Tag: recenzija

Mala pariška knjižara – Nina George

Published on by Life&Books&Socks2 Comments

IMG_20180810_110838_409

Nina George je njemica. Do kraja romana, kad obično krenem čitati autorovu kratku biografiju, bila sam uvjerena da je francuskinja, negdje iz Provanse. Moja prva ljubav kad su u pitanju jezici je francuski. Pod životni san do neke 25-te godine na prvom mjestu popisa pisalo je – Pariz. Kasnije su stavke s tog popisa dodavane ili brisane, neke precrtavane, pa docrtavane, ali Pariz je još uvijek gore. Samo što je s godinama, pomalo zaboravljen padao sve niže, osim u rijetkim trenucima kad bi me nešto trgnulo.

Recimo, Mala Pariška knjižara. Zbog nje sam ponovno poželjela spakirati kofere i doživjeti Francusku. Onakvu kakva je opisana u knjizi, mirisima, bojama i okusima. Intenzivnu. Onakvu izvornu, sjajnu, životnu… Onakvu kakva te tjera da budeš točno ono što jesi, koja skida slojeve i uči te kako živjeti život. Kako dozvoliti životu da te vodi. Kako gledati i vidjeti, voljeti, željeti, odbolovati i naučiti prigrliti sve ono što nam je dano.

I ja bi, kao Jean Perdu plovila Seinom i zurila u more u Sanary sur mer, šetala Parizom i trčala vinogradima u Bonnieux-u, posjetila Nevers, Lyon i Avignon, voljela i plakala i smijala se i tražila… Ali ne bih nosila njegovu bol. Ne bih željela biti sposobna samoj sebi staviti takav teret na dušu.

Mala pariska knjizara1

Jean Perdu je… knjižar. Recimo. Vlasnik ploveće knjižare na brodu Lulu, 21 godinu privezane za dok u Parizu. 21 godinu stanuje u Parizu, u Ulici Montangard, na broju 27, zgradi u čijim sobama inače stanuje jedno vrlo živopisno društvance i koje je Jeana prihvatilo kao člana obitelji, zajedno s vlasnicom zgrade.

Jean posjeduje dar. On liječi. Tako što preporučuje knjige. Knjige kao lijek za dušu, za autore koji ne mogu pisati, za razumijevanje majčinske ljubavi, protiv straha, protiv pesimizma, za odrastanje… Njegova knjižara, posve prigodno nazvana “Pharmacie litteraire” je upravo to: književna ljekarna.

Mnogim je izmučenim dušama Jean Perdu pomogao kroz godine. Međutim, on sam već 21 godinu ne živi. A sam sebi ne zna pomoći. Boluje od slomljenog srca i straha da se to ne dogodi opet…

Ali onda se, kao i uvijek, dogodi život. Koji se sasvim prigodno pobrine da se kotačići opet pokrenu i čudan splet okolnosti i ljudi natjera g. Perdua na akciju.

A za to je bila potrebna jedna ostavljena žena koja je trebala stol (zato je Jean morao otključati 21 godinu zaključanu sobu), jedno davno napisano nikad pročitano pismo i jedan mladi spisatelj koji ne može pisati. Također još 2 mačke, Lulu, hrpetina knjiga, nekoliko starih i novih prijatelja, riječni tok, tango, pokoja svađa i malo ludosti.

Što će u konačnici rezultirati jednim vrlo intenzivnim učenjem o samome sebi, opraštanjem, otpuštanjem i stjecanjem iskustva. Što je već samo po sebi dovoljno 🙂

Mala pariška knjižara 2

Otkrijem li više od ovoga, mogla bih pokvariti sasvim osoban doživljaj romana, i meni i vama. Ovo je knjiga koja se doživljava i proživljava, u kojoj vam se daje sve – od najdublje tuge – one koja guši i steže i neda disati, preko ljutnje i bijesa i neshvaćanja, do neizrecive radosti, ljubavi, ponovnog pronalaženja sreće. I sve to istovremeno i u intervalima.

Naravno da me najviše privuklo to što se u romanu radi o knjigama. I on doista govori o čudotvornoj moći knjiga, o blagotvornim utjecajima čitanja. Ali je ova knjiga toliko živa da sam osim mirisa knjiga i šuštanja listova, vidjela i čula… Osjećala… Hranu, piće, vrućinu, vodu, sol, osjećaje. Pisana je toliko toplo da sam se uhvatila kako se s vremena na vrijeme divim autoričinom glasu, njenoj sposobnosti prebaciti me u osjećaj kroz riječi. Postoje te neke knjige koje te probude, koje mogu bez da se ti trudiš postići da nakon čitanja nisi više siguran u to da stvarno nikad nisi bio tamo. Senzacije su toliko stvarne da bi se mogla zakleti da sam jela dagnje u Sanary sur mer. I svađala se s mladim Maxom na lulu.

A onaj osjećaj, kad dolaziš sebi nakon pročitane knjige traje danima. I kad ne možeš odlučiti početi čitati neku drugu knjigu jer si još toliko pod dojmom da sanjaš prizore i  živiš taj neki život iz odlomaka.

Piše na kraju da je ovo roman o snazi knjiga, ljubavi i čarobnim južnim krajevima… I da, to je upravo to. 5 zvjezdica od mene. I još jedna za ushićenost. (I za nekoliko desetaka citata o knjigama koji su genijalni)

Mala pariška knjižara 3

Obožavam ovu knjigu. Nemam baš običaj podcrtavati i vaditi citate, ali ovaj put je puna post it papirića, malih strelica u boji i bookmarkova. Da se ne bojim uništiti knjigu, bila bi cijela u markerima. Svaka stranica je važna. Svaki odlomak krije istinu. Ako ikad napišem post s top 5 ili 10 pročitanog u ovoj godini, ova će biti na popisu.

Kisi.

*********************************************************************************O

O Nina George

 

Goodreads ocjena: Mala pariška knjižara

Ostale recenzije:  Život knjigoholičarke                                                                                                                             Bibliovca                                                                                                                                                   Čitaj knjigu

 

Gdje kupiti: Mozaik knjiga

 

 

 

Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život – Marie Kondo ( ili kako sam napokon napravila red u stanu i u uredu)

Published on by Life&Books&Socks1 Comment

IMG_20180801_105628_632Pročitala sam napokon tu famoznu Čaroliju pospremanja. Imam pik na tu knjižicu otkad je izašla, ali sam stalno slušala komentare da žena nije baš sva svoja, da ljubi pod u kući, zahtijeva da bacaš knjige… Pa sam većinom odustajala.  Ali očito sam sad bila u fazi kad sam to trebala pročitati jer već neko vrijeme spremam i čistim i bacam… Da, i knjige.

Marie savjetuje da se u pospremanje krene po kategorijama, a ne po prostorijama. Isto tako i da se prvo riješiš svega što “ne budi radost”, pa onda uhvatiš u koštac sa sortiranjem otpada i bacanjem. Tu je nisam baš poslušala, jer – imamo mali stan. Nemam kud prvo natrpati sve stvari iz ormara ili polica pa se onda pitati jel to budi radost ili ne.

Isto tako, savjetuje da se svakoj stvari posvetiš i pokušaš odrediti da li je to “radost” kategorija, ili ne. Ajmo bit realni: nemam ja vremena za to. Za većinu stvari nisam baš sigurna. Kod nas ionako ne postoji stručnjak tipa Marie koji bi nas usmjeravao – znači – imaš knjigu, pa se snađi. Osim toga, svi više manje imamo poslove, klince i 800 obaveza i nemam cijeli vikend da bi radila samo to, ili 3 sata za jednu ladicu. Zato i bacam stvari van iz stana već skoro 2 mjeseca.

I išla sam prostoriju po prostoriju i rješavala se smeća čim bi zakrčilo hodnik.

spark-joy

Ono što mi se stvarno svidjelo od njenog koncepta je zahvalnost. Zahvali svakoj stvari na svrsi koju je ispunila i pošalji dalje. Marie kaže da će se u tom slučaju sve te stvari nekako vratiti u nekom drugom obliku koji nam treba. Odnosno, bit svega je razmjena energije.

Ne, ne izuvam se iste sekunde kad uđem u stan, ne padam na tepih i ne kontempliram i ne zahvaljujem stanu što me čuva od kiše, hladnoće, vrućine i podržava ( mada bi možda i trebala, energija se uvijek vrati), jer… Nemam 10 min za to, obično se izuvam u hodu, vičem Prdeku da je mama doma, a dok se malo s njim pomazim već treba neku stotu stvar obavit. Ali jesam zahvalila u mislima stvarima koje sam bacila. Stvarno. Nisam luda i to mi sigurno neće naškodit.

Odjeće sam se rješila po principu:

  • za kad bum smršavila – van
  • za po doma ( stare –  ružne –  ofucane) – van
  • nemam pojma da to uopće imam – većinom van, osim ako nisam navukla na sebe i zaključila da je skroz ok
  • izašlo iz mode – van
  • nemam pojma zakaj sam to ikad kupila – van
  • dobila sam, ali ne sviđa mi se – van
  • to bi bilo super na nekom drugom – van

Ostalo ono kaj nosim jer mi se sviđa, dobro se osjećam, nije mi premalo i fakat nosim. I par stvari za uspomenu jer su mi drage. Sad mi je sinulo i da ima previše majica za teretanu, a pol ih čeka da smršavim. Pa je i to kategorija za van.

Prdekove stvari su izbačene van jedino u slučaju da su dobivene i više ne liče na ništ, u protivnom idu na sajam u prodaju.

Gospon muž je isto pobacal sve kaj više nije za pojavit se u javnosti.

I onda sam ostatak narolala u kutije i ladice. Dobila na prostoru. Preselila u ormare sve kaj se dalo – slike, albume, pribor za điđe, kozmetiku, još malo pa i usisavač ide isto u ormar.

Čarape… Eh, nakon kaj je propisno ispljuvala frkanje čarapa u kuglu i ja sam to čitala šokirana jer sam mislila kak je to baš super…. A ništ, na kraju sam ih odfrkala, složila po njenom i posložila u kutije. Sad vidim kaj nosim i pregledno je.

A nakon toga sam sredila dnevnu i kuhinju, osim Prdekovih igračka. Na to se bacam drugom prilikom. Kupaona je trenutno na redu, tu malo imam problema sa slaganjem… Ali budem ja i to.

I u pravu je žena da treba zahvaliti. Sve je to u nekom trenutku nečem služilo i sad ide dalje. I nebi vjerovali kolko smeća imate. Da idem sad opet radit ispočetka, garant bi našla još. A postoji i hrpa “Nisam sigurna” koja se iz dana u dan smanjuje. To je ona za koju ne znam jel “spark joy” kategorija ili ne.

1486449813-most-peaceful-destinations-in-india_700x350

Sve u svemu…

Rezultati:

  1. Iz našeg malo stana od 50-tak m2 izbacila sam cca 20 vreća smeća. Onih velikih od 120 L. 10 je bilo samo odjeće. Stare, za po doma, za smršaviti, za nemam pojma kaj. Prostor diše. Najozbiljnije.
  2. Svu odjeću sam složila na način koji Marie slaže svoju ilitiga rolanjem. I da , stvarno je urednije, preglednije, pametnije, ne gužva se i ima više prostora.
  3. Sve male kućanske aparate sam stavila u ormariće. Prije toga sam izbacila iz kuhinje hrpu suđa koje ne koristim i bila šokirana količinom izbačenog.
  4. Hodnik je uredan. Ne strše i vise razne jakne, torbice, kape, trenirke… Nema. Sve je u ormarima.
  5. Knjige su posložene, a nekih sam se stvarno rješila. Postoji kategorija – “Pročitala sam i nisam oduševljena”. Ne vidim razlog da to stoji na policama, znam da drugi put čitat neću, a uzima mi prostor i vjerojatno energiju.
  6. Znam točno di su mi stvari, sve je u ormarima i uvijek imam kaj za obuć 😉
  7. Lakše je čišćenje
  8. Prozori su mi i dalje zmazani jer još nisam došla do toga
  9. Nisam baš sve radila prema knjizi, nekih stvari se još nisam ni takla, ali stvar funkcionira
  10. Kozmetiku nisam bacila. Sve ćem ja to potrošit 😉
  11. Ne sjećam se uopće stvari koje sam bacila – očito mi ne trebaju
  12.  Ima cijelo poglavlje o čarapama 😉

 

I na kraju ostaje dobar osjećaj. Sredila sam po njenom i gaće i čarape i vješalice i torbe. Ima smisla. I već više od mjesec dana nije nered. U svakom slučaju, knjižicu preporučam jer ako ništa drugo – vjerujem da će vas potaknuti na promjene 🙂

Ovih dana nabacim i slikice da vidite kak to doma izgleda 🙂

Kisi.

*************************************************************************************

O Marie Kondo 

Goodreads ocjena:Čarolija pospremanja koja će vam promjeniti život

Ostale recenzije:  Organizirajte se                                                                                                                                       Bibliovca                                                                                                                                                   Čitaj me

Gdje kupiti: Mozaik knjiga

S Eleanor Oliphant je sve u najboljem redu – Gail Honeyman

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20180727_110301_104“Hugely original, a funny and sad tale of a survivor who tackles the challenges of emotional reconnection with grave courage. Unmissable”

Sunday Express

Gospođica Oliphant ima 30 godina. Radi već 9 godina na istom radnom mjestu, u istoj tvrtci, svaki dan u isto vrijeme dolazi na posao, na ručak, u isto vrijeme odlazi s posla. Ima i svoju omiljenu trgovinu gdje kupuje pizzu i piće. Voli čitati, gledati dokumentarce i svaki dan u isto vrijeme odlazi na spavanje. Njeno izražavanje otkriva dobru izobrazbu, a ponašanje fine manire. Njena odjeća i cipele su dosadni i prilično ružnjikavi, ali praktični. Svake srijede telefonski razgovara s majkom. Eleanor Oliphant vodi dosadan, monoton, siguran život. U kojem je sve u apsolutno najboljem redu. Eleanor je u redu.

Osim što nije.

 

Petkom nakon posla kupuje 2 boce votke da bi preživjela vikend. Na radnom mjestu vrlo malo komunicira s kolegama. Preko vikenda ne prozbori nijednu riječ s drugim ljudskim bićem. Provede ga najčešće spavajući, misli utopljenih u alkoholu. U životu nije osjetila topao ljudski dodir. Srijeda i razgovori s majkom su mučni. Otkrivaju svašta, ali ne i normalan, topao odnos majke i kćeri. Da, mama je mama, ali s ovom nešto opasno nije u redu. Zbog nečeg što je mama učinila kad je Eleanor bila mala, ona je sad u zatvoru, a Eleanor emocionalno hendikepirana i prestrašena. Votka služi da joj uspomene ne isplivaju na površinu. Eleanor samo misli da je u redu.

Eleanor

U nekom trenutku Eleanor je pomislila je da bi se njenoj majci svidjelo kad bi se udala. Čak je našla i potencijalnog supruga. Sad samo treba njega nekako obavjestiti da je on taj… I mama bi sigurno bila zadovoljna. Naravno, kad bi budući Eleanorin suprug odgovarao kriterijima. Bez mane.

I onda… Negdje usput, uz projekt istraživanja svog budućeg supruga koji joj neko vrijeme okupira svu pažnju, Eleanor je pokrenula kotačiće života. Isto tako usput, doslovno nesvjesno, upala je u jedno nenajavljeno prijateljstvo i nekoliko prilično dobrih društvenih događaja u kojima je iznova otkrivala sebe i sasvim nehotice uspostavila nekoliko lijepih odnosa. Nesvjesno i ne znajući, djelujući iz neke samo njoj shvatljive logike i dobrog srca, Eleanor se polako otvara, njena nutrina izlazi na površinu i otkriva što sve i do koje mjere s njom nije u redu…

eleanor2

Ovo je priča o usamljenosti. O ljudskoj hrabrosti. O nježnom prijateljstvu i ljubavi koja liječi. O mentalnim problemima i traumama. O životu.

Eleanor je jedna topla, ali usamljena i prestrašena tužna dušica koja je na svoja pleća stavila preteški teret. Imala je sreću u zadnji čas naletjeti na nekoga tko joj je i ne znajući taj teret pomogao nositi.  A što s onima koji cijeli život ostanu sami, noseći se s problemima, mislima i traumama čiji teret nitko ne treba nositi sam?

Davno sam naučila ne osuđivati ljude koji nam se svima čine “čudni”, “neuklopljeni”, “jadni”. Svi oni imaju neku svoju priču, a neke su toliko teške da im je mjesto kod stručnjaka, a ne na ulici s bocom alkohola.

Eleanor je u redu. Sad stvarno je. Imala je sreće.

I iako vam se možda čini malo teška i mračna, ova knjiga to zapravo uopće nije. Na bezbroj mjesta me nasmijala i podigla, a na drugih bezbroj dirnula i rasplakala. I dok sam kroz stranice upoznavala Eleanor, dok sam gledala kako se nosi sama sa sobom, dok me vodila kroz svoju priču i sve stanice koje je morala proći da bi si dopustila da bude svoja, shvatila sam da svi mi zapravo nosimo u sebi jednu Eleanor. Jednu malu uplašenu Eleanor i onu jednu veliku koja pokušava zatomiti ovu malu. A zapravo, ono što trebamo je zagrliti tu malu verziju sebe, utopliti je i ohrabriti, obrisati suze i reći da će sve biti u redu. Jer, hoće.

Topla preporuka. Jedna od onih knjiga nakon koje imate o čemu razmišljati 🙂

Kisi

 

*************************************************************************************

O Gail Honeyman

Goodreads ocjena: Eleanor Oliphant is completely fine

Ostale recenzije: Čitaj knjigu                                                                                                                                             Bibliovca                                                                                                                                                  Najbolje knjige

Gdje kupiti: Znanje

*************************************************************************************

 

Ariana Franklin – Gospodarica smrti

Published on by Life&Books&Socks2 Comments

20180615_110125

” I još je nešto novo. Umjesto drevnog, zamršenog, naslijeđenog zakona prema kojem svaki barun ili velikaš ili gospodar zamka može izreći kaznu svojim prijestupnicima, objesiti ih ovisno o vlastitu nahođenju, Henrik II Engleskoj je podario sustav koji je uređen i jedinstven te se provodi u cijelom kraljevstvu. Zove se Opći zakon.”

Engleska, Cambridge. 1171 godina. Jedno dijete ubijeno, troje nestalo. Bijesni građani za zločine optužuju Židove. Iz neznanja i straha zbog toga će stradati jedna nevina obitelj.

Henrik II nastoji stati na kraj posvemašnjem ludilu (više iz straha za svoju riznicu nego ljudske živote) i pronaći pravog ubojicu…

I tako zadatak dobiva Simon Napuljski – Židov poznat po svojim detektivskim vještinama. A u njegovoj pratnji stiže Adelia Aguilar, doktorica za mrtve. Žena. Liječnica. Neudana. U dvanaestom stoljeću. I jedan Saracen. Sve to u kršćanskoj Engleskoj. U doba kad svaki član te male grupe nosi glavu u torbi.

Ovo nije samo krimić. Ovo je vjerno predočena slika neukosti i gluposti ljudskih umova srednjeg vijeka. Oprostite mi, ali ne znam kako bih drugačije nazvala procjenjivanje ljudskog bića prema tome kojoj vjeri i rasi pripada, a još manje kad to radiš bez mozga, zato jer su ti rekli. Pa su Židovi pokvareni, zli i lažljivi, ali svejedno se od njih novac posuđuje kako tko stigne. Saracen je bezbožnik, heretik i vjerojatno će završiti u paklu, ali ako netko razglasi da je i liječnik, onda je red čekanja do preksutra jer, gle čuda – relikvije svetaca i molitve ne pomažu protiv bakterija, virusa i prijeloma.

Ovo je i triler. I to prilično dobar. I povijesna kronika. I feministički manifest. I lekcija o ravnopravnosti. Studija patologije ljudskog uma. Opis početaka razvoja medicine i forenzike.

 

“Rowley je pognuo golemu glavu kao da čeka goruću žeravicu. – Hakim me nije krivio. Ni riječ nije rekao, čak ni poslije kada smo našli… ono što smo našli. Ubayd mu je sve objasnio, rekao je starcu da nisam kriv, ali ovih posljednjih godina ja dobro znam tko je krivac. Vidite, bili su moja odgovornost. Moji taoci.”

 

Također je i upozorenje na opasnost. Onakvu kakva prijeti kod netolerancije i slijepog vjerovanja da je samo tvoja istina prava. Takva istina zbog nedostatka zdravog razuma ubija djecu.

Razdoblje srednjeg vijeka je temeljito istraženo, radnja napeta i zanimljiva, likovi uvjerljivi i razrađeni.

Ipak, ovo vam ne preporučujem ako imate dijete. Posebno ne preporučujem ako je još maleno. Prije nego sam postala mama, nisam na ovakve teme reagirala emotivno na toliko načina. Sa zgražanjem i ljutnjom da, ali ne i s užasom i suzama. Ne u tolikoj mjeri.  Ako među vama ima vizualnih tipova, posebno onih koji prožive scenu kao njen dio, možda da ovakvo štivo ostavite za neke kasnije godine. Gospodarica smrti je na trenutke mučna za čitanje.

Fascinantna je, naravno, također. Posebno opisi rane forenzike i otkrivanja tragova u vremenu bez tehnologije, bez priručnika koji su tek trebali biti napisani, bez pomoći vlasti i/ili čuvara zakona.

Dva su svijeta suprotstavljena u ovom romanu. Dvije razine svijesti koje su toliko različite da se ponekad čini da ne mogu postojati u isto vrijeme, a opet… Prisiljene su surađivati u obostranom interesu i prevazići nametnuta vjerovanja.

Jedan od njih – svijet srednjovjekovne Engleske –  pod čvrstom je čizmom crkvenih učenja, tj svega onoga što se tadašnjoj neukoj masi nametalo kao crkveni nauk. Ispod toga se obično nalazilo leglo spletki, laži i prevara. To je također svijet koji ženu predstavlja kao drugotnu,  koji joj ne priznaje drugu ulogu osim supruge ili redovnice. Svijet koji napredak znanosti opisuje kao vražje djelo.

Ipak, i u tom svijetu, čak i u tom vremenu, postoje oni koji vide širu sliku, oni koji su spremni za veće dobro napustiti nametnuta mišljenja i dopustiti sebi širinu razumijevanja i prihvaćanja, uporabu vlastitog uma. Oni koji su u stanju odbaciti predrasude.

Postoji i protuteža zatvorenosti i neukosti engleskog puka – Italija – Salerno. Svijet iz kojeg dolazi Adelia, svijet je napretka, svijet znanosti, postignuća, istraživanja. Nije bez predrasuda, ali one su prevaziđene u korist razvoja i znanja. Svijet u kojem nije nimalo čudno što je žena liječnica, neudana, obrazovana. Žena koja ima svoje mjesto na akademskoj ljestvici, čija otkrića se priznaju i nagrađuju.

 

“Nikada još nije odbila napraviti obdukcijski oregled, pa neće odbiti ni sada. Zato je i došla. Gordinus je rekao: ” Ne šaljem te na ovaj zadatak sa Simonom Napuljskim zato što si jedina liječnica za mrtve koja govori engleski, već zato što si najbolja.” Odvratila je: “Znam to, ali ne želim ići.”

Ali, morala je. Tako je zapovjedio kralj Sicilije.”

 

Iz takvog okruženja Adelia dolazi u zemlju gdje ne smije pokazati što je, da je školovana, da posjeduje inteligenciju i ima vlastito mišljenje. Ipak, izdajući se za liječnikovu pomoćnicu, zajedno sa Simonom Napuljskim dolazi pomoći rješiti slučaj ubijene djece. Ako ste ikad gledali Navy CSI, ona bi bila nešto poput Abby 🙂 Posebno pomno mora skrivati da je liječnica za mrtve. Žena patolog forenzičar u dvanaestom stoljeću – to je nezamislivo, ali je zato itekako izgledna optužba za vještičarenje, ako glas o tome što radi dođe do krivih ušiju.

Nekoliko ljudi ipak zna zašto je ta mala čudna skupina došla u Cambridge.

Gvardijana Goeffreya Adelia je kupila svojom prvom ikad izvedenom operacijom, kojom mu je spasila život. On je također jedan među nekolicinom duša koji znaju tko i što je ona. Zna to i Gyltha, gvardijanova ljubavnica i domaćica, žena koja se izborila za rijetku povlasticu – da se brine sama za sebe. Tu je i Ulf, Gylthin ( i gvardijanov) unuk, dijete koje pokazuje zavidnu razinu inteligencije i postaje nezamjenjiva pomoć Adelijinoj istrazi. Kao i Gyltha. Inteligencija običnog puka čini se daleko korisnija nego sva praznovjerja plemićkog staleža.

 

“Dopuštenje da obavi tako osjetljivu obdukciju u nazadnom engleskom gradu u kojem bi, otkriju li je, mogla biti i kamenovana, već je samo po sebi bilo pravo čudo za koje se Simon Napuljski morao žestoko pomučiti. Gvardijan ga se nećkao dati, zgrožen činjenicom da je žena spremna prihvatiti taj posao i plašeći se posljedica dozna li se da je tuđinka zabadala nos i prčkala po sirotim leševima.”

 

Hoće li to Ulfa dovesti u opasnost? I što ako Adelia ne uspije posložiti kockice na vrijeme? Tko je djecoubojica i iz kakvih bolesnih pobuda pomračenog uma djeluje?

Adelia će na ovom putovanju otkriti sebe. Potvrditi se. Pristati na neke žrtve, druge odbiti. Ali na kraju, kad je pravda zadovoljena, kad su glasovi utišani, kad se raspadne kula od karata koju su mnogi gradili, ostaje svoja. I zato vjerujem da će se mnoge od vas pronaću u nekom aspektu Adelijinog lika.

 

“Sjedeći u ovoj sobi navrh kule, krivila je tu negdašnju sebe za najobičniju, glupu neukost. “Nisi imala pojma. Nisi znala za ovo divljanje koje te tjera da izgubiš zdrav razum i moć rasuđivanja. Ali moraš rasuđivati, ženo, rasuđuj.”

 

Feministica u meni je na trenutke mrzila srednjovjekovno zatiranje ženske ravnopravnosti, nijekanje inteligencije i doslovno gaženje svega što žena može biti osim supruge, majke i sluškinje. Međutim, u cijeloj priči svjedočimo onome čemu svako živo biće teži – da bude ono što jest. Žena ili muškarac, liječnica ili svećenik ili lovac na jegulje, nebitno, koliko god teško – pouka je uvijek ista- ne odustaj.

Iako ova knjiga nije nova, meni je u ruke došla tek sad. Nerado priznajem, u zadnjih par godina malo sam zapostavila knjige.  Zato sad pokušavam nadoknadit, što znači da ću Eleanor Oliphant npr. vjerojatno pročitati cca 2022, a u međuvremenu bi moglo biti još ovakvih zaostataka i knjiga koje nitko ne čita jer nisu razvikane 🙂

Neću joj dati peticu jer joj još fali malo onog nečeg, ali svakako bi je preporučila. To je meni štivo za plažu. Ionako rijetko čitam ljubiće.

I da, priznajem, privukla me naslovnica 🙂

*************************************************************************************

Goodreads ocjena: Gospodarica smrti

Ostale recenzije: Imaginarij                                                                                                                                                Mačak u knjigama

Gdje kupiti: Mozaik knjiga

 

 

*****

  • Adelia Aguilar je glavni lik još nekoliko romana. Nakon prvog slučaja, Adelia u službi engleskog kralj nastavlja biti dio kriminalističkih istraga, što će vjerujem razveseliti sve ljubitelje ovakvih mozgalica
  • Ariana Franklin je pseudonim brianske autorice Diane Norman. Kao bivša novinarka, Diana je napisala nekoliko priznatih biografskih i povijesnih romana.

Katherine Arden – Medvjed i Slavuj

Published on by Life&Books&SocksLeave a comment

IMG_20180510_111313_151

” Uđi, Vasja”, reče Morozko. “Hladno je.”

 

Još nikad nisam napisala recenziju knjige. Poneke osvrte s vremena na vrijeme. Bilješku samoj sebi ponekad. Kratke zabilješke na papiriću koje sam ostavljala unutar stranica, ali to ne baš često.

Nisam ni pisac ni književni kritičar, nemam namjeru raščlanjivati ni proučavati nečiji književni izraz, ne želim ulaziti u te neke sfere koje nisu moja domena. Ali sam upravo pročitala knjigu koja me nakon dugo vremena ostavila bez teksta. I nakon posljednje stranice, kad sam zaklopila korice, i dalje sam bila ko u polusnu. Samo me pravodobno nađena informacija da se radi o trilogiji spasila od one neke tuge koja te prožme kad zaklopiš knjigu, kad znaš da je gotovo i moraš natrag u stvarnost. Jedva čekam nastavak. Naručila bi ga na engleskom, ali se suzdržavam jer je hrvatski prijevod toliko dobar da nema smisla.

Kao klinka, dobila sam od tate Uralske bajke Petra Preradovića Bažova. Još ih imam. Knjiga je stara. Jaaako stara. Izdana je 1947, i sad razmišljam kome da je dam da je spasi jer se počela raspadati. Uz nju sam ušla u svijet mitova i legendi uralskog folklora. Nije povezana puno s Medvjedom i Slavujem, drukčija je to magija, ali sjećam se istog tog osjećaja ushićenosti i iščekivanja, kad čitaš i više nisi tu u stvarnom vremenu, dio si tog fantastičnog svijeta pradavnih bića u doba kad su ljudi štovali, vjerovali i održavali na životu demone, bogove, čuvare šume i zaštitnike kućnih ognjišta, kad je čarolija bila opipljiva…

puskin

 

Morozko, Mraz, Karačun, Mrazni đavao, biće koje nosi još mnoga imena, jednako je kralj zime i Smrt sama. Iako sad tek nešto više od sjene kraj ognjišta ljudi gdje je nekoć bio gost, još je jednako stvaran. Nositelj pradavnih moći, rođen iz potrebe ljudi, ponekad zaštitnik, a ponekad Smrt. Zna to i Marina Ivanovna,udana za Pjotra Vladimiroviča, gospodara hladne Lesnaje Zemlje na sjeveru Rusije. Dogovoreni brakovi su način da se ženu ponekad “spasi” od nje same, ponekad je se riješi kad postane opasnost ili smetnja, a ponekad političko rješenje državnog pitanja. Razlozi za brak su mnogi, ali ljubav nije na listi prioriteta. Ipak, u ovom braku ljubavi ne nedostaje. Pjotr i Marina voljeli su se, održavali domaćinstvo, zajedno odgajali djecu koju su duboko voljeli, zajedno se nosili s hladnim zimskim noćima.

Kad je od Avdotje Mihailovne – svoje stare dadilje koja je zajedno s njom sada odgajala i njezinu djecu – zatražila skasku o Mrazu, Morozku, kralju zime, Marina je znala da je trudna. Znala je i da nosi djevojčicu, čedo koje je priželjkivala, djevušku kakva joj je mati bila. Znala je da je mora donijeti na svijet, a znala je i cijenu koju mora platiti. Shvatila je te večeri to i stara Dunja. Dunja je istinski voljela Marinu, pa  ju je isprva pokušala nagovoriti da se djeteta riješi za dobrobit ostalo četvero djece, ali Marina je odlučila. Ni Pjotr, ni Dunja tu nisu mogli ništa.

Jedne hladne večeri na izmaku godine, svijet je ugledala Vasilisa Petrovna. Njena majka je dočekala da je vidi i izdahnula. Dunja je nakon njene smrti davala sve od sebe da djeci zamjeni majku. I dalje je pripovjedala o Žar ptici, o babi Jagi, o Ivanu i sivom vuku, Finistu, jasnom sokolu … Obitelj je funkcionirala.

Ali Vasja je divlji, neukrotiv duh. Zelenih prodornih očiju, u kojima oni koji znaju ponešto o magiji vide natruhe njenog porijekla, iako ona sama ne zna odakle potječe jer niti je upoznala svoju majku, a kamoli baku… Vitka je i žilava, pravo dijete šume, vode, livada… Izbjegava dosadne kućanske poslove, bježi u gvozd i nema je dok već ne padne noć, trči livadama, druži se s konjima, razgovara s rusalkom i vodjanojem, lesovikom, domovojem, vazilom i ostalim magićnim bićima iz gvozda i kuće, uvijek razbarušena, blatna i mokra od jurcanja okolo.

vazila

Vasja je jedina koja vidi bića iz Dunjinih priča. Ostali svijet ih poštuje, nekih se i boje, njeguju stare navade i ostavljaju darove za kućne duhove, ali ih ne vide. Nitko osim Vasje.

vazila2

Lesnaja Zemlja je mjesto sraza kršćanstva i drevnih magičnih bića, Černoboga, Babe Jage, Žar ptice. Ljudi su pomirili te dvije suprotnosti i doveli ih u sklad. Odlaze u crkvu i mole se kršćanskom bogu dok na kućnim ognjištima u isto vrijeme ostavljaju hranu za domovoja, duha ognjišta – a u stajama za vazilu, duha konja. Kuće su zaštićene, zime hladne i duge, noći tamne i beskonačne, ali nitko ne umire od gladi. S proljećem se budi i oporavlja i zemlja i ljudi.

No, Pjotr Vladimirovič jedne zime krene u Moskvu. Vasja je rasla i bila sve neobuzdanija, pa je obitelj odlučila da je vrijeme za novu ženu, da djeca opet imaju majku. Pjotr se iz Moskve vratio s novom suprugom…

Nova gospodarica, Ana Ivanovna, cijeli život misli da je prokleta. Najdublju želju, odlazak u konvent, zanijekali su joj i udali je. Ana je obdarena istim darom kao i Vasja, ali ona to smatra prokletstvom. Kršćanka je i bogobojazna, uvjerena da vidi samog vraga, niječe stare bogove i živi u stalnom strahu. Polako, ali sigurno, tone u ludilo. Stalno ljuta i stalno u molitvi, spas traži među hladnim zidovima crkve jer jedino tamo nalazi tišinu. Umjesto da u Vasji pronađe saveznicu, Ana je mrzi i prezire.

No, ipak, Vasja nastoji biti dobra kćer, iako izbjegava Anu koliko je moguće, ali kad je nitko ne vidi i dalje jurca šumom i drumom i provodi vrijeme sa svojim magičnim prijateljima.  Dunja nastoji sve održati donekle u skladu.

Sve dok se u Lesnaji Zemlji ne pojavi pop Konstantin. Iako je protiv svoje volje poslan na hladni sjever, Konstantin je odlučan “spasiti” čeljad ovog kraja. Natjerati narod da zaboravi stare navade i u strahu od njegovog, jedinog pravog boga, krene za njim poput janjadi na klanje.

konstantin

Lijep poput božanstva, u stanju svojim propovjedima probratiti mase, Konstantin je rob vlastitog ega i ambicije. I dok uspije usaditi strah u svaku dušu Lesnaje Zemlje, Vasja ga gleda ravno u oči i ne boji se. I ne pokorava. Ne spušta glavu pred njim i zbog toga ga izbacuje iz ravnoteže, uzdrma mu svijet i on ne zna kako se s tim nositi…

Zima je sve okrutnija, životi se gase, djeca umiru od gladi i studeni, ljudi su u strahu… Ali čini se da nitko ne shvaća potpuno kolika je opasnost. Osim Vasje, a upravo nju krive za sve nevolje.

rusalka

Međutim, Vasja još ne zna što je naumila Ana Ivanovna, koja u pokušaju da spasi svoju dušu od paklenog ognja ne preza ni pred čim… Ne zna što za nju u ime njenog oca čuva stara Dunja i s kim se zbog toga prepire u snovima. Ne zna što je sve u srcu popa Konstantina i do čega će to dovesti. Ali zna da mora uzeti svoju sudbinu u svoje ruke, inaće neće preživjeti.

U gvozdu se Medvjed budi i jača, stare skaske postaju stvarnost, zaštitnici ognjišta i sela slabe i drevna opasnost se ponovno diže,  a Vasja je stavljena pred izbor koji ne želi.  Svaka opcija je zatvor. A Vasja je rođena da bude slobodna…

solovej

 

 

Ovo je knjiga za nas koji nikad nismo prestali vjerovati u bajke. Za sve koji su odrasli na Pričama iz davnina, za one koji su stanju izgubiti se u stranicama i postati nesvjesni svijeta oko sebe, koji s lakoćom prelaze granicu u neke druge svjetove i s mukom se vraćaju natrag. Za sve nas koji čeznemo za nekom davnom magijom i nije nas teško uvjeriti da je svijet čarolija nadomak ruke, jednako živ i stvaran i jednako izazovan kao i u doba kad su se kraj peći usred zime pričale skaske.

Ovo je knjiga za sve koji su u nedoumici da li i kako slijediti vlastiti put ili se povinovati onome što nam društvo nameće kao prihvatljivo, za sve koji su drugačiji od prihvatljivog i kojima se uporno nameće uloga koju ne žele i ne mogu prihvatiti, za sve koji se lome između odustajanja i prkosnog ostajanja pri svome po cijenu izopćavanja i samoće…

Ovo je priča o ljubavi i žrtvi, neizrecivim tugama i nemjerljivim radostima, o zimi i vatri, o vjerovanju i zajedništvu, a najviše o učenju o sebi samom.

Medvjed i Slavuj možda jest bajka, ali nijedna bajka nije “samo” bajka. Svaka u sebi nosi mnogo više od onog što se na prvi pogled vidi. Ova je prikaz Rusije u doba Atiline horde, crtica iz vremena prije carske Rusije. Ujedno je i sve stare slavenske bajke u jednoj, ali i ponešto od onih modernijih. Neka je svatko shvati kako god misli da treba. Ali ako ste od onih koji čitajući žive s likovima na sranicama, Katherine Arden je uspjela napisati bajku koja slobodno može stati uz bok onima u starim narodnim predajama ruskog sjevera. Jednako lijepa i jednako užasna, alegorijska i stvarna, kritična, poučna i predivna.

U ono malo recenzija koje sam uspjela pročitati, većinom se preporučuje čitati je zimi… Ali jamčim da ni u svibnju ne gubi na magičnosti, ni na ljepoti.

Imam Mitopejino izdanje. Prijevod i tvrde korice i kutija. Iako vjerujem da original na engleskom ne zvuči ništa manje lijepo, ovo na hrvatskom me oborilo s nogu. Ovo je knjiga koju se nadam ostaviti u nasljeđe svom djetetu. Jedna od onih za koju se nadam da će prelaziti s koljena na koljeno. I za koju sam sigurna da će u njoj uživati svi koji je uzmu u ruke.