Could you miss somebody you did’t know? My own daughter was inside, her fingers closing around thin air. My heart was wrapped in paper. I had known her hours, and all my life. The midwife had handed her to me, slick and bloodied, only this morning, but the Earth had turned full circle, and things would never be the same.

18 stoljeće definitivno nije bilo najbolje vrijeme za PTSP. Još gore ako taj PTSP rezultira nekom fobijom, npr onom zbog koje ne možete izaći iz kuće.

Isto tako, nije ni najbolje vrijeme za postati samohranom majkom i biti bez novca u isto vrijeme, ako želite da dijete ima nekakav start. Siromaštvo i djeca ne idu ruku pod ruku, čak i ako imate roditelja koji vam je podrška i koji razumije.

S druge strane strane, ni bogatstvo i sređene prilike neće djetetu osigurati sretno odrastanje. Ne, ako to dijete nema oslonac, ako je odgajano bez povezanosti i majčinskih toplih zagrljaja.

I nodded and brushed at my skirts. I hoped the odd feeling in my stomach was hope, not dread. But if it was, why did I feel like weeping? I imagined coming home to a chest full of clothes tha would never be worn and a currant bun on the shelf that would never be eaten, and felt sick with anxiety.

Ali u točno takvim prilikama se odmotava i ova priča, priča o dvije majke, o djetetu koje ima sve i ništa u isto vrijeme, o ljubavima koje nisu opstale, ali ostavile su posljedice. I o tome koliko tko stvarno može pružiti djetetu, neovisno o imovinskom statusu, posjedima ili položaju.

London 1754 godine – Alexandra Callard živi u velikoj Londonskoj kući koju gotovo nikada ne napušta, čak ni da bi izašla u dvorište. Izlazi jedino nedjeljom, i to u crkvu, ali i to je samo zato da svojoj maloj kćeri, šestogodisnjoj Charlotte, omogući barem nekakav izlazak na zrak.

Alexandra je udovica već skoro 7 godina. Također je vrlo obrazovana, imućna i psihički vrlo nestabilna. Preživjela je brutalno ubojstvo vlastitih roditelja, u dobi kad je još bila dijete – a to je ostavilo traga na njenu psihu i sazrijevanje. I dok njena sestra živi punim plućima, uživa u braku, putovanjima i svim tričarijama koje čine život, Alexandra je ona koja uvijek ostaje na mjestu.

She looked glumly at her lap, and I felt a twinge of remorse. How was that the love for a child was the most complex of all? How could one feel envy, grief and rejection at the same time as simple, uncluttered affection? How was it that I could barely touch her, yet would know her smell blindfolded, and could draw every freckle on her face?

Alexandra se boji otvorenih prostora, otvorenih prozora, izlazaka na svježi zrak, ljudskog kontakta. Životu kakav vodi podvrgnula je i svoje dvije sluškinje, ali i svoju malu kćer. Misleći da je štiti, Alexandra je djetetu uskraćivala izlaske želeći joj pružiti sigurnost, pa je malena smjela boraviti isključivo u kući. Nije mogla shvatiti koliko time šteti razvoju djeteta. Uz to, nikada se sa Charlotte nije uspjela povezati, iako dijete za drugu majku nije znalo.

I tada je u njihov život ušla Eliza. Kao družbenica i njegovateljica maloj Charlotte, Eliza je gotovo odmah zadobila djetetovo povjerenje i naklonost, dok Alexandra i dalje ostaje pri svojim pravilima, svojim ritualima, svojem načinu života. Strah joj je najveći neprijatelj, ali ona ga se sama ne zna i ne može osloboditi.

No, Eliza nije ovdje zbog posla. Prije 6 godina svoju je tek rođenu bebu ostavila u dječjem prihvatilištu s nadom da će se jednog dana moći vratiti po nju. Ostavila joj je i malen znak raspoznavanja, ogrlicu s pola srca od slonovače i izrezbarenim inicijalom njenog oca – D kao Daniel. Uz to je dodala i C, za Claru kako je nazvala djevojcicu i za Callard, očevo prezime. S Danielom je bila taj jedini put i nakon toga ga više nije vidjela.

“I am your mother”, I whispered, finally.

6 godina je štedjela i nadala se, i kad je napokon skupila dovoljno novaca da plati troškove prihvatilišta, ustanovila je da je njenu djevojčicu već netko preuzeo, i to ona sama – samo dan nakon što ju je ostavila.

U doba kad je bilo nemoguće ući u trag nekome tko izvede ovako nešto, kad nema jasnih tragova ni zapisa, a ni fotografija, kad se potpisi mogu krivotvoriti, a novac kupiti šutnju, kad su svi izgledi protiv nje – Eliza se ne predaje. Želi pronaći djevojčicu i shvatiti što se dogodilo.

I thought of currant bun at home, waiting on a shelf, and Abe, sitting in his chair, expecting us. “Where is she?”, he would say. Where is she? I thought of Daniel, sleeping in the soil.

Slučaj je htio da tražeći pomoć sretne Alexandru i Charlotte na odlasku iz crkve. Gotovo u trenutku će povezati konce i smisliti plan – ali hoće li taj plan pomoći ili odmoći djetetu?
Na stranu to što je opet u pitanju London i što ne mogu odoljeti njegovim ulicama u bilo kojem vremenu, pogotovo onom dalekom i mističnom – ova priča me zapravo oduševila kompleksnošću i slojevima koji se omataju oko onoga što je naizgled samo još jedne priča o životu na prljavim ulicama Londona 18 st. Ili onog u imućnim kućama.

Ova priča se bavi majčinstvom, no ovo je majčinstvo surovo i ogoljeno. Lišeno je svih onih romantičnih prikazivanja o ljubavi i povezanosti. Ovo je priča o gubitku i snazi koja stoji iza njega. Ovo je priča o žrtvi i o nadi. O ljubavi i strahu i onome što ostane kad sve nade potonu.

Jedna majka ostaje bez djeteta jer mu želi dati šansu da preživi, a druga ima dijete s kojim ne zna što bi. I dok jedna živi s osjećajem krivnje i strahovima protiv kojih se ne zna boriti, druga živi s nadom i strepnjom u srcu. Sve dok se u istom trenutku njihovi životi naglavce ne okrenu zbog tog istog djeteta.

Hoće li djetetu biti bolje s biološkom majkom koja ne može ponuditi gotovo ništa osim ljubavi, ili majkom koja, iako se trudi, može ponuditi gotovo sve – osim ljubavi? Što će za djevojčicu biti najbolje i hoće li svi upleteni u ovu zamršenu priču znati izabrati? Hoće li obje žene, tako različite, a nesvjesno tako čvrsto povezane jednim davnim ukradenim trenutkom strasti i jednom ishitrenom odlukom 9 mjeseci kasnije – hoće li naučiti oprostiti, hoće li moći odbaciti već unaprijed doneseni sud jedna o drugoj, hoće li prevazići razlike i iz situacije izvući najbolje što mogu?

No, osim majčinstvom, priča se bavi i temom koja je u tadašnjim nesigurnim vremenima bila gotovo tabu. Ekscentričnost i čudne navike mogle su si priuštiti imućnije obitelji, i to ako bi takve pojedince obitelj tolerirala, a za samu ženu je to bilo itekako teško. Ono što se u bogatijim slojevima nazivalo ekscentričnošću najčešće su bile razne psihičke bolesti i fobije s kojima se tadašnja medicina nije znala nositi.

The silence was deep and instant. She did not move, or breathe, her dark eyes fearful, her lips pursed in a question. I waited, and watched, resisting the urge to reach for her.

Kako je Alexandra opstala sa svojim strahovima i stanjem koje se danas liječi, ali tad je bio samo hir jedne gospođe kojeg se nitko nije trudio razumjeti? Jednostavno su je takvu prihvaćali jer si je to mogla priuštiti. Bilo joj je iznimno teško. Živjela je u tamnici vlastitog uma, prema pravilima koje je sama nametnula i uz neke čudne navike.

No ono što je u ovom romanu najviše privlačilo pažnju bio je odnos dviju žena prema djevojčici, odnos koji je u svakom pogledu suprotan. Jedna, koja ju je rodila i voljela, godinama živjela s čežnjom i strahom, mogla joj je materijalno priuštiti najbolje iz svojeg svijeta, no to nije bilo ni do koljena izobilju u kojem je djevojčica živjela kod one druge, koja ju je posvojila. No, Eliza je puna ljubavi i nježnosti, brige za djevojčicu. Alexandra nema majčinski instinkt. Nema taj prirodni poriv da djetetu pruži ono što mu treba, no to ne znači da ne brine ili da joj nije stalo. Ona je poput djeteta koje dobije poklon bez uputstva za upotrebu – nitko joj nije pokazao kako, a sama ne može.

Kako će se priča rasplesti i što se sve još krije u njoj? Kako će ove žene naći zajednički jezik, ako je to uopće moguće i s kakvim se još jadima moraju obje nositi?

Ova je priča prepuna pitanja i ozbiljnih problema. Siromaštvo, kocka, alkoholizam, psihičke bolesti… Sve to u priči o jednoj djevojčici koja je u središtu cijele zbrke i u odnosu dvije žene koje se nikad nisu trebale sresti…

Voljela bih vidjeti prijevod i kod nas.

Preporuka.

Kisi.

*************************************************************************************

Stacey Halls

The Foundling