Posuđivanje knjiga. Mission impossible.

IMG_20180504_105828_092

Čarapise sam si obula različite, kad već nemam kaj suvislo slikavat, bar da bude interesantno 🙂  I zato jer mogu. Knjiga ima hrpu. Bookdepository i Profil i Znanje i svašta. I bookmarkova i čokolade i kave i svjećica. 

 

Kad smo kod knjiga…. Da, opet.  Mislila sam si malo. Ona neka davna želja da bi si ja imala knjižnicu, pa posuđivala knjige – to se s vremenom pretvorilo u želju da otvorim knjižaru, a ne knjižnicu, a razlog je zapravo jednostavan. Knjižnica posuđuje knjige. Ako je moja, to znači da ja posuđujem knjige. A to nejde.

A nejde jer bi imala sve skupa možda 5 ljudi koji bi posuđivali, a za to se ne isplati legalizirati posuđivanje knjiga. Ne, nebi imala 5 ljudi jer niko nije zainteresiran za posudit knjigu. Imala bi tih 5 ljudi jer sam samo njima u stanju povjeriti knjigu da si ju odnesu doma o.O Je, znam, malo je uvrnuto, ali tak je.

Imam fobiju od nevraćanja knjiga otkad mi ih je par nestalo. A nije da i prije nisam bila ljubomorna, samo nisam imala traume. A onda su neki ljudi tvrdili da su vratili, a kod mene je nema. Čula sam i inače za slučajeve amnezije kad su ljudi uvjereni da su ti vratili, a čak i za neke koji su za posuđene knjige bili uvjereni da su njihove. Jedna mi je frendica napisala da knjigama udara žigić da može dokazat da su njene. U duhu psihopatologije oko mojih problema s posuđivanjem knjiga, razmišljam da napravim to isto. Međutim, to isto ne znači da bum ikaj posudila (osim ovih 5), samo mi je fora kad znam da imaju dokaz da su moje.

Naravno da sam za da postoji po jedna knjižnica na svakom ćošku i da je polica s knjigama u svakoj malo pristojnijoj birtiji i da bi bilo genijalno kad bi što više ljudi čitalo ( Jer mi je već zlo od raznih izgovora tipa – pa pogledal bum film. Sam ti gledaj. Nemaš pojma kaj propuštaš, al nije ni bitno jer ionak nisi u stanju shvatiti.) I oni ormarići po cesti su mi super di možeš zamjenit knjigu za neku drugu i to bi klincima najrađe napravila. Je, al sve to dok nisu u pitanju moje knjige. Ne možem. Jednostavno nejde.

Postoji par ljudi (ovih 5) kojima vjerujem i kojima posudim knjigu jer znam da se prema njoj odnose isto ko i ja i nebudu nestali s njom u vidu magle, a to mi je bitno. Recimo ovak, da vam bude jasnije:

– ako ti posudim 5000 eura, zbrišeš s njima i ne vratiš – ljuta sam, kunem ti sve po spisku, tužim policiji, ofkors da oću svoje pare natrag. Onda mi vratiš dio, ostatak se s godinama pozaboravlja, nismo si više baš najbolji, ali pozdravljamo se u gradu. Jbg, preživi se. (Nemam namjeru nikome posuđivati 5000 eura. 50 kn možda i to samo ako smo si dobri)

– ako ti posudim knjigu, ne vratiš tjednima (osim ako nisi među ovih 5), zovem, šaljem poruke, stojim ti ispred ulaza u zgradu svako jutro i svaku večer. Znam di živiš i di se krećeš. Policiji te nebrem prijavit, al mogu ti ostavljat psihopatske poruke po svim chatovima, u poštanskom sandučiću, možda naletiš na kokošje noge, perje, trula jaja ili čudne znakove kredom, frendovi te počnu izbjegavati, svugde me vidiš, sanjaš me, ne jedeš, ne spavaš…. Pa vratiš knjigu. I onda ako vidim na njoj neke fleke, strgane korice, uši ili slične znakove nepažnje ili iživljavanja nad knjigom – lomim ti i noge i ruke, a pitanje dal buš ikad više videl familiju jer….

Nadam se da je jasno. Pa mislim da bi zato meni bilo jako teško, ako ne i nemoguće voditi knjižnicu. Vrlo vjerojatno nebi spala jer bi razvila paranoju od nevraćanja knjiga. Šuljala se za ljudima da vidim di su doma. Pisala si točno kakve ko navike ima i onda zvala prije nego me uopće stignu nazvati za produživanje. Imala dnevnik kretanja. Stokeriranje bi razvila do savršenstva. Na kraju bi odustala i otvorila dektetivsku agenciju za vraćanje nevraćenih i/ili izgubljenih knjiga i hodala za ljudima po gradu… nije da bi me iko plaćal, i sjedište bi najvjerojatnije bilo u kakvoj instituciji, ali gledajte. Sve u rok službe.  (A kaj je najgore, mi redovito kasnimo u knjižnicu s vraćanjem Prdekovih knjiga jer redovito zaboravimo da su prošla 3 tjedna. U svoju obranu imam za reći da ih vraćamo u istom stanju u kakvom smo ih posudili, a ponekad ih i popravimo. Jadne te žene u knjižnici.)

Pa, u tom smislu, ako ikad otvorim nekaj, to bu bila vjerojatno onda knjižara kao takva. S popratnim sadržajima. Ne velim da s tim isto nemam problem. Ali barem onda knjigu prodaš, odnosno pređe u vlasništvo nekom drugom i imaš još koji takav primjerak u dućanu da baš ne cviliš jer je knjiga otišla pa-pa. (Imala sam ideju da svakoj knjigici priredim oproštajni rastanak s fanfarama i narikačama, ali su mi rekli da bi to možda bilo malo preveć… Pa onda nebum.) Ili si naručiš još. Ili se preseliš u vlastitu firmu i stražariš da slučajno kome ne padne na pamet provalit. Npr. Pa kad velim da mi nije lako, stvarno mi nije. A nedobog da još imam i gostovanje nekog pisca, pa još i da mi je među dražima. Misery, i tak to. Inače sam normalna. Sam tu i tam imam malo pomaknute ideje i tu i tam dobim inspiraciju, ali sam prilično bezopasna i ne sprovodim to u djelo jer znam da bi završila iza rešetaka. Ne znam kakve su knjižnice po zatvorima, ne isplati se to, a i društvo nije neko.

Nisam vam još poslikala Mitopejine knjige. Budem za vikend. Tek tolko da vidite zakaj budu pod ključem i zakaj nema šanse da to izađe van iz stana. (osim ovih 5, a i to je sad pod upitnikom…)

 

Kisi.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s