Day: January 7, 2019

 

No warm blood in me doth glow, water in my veins doth flow<

Yet I’ll laugh and sing and play by frosty night and frosty day – 

Little daughter of the Snow

But whenever I do know that you love me little, then

I shall melt away again. Back into the sky I’ll go – 

Little daughter of the Snow

 

The little daughter of the Snow

 

Postoji priča, ruska bajka, o djetetu zvanom Sneguročka. U kojoj dvoje staraca žive u svojoj kućici na rubu šume. Sretno, osim jedne male – velike tuge. Ne mogu imati dijete. Zato, nakon dugogodišnje neispunjene želje, jedne hladne snježne večeri naprave dijete od snijega. Djevojčica oživi i biva im utjeha. Ali ona nije obična djevojčica. Dolazi s prvim snijegom i odlazi s prvim znacima proljeća. Ona je dijete zime i snijega i ne podnosi toplinu, ne može preživjeti na suncu.  Priča uvijek počinje isto, ali svaka njena verzija završava s tugom. Snježno dijete se igra previše blizu vatri i otopi. Ili prekasno krene, kad je proljeće već stiglo. Ili, u nekim verzijama, zaljubi se i odabere smrtni život.

U najtradicionalnijoj verziji , djevojčica se izgubi u šumi i sretne medvjeda. Medvjed ponudi pomoć, ali dijete se boji i odbije. Nakon toga sretne vuka. I vuk ponudi pomoć, ali i njega odbije. Kad napokon sretne crvenog lisca, prihvati pomoć i lisac je odvede do kućice gdje je zabrinuti čekaju starac i starica. U zamjenu za pomoć, lisac traži jednu od kokoši. Ali oni su bili siromašni i to im se činilo previše, pa su lisca pokušali prevariti tako što su u vreću stavili psa. Pas je izletio iz vreće, uhvatio lisca i ubio ga.

Snježna djevojčica se rastužila. Poručila je da odlazi jer više vole kokoš nego nju, napustila ih i vratila se svom Mraznom ocu…

Postoji i knjiga. Plava knjiga s plavim koricama, predivnim ilustracijama i pisana na ruskom. Knjiga koja nosi priču koju je Mabel davno slušala u krilu svog oca. Priču koju Mabel ne zna pročitati, ali još pamti dijelove i razumije ilustracije. Priču koja je previše nevjerojatna da bi bila stvarna.

A ipak, evo je pred njenim očima.

Mabel i Jack su se kasno upoznali. Već su prešli tridesetu kad su se vjenčali i bližili se četrdesetoj kad su napokon osjetili radost stvaranja novog života. Kad su sebi dopustili tračak nade. Nade koja je prebrzo ugasnula. Nade koja nije ni stigla postati plamen. U tim ranim godinama 20-tog stoljeća, pitanja i zapitkivanja su bila previše za Mabel. Za nju, koja se tako kasno odlučila za udaju, dijete je bilo sama njena svrha, njena radost, razlog za život. Gledati druge žene kako ponosno nose trudnoću, gledati tuđe bebe kako se zadovoljno hihoću u naručju, slušati topot nožica koje nikad neće pripadati njoj… I vječna zapitkivanja….

Preselili su se na Aljasku. Kupili zemljište. Aljaska je bila dovoljno daleko od srušenih nada i krhotina ljubavi za to prerano otišlo djetešce, dovoljno daleko od boli koja ju je stalno pratila, dovoljno surova da smrzne sve ostatke jednog slomljenog života. Dovoljno hladna i puna obećanja, da možda ipak, postoji tračak nade za njih dvoje. Da možda imaju snage za neki novi početak.

Bit će farmeri. Priroda je ovdje surova i nemilosrdna i stvari nisu ni blizu kakvima su ih očekivali. Mali gradić nije ono na što su navikli. Te prve godine, malo toga im ide od ruke. Nemaju novaca. Nemaju hrane. Osuđeni jedno na drugo, jer miljama daleko nema nikog drugog, umjesto da pronađu utjehu i budu oslonac jedno drugom – obavija ih tišina i svakoga njegova tuga i strah.

Sve do jedne snježne večeri. Prvog snijega te prve godine u vlastitoj kolibi. Kad su ponovno bili zaigrana djeca. Kad su ponovno osjetili tračak sreće. Te su večeri napravili snjegovića. Djevojčicu. Jack joj je napravio lice. Mabel joj je stavila svoj crveni šal i rukavice…

Ujutro snježne djevojčice više nije bilo. Samo tragovi malih stopa koji su vodili od njega, ali ne i onih koji su vodili u suprotnom smjeru… Uskoro su primjetili malenu djevojčicu koja ih promatra iz stabala. Djevojčicu u plavom kaputiću, s crvenim šalom i rukavicama. S kosom boje snijega i injem na trepavicama. Plavim očima u kojima se ogledalo smrznuto jezero. I crvenim liscem za petama.

Faina.

Tako se zvala djevojčica koja je godinama dolazila s prvim snijegom i odlazila s prvim znacima proljeća. Djevojčica tajanstvena i nevjerojatna i koja im je vratila vjeru u život. Djevojčica koja dolazi i odlazi kad njoj odgovara. Koju nitko nikad nije vidio osim njih. Djevojčica koja nekako poznaje divljinu bolje od ikoga, kao da je od nje rođena. Djevojčica zbog koje su im ljeta duga i prazna, a zime kratke i pune iščekivanja… Djevojčica koja im nosi radost i strah.

Ali koju su oboje pokušali prihvatiti kao ono što jest, jer drugog načina nije ni bilo. Djevojčica o kojoj toliko malo znaju da čak i ono što doznaju ljubomorno čuvaju za sebe, misleći da ovaj drugi nebi shvatio. Djevojčica koja ih je toliko toga naučila.

Ali Mabel je gledala ilustracije u plavoj knjizi. I Mabel zna da nemaju puno vremena, čak ni uz sve mjere opreza, sve sulude pokušaje da se spriječi neminovno…

Mogu li Mabel i Jack zadržati taj neočekivani dar koji su dobili u trenutku kad nade više nije bilo? Što je Faina? Odakle je došla? Kamo stalno odlazi? I zašto to dijete u plavom kaputu nikad ne ostaje? Sve do jednog ljeta….

 

 

Ne mogu vam opisati niti zbrojiti sve emocije koje su me prožimale dok sam čitala The snow child. Ne mogu ih ni sažeti u nekakve suvisle riječi, jer u isto vrijeme mi se duša stezala od boli i širila od radosti. U isto vrijeme sam bila slobodna i sputana, u isto vrijeme živa i slomljena. Toliko je toga o čemu ova priča govori da je to nemoguće objasniti u ovako malo prostora, niti postoje riječi koje bi vjerno mogle dočarati sve što bih vam htjela reći.

O ljubavi prema djetetu. O hrabrosti da se počne ispočetka kad je sve protiv vas. O čarobnoj moći prijateljske ljubavi. O slobodi. O žrtvi. O sudbini. O preživljavanju. O važnosti komunikacije. O tome da, koliko god pokušavali nekoga zaštititi, na sve dostupne načine, ne možete ga zaštititi od njega samog. Čak ni ako možete vidjeti ishod. Vaše su odluke samo vaše. I moje samo moje. Da su otvorena vrata ponekad jedino što možete učiniti. Kalupi služe da bi se razbili. Ponekad ljubav nije dovoljna. A ponekad je i previše. Život ide dalje. I za svaki čudesan poklon života ne trebamo uvijek znati sve o njemu. Znati prihvatiti nečije “ne”. I shvatiti onda kad se ono pretvori u “da”. Čak i na vlastitu štetu. Čak i na štetu onog drugog. U nekim odlukama je sva svrha života.

Neoprostivo je ptici odrezati krila. I očekivati od snijega da preživi na suncu.

Ne znam vam bolje objasniti što se sve i u koliko slojeva krije u snijegu i ledu Aljaske u The Snow child. Toliko toga neizrecivog i divnog, a toliko toga strašnog i slomljenog…

Ali ako još uvijek birate knjigu koju bi čitali sad, kad je vani sivo i hladno i kad još uvijek čekamo nekakve prve naznake snijega, kad se budi nada u toplini doma i kad vam je dekica najbolji prijatelj – neka ovo bude ta knjiga. ( Uz Zimsku noć 🙂 ).

A onda želim pričati s vama. Želim znati što vas je sve dotaklo u kristalnoj ljepoti planina i šuma, jeste li zagrlili Mabel i Jacka i kamo ste sve dospjeli prateći Fainu u njenim snježnim lutanjima…

Želim znati koliko vas je dotakla surovost života i toplina ljubavi u maloj kolibi usred snijega. I koliko je u vama ostalo od sjete koja je stalni pratitelj jedne nevjerojatne priče…

Više od ovog vam ne mogu dati, iako bih htjela. Ali znam da ovu priču svatko mora proživjeti sam ❤

Pročitati.

Jednom bih rado čula i Faininu stranu priče 🙂

Kisi ❤

***************************************************************************

 

Eowen Ivey

The snow child