It was only a duck pond, out at the back of the farm. It wasn’t very big.
Lettie Hampstock said it was an ocean, but I knew that was silly. She said they’d come here across the ocean from the old country.
Her mother said that Lettie didn’t remember properly, and it was a long time ago, and anyway, the old country had sunk.
Old Mrs Hempstock, Lettie’s grandmother, said they were both wrong, and that the place that had sunk wasn’t really old country. She said she could remember the really old country.
She said the really old country had blown up.
Koliko se zapravo dobro sjećate djetinjstva? I, ono čega se sjećate – jeste li sigurni da se sjećate na pravi način? Ili ste možda ipak mrvicu nečega potisnuli…. Odlučili nešto zaboraviti… Nešto izostavili…
Prije 40 godina jedan neobičan dječak živio je u obiteljskoj kući s malom sekom, mamom i tatom. Imao je svoju sobicu u kojoj je bila žuta kupaonica, baš njegove veličine. Imao je 7 godina. Nažalost, na sedmi rođendan nitko mu nije došao. Nije bio tipičan dječak. Umjesto veranja po drveću, jurcanja okolo i igranja nogometa, ovaj mališan je – čitao knjige. I to otprilike sve kojih se mogao dočepati, a najdraže su mu bile mamine knjige gdje su u glavnim ulogama bile djevojčice detektivi.
Nemojte me krivo shvatiti, nije on tipičan nerd s nosom u knjigama, ali neke stvari – npr veranje po drveću – je isprobavao – jer je to pisalo u knjizi koju trenutno čita. Inače mu možda nikad nebi palo na pamet.
Život mu nije bio iskričav i uzbudljiv, već prosječan život prosječnog djeteta, ali malac je bio zadovoljan.
A onda su mama i tata počeli financijski biti sve lošije. Njegovu sobicu su iznajmili da pokrpaju budžet, a jedan od stanara je jednog jutra pronađen u njihovom obiteljskom automobilu mrtav. Zapravo, sam se ubio.
I od tog trenutka, za dječaka stvari postaju… Pa u najmanju ruku neobične. Da ne velim strašne, jezive i čudne.
Najprije upoznaje Lettie Hampstock, neobičnu djevojčicu nedefiniranih godina. A bile su tu i mama i baka Hampstock. Svaka na svoj način čudne i lude, ali njemu su ulijevale sigurnost, baš takve, živeći u svom svemiru i ponašajući se kao da svi znaju o čemu pričaju ili zašto čine to što čine.
Događaje koji su se zaredali nakon toga, opasnost koja je vrebala iz svakog kutka, čitav jedan zlokoban svijet opasnih bića koja nikad nisu trebala biti puštena u svijet ljudi, dječak koji se sa svojih 7 godina hrabro bori protiv svih tih ogromnih stvari i velikih strahova za jedno malo srčeko… Sve to trebate doživjeti sami.
Vjerujem da će svatko ovu knjigu doživjeti na svoj način. Neil Gaiman ima poseban talent ispričati svoju (jer ovo je napola autobiografija) priču tako da je gotovo naša kad je čitamo. I svog junaka staviti u kontekst bilo kojeg sedmogodišnjeg djeteta kakvo smo i sami bili.
Ovo je fantasy roman s elementima nadnaravnog, strave, horora, trilera, psihološke drame, borbe dobra i zla… ovo je priča za djecu ili jedan ozbiljan roman za odrasle. Ako ga želite takvim čitati. Zapravo je ovo iskrena i topla priča o odrastanju, o starim bakama, o problemima nas malih dok smo mali i dječjem suočavanju s ozbiljnim obiteljskim krizama. Sa 7 godina možda ne razumiješ, ali vidiš, osjećaš i stvoriš svoju sliku.
A za 40 godina… Čega se zapravo sjećaš? I još važnije – je li vrijedilo? 🙂
Još jednom, od mene topla preporuka. I za Ocean na kraju staze i za Gaimana.
P.S. Lettie Hampstock OBOŽAVAM!!!! A ni mama i baka nisu loše 😉
A ako zavirite na FB profil- evoga tu: Life&socks – možda osvojite knjigicu – ali na engleskom 😉
Kisi.
***********************************************************************************
Goodreads ocjena: The ocean at the end of lane
Ostale recenzije: Bibliovca
Gdje kupiti: Superknjižara
Izdavač: Algoritam
Preveo – Vladimir Cvetković Sever
Life&Socks 