kamoli baku… Vitka je i žilava, pravo dijete šume, vode, livada… Izbjegava dosadne kućanske poslove, bježi u gvozd i nema je dok već ne padne noć, trči livadama, druži se s konjima, razgovara s rusalkom i vodjanojem, lesovikom, domovojem, vazilom i ostalim magićnim bićima iz gvozda i kuće, uvijek razbarušena, blatna i mokra od jurcanja okolo.

vazila

Vasja je jedina koja vidi bića iz Dunjinih priča. Ostali svijet ih poštuje, nekih se i boje, njeguju stare navade i ostavljaju darove za kućne duhove, ali ih ne vide. Nitko osim Vasje.

vazila2

Lesnaja Zemlja je mjesto sraza kršćanstva i drevnih magičnih bića, Černoboga, Babe Jage, Žar ptice. Ljudi su pomirili te dvije suprotnosti i doveli ih u sklad. Odlaze u crkvu i mole se kršćanskom bogu dok na kućnim ognjištima u isto vrijeme ostavljaju hranu za domovoja, duha ognjišta – a u stajama za vazilu, duha konja. Kuće su zaštićene, zime hladne i duge, noći tamne i beskonačne, ali nitko ne umire od gladi. S proljećem se budi i oporavlja i zemlja i ljudi.

No, Pjotr Vladimirovič jedne zime krene u Moskvu. Vasja je rasla i bila sve neobuzdanija, pa je obitelj odlučila da je vrijeme za novu ženu, da djeca opet imaju majku. Pjotr se iz Moskve vratio s novom suprugom…

Nova gospodarica, Ana Ivanovna, cijeli život misli da je prokleta. Najdublju želju, odlazak u konvent, zanijekali su joj i udali je. Ana je obdarena istim darom kao i Vasja, ali ona to smatra prokletstvom. Kršćanka je i bogobojazna, uvjerena da vidi samog vraga, niječe stare bogove i živi u stalnom strahu. Polako, ali sigurno, tone u ludilo. Stalno ljuta i stalno u molitvi, spas traži među hladnim zidovima crkve jer jedino tamo nalazi tišinu. Umjesto da u Vasji pronađe saveznicu, Ana je mrzi i prezire.

No, ipak, Vasja nastoji biti dobra kćer, iako izbjegava Anu koliko je moguće, ali kad je nitko ne vidi i dalje jurca šumom i drumom i provodi vrijeme sa svojim magičnim prijateljima.  Dunja nastoji sve održati donekle u skladu.

Sve dok se u Lesnaji Zemlji ne pojavi pop Konstantin. Iako je protiv svoje volje poslan na hladni sjever, Konstantin je odlučan “spasiti” čeljad ovog kraja. Natjerati narod da zaboravi stare navade i u strahu od njegovog, jedinog pravog boga, krene za njim poput janjadi na klanje.

konstantin

Lijep poput božanstva, u stanju svojim propovjedima probratiti mase, Konstantin je rob vlastitog ega i ambicije. I dok uspije usaditi strah u svaku dušu Lesnaje Zemlje, Vasja ga gleda ravno u oči i ne boji se. I ne pokorava. Ne spušta glavu pred njim i zbog toga ga izbacuje iz ravnoteže, uzdrma mu svijet i on ne zna kako se s tim nositi…

Zima je sve okrutnija, životi se gase, djeca umiru od gladi i studeni, ljudi su u strahu… Ali čini se da nitko ne shvaća potpuno kolika je opasnost. Osim Vasje, a upravo nju krive za sve nevolje.

rusalka

Međutim, Vasja još ne zna što je naumila Ana Ivanovna, koja u pokušaju da spasi svoju dušu od paklenog ognja ne preza ni pred čim… Ne zna što za nju u ime njenog oca čuva stara Dunja i s kim se zbog toga prepire u snovima. Ne zna što je sve u srcu popa Konstantina i do čega će to dovesti. Ali zna da mora uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, inaće neće preživjeti.

U gvozdu se Medvjed budi i jača, stare skaske postaju stvarnost, zaštitnici ognjišta i sela slabe i drevna opasnost se ponovno diže,  a Vasja je stavljena pred izbor koji ne želi.  Svaka opcija je zatvor. A Vasja je rođena da bude slobodna…

solovej

 

 

Ovo je knjiga za nas koji nikad nismo prestali vjerovati u bajke. Za sve koji su odrasli na Pričama iz davnina, za one koji su stanju izgubiti se u stranicama i postati nesvjesni svijeta oko sebe, koji s lakoćom prelaze granicu u neke druge svjetove i s mukom se vraćaju natrag. Za sve nas koji čeznemo za nekom davnom magijom i nije nas teško uvjeriti da je svijet čarolija nadomak ruke, jednako živ i stvaran i jednako izazovan kao i u doba kad su se kraj peći usred zime pričale skaske.

Ovo je knjiga za sve koji su u nedoumici da li i kako slijediti vlastiti put ili se povinovati onome što nam društvo nameće kao prihvatljivo, za sve koji su drugačiji od prihvatljivog i kojima se uporno nameće uloga koju ne žele i ne mogu prihvatiti, za sve koji se lome između odustajanja i prkosnog ostajanja pri svome po cijenu izopćavanja i samoće…

Ovo je priča o ljubavi i žrtvi, neizrecivim tugama i nemjerljivim radostima, o zimi i vatri, o vjerovanju i zajedništvu, a najviše o učenju o sebi samom.

Medvjed i Slavuj možda jest bajka, ali nijedna bajka nije “samo” bajka. Svaka u sebi nosi mnogo više od onog što se na prvi pogled vidi. Ova je prikaz Rusije u doba Atiline horde, crtica iz vremena prije carske Rusije. Ujedno je i sve stare slavenske bajke u jednoj, ali i ponešto od onih modernijih. Neka je svatko shvati kako god misli da treba. Ali ako ste od onih koji čitajući žive s likovima na sranicama, Katherine Arden je uspjela napisati bajku koja slobodno može stati uz bok onima u starim narodnim predajama ruskog sjevera. Jednako lijepa i jednako užasna, alegorijska i stvarna, kritična, poučna i predivna.

U ono malo recenzija koje sam uspjela pročitati, većinom se preporučuje čitati je zimi… Ali jamčim da ni u svibnju ne gubi na magičnosti, ni na ljepoti.

Imam Mitopejino izdanje. Prijevod i tvrde korice i kutija. Iako vjerujem da original na engleskom ne zvuči ništa manje lijepo, ovo na hrvatskom me oborilo s nogu. Ovo je knjiga koju se nadam ostaviti u nasljeđe svom djetetu. Jedna od onih za koju se nadam da će prelaziti s koljena na koljeno. I za koju sam sigurna da će u njoj uživati svi koji je uzmu u ruke.

Čitanje knjiga – kak to većinom izgleda

IMG_20180507_130658_659

Čarape sam dobila od frendice, pa nemam pojma di ih je kupila – ali lajkam 🙂 A Šefica je Šefica, nemam kaj puno za dodat.

 

Knjige jesam sliknula, ali… Strpit ćemo se još malkice jer s tim imam neke druge planove, a ne tiču se čarapa 🙂

I da, čitala sam cijeli vikend. Malo je falilo da opet uz knjigu dočekam jutro, a samo me to kaj Prdeka ne zanima ko je do kolko bil budan spriječilo da ne pročitam cijelu knjigu u jednoj noći. (cca 350 stranica. Nije strašno. Čitala sam ja i više.) Mada mi malo fali to. Znala sam ja i žicu frkat do 6 ujutro, a ako bi gospon muž radijo noćnu, nije bilo teorije da odem spavat.

Sad baš nije tak jer moraš po danu funkcionirati, ali svejedno mi se tu i tam zalomi da je već 2 ujutro, a ja bi još samo jedno poglavlje nakon već 10 takvih “još jedno poglavlje”. I onda se moram natjerat u krpe dok je još kolko tolko pristojna ura. Pa još “samo 5 min” čitam recenzije, istražujem likove i tak.

Oće to ponekad. Bila sam tak mjesecima opsjednuta Tudorima. Nije serija kriva, nisam ju ni gledala baš. Philippa Gregory i njezine žemskinje u Tudorskoj Engleskoj. I još malo prije i malo posle toga. Išlo je dotle da sam si crtala porodično stablo da si pojasnim ko je kome kaj i u koje doba. Nije me još skroz pustilo, a oće se pojačat svaki put dok nabasam na neku novu knjigu.

Dok sam čitala Anne Rice, usput sam pročitala sve kaj se dalo o vampirima, a posle Lestata sam haračila po Egipatskoj mitologiji. Ofkors, prije toga sam zbog Stokerovog Drakule proučila sve oko balkanskih legendi o vampirima i sličnim stvorenjima koja su se znala spominjati na našim prostorima, a bilo ih je.

U vrijeme dok me držala Ivana Brlić Mažuranić nije bilo interneta i još sam bila klinka. Zato mi je sad palo na pamet da je slavenska mitologija jedan dobar istraživački projekt za ovakve ko ja. Je, ima veze s trenutnim štivom. Ček još koji dan 🙂

LOTR manija je kod mene počela puno prije nego je nekom palo na pamet da snimi film (koji sam jedva dočekala, mada u neku ruku i sa strahom) i puno prije nego je većina populacije uopće doznala za nekakvog Tolkiena. Rezultat opsesije je moja vjenčanica, jedna skupo plaćena društvena igra, sve kaj je ikad prevedeno od Tolkienovog opusa + par stvari na engleskom, utjecaji se vide i na điđama, a kak nisam mogla kopati po povijesti jer je to skoro pa čisti fantasy, proučavala sam vilenjačko pismo i Silmarillion.

Nije to tak svaki put.  Ima knjiga kad jednostavno nejde. Ima dana kad nejde s čitanjem, ali najčešće ispadne da je štivo loše. Ima i takvih kad umreš od dosade na prvih stotinjak stranica, a onda ti je posle drago kad pročitaš do kraja jer ispadne super i još više super.

Ima knjiga za koje je prerano. Koje ti se tek nakon par godina uvuku pod kožu. Ima i onih koje kupiš jer je voliš autora, a ne legne ti, pa ko i svaki zagriženi fan nećeš priznati 🙂

Ali kad me preuzme, gotovo je. To su te koje čitam cijelu noć i onda obavim kaj treba, cijeli dan sam si ko u magli i jedva čekam večer da nastavim. Ali te su zapravo najgore jer jednom kad je kraj, danisam si malo izgubljena i skoro pa u depresiji. Nek se javi taj koem bar jednom nije bilo tak. Imaš osjećaš ko da baš ne spadaš potpuno tu, pa te stvarni svijet iritira jer se trenutno baš ne uklapaš. I tak danima pomalo dolaziš sebi. Malo sam čak i očajna. To ko kad prekineš s dečkom. Misliš da nikad više takve ljubavi ( ah, jbg, niko nije imun na to 😛 ) Ista stvar. Nikad više takve knjige, i kaj da sad čitam kad je kraj :/

Neke onda pročitam 2-3-4-5 put, i ne nije mi dosadno. Ja sam od onih koji prvo čitaju kraj. Pa su moguća 2 ishoda – da iz sažetka i zadnjih par stranica skužim o čemu se radi i onda čitam samo zato da vidim kak je do toga došlo (isto tak volim kad mi neko prepriča film – zato mi je samo još zanimljivije), ili ne skužim apsolutno ništ i onda idem čitat da vidim kak je do toga došlo. 😀

Nisam ja kriva. Imam taj neki poremećaj. I ne znam kolko dugo bu me držalo ovo postovanje o knjigama, al zasad ste osuđeni na te i takve sadržaje 😛

Pokušavam zapravo dočarati kak je to kad se izgubiš u priči. Ne znam jel uspijevam. Ali trudim se.

Kisi.

 

 

 

Posuđivanje knjiga. Mission impossible.

IMG_20180504_105828_092

Čarapise sam si obula različite, kad već nemam kaj suvislo slikavat, bar da bude interesantno 🙂  I zato jer mogu. Knjiga ima hrpu. Bookdepository i Profil i Znanje i svašta. I bookmarkova i čokolade i kave i svjećica. 

 

Kad smo kod knjiga…. Da, opet.  Mislila sam si malo. Ona neka davna želja da bi si ja imala knjižnicu, pa posuđivala knjige – to se s vremenom pretvorilo u želju da otvorim knjižaru, a ne knjižnicu, a razlog je zapravo jednostavan. Knjižnica posuđuje knjige. Ako je moja, to znači da ja posuđujem knjige. A to nejde.

A nejde jer bi imala sve skupa možda 5 ljudi koji bi posuđivali, a za to se ne isplati legalizirati posuđivanje knjiga. Ne, nebi imala 5 ljudi jer niko nije zainteresiran za posudit knjigu. Imala bi tih 5 ljudi jer sam samo njima u stanju povjeriti knjigu da si ju odnesu doma o.O Je, znam, malo je uvrnuto, ali tak je.

Imam fobiju od nevraćanja knjiga otkad mi ih je par nestalo. A nije da i prije nisam bila ljubomorna, samo nisam imala traume. A onda su neki ljudi tvrdili da su vratili, a kod mene je nema. Čula sam i inače za slučajeve amnezije kad su ljudi uvjereni da su ti vratili, a čak i za neke koji su za posuđene knjige bili uvjereni da su njihove. Jedna mi je frendica napisala da knjigama udara žigić da može dokazat da su njene. U duhu psihopatologije oko mojih problema s posuđivanjem knjiga, razmišljam da napravim to isto. Međutim, to isto ne znači da bum ikaj posudila (osim ovih 5), samo mi je fora kad znam da imaju dokaz da su moje.

Naravno da sam za da postoji po jedna knjižnica na svakom ćošku i da je polica s knjigama u svakoj malo pristojnijoj birtiji i da bi bilo genijalno kad bi što više ljudi čitalo ( Jer mi je već zlo od raznih izgovora tipa – pa pogledal bum film. Sam ti gledaj. Nemaš pojma kaj propuštaš, al nije ni bitno jer ionak nisi u stanju shvatiti.) I oni ormarići po cesti su mi super di možeš zamjenit knjigu za neku drugu i to bi klincima najrađe napravila. Je, al sve to dok nisu u pitanju moje knjige. Ne možem. Jednostavno nejde.

Postoji par ljudi (ovih 5) kojima vjerujem i kojima posudim knjigu jer znam da se prema njoj odnose isto ko i ja i nebudu nestali s njom u vidu magle, a to mi je bitno. Recimo ovak, da vam bude jasnije:

– ako ti posudim 5000 eura, zbrišeš s njima i ne vratiš – ljuta sam, kunem ti sve po spisku, tužim policiji, ofkors da oću svoje pare natrag. Onda mi vratiš dio, ostatak se s godinama pozaboravlja, nismo si više baš najbolji, ali pozdravljamo se u gradu. Jbg, preživi se. (Nemam namjeru nikome posuđivati 5000 eura. 50 kn možda i to samo ako smo si dobri)

– ako ti posudim knjigu, ne vratiš tjednima (osim ako nisi među ovih 5), zovem, šaljem poruke, stojim ti ispred ulaza u zgradu svako jutro i svaku večer. Znam di živiš i di se krećeš. Policiji te nebrem prijavit, al mogu ti ostavljat psihopatske poruke po svim chatovima, u poštanskom sandučiću, možda naletiš na kokošje noge, perje, trula jaja ili čudne znakove kredom, frendovi te počnu izbjegavati, svugde me vidiš, sanjaš me, ne jedeš, ne spavaš…. Pa vratiš knjigu. I onda ako vidim na njoj neke fleke, strgane korice, uši ili slične znakove nepažnje ili iživljavanja nad knjigom – lomim ti i noge i ruke, a pitanje dal buš ikad više videl familiju jer….

Nadam se da je jasno. Pa mislim da bi zato meni bilo jako teško, ako ne i nemoguće voditi knjižnicu. Vrlo vjerojatno nebi spala jer bi razvila paranoju od nevraćanja knjiga. Šuljala se za ljudima da vidim di su doma. Pisala si točno kakve ko navike ima i onda zvala prije nego me uopće stignu nazvati za produživanje. Imala dnevnik kretanja. Stokeriranje bi razvila do savršenstva. Na kraju bi odustala i otvorila dektetivsku agenciju za vraćanje nevraćenih i/ili izgubljenih knjiga i hodala za ljudima po gradu… nije da bi me iko plaćal, i sjedište bi najvjerojatnije bilo u kakvoj instituciji, ali gledajte. Sve u rok službe.  (A kaj je najgore, mi redovito kasnimo u knjižnicu s vraćanjem Prdekovih knjiga jer redovito zaboravimo da su prošla 3 tjedna. U svoju obranu imam za reći da ih vraćamo u istom stanju u kakvom smo ih posudili, a ponekad ih i popravimo. Jadne te žene u knjižnici.)

Pa, u tom smislu, ako ikad otvorim nekaj, to bu bila vjerojatno onda knjižara kao takva. S popratnim sadržajima. Ne velim da s tim isto nemam problem. Ali barem onda knjigu prodaš, odnosno pređe u vlasništvo nekom drugom i imaš još koji takav primjerak u dućanu da baš ne cviliš jer je knjiga otišla pa-pa. (Imala sam ideju da svakoj knjigici priredim oproštajni rastanak s fanfarama i narikačama, ali su mi rekli da bi to možda bilo malo preveć… Pa onda nebum.) Ili si naručiš još. Ili se preseliš u vlastitu firmu i stražariš da slučajno kome ne padne na pamet provalit. Npr. Pa kad velim da mi nije lako, stvarno mi nije. A nedobog da još imam i gostovanje nekog pisca, pa još i da mi je među dražima. Misery, i tak to. Inače sam normalna. Sam tu i tam imam malo pomaknute ideje i tu i tam dobim inspiraciju, ali sam prilično bezopasna i ne sprovodim to u djelo jer znam da bi završila iza rešetaka. Ne znam kakve su knjižnice po zatvorima, ne isplati se to, a i društvo nije neko.

Nisam vam još poslikala Mitopejine knjige. Budem za vikend. Tek tolko da vidite zakaj budu pod ključem i zakaj nema šanse da to izađe van iz stana. (osim ovih 5, a i to je sad pod upitnikom…)

 

Kisi.